Pratite nas

Intervju: Osnivač Opusa Dei o braku i obitelji (1. dio)

Objavljeno

na

Sveti Josemaria Escriva osnivač Opusa Dei u svojim brojnim predavanjima često se doticao braka i obitelji. U dva nastavka donosimo njegova razmišljanja na pitanja još uvijek aktualna i nakon više desetljeća.

1. Što biste rekli koje su najvažnije vrijednosti kršćanskog braka?

Govorit ću iz iskustva dugogodišnje svećeničke aktivnosti u mnogim zemljama. Za oženjene članove Opusa Dei ljudska ljubav i bračne dužnosti dio su njihova božanskog poziva. Opus Dei je učinio brak božanskim putom, pozivom, i to ima mnoge posljedice za osobnu svetost i za apostolat. Proveo sam gotovo četrdeset godina propovijedajući o značenju braka kao poziva. Više nego jednom imao sam priliku vidjeti ozarena lica, kada su me muškarci i žene, koji su mislili da je u njihovim životima posvećenost Bogu nespojiva s plemenitom i čistom ljudskom ljubavlju, čuli kako govorim da je brak božanski put na zemlji!

Svrha je braka pomoći oženjenim ljudima u posvećivanju sebe i drugih. Zbog toga oni primaju posebnu milost u sakramentu koji je Isus Krist sam ustanovio. Oni koji su pozvani na bračni život, s Božjom milošću, pronalaze u svom stanju sve što trebaju da bi bili sveti, da bi se svaki dan sve više poistovjetili s Isusom Kristom, i da bi one s kojima žive priveli Bogu.

Zato uvijek promatram kršćanske domove s nadom i ljubavlju, sve obitelji koje su plod sakramenta ženidbe. One su blistav svjedok velikog božanskog misterija Kristova vjernog zajedništva s Crkvom koji sveti Pavao zove sacramentum magnum, veliki sakrament (Ef 5,32). Moramo težiti tome da se te stanice kršćanstva mogu roditi i razviti sa željom za svetošću, svjesne činjenice da sakrament inicijacije – Krštenje – daje svim kršćanima božansku zadaću koju svaki mora ispuniti na svom životnom putu.

Kršćanski parovi trebali bi biti svjesni toga da su pozvani posvetiti sebe i druge, da su pozvani da budu apostoli i da je njihov prvi apostolat kod kuće. Trebali bi razumjeti da su osnivanje obitelji, odgajanje djece i izvršavanje kršćanskog utjecaja u društvu nadnaravni zadaci. Učinkovitost i uspjeh njihova života – njihova sreća – ovise u velikoj mjeri o svijesti o njihovoj specifičnoj zadaći.

Ali ne smiju zaboraviti da tajna bračne sreće leži u svakodnevnim stvarima, ne u sanjarenjima. Leži u pronalaženju skrivene radosti dolaska kući navečer, u nježnim odnosima s djecom, u svakodnevnom poslu u kojem cijela obitelj surađuje; u zdravom humoru u slučaju poteškoća koje treba prihvatiti u sportskom duhu; u iskorištavanju na najbolji mogući način svih blagodati koje civilizacija nudi za pomoć pri podizanju djece, kako bi dom bio ugodniji i život jednostavniji.

Stalno govorim onima koje je Bog pozvao da stvore dom da uvijek vole jedno drugo, da se vole s ljubavlju svoje mladosti. Onaj koji misli da ljubav prestaje kada brige i poteškoće koje život nosi počnu, ima slabo poimanje braka, koji je sakrament, i ideal, i poziv. Točno tada ljubav jača. Bujice briga i poteškoća nemoćne su potopiti pravu ljubav zato što se ljudi koji se velikodušno zajedno žrtvuju približavaju svojom žrtvom. Kao što Pismo kaže, aquae multae, sve vode nevolja, tjelesnih i moralnih, non potuerunt extinguere caritatem, ne mogu ugasiti ljubav (Pj 8,7).

2. Oče, što savjetujete novoosnovanom bračnom paru, da traži svetost?

Prvo, da se veoma ljubite, prema Božjem zakonu. Zatim, da se ne bojite života, da ljubite sve uzajamne nedostatke koji nisu uvreda Bogu; i zatim, da ti nastojiš ne zanemarivati se, jer ne pripadaš sebi. Već su ti rekli, i znaš to vrlo dobro, da pripadaš svom mužu i on tebi. Ne dopusti da ti ga ukradu! On je jedna duša koja treba ići s tobom na Nebo i, štoviše, koja s tobom treba dati čileansku kvalitetu – odnosno kršćansku – ljudsku ljupkost također, djeci koju vam Gospodin pošalje. Molite malo zajedno. Ne mnogo, ali malo svaki dan. Kada ti zaboraviš, neka ti to on kaže; a kada on zaboravi, sjeti se ti. Nemoj mu nikada ništa predbacivati, nemoj mu ići sa sitnicama mučeći ga.

3. Teorija da ljubav sve opravdava danas je aktualna i, kao rezultat, neki ljudi promatraju zaruke kao vrstu “probnog braka”. Kažu da je licemjerno i nazadno ne slijediti ono što oni smatraju nužnim zahtjevima ljubavi. Što mislite o tom stavu?

Zaruke bi trebale biti vrijeme rasta u ljubavi i boljeg međusobnog upoznavanja. Kao i u svakoj školi ljubavi, trebalo bi biti nadahnuto, ne željom da se primi nego duhom darivanja, razumijevanja, poštivanje i nježnog obzira. Prije nešto više od godinu dana, s tim na umu, darovao sam Sveučilištu u Navarri kip Djevice Marije, Majke Pravedne Ljubavi, tako da se dodiplomci koji ondje studiraju mogu učiti od Nje plemenitosti ljubavi, uključujući ljudsku ljubav.

Probni brak? Kako malo onaj koji taj izraz upotrebljava zna o ljubavi! Ljubav je puno sigurnija, stvarnija, humanija stvarnost. Ne može se tretirati kao komercijalni proizvod koji se testira te onda prihvaća ili odbija na temelju hira, udobnosti i interesa.

Nedostatak moralnih normi je tako jadan da se čak ne čini potrebnim osuditi ljude koji misle ili djeluju na taj način. Oni sami sebe osuđuju na neplodnost, tugu, pustu samoću što će ih trpjeti za samo nekoliko godina. Nikada ne prestajem moliti za njih, voljeti ih svim svojim srcem i pokušavati ih uvjeriti da je put Kristu uvijek otvoren. Mogu biti sveci, čestiti kršćani, ako se potrude. Neće im nedostajati ni potrebne Božje milosti ni Gospodinova oprosta. Samo tada će stvarno razumjeti ljubav – božansku Ljubav i također plemenitu ljudsku ljubav. I samo tada će iskusiti mir, sreću i plodnost.

4. Moja prijašnja pitanja odnosila su se na zaruke. Govoreći sad o temi braka, što biste savjetovali udanim ženama da učine kako bi osigurale da njihovi brakovi nastave biti sretnima kako godine prolaze i da ne ustupe mjesto monotoniji? 

Mislim da to je zapravo važno pitanje i stoga su moguća rješenja također važna iako se mogu činiti očitima.

Ako se u braku želi sačuvati njegova prvotna draž i ljepota, i muž i žena trebali bi obnavljati svoju ljubav iz dana u dan, a to se radi kroz žrtvu, s osmijesima i također dosjetljivošću. Zar je iznenađujuće da suprug koji dolazi kući umoran s posla počinje gubiti strpljenje kada njegova žena priča i priča o svemu što misli da je pošlo po krivu tijekom dana? Neugodne stvari mogu čekati bolji trenutak kada je suprug manje umoran i o tome više raspoložen slušati.

Još jedna važna stvar jest osobni izgled. I rekao bih da je svaki svećenik koji govori suprotno loš savjetnik. Kako godine prolaze, žena koja živi u svijetu mora više paziti ne samo na svoj unutarnji život nego i na svoj izgled. Njezin unutarnji život sam zahtijeva da pazi na svoj osobni izgled; naravno, to bi uvijek trebalo biti u skladu s njezinim godinama i okolnostima. Često kažem u šali da starija pročelja trebaju više restauracije. To je savjet jednog svećenika. Stara španjolska poslovica kaže: “Dobro njegovana žena drži svoga muža podalje od vrata.”

Zato se ne bojim reći da su žene odgovorne za 80% nevjera svojih muževa jer ne znaju kako ih osvojiti svaki dan i kako se nježno i brižno brinuti o njima. Pažnja udane žene trebala bi biti usmjerena na muža i djecu, a pažnja oženjenog muškarca trebala bi biti usmjerena na ženu i djecu. Kako bi to uspjelo, treba puno vremena i truda, i ono što se protiv toga bori jest loše i ne bi se smjelo dopustiti.

5. Osim poteškoća koje mogu nastati između roditelja i djece, neslaganja između muža i žene su također česta i povremeno ozbiljno narušavaju obiteljski mir. Koji biste savjet u tom smislu dali bračnim parovima?

Savjetovao bih im da vole jedno drugo i da shvate da, iako će se neslaganja i poteškoće pojavljivati cijeli život, ona mogu, ako se rješavaju na prirodan način, čak doprinijeti produbljivanju njihove ljubavi.

Svatko od nas ima svoj karakter, svoj osobni ukus, svoja raspoloženja – ponekad i neraspoloženja – svoje mane. Ali svi također imamo dopadljive aspekte svoje osobnosti, i zbog tog razloga, i mnogih drugih, svakog se može voljeti. Moguće je zajedno sretno živjeti kada se svi trude ispraviti svoje vlastite mane i ne obazirati se na tuđe greške. To će reći, kada postoji ljubav koja poništava i prevladava sve što može izgledati kao razlog za hladnoću i neslaganje. S druge strane, ako muž i žena dramatiziraju svoje male različitosti i prigovaraju jedno drugome zbog mana i pogrešaka, prekidaju mir i riskiraju da će ubiti svoju ljubav.

Parovi imaju milost bračnog stanja – milost koju primaju u sakramentu Ženidbe – koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, oplemenjivanje i obzir u svojim međusobnim odnosima. Važno je ne odustati, ne prepustiti se nervozi, ponosu ili osobnim hirovima ili opsesijama. Kako bi to postigli, muževi i žene moraju rasti u unutarnjem životu i učiti od Svete Obitelji živjeti s oplemenjivanjem, iz nadnaravnih i istodobno – ljudskih razloga, kreposti kršćanskog doma. Ponavljam opet da milosti Božje neće nedostajati.

Onaj koji kaže da ovo ili ono ne može trpjeti, pretjeruje kako bi se opravdao. Trebamo od Boga tražiti snage za prevladavanje svojih hirova i provođenje samokontrole. Kada izgubimo živce, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi mogu postati grube i ogorčene i završimo vrijeđanjem, ranjavanjem i nanošenjem boli, iako to nismo namjeravali.

Svi bismo trebali naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan, optimističan način. Kad njezin muži izgubi živce, pravi je trenutak za ženu da bude posebno strpljiva dok se on ne smiri, i obrnuto. Ako postoji istinska ljubav i stvarna želja da je se produbi, rijetko će se dogoditi da se oboje predaju lošem raspoloženju u isto vrijeme.

Još jedna vrlo važna stvar jest naviknuti se na činjenicu da nikada nismo 100% u pravu. Zapravo, može se reći da u pitanjima poput ovih, koja su obično tako sporna, što smo sigurniji da smo u potpunosti u pravu, to je sumnjivije da stvarno jesmo. Slijedeći taj način razmišljanja, poslije je lakše se ispraviti i, ako je potrebno, moliti oprost, što je najbolji način završavanja svađe. Na taj se način mir i ljubav ponovno zadobivaju. Ne potičem vas da se svađate, ali je razumljivo da ćemo se povremeno svađati s onima koje najviše volimo, zato što su to ljudi s kojima smo uvijek zajedno. Nećemo se svađati s nekim u Timbuktu! Stoga male prepirke između muža i žene, ako nisu česte (i trebaju se pobrinuti da ne budu), nisu znak da nedostaje ljubavi i mogu zapravo pomoći da se ona poveća.

Naposljetku, savjetovao bih roditeljima da se nikada ne svađaju pred svojom djecom. Mogu podsjetiti jedno drugo na to određenom riječju, pogledom ili pokretom. Ako ne mogu izbjeći svađu, sve u svemu je mogu barem odgoditi za poslije, kada budu smireniji. Obiteljsko bi ozračje trebalo biti ozračje mira između muža i žene jer je mir nužni uvjet za dubok i učinkovit odgoj. Djeca bi u svojim roditeljima trebala vidjeti primjer predanja, iskrene ljubavi, uzajamne pomoći i razumijevanja. Male svakodnevne sitnice ne bi smjele sakriti od njih stvarnost ljubavi koja je sposobna prevladati sve prepreke.

Povremeno se shvaćamo preozbiljno. Svatko od nas se iznova naljuti. Ponekad zato što je potrebno, drugi put zato što nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, s osmijehom koji uspostavlja obiteljsku toplinu, da te provale bijesa ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene trebao bi se sastojati u njihovoj međusobnoj ljubav i ljubavi prema djeci, jer radeći to – ljube Boga.

Drugi nastavak slijedi sutra…

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bernardiću, može li se isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Josip Jović: Obespravljivanje Hrvata vitalni interes Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je svoj planirani trodnevni boravak u Bosni ponosnoj skratila na dva dana. Nije sasvim jasno jesu li tu promjenu plana prouzročile vremenske ili pak političke prilike u toj vazda nemirnoj zemlji lažne multikulturalnosti i sve teže samoodrživosti.

Primljena je, prema očekivanjima, dvojako. Hrvatski narod i političari primili su je s radošću, isključujući onaj dio Hrvata poput Mile Lasića ili Željka Komšića koji svoju poziciju unutar tog bih korpusa grade na filozofiji i moralu one pradavne Ahdname, odnosno na političkoj milosti Bošnjaka, odnosno na sadašnjim političkim rješenjima po kojima oni mogu biti netko i nešto samo tako da se Hrvatima ospori pravo biranja vlastitih predstavnika.

Srbi nisu imali ništa protiv njezina dolaska, ali zato se dio bošnjačke elite, za razliku od oduševljenih „Majki Srebrenice“, strašno uzjogunio. Za njih je Kolinda „Tuđman u suknji“, a Tuđman je, zna se okupator i agresor, što je, eto, potvrđeno i presudama Haaškoga suda.

Sam dolazak predsjednice RH u Sarajevo označen je kao miješanje u unutarnje poslove jedne, je li, suverene države, što se nikako ne primjećuje kad Izetbegovići Turskoj Bosnu ostavljaju u amanet, a ova prijeti vojnom silom svakome tko u Bosnu dirne.

Uzaludna su, izgleda, bila predsjedničina uvjeravanja u svoje iskrene i dobre namjere, u prijateljski odnos prema državi BiH, u bezrezervnu potporu Hrvatske ulasku ove države u euroatlantske integracije, što očito zanima samo jedan od tri tzv. konstitutivna naroda.

Prirodno je da Hrvatska kao potpisnica Washingtonskog i jamac Daytonskog sporazuma prati provedbu i poštivanje tih sporazuma.

A po mnogočemu ti su sporazumi odavno narušeni, promijenjen je status grada Mostara, oduzete su i nadležnosti i novci županijama zamišljenim kao federalne jedinice, a najeklatantniji je primjer nasilna izmjena izbornog zakona po kojemu članove domova naroda i člana Predsjedništva BiH mogu, umjesto hrvatskog, birati drugi narodi.

Ako su ta tijela zamišljena kao nacionalna predstavništva to automatski, po svakoj prirodnoj logici znači da predstavnike u tim tijelima biraju oni koje ti predstavnici predstavljaju.

Predsjednica je Grabar Kitarović kod Recepa Erdogana i kod Valentina Inzka i u Predsjedništvu BiH otvoreno i hrabro zagovarala izmjenu tog izbornog zakona, koji je neustavnim proglasio čak i Ustavni sud BiH, kao minimalnog i nužnog temelja ravnopravnosti, ali i mira i stabilnosti cijele države.

Začudo, s one druge strane to se doživljava kao podjela države i kao povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Dominacija, istina, može biti interes, tu možda ima logike, ali nema pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari