Pratite nas

Intervju

INTERVJU: OVO NISTE ZNALI O MLADENU PAVKOVIĆU, novinaru i publicisti i predsjedniku UHBDR91

Objavljeno

na

Objavljujemo veliki intervju sa Mladenom Pavkovićem, novinarom i publicistom, hrvatskim braniteljem i predsjednikom udruge hrvatskih branitelja 91 (UHBDR91.) – branitelj aktivist i čovjek koji je uradio mnoge kvalitetne stvari za koje nikada niste znali da upravo Pavković stoji iza tog. Više o ovom iznimno aktivnom hrvatskom branitelju, novinaru i publicistu doznajte iz velikog intervjua koji je Pavković ekskluzivno dao za Braniteljski portal...

Nema istinskog branitelja kojeg nisu progonili kao zvijer

Braniteljski portal: Gospodine Pavkoviću, neprestano se zalažete za hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskoga rata, iako je od agresije na Republiku Hrvatsku prošlo već više od 25 godina. Bili ste pripadnik 117. brigade i 145. taktičke grupe „Jastrebovi“, koja je ratovala u Bosanskoj Posavini. Također ste uz stotine akcije vezanih uz Domovinski rat pokrenuli i prvi hrvatski vojni list – „Gardist“, itd. Imate i čin pričuvnog natporučnika HV-a. Prvo nam recite, koja ste još odličja dobili, a vezana su uz Domovinski rat?

– Dobio sam, poput 350 tisuća drugih, – Spomenicu Domovinskog rata 1990.-1992., na što sam veoma  ponosan. Neki je prodaju već i po deset kuna, ali je  ne bih dao. Draga mi je, tim prije jer mi je to jedino odličje. Značajnije, vjerojatno, nisam ni zaslužio, baš kao ni tisuće ostalih istinskih hrvatskih dragovoljaca, od kojih neki nemaju ni to, a prošli su gotova sva ratišta. Otkako se saznalo da je osuđeni kriminalac general Zagorac dobio najviše ratnih odličja i sam se pitam-koliko ona zapravo  vrijede?

– Branitelji portal: Poznato je da ste autor oko stotinjak knjiga koje ste objavili, bilo kao autor, bilo kao priređivač i urednik, a također su vezana uz stvaranje hrvatske države. Eto, mnogi ni ne znaju da ste baš vi prvi javno predložili da se Zračna luka Pleso nazove imenom dr. Franje Tuđmana… Možete li se sjetiti ukratko i nekih drugih akcija i manifestacija koje ste pokrenuli?

– Dakle, sjećam se da je na moju inicijativu dosad podignuto najmanje trideset spomen obilježja poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, od Koprivnice, Vukovara, Knina, Varaždina, Ludbrega, Aržana…Podignuo sam i tri velika Spomen križa, dva u Koprivnici, a jedan u krugu vukovarske ratne bolnice. Organizirao sam humanitarnu akciju „Od srca srcu za vukovarsku bolnicu“ (Zagreb, Split, Vukovar, Čakovec, Koprivnica…) kojom prigodom je skupljeno iznimno mnogo financijskih sredstava za ovu legendarnu bolnicu, na čijem je čelu dr. Vesna Bosanac. Bilo je to 2.000-te godine kad su Račanove komunjare željele dr. Bosanac baciti na ulicu i kad su je gazili kao crknutog psa. U Vukovaru sam desetak godina organizirao veličanstveni doček Nove godine podno Križa na ušću Vuke u Dunav. Točno u ponoć, kad su drugi slavili, mi smo se molili i polagali cvijeće za sve poginule, umrle i nestale branitelje. Netko se i njih treba sjetiti i kad su „veselice“. Na moju inicijativu dr. Tuđman, Blago Zadro, Marko Babić, dr. Juraj Njavro, ratna vukovarska bolnica, Kata Šoljić, Josip Jović, generali Gotovina, Markač i drugi proglašeni su Junacima Domovinskoga rata. Kad su Markač i Gotovina bili u Haagu organizirao sam i sudjelovao na oko 300 tribina, gdje sam govorio o njihovoj nevinosti. Osim u Hrvatskoj, održane su i u Njemačkoj, Austriji i BiH. Tada sam, na tim tribina, na žalost vidio tek dva-tri hrvatska generala koji su se tim svojim suborcima usudili javno dati potporu. Organizator sam natječaja za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata, priredio stotine izložbi na tu temu, snimio desetak dokumentarnih filmova…Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu priredio sam tri velike izložbe o ratu. Organizirao putnički vlak Zagreb-Vukovar, na obljetnice okupacije ovoga grada, i to u vrijeme kad putnički vlakovi još nisu prometovali u Vukovar. Hvala na podršci HŽ-u. Kasnije su me i u tome kopirali drugi.  Priredio sam na stotine tribina i domoljubnih koncerata o Domovinskome ratu. I to ne samo u Hrvatskoj. U Podravki, gdje sam bio zaposlen kao novinar (bio sam i predsjednik tamošnje Udruge) uspio sam zaposliti najmanje 200 hrvatskih branitelja, najprije na određeno,a potom na neodređeno radno vrijeme, ali i omogućiti relativno velikom broju njih da dobiju najpovoljnije kredite. Organizator sam dugogodišnje Karavane „2500 kilometara diljem Hrvatske- Da se ne zaboravi“, tijekom kojem smo obišli gotovo sva groblja, ali i sve masovne grobnice, što znači da sam zajedno sa svojim braniteljima dosad zapalio najmanje deset tisuća svijeća! Da, u koprivničkom parku postavio sam prvi spomenik jednom branitelju (Draganu Nogiću) koji je izvršio suicid. A koliko sam pomogao i pomagao raznim braniteljima i članovima njihovih obitelji te školama, dječjim domovima i drugima, ne znam ni broja. Bio sam urednik prvog dragovoljačkog lista „Za dom“, pokrenuo prvu galeriju Domovinskog rata, izložbeni postav u Muzeju Grada Koprivnice, s g. Čolakom i g. Miloševićem u Kninu sam pokrenuo i prvi mimohod hrvatskih branitelja.  U Zagrebu sam organizirao i onaj veliki protest protiv gostovanja Lepe Brene. Relativno veliki broj hrvatskih uglednika zahvaljujući mojim prijedlozima i danas imaju svoje ulice i trgove, ili su pak počasni građani i dobitnici brojnih priznanja i odličja, organizirao sam i nekoliko izložbi državnih zastava Europe… i što dalje drugo da nabrajam, da ne ispadne da se hvalim, kad ima puno više onih koji su daleko više napravili od mene.

Braniteljski portal: Dakle, za sve to i štošta drugo primili ste tek „spomenicu“…

– Ma, gledajte kad pomažete, nemojte očekivati da će vam netko reći- hvala. Jednom sam branitelju svojim angažmanom doslovce spasio život, jer su mu otkazali bubrezi, ali… to je vjerujte najveća nagrada. Bilo je i ovakvih situacija: nazvali me iz koprivničke bolnice da tamo već duže vrijeme mrtav leži jedan branitelj, a da ga “nitko“ ne želi sahraniti, čak ni  od obitelji. Sahranili smo ga ja i jedan moj prijatelj, uz vojničke počasti!

Braniteljski portal: Čuli smo i takve koji kažu za one koji se bave poput vas i humanitarnim radom da ne bi oni to radili a da nemaju osobne koristi? Recite nam nešto o tom.

– Ma, to su genijalci. Eto, jednom je i meni došao neki ugostitelj i rekao baš to. Velim mu: pa što ti ne podigneš neki spomenik nekom branitelju ili ne učiniš nešto slično, a čovjek, navodni lopov, odgovori: Čuj, ja sam ti ugledni ugostitelj. J..e se meni za to što ti i takvi radite. Vi ste budale što ne uzimate novac.  Moj lokal radi od 6 do 23 sata, tako da ja i kad odem obavljati nuždu meni kune samo „kapaju“!

Braniteljski portal: Ako se ne varamo, dosad ste po našim spoznajama objavili najmanje tri tisuće tekstova i komentara o stvaranju hrvatske države, o  hrvatskim braniteljima…

– Da, i više od toga. I to uglavnom bez – honorara! Da, dobro ste čuli-bez honorara. Razni tomići se tome valjda  kao ludi smiju. Oni primaju ogromne novce i kad pišu, kao taj kojem glava još smrdi od govana, da hrvatski pravaši, odnosno hrvatski branitelji nikada ne bi našli zgradu HNK-a u Splitu bez satelitske navigacije (Jutarnji list, 26.4.2017.). „Govnar“ bio „govnar“ ostao! Sjećam se da mu je jednu knjižicu svojedobno objavila i Podravka na zahtjev Drenislava Žekića, Srbina, koji je i meni, na žalost,m bio šef. U Podravki nisu znali što bi radili sa tim „kapitalnim djelom“ pa smo ga putem tvorničkog biltena morali dijeliti radnicima, koji su odmah, i to masovno, sa tim štivom punili kante za smeće. Nisu taj naručeni roman željeli nositi ni kući za potpalu peći.

Braniteljski portal: Zahvaljujući jednim dobrim dijelom i vama, po našim spoznajama- došlo je do otkrivanja spomen obilježja masakriranim hrvatskim policajcima u Borovu selu…

– Svaki puta kad smo dolazili u to mjesto pokloniti se nevino stradalim Hrvatima od srbijanske čizme dočekali su nas posađeni čempresi na ulazu u selu, jedno improvizirano spomen obilježje, uglavnom tijekom godine neodržavano. Tada sam rekao: mi ćemo podići spomen obilježje poginulim 12-torici policajaca, ali na mjestu gdje su stradali. Za to je odmah saznao i tadašnji ministar policije (Šime Lučin), nazvao me, pohvalio ideju, ali rekao je da to ne može bez pravne procedure. Ali ni bez novaca. Zamolio me da prikupim najmanje pola potrebnih sredstava, što sam i učinio. Eto, toga se već malo tko sjeća, iako je to skromno bilo istaknuto i na samom otkrivanju spomenika.

Braniteljski portal: U Hrvatskoj valjda nema istinskog branitelja koji nije imao posla sa lažnim optužbama i sudovima. Pa tako i vi. Sjećate li se, za što su vas sve tužili i tužakali.Koliko nam je poznato jedan ste od najtuženijih novinara u Hrvatskoj.

– O, to je posebna priča, to je roman. Prvo me 1991. tužio jedan udbaš iz Varaždina, inače tadašnji dugogodišnji šef dopisništva jednog poznatog dnevnika, jer sam otkrio da je on i godinama urednik biltena u kaznionici Lepoglava. A to su mogli, kako mi je rekao i sam g. Buđanovac, dugogodišnji šef zatvora u vrijeme komunizma, isključivo takvi. Sudac nije imao razumijevanja i kaznio me expresno s dva mjeseca uvjetnog zatvora. Nakon dvije godine taj isti sudac je bio i moj odvjetnik, jer je od suca prešao u drugu profesiju. Rekao je: prijatelju, što ćeš, takvo je bilo vrijeme! Na taj način postao sam prvi novinar osuđen u Hrvatskoj! Zatim su me najčešće moje kolege novinari, jugo-komunističke orijentacije, tužili za sve i sva. I ne samo oni. Jedan me saborski zastupnik tužio da sam napisao da je „za đurđevačku općinu učinio veoma malo“, a drugi novinar (tada dopredsjednik gradskog HDZ-a) zbog toga što sam objavio da je krao sapune po trgovinama, treći da je bio „patnik iz 1971.“, a živio je malo „lošije“ od druga Tita… Nisam volio one kolege novinare koji se nisu željeli uključiti u Domovinski rat, a to mi oni nikada nisu mogli oprostiti. Tužio me i bivši gradonačelnik Vukovara koji je imao lažnu potvrdu o sudjelovanju u ratu, a dva puta su me hapsili da sam bacio i bombe na njegovu kuću, što se naravno pokazalo kao totalna glupost. Tužili su me manje-više djeca bivših komunjara, koja još i danas vode glavnu riječ i to ne samo u medijima. Od svih tih silnih presuda na sudovima od Vukovara, Zagreba, Koprivnice, Ludbrega, Varaždina, Čakovca, Ivanić Grada, Osijeka sve sam pravomoćno dobio, osim te prve. Sada su, da me zaustave, okrenuli ploču, pa su našli neku „devojku“ koju sam navodno poljubio, što je označeno kao bludna radnja!? Osudili su me zbog „poljupca“, nepravomoćno, na se sedam mjeseci uvjetno, bez ijednog svjedoka iliti dokaza, dok sam ja imao desetak svjedoka koji su tvrdili što je i dokazano da u to vrijeme kad su me teretili nikako nisam mogao biti ni u njezinoj blizini. Suđenje o jednom „poljupcu“  trajalo je skoro četiri godine, a presudila je jedna od suda angažirana psihijatrica koja je ustvrdila da ova „devojka“ prije tri-četiri godine nikako nije mogla lagati!? To inače ne bi mogao utvrditi ni – poligraf! Da umreš od smijeha. A to je počelo tako da se njezin otac meni predstavio kao dragovoljac i želio je da mu pomognem, a kad nisam mogao, a želio sam, sve je krenulo nizbrdo. On je u istom predmetu zbog prijetnji i laži osuđen na četiri mjeseca zatvora uvjetno-pravomoćno, što naravno nigdje ne piše, itd. Inače, dosad sam sve nepravomoćne presude uglavnom izgubio, a pravomoćne dobio. Zanimljivo je da kad vas hoće „trajno“ oblatiti onda vas optuže ili da ste „bludničar“ ili pak kosovac. To je stara „manolićeva“ udbaška metoda. Eto, u Koprivnici su optužili ratnog zapovjednika slavne 117.brigade i ratnog zapovjednika Grada uglednog i časnog  g. Dragutina Kralja da je bio – kosovac! Zbog toga se nakon rata pet godina vukao po sudovima ( i ja sam mu bio jedan od svjedoka) i na kraju je dokazao da je to dobro smišljena laž. Gotovo su mu uništili život, baš kao što sada uništavaju živote braniteljima iz splitske Lore, Veljku Mariću ili pak Juri Šimiću, kojeg su u Bjelovaru optužili da je kriv za smrt tri neprijateljska vojnika koji su razarali ovoj grad. Što se pak događa ili događalo s Glavašem, Merčepom, Klemom, Sačićem, Rokom Mijićem, Krajinom, Norcem, Mišom Hrastovim ili onim braniteljima koji su u Vukovaru skidali čirilićne ploče…A što pak s onima koji su bili ili su još u Haagu. Koliko ima osuđenih branitelja za koje se ni ne zna. Puni su zatvori i bolnice hrvatskih branitelja, ali na žalost i – groblja.

Svojedobno se iz koprivničke Podravke jedan branitelj ubio jer su ga optužili da je otuđio kilogram „Vegete“ koja je već bila otpisana. A kako to da se još ni jedan tajkun nije ubio? Todorića i njegove navodne silne lopovluke štiti čak i država, baš kao i lopovluke urednika i osnivača Indexa Babića, koji je za navodne milijunske krađe osuđen samo na godinu dana „guljenja krumpira“. Branitelj Mladen Milošević bez kojeg vjerojatno još ni danas ne bi bilo nacionalnog spomenika Oluja 95. u Kninu pod hitno je bez dokaza osuđen na više od dvije godine zatvora i povrat sredstava za koja ga terete. Todorić i njegovi mogu mirno spavati u dvorcu jer oni ne moraju vratiti baš ništa. Ne, za to se nismo borili.

Braniteljski portal: Koliko, po vama, država skrbi o hrvatskim braniteljima?

– Puno, ali isključivo o stradalnicima Domovinskoga rata. Ostali se mogu samo „slikati“. Šteta što general Tomo Medved nije prije došao za ministra, možda bi i prije bilo  bolje.

Braniteljski portal: Mnogi nam govore da ima previše braniteljskih udruga…

–  A, kako to da ne kažu da ima previše političkih stranaka? I političara i politikanata! Već svaki gradski kvart ima svoju stranku. Osim toga, nitko ne govori da samo „podobne“ udruge primaju izdašnu financijsku i drugu pomoć, dok se ostale udruge snalaze kako znaju i umiju. Inače, kako to da nitko ne veli da imamo previše tajkuna i lopova koji su „ugledni“ građani, a koji su rat proveli u podrumu ili tko zna gdje na sigurnome.

Braniteljski portal: A što kažete o Registru hrvatskih branitelja, imate neko svoje određeno mišljenje?

– Zbog čega nije objavljen kao tiskana publikacija? Ovako ne služi ničemu, osim za ono- zavadi pa vladaj. Tamo nigdje ne piše ni kad je tko došao u neku ratnu postrojbu, već samo broj dana. Neki su počeli „ratovati“ i nekoliko mjeseci prije nego što je uopće i počeo rat! Zbog čega Matić ili netko drugi dosad nije objavio koliko imamo i kako se zovu tzv. lažni branitelji? Prošle godine sam objavio knjigu „Srcem protiv čelika“ u kojoj piše tko je ratovao i prije rata i na temelju toga dobio sve pogodnosti s „prvih crta obrane“. Oni su se našli na sudu, a sve ih je oslobodila sutkinja koja je mene nedavno osudila za „blud“! Sve po zakonu, ili pametnome dosta – kazao je Mladen Pavković, novinar i publicist te predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91., koji će uskoro, među ostalim, objaviti i knjigu dokumenata o radu Saveza komunista (SK).  No, na kraju nije mogao, a da nije dodao još i ovo:

–  U Hrvatskoj je najbolje raznim pupovcima. Oni su zakon. Kakvi branitelji! Ako pupovci primjerice kažu da je redatelj Sedlar „ološ“ to i sudovi moraju priznati. Kad ste čuli da je DORH ili Uskok počeo rješavati barem jednu od niza utemeljenih optužbi protiv ovog srbijanskog „mutikaše“?

Braniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari