Pratite nas

Intervju

INTERVJU Pater Ike Mandurić

Objavljeno

na

Pater Ike Mandurić: ’Policija je nasilno lovila branitelje kao plijen, činili su to s nelagodom, po zapovjedi’

[ad id=”68099″]

U noći sa četvrtak na petak pater Ike Mandurić, isusovac, arhitekt, branitelj, voditelj SKAC-a, studentskog kluba koji već 10 godina organizira ljetne kampove za studente na Modravama, našao se u crkvi sv. Marka i svjedočio mučnim scenama. Sa još dva svećenika, salezijanca, stao je između branitelja i policije koja je pokušavala ući u crkvu, sprječavajući eskalaciju nasilja. Za portal Narod.hr ispričao je kako vidi događaje na Trgu sv. Marka, ali i položaj branitelja u današnjem društvu, odnos vlasti prema Domovinskom ratu i braniteljima, ulogu svećenika i Crkve u društvenim događanjima i hrvatskom društvu. Razgovor za portal Narod.hr vodila je Marta Križaj, Prenosimo ga u cijelosti:

U četvrtak navečer zatekli ste se u crkvi sv. Marka te stali između policije i branitelja koji su se s Trga sv. Marka povukli u crkvu. Kako je to izgledalo?

Kad smo se tamo zatekli, don Ivan Šibalić i don Damir Stojić i ja, nismo znali kako bi se osjećali: kao zatočenici ili kao svećenici u pastoralu. Nismo ponijeli ništa sa sobom, planirali smo se nakon molitve s braniteljima vratiti kućama. Ali sad smo unutra. Umjesto u svojim samostanima, u Crkvi smo Svetoga Marka, s braniteljima, invalidima, na kraju dana. Policajci pred vratima, noć je neizvjesna, sve se zakompliciralo. Ostaviti ih ne možemo… U jednom času don Damir me kroz smiješak pita: „Što ćemo? Do kad ćemo ostati ovdje?“ „Ha! Do jutra!“ – odgovorio sam mu pomalo u šali. Nisam baš bio siguran da će stvarno tako i biti, i da će naša nazočnost biti toliko važna.

Međutim, ostadosmo do jutra. Tek u jutro, nakon sv. Mise, usudili smo se ostaviti ih.

Kako ste se zatekli u crkvi sv. Marka?

Sve je ispalo posve spontano. U četvrtak, negdje oko sedam sati, predvečer, nazvao me don Damir, prenio mi da su ga branitelji molili da dođe predvoditi molitvu s njima. Kako don Šibo, don Damir, još neki svećenici, među njima i ja, redovito odlazimo svaki dan u 10 navečer na molitvu u Savsku, krenuli smo nas trojica u taj „kratkotrajni“ pastoral. Naime, Kardinal Bozanić je vrlo brzo nakon početka prosvjeda u Savskoj pozvao da se moli s braniteljima i za branitelje. Mi smo to redovito i činili. Vrlo je važno biti s braniteljima u svakoj stvari koja duboko dira njihove emocije. Stoga smo osjetili da moramo biti s njima i gore, na Markovom Trgu, koliko god nam ta scena bila nemila. Namjeravali smo biti na molitvi u 22,00 h, i biti s njima u neizvjesnoj situaciji koja se može razviti u raznim smjerovima. Mi smo bili s braniteljima, policija s druge strane, i tako smo zajedno s njima i izbjegli u crkvu.

Zašto tako često idete k braniteljima koji prosvjeduju u Savskoj i je li bio potreban vaš dolazak na Markov trg?

Ne ulazeći u političke parole, ideje, zahtjeve prosvjeda, držim da mi svećenici imamo obavezu odgovoriti na poziv branitelja, da moramo biti s njima, i u njihovo okruženje unositi duhovnu dimenziju. Bez molitve, stvari za čas krenu krivo, po zlu. Molitva donosi mir, daje unutarnju sigurnost. Osobito je to važno kad se događaju životna zdvajanja, kad sumnje naviru, kad prijeti opasnost da se padne u očaj, i u očaju počini neko veće zlo, kakvom smo svjedočili i u Savkoj. Bojimo se i mi svećenici da netko ne počini samoubojstvo ili kakvu druga ludost u pomračenju uma. Strahujemo i mi, i ne možemo zaobilaziti i ignorirati mogućnost da pomognemo, unesemo nadu i mir. Ja sam se kao svećenik dužan odazvati pozivu svake vapijuće duše. To činim, zahvalan za priliku da služim.

Neki se pitaju znači li vaša nazočnost na Trgu sv. Marka zapravo podršku braniteljima u prosvjedu?

Mi pružamo duhovnu i ljudsku potporu konkretnim ljudima koji traže našu pomoć, a nalaze se u teškoj i zahtjevnoj situaciji izloženi javnom ponižavanju i napadima. To je naše poslanje biti uz njih u njihovim duhovnim potrebama. Svatko tko je pratio zbivanja na Trgu Svetoga Marka, slutio je da bi se moglo svašta dogoditi. Osjećalo se u zraku. Osjećali su to i branitelji, stoga su i sami tražili da dođe neki svećenik.

Morali smo biti gore, savjest nam je to nalagala. Znali smo da nas trebaju, stoga smo i došli.

Pri tom niste znali što vas čeka…

Istina je da smo bili zabrinuti. Bojali smo se da ne bude nekog zla. Ali ono što se dogodilo, to doista nismo mogli zamisliti. Branitelji su stjerani u crkvu sv. Marka. Crkva im je pružila utočište. To je bilo mudro. Da nije bilo tako, tko zna što bi se dogodilo. Sve je vrvjelo od policije. Gornji Grad je bio potpuno odsječen od javnosti, gore su bile stotine policajaca. Neki trenutci su me podsjećali na onaj film „tristo“. Bilo je jasno da je izdana zapovijed da se te noći Trg po svaku cijenu „očisti“. Također je bilo jasno i to da se branitelji ne žele povući. Da Crkva nije otvorila svoja vrata, Hrvatsku i svijet bi preplavile scene kako policajci vuku branitelje, hrvatske branitelje, invalide, one koji su stvarali ovu državu, i trpaju ih u marice. Hrvatski čovjek to ne zaslužuje. Hrvatski branitelj još manje. Crkva je otvorila svoja vrata, morala je to učiniti, pustila branitelje unutra, otvarajući prostor za izbjegavanje sukoba, štedeći našu zemlju neviđenih scena, s kojima bi se mučili generacijama. Da nismo tako učinili, Crkva bi imala veliku ljagu na savjesti. Stoga čestitam crkvenim vlastima na ovoj mudroj odluci.

Možete nam malo više reći o događanjima u samoj crkvi. Mi koji smo gledali izravan prijenos Nove tv – imali smo dojam da će svakog trenutka policija napasti branitelje.

Da, istina. Nismo mogli vjerovati da će policija nasilno upadati u crkvu. Potpuno bez razloga. Tome se još uvijek čudim. Eto, ipak su nemile scene obišle Hrvatsku i svijet. Žalostan sam, kao vjernik i kao svećenik i kao čovjek. Dogodilo se skrnavljenje privatnog prostora, hrama Božjega. To je bio privatni prostor. To je ogorčilo i brojne vjernike koji su to vidjeli. Unutra, u Crkvi su bili samo ljudi koje smo mi primili da spasimo mir. Za to nikome ne moramo odgovarati, to je naše pravo. A kako smo vidjeli, to je bila razborita i mudra odluka kojom smo spasili Hrvatsku od krvi i nemilih scena i tko zna čega još. Sve dok nisu kriminalci, oni su pod našom zaštitom. Ni jedan policajac bez posebnog ovlaštenja, nije smio prekoračiti prag crkve sv. Marka.

ike

Međutim, na djelu je bilo još nešto, što je po sebi još gore od ovoga prvoga: u nasilnosti policije vidjelo se da love nekakav, bilo kakav plijen. Vidjelo se da policija te večeri gore nije poslana osiguravati i tražiti mir. Kao da više nije bio važan red ni samo prazan Markov trg – što se bilo već postiglo – nego nešto drugo. Sve me pomalo podsjećalo na onu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde, 1990. godine, kad su policijske snage imale zadatak izazvati nered. Ovo su teške riječi, ali bio sam gore, i osjetio sam to. Naime, branitelji su se povukli, u privatni prostor, i u času kad nastaju upadi policije, mi svećenici smo branitelje pozivali na molitvu, i poticali da idu na spavanje. Sve je išlo kako treba, branitelji su se smirili. I jedini koji tog časa stvara nered su policajci. Odnosno, ne policajci, nego netko skriven od javnosti, tko je preko veze ravnao akcijom. Hrvatska javnost ima pravo znati tko je taj. Tog nekog je vodila očita mržnja. Taj netko nema ljubavi ni prema svojim policajcima, a još manje prema svima ostalima. Policajci su, naprotiv, s nelagodom činili ono što im je zapovijeđeno. Takva nasilnost je očito bila zapovijed i negdje osmišljeni plan djelovanja te noći. Jasno je da ona vodi do samoga vrha vlasti, i za to netko mora odgovarati, kad – tad – da se više nikada takvo što ne ponovi. Za oba zločina: za upad u crkvu, u privatni prostor – to je prvo, i drugo, za izazivanje nereda od strane policije. Ljudi koji se bave ovim poslom, moraju znati, i sigurno znaju, kakve bi to sve posljedice moglo imati. Prema Zagrebu su kretale tisuće povrijeđenih branitelja koji su to upravo pratili preko TV-a. Strepili smo. Samo Bog dragi znade što se sve moglo dogoditi da su slučajno u toj svojoj ludosti policajci i uspjeli nekog od branitelja iščupati, izvući iz crkve. Ne mogu vjerovati da to odgovornima za red i mir u zemlji nije bilo važno. Moramo se svi pitati: o čemu se tu radilo? Ponavljam, Trg sv. Marka bio je prazan, javni prostor osiguran, branitelji su bili u Crkvi i bez ikakve namjere da ponovno izađu van, s njima tri svećenika, i trebala je uslijediti mirna noć.

Međutim, netko je imao drugi scenariji. Koji, i zašto? To imam pravo pitati i kao protagonist događaja, i kao svećenik, te što je najvažnije, i osobno, kao građanin ove zemlje. Moramo javno pitati: kome je nered bio cilj, i po cijenu upada u crkvu, napad na kućnom pragu?

Vas tri svećenika stali ste između policije i branitelja.

Providnost Božja! Bogu sam zahvalan da sam se zatekao gore, a to osjeća svaki od nas, svećenika i bogoslova. Jedino pojava figure svećenika na pragu Crkve je nešto značila i zaustavila nadiranje policije. Bogu hvala da smo bili tamo.
Što znače ti događaji: najprije to da branitelji toliko dugo prosvjeduju, pa i ovi nemili događaji koje je vidjela cijela Hrvatska?
To znači da ovaj narod još dugo neće biti radostan, i da mu još dugo neće biti dobro. I to ne samo zbog loše gospodarske situacije, nego zbog manjka samopoštovanja. I utoliko, zbog manjka tog samopoštovanja, znači da ćemo se dugo boriti i s ekonomskom krizom, i moralnom krizom i s kriminalom, korupcijom, birokracijom i s nepotizmom, i sa svim drugim što rastače ovaj narod. Svako uređenje države ima svoj temelj u samopoštovanju. A njega nema tamo gdje se mogu dogoditi onakvi scenariji u režiji policije i vlasti. Nema samopoštovanja tamo gdje se vlast prema braniteljima države odnosi kao prema neprijateljima…

Mi još uvijek ne razumijemo što to branitelji traže i što ih to muči. Smijem li pitati vas: i sami ste bili branitelj, a danas ste redovito na molitvi s braniteljima, poznajte ih. Što ih zapravo muči, što branitelji traže i žele…

Upravo ovo o čemu sam maloprije govorio. To osjećam i kao bivši branitelj, i vidim kao onaj koji ih susreće ovih posljednjih pola godine. Onda kad oni traže da se donese ustavni zakon koji će definirati i štiti njihova prava, oni se zapravo ne bore toliko za svoja prava, nego se oni i dalje ponašaju kao branitelji države, i to je još jedan čin njihove borbe za Hrvatsku – ovoga puta za njezino samopoštovanje koje svoj uvjet ima u poštovanju branitelja. A to se pak očituje u poštivanju prava branitelja.

Želite reći da branitelje muči zaboravljanje i zapostavljanje istine o Domovinskom ratu?

Da, jer osjećaju i znaju da će bez toga Hrvatska biti jadna, pokisla nacija i država koja svoj identitet živi pognute glave.
Svaka zemlja koja je slavno izvojevala svoju slobodu, podnoseći za to velike žrve, na to je ponosna. I taj ponos na hrabre ljude, na spremnost stotina tisuća branitelja da žrtvuju svoje zdravlje i živote za dobro svih – slobodu i cjelovitost svoje zemlje – izražava u proslavama, brojnim spomenicima, blagdanima, kroz obrazovni sustav svoju djecu uči domoljublju i oduševljava ih za to, njegujući ponos na svoj identitet… U Hrvatskoj, koja je u kratkom vremenu, krećući od nule, izgradila od dragovoljaca organiziranu vojsku i pobjedila nadmoćnog neprijatelja, u Hrvatskoj koja ima najljepšu pobjedu u borbi za slobodu – to se ne događa.

Branitelj ne može s tim živjeti. I osjeća obvezu da učini ono što još može, da ta pobjeda bude ugrađena na ispravan način, ne samo u povijest, nego u život, u stvarnost, jer je to pravedno. Slaviti se mora, i u slavljenju, pobjeda trajno živi. A od nje živi i narod, nadahnjuje se i u svoj duh i mentalitet ugrađuju to nove generacije. Pobjeda u Domovinskom ratu je silna odgojna formacijska snaga duha nacije, koji onda pokreće sve živo. Kad je to uzdignuto na najviši pijedestal, u tome svoju inspiraciju nalaze i političari, državne institucije, prosvjeta, sport, umjetnost, ekologija, obitelj, sve živo.

U svakoj zemlji koja drži do sebe, koja ima izraženi ponos i samopoštovanje, u udžbenicima su prikazani heroji te domovine, muzeji, ulice, defilei su stalni dekor svagdašnjice tog naroda. U Hrvatskoj toga nema! To je prepušteno slučaju, a državne institucije koje bi trebale u svakodnevnicu to prevoditi , upravo se one često više opiru. To je ta nepravda i grijeh institucija, prema cijelom narodu, a najviše prema braniteljima.

Kako to tumačite? Zašto državne institucije to ne čine?

Državne institucije i narod se ne razumiju. Hrvatski mediji i narod se također ne razumiju. Civilno društvo i hrvatski narod se također ne razumiju. Zapravo, narod još nema Hrvatsku. Ona postoji, ali vlast koju ima, i sve ono što pripada državi, zapravo nije u rukama naroda. I tako je manje – više od samoga početka. U tome je problem. Zapravo nam treba nekakva „duhovna obnova“ o kojoj su dva Franje sanjali, dr. Tuđman i pokojni kardinal Kuharić. Ta duhovna obnova mogla bi početi upravo od ovoga pitanja. Kao što je slobodna Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, tako bi se duhovna obnova mogla započeti pravednim statusom branitelja i Domovinskog rata. Pred nama stoji pitanje hoćemo li uspjeti urediti Hrvatsku po mjeri naroda, ili će ona postati zemlja koja je doživjela slobodu, a opet nikada nije postala svoja.

Zapravo, to je jedno što branitelje istinski muči, i to je ono što oni žele. To se ne da pretočiti u nekakvih par točaka. A opet, teško je to prenijeti javnosti ako mediji to stalno sabotiraju, i ne žele iznjedriti tu istinu iz samih brantelja. Stoga tolika zbunjenost, i stoga to toliko traje. Daj Bože da se to riješi.

Bavite li se vi sada politikom dok ovo govorite, i bavi li se Crkva politikom u događanjima u Savskoj?

Crkva se ne smije aktivno baviti politikom, niti smije promicati neke političke opcije. U tom smislu, Crkva se ne smije baviti politikom, nikada. A opet, na svoj način, uvijek se bavi i mora se baviti politikom, jer politika je briga za opće dobro. Svećenici, redovnici i redovnice, biskupi, osim što se bave i liturgijom (što je također opće dobro) mora brinuti o svakom općem dobru, makar tako da o njemu progovara. O pravdi i nepravdi, istini i neistini.

Tako i kada Crkva govori o braniteljima i Domovinskom ratu, ona je pozvana ukazivati na nepravde ako ih vidi, pa makar to na svoj način i spadalo u politiku. To je njezino poslanje, i sreća je da je Crkva tu i da to čini, jer tako uvijek doprinosi izgradnji društva.

Što je rješenje? Kako dalje?

Moramo se vratiti na izvore, k svojim snovima, u potragu za pravdom, domoljubljem, u potragu za bilom naroda, kako bi se nadahnjivali i oduševljavali za stvaranje i uređenje Domovine po mjeri čovjeka. To traži pravda, a sve drugo je nepravda vapijuća u nebo.
Zato i molimo, svih ovih mjeseci i godina. Moramo ponovno staviti krunicu oko vrata, otvoriti srca za mir, povjerenje, opraštanje, ali i dopustiti da nas se oduševi za našu Hrvatsku, i za to da nastavimo tamo gdje su branitelji stali. Hrvatskoj će biti dobro kad se njeni građani počnu više baviti brigom o njoj, kad mediji postanu hrvatski, i kad vlast i parlament postanu narodni. Ne može nam biti dobro dok svi oko tog dobra ne radimo, i dok sve institucije ne budu u službi čovjeka. To je posao koji nas čeka. Ako nam sva ova zbivanja posljednjih godina otvore oči, onda je sva ova muka vrijedila.

Intervju za Narod.hr vodila Marta Križaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna

Objavljeno

na

Objavio

fra mario knezović
Fra Mario Knezović/jabuka.tv

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. S fra Mariom Knezovićem razgovarao Ivan Ugrin/slobodnadalmacija.hr

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

‘Korak naprijed, natrag dva’

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.

Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.

Vratiti sustav vrednota

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.

Nadahnuće svećeništva

U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.

Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.

A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.

Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.

Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.

Međugorje i Stepinac

U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Razgovarao  Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari