Pratite nas

Intervju

INTERVJU: OVO NISTE ZNALI O MLADENU PAVKOVIĆU, novinaru i publicisti i predsjedniku UHBDR91

Objavljeno

na

Objavljujemo veliki intervju sa Mladenom Pavkovićem, novinarom i publicistom, hrvatskim braniteljem i predsjednikom udruge hrvatskih branitelja 91 (UHBDR91.) – branitelj aktivist i čovjek koji je uradio mnoge kvalitetne stvari za koje nikada niste znali da upravo Pavković stoji iza tog. Više o ovom iznimno aktivnom hrvatskom branitelju, novinaru i publicistu doznajte iz velikog intervjua koji je Pavković ekskluzivno dao za Braniteljski portal...

Nema istinskog branitelja kojeg nisu progonili kao zvijer

Braniteljski portal: Gospodine Pavkoviću, neprestano se zalažete za hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskoga rata, iako je od agresije na Republiku Hrvatsku prošlo već više od 25 godina. Bili ste pripadnik 117. brigade i 145. taktičke grupe „Jastrebovi“, koja je ratovala u Bosanskoj Posavini. Također ste uz stotine akcije vezanih uz Domovinski rat pokrenuli i prvi hrvatski vojni list – „Gardist“, itd. Imate i čin pričuvnog natporučnika HV-a. Prvo nam recite, koja ste još odličja dobili, a vezana su uz Domovinski rat?

– Dobio sam, poput 350 tisuća drugih, – Spomenicu Domovinskog rata 1990.-1992., na što sam veoma  ponosan. Neki je prodaju već i po deset kuna, ali je  ne bih dao. Draga mi je, tim prije jer mi je to jedino odličje. Značajnije, vjerojatno, nisam ni zaslužio, baš kao ni tisuće ostalih istinskih hrvatskih dragovoljaca, od kojih neki nemaju ni to, a prošli su gotova sva ratišta. Otkako se saznalo da je osuđeni kriminalac general Zagorac dobio najviše ratnih odličja i sam se pitam-koliko ona zapravo  vrijede?

– Branitelji portal: Poznato je da ste autor oko stotinjak knjiga koje ste objavili, bilo kao autor, bilo kao priređivač i urednik, a također su vezana uz stvaranje hrvatske države. Eto, mnogi ni ne znaju da ste baš vi prvi javno predložili da se Zračna luka Pleso nazove imenom dr. Franje Tuđmana… Možete li se sjetiti ukratko i nekih drugih akcija i manifestacija koje ste pokrenuli?

– Dakle, sjećam se da je na moju inicijativu dosad podignuto najmanje trideset spomen obilježja poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, od Koprivnice, Vukovara, Knina, Varaždina, Ludbrega, Aržana…Podignuo sam i tri velika Spomen križa, dva u Koprivnici, a jedan u krugu vukovarske ratne bolnice. Organizirao sam humanitarnu akciju „Od srca srcu za vukovarsku bolnicu“ (Zagreb, Split, Vukovar, Čakovec, Koprivnica…) kojom prigodom je skupljeno iznimno mnogo financijskih sredstava za ovu legendarnu bolnicu, na čijem je čelu dr. Vesna Bosanac. Bilo je to 2.000-te godine kad su Račanove komunjare željele dr. Bosanac baciti na ulicu i kad su je gazili kao crknutog psa. U Vukovaru sam desetak godina organizirao veličanstveni doček Nove godine podno Križa na ušću Vuke u Dunav. Točno u ponoć, kad su drugi slavili, mi smo se molili i polagali cvijeće za sve poginule, umrle i nestale branitelje. Netko se i njih treba sjetiti i kad su „veselice“. Na moju inicijativu dr. Tuđman, Blago Zadro, Marko Babić, dr. Juraj Njavro, ratna vukovarska bolnica, Kata Šoljić, Josip Jović, generali Gotovina, Markač i drugi proglašeni su Junacima Domovinskoga rata. Kad su Markač i Gotovina bili u Haagu organizirao sam i sudjelovao na oko 300 tribina, gdje sam govorio o njihovoj nevinosti. Osim u Hrvatskoj, održane su i u Njemačkoj, Austriji i BiH. Tada sam, na tim tribina, na žalost vidio tek dva-tri hrvatska generala koji su se tim svojim suborcima usudili javno dati potporu. Organizator sam natječaja za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata, priredio stotine izložbi na tu temu, snimio desetak dokumentarnih filmova…Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu priredio sam tri velike izložbe o ratu. Organizirao putnički vlak Zagreb-Vukovar, na obljetnice okupacije ovoga grada, i to u vrijeme kad putnički vlakovi još nisu prometovali u Vukovar. Hvala na podršci HŽ-u. Kasnije su me i u tome kopirali drugi.  Priredio sam na stotine tribina i domoljubnih koncerata o Domovinskome ratu. I to ne samo u Hrvatskoj. U Podravki, gdje sam bio zaposlen kao novinar (bio sam i predsjednik tamošnje Udruge) uspio sam zaposliti najmanje 200 hrvatskih branitelja, najprije na određeno,a potom na neodređeno radno vrijeme, ali i omogućiti relativno velikom broju njih da dobiju najpovoljnije kredite. Organizator sam dugogodišnje Karavane „2500 kilometara diljem Hrvatske- Da se ne zaboravi“, tijekom kojem smo obišli gotovo sva groblja, ali i sve masovne grobnice, što znači da sam zajedno sa svojim braniteljima dosad zapalio najmanje deset tisuća svijeća! Da, u koprivničkom parku postavio sam prvi spomenik jednom branitelju (Draganu Nogiću) koji je izvršio suicid. A koliko sam pomogao i pomagao raznim braniteljima i članovima njihovih obitelji te školama, dječjim domovima i drugima, ne znam ni broja. Bio sam urednik prvog dragovoljačkog lista „Za dom“, pokrenuo prvu galeriju Domovinskog rata, izložbeni postav u Muzeju Grada Koprivnice, s g. Čolakom i g. Miloševićem u Kninu sam pokrenuo i prvi mimohod hrvatskih branitelja.  U Zagrebu sam organizirao i onaj veliki protest protiv gostovanja Lepe Brene. Relativno veliki broj hrvatskih uglednika zahvaljujući mojim prijedlozima i danas imaju svoje ulice i trgove, ili su pak počasni građani i dobitnici brojnih priznanja i odličja, organizirao sam i nekoliko izložbi državnih zastava Europe… i što dalje drugo da nabrajam, da ne ispadne da se hvalim, kad ima puno više onih koji su daleko više napravili od mene.

Braniteljski portal: Dakle, za sve to i štošta drugo primili ste tek „spomenicu“…

– Ma, gledajte kad pomažete, nemojte očekivati da će vam netko reći- hvala. Jednom sam branitelju svojim angažmanom doslovce spasio život, jer su mu otkazali bubrezi, ali… to je vjerujte najveća nagrada. Bilo je i ovakvih situacija: nazvali me iz koprivničke bolnice da tamo već duže vrijeme mrtav leži jedan branitelj, a da ga “nitko“ ne želi sahraniti, čak ni  od obitelji. Sahranili smo ga ja i jedan moj prijatelj, uz vojničke počasti!

Braniteljski portal: Čuli smo i takve koji kažu za one koji se bave poput vas i humanitarnim radom da ne bi oni to radili a da nemaju osobne koristi? Recite nam nešto o tom.

– Ma, to su genijalci. Eto, jednom je i meni došao neki ugostitelj i rekao baš to. Velim mu: pa što ti ne podigneš neki spomenik nekom branitelju ili ne učiniš nešto slično, a čovjek, navodni lopov, odgovori: Čuj, ja sam ti ugledni ugostitelj. J..e se meni za to što ti i takvi radite. Vi ste budale što ne uzimate novac.  Moj lokal radi od 6 do 23 sata, tako da ja i kad odem obavljati nuždu meni kune samo „kapaju“!

Braniteljski portal: Ako se ne varamo, dosad ste po našim spoznajama objavili najmanje tri tisuće tekstova i komentara o stvaranju hrvatske države, o  hrvatskim braniteljima…

– Da, i više od toga. I to uglavnom bez – honorara! Da, dobro ste čuli-bez honorara. Razni tomići se tome valjda  kao ludi smiju. Oni primaju ogromne novce i kad pišu, kao taj kojem glava još smrdi od govana, da hrvatski pravaši, odnosno hrvatski branitelji nikada ne bi našli zgradu HNK-a u Splitu bez satelitske navigacije (Jutarnji list, 26.4.2017.). „Govnar“ bio „govnar“ ostao! Sjećam se da mu je jednu knjižicu svojedobno objavila i Podravka na zahtjev Drenislava Žekića, Srbina, koji je i meni, na žalost,m bio šef. U Podravki nisu znali što bi radili sa tim „kapitalnim djelom“ pa smo ga putem tvorničkog biltena morali dijeliti radnicima, koji su odmah, i to masovno, sa tim štivom punili kante za smeće. Nisu taj naručeni roman željeli nositi ni kući za potpalu peći.

Braniteljski portal: Zahvaljujući jednim dobrim dijelom i vama, po našim spoznajama- došlo je do otkrivanja spomen obilježja masakriranim hrvatskim policajcima u Borovu selu…

– Svaki puta kad smo dolazili u to mjesto pokloniti se nevino stradalim Hrvatima od srbijanske čizme dočekali su nas posađeni čempresi na ulazu u selu, jedno improvizirano spomen obilježje, uglavnom tijekom godine neodržavano. Tada sam rekao: mi ćemo podići spomen obilježje poginulim 12-torici policajaca, ali na mjestu gdje su stradali. Za to je odmah saznao i tadašnji ministar policije (Šime Lučin), nazvao me, pohvalio ideju, ali rekao je da to ne može bez pravne procedure. Ali ni bez novaca. Zamolio me da prikupim najmanje pola potrebnih sredstava, što sam i učinio. Eto, toga se već malo tko sjeća, iako je to skromno bilo istaknuto i na samom otkrivanju spomenika.

Braniteljski portal: U Hrvatskoj valjda nema istinskog branitelja koji nije imao posla sa lažnim optužbama i sudovima. Pa tako i vi. Sjećate li se, za što su vas sve tužili i tužakali.Koliko nam je poznato jedan ste od najtuženijih novinara u Hrvatskoj.

– O, to je posebna priča, to je roman. Prvo me 1991. tužio jedan udbaš iz Varaždina, inače tadašnji dugogodišnji šef dopisništva jednog poznatog dnevnika, jer sam otkrio da je on i godinama urednik biltena u kaznionici Lepoglava. A to su mogli, kako mi je rekao i sam g. Buđanovac, dugogodišnji šef zatvora u vrijeme komunizma, isključivo takvi. Sudac nije imao razumijevanja i kaznio me expresno s dva mjeseca uvjetnog zatvora. Nakon dvije godine taj isti sudac je bio i moj odvjetnik, jer je od suca prešao u drugu profesiju. Rekao je: prijatelju, što ćeš, takvo je bilo vrijeme! Na taj način postao sam prvi novinar osuđen u Hrvatskoj! Zatim su me najčešće moje kolege novinari, jugo-komunističke orijentacije, tužili za sve i sva. I ne samo oni. Jedan me saborski zastupnik tužio da sam napisao da je „za đurđevačku općinu učinio veoma malo“, a drugi novinar (tada dopredsjednik gradskog HDZ-a) zbog toga što sam objavio da je krao sapune po trgovinama, treći da je bio „patnik iz 1971.“, a živio je malo „lošije“ od druga Tita… Nisam volio one kolege novinare koji se nisu željeli uključiti u Domovinski rat, a to mi oni nikada nisu mogli oprostiti. Tužio me i bivši gradonačelnik Vukovara koji je imao lažnu potvrdu o sudjelovanju u ratu, a dva puta su me hapsili da sam bacio i bombe na njegovu kuću, što se naravno pokazalo kao totalna glupost. Tužili su me manje-više djeca bivših komunjara, koja još i danas vode glavnu riječ i to ne samo u medijima. Od svih tih silnih presuda na sudovima od Vukovara, Zagreba, Koprivnice, Ludbrega, Varaždina, Čakovca, Ivanić Grada, Osijeka sve sam pravomoćno dobio, osim te prve. Sada su, da me zaustave, okrenuli ploču, pa su našli neku „devojku“ koju sam navodno poljubio, što je označeno kao bludna radnja!? Osudili su me zbog „poljupca“, nepravomoćno, na se sedam mjeseci uvjetno, bez ijednog svjedoka iliti dokaza, dok sam ja imao desetak svjedoka koji su tvrdili što je i dokazano da u to vrijeme kad su me teretili nikako nisam mogao biti ni u njezinoj blizini. Suđenje o jednom „poljupcu“  trajalo je skoro četiri godine, a presudila je jedna od suda angažirana psihijatrica koja je ustvrdila da ova „devojka“ prije tri-četiri godine nikako nije mogla lagati!? To inače ne bi mogao utvrditi ni – poligraf! Da umreš od smijeha. A to je počelo tako da se njezin otac meni predstavio kao dragovoljac i želio je da mu pomognem, a kad nisam mogao, a želio sam, sve je krenulo nizbrdo. On je u istom predmetu zbog prijetnji i laži osuđen na četiri mjeseca zatvora uvjetno-pravomoćno, što naravno nigdje ne piše, itd. Inače, dosad sam sve nepravomoćne presude uglavnom izgubio, a pravomoćne dobio. Zanimljivo je da kad vas hoće „trajno“ oblatiti onda vas optuže ili da ste „bludničar“ ili pak kosovac. To je stara „manolićeva“ udbaška metoda. Eto, u Koprivnici su optužili ratnog zapovjednika slavne 117.brigade i ratnog zapovjednika Grada uglednog i časnog  g. Dragutina Kralja da je bio – kosovac! Zbog toga se nakon rata pet godina vukao po sudovima ( i ja sam mu bio jedan od svjedoka) i na kraju je dokazao da je to dobro smišljena laž. Gotovo su mu uništili život, baš kao što sada uništavaju živote braniteljima iz splitske Lore, Veljku Mariću ili pak Juri Šimiću, kojeg su u Bjelovaru optužili da je kriv za smrt tri neprijateljska vojnika koji su razarali ovoj grad. Što se pak događa ili događalo s Glavašem, Merčepom, Klemom, Sačićem, Rokom Mijićem, Krajinom, Norcem, Mišom Hrastovim ili onim braniteljima koji su u Vukovaru skidali čirilićne ploče…A što pak s onima koji su bili ili su još u Haagu. Koliko ima osuđenih branitelja za koje se ni ne zna. Puni su zatvori i bolnice hrvatskih branitelja, ali na žalost i – groblja.

Svojedobno se iz koprivničke Podravke jedan branitelj ubio jer su ga optužili da je otuđio kilogram „Vegete“ koja je već bila otpisana. A kako to da se još ni jedan tajkun nije ubio? Todorića i njegove navodne silne lopovluke štiti čak i država, baš kao i lopovluke urednika i osnivača Indexa Babića, koji je za navodne milijunske krađe osuđen samo na godinu dana „guljenja krumpira“. Branitelj Mladen Milošević bez kojeg vjerojatno još ni danas ne bi bilo nacionalnog spomenika Oluja 95. u Kninu pod hitno je bez dokaza osuđen na više od dvije godine zatvora i povrat sredstava za koja ga terete. Todorić i njegovi mogu mirno spavati u dvorcu jer oni ne moraju vratiti baš ništa. Ne, za to se nismo borili.

Braniteljski portal: Koliko, po vama, država skrbi o hrvatskim braniteljima?

– Puno, ali isključivo o stradalnicima Domovinskoga rata. Ostali se mogu samo „slikati“. Šteta što general Tomo Medved nije prije došao za ministra, možda bi i prije bilo  bolje.

Braniteljski portal: Mnogi nam govore da ima previše braniteljskih udruga…

–  A, kako to da ne kažu da ima previše političkih stranaka? I političara i politikanata! Već svaki gradski kvart ima svoju stranku. Osim toga, nitko ne govori da samo „podobne“ udruge primaju izdašnu financijsku i drugu pomoć, dok se ostale udruge snalaze kako znaju i umiju. Inače, kako to da nitko ne veli da imamo previše tajkuna i lopova koji su „ugledni“ građani, a koji su rat proveli u podrumu ili tko zna gdje na sigurnome.

Braniteljski portal: A što kažete o Registru hrvatskih branitelja, imate neko svoje određeno mišljenje?

– Zbog čega nije objavljen kao tiskana publikacija? Ovako ne služi ničemu, osim za ono- zavadi pa vladaj. Tamo nigdje ne piše ni kad je tko došao u neku ratnu postrojbu, već samo broj dana. Neki su počeli „ratovati“ i nekoliko mjeseci prije nego što je uopće i počeo rat! Zbog čega Matić ili netko drugi dosad nije objavio koliko imamo i kako se zovu tzv. lažni branitelji? Prošle godine sam objavio knjigu „Srcem protiv čelika“ u kojoj piše tko je ratovao i prije rata i na temelju toga dobio sve pogodnosti s „prvih crta obrane“. Oni su se našli na sudu, a sve ih je oslobodila sutkinja koja je mene nedavno osudila za „blud“! Sve po zakonu, ili pametnome dosta – kazao je Mladen Pavković, novinar i publicist te predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91., koji će uskoro, među ostalim, objaviti i knjigu dokumenata o radu Saveza komunista (SK).  No, na kraju nije mogao, a da nije dodao još i ovo:

–  U Hrvatskoj je najbolje raznim pupovcima. Oni su zakon. Kakvi branitelji! Ako pupovci primjerice kažu da je redatelj Sedlar „ološ“ to i sudovi moraju priznati. Kad ste čuli da je DORH ili Uskok počeo rješavati barem jednu od niza utemeljenih optužbi protiv ovog srbijanskog „mutikaše“?

Braniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari