Pratite nas

Intervju

Intervju sa Petrom Ljubičićem, franjevcem koji bi trebao objaviti međugorske tajne!

Objavljeno

na

Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Moji roditelji primili su sveti sakramant braka na Svijećnicu 1941. godine, u obitelji sam prvo dijete, a majka me je zanijela pet godina kasnije. Budući da dugo nije mogla zatrudnjeti, išla je na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezine molitve i strpljenje te joj darovao desetero djece.


Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine.

Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći.

Što je za Vas Međugorje?

To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri.

Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju?

Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala.

Bio sam zatečen kad sam čuo kakva mi je misija namijenjena, nisam mogao vjerovati da se nebo smilovalo baš meni.. Čime sam zaslužio takvu milost?

Evo što fra Petar kaže o objavi prve međugorske tajne:

– To će se zbiti u Međugorju. Deset dana prije događanja prve tajne, Mirjana će me obavijestiti ma gdje se u tom trenutku nalazio. Zatim ću se odmah uputiti u Međugorje, a možda će i providnost htjeti da tamo već budem. Nakon toga provest ću punih sedam dana u molitvi i postu da bih i sam, preplavljen mudrošću Duha Svetoga, potpunije shvatio značenje poruke i bolje proniknuo u njezinu tajnu, a onda je, tri dana prije početka najavljenih zbivanja, objavio svijetu – navješćuje fra Petar događaje koji će očito izazvati planetarno uzbuđenje.

O tome je, dakako, razgovarao s Mirjanom i ona mu je rekla kako Gospa želi da što više ljudi dozna što će se dogoditi, jer je objava tajne važna za cijelo čovječanstvo. Kako će je predočiti javnosti, još ne zna, ali je siguran da će se poruka brzo proširiti jer će se za to pobrinuti Djevica Marija.

– Eto, kad kucne čas – napominje fra Petar – na pergamentu će sadržaj prve tajne biti vidljiv i mojim očima, a poslije sedam dana i očima svih ostalih ljudi jer će prestati biti tajnom. Tako će se to ponavljati sve dok svijet ne dozna svih deset tajni i ono što će one donijeti.

Što o tajnama zna fra Petar, koji je u nekoliko navrata prisustvovao ukazanjima? Posvjedočio nam je da je dvaput vidio Mirjanu kako plače u ekstazi. Kad ju je poslije pitao zašto je plakala, odgovorila mu je da je vidjela patnju male djece, ali da o tome ne smije govoriti.

– Znam da su prve tri tajne vezane za Međugorje – kaže fra Petar. – Prve dvije tajne bit će opomena i veliko upozorenje, potvrdit će svijetu da se Gospa ukazivala u Međugorju i da su vidioci govorili istinu. Treća tajna bit će neuništivi znak pred kojim će se obratiti mnoge duše, a ostale će tajne najvjerojatnije biti potresni događaji koji će uzdrmati svijet i biti poziv mnogima da se obrate i ničega ne boje.

O trećoj tajni najviše se zna. Vidioci kažu da je riječ o “velikom znaku” koji će se u točno određeno vrijeme iznenada pojaviti na mjestu prvih Gospinih ukazanja, na Podbrdu. Bit će vidljiv, trajan i neuništiv. Time će Gospa ispuniti svoje davno obećanje da će ostaviti jasan dokaz svoje prisutnosti u Međugorju. Vidioci kažu, “na poseban način ostavlja ga za one koji su još daleko od Boga”.

– To je više Gospin dar, da se zna da je bila s nama – objašnjava Mirjana. – Vidjet će se da je to nemoguće napraviti ljudskom rukom, da je to nešto uistinu od Boga.

Naravno, neizbježno je pitanje kad će se tajne početi ostvarivati. Hoće li to biti u vrijeme kad i ostalih troje vidjelaca dobije desetu tajnu? Hoće li tada prestati međugorska ukazanja? Sudeći prema svemu, očekuju nas burna vremena.

 

rastimo-u-vjeri.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Pavković: Monodrama po Hodakovim tekstovima bit će hit nad hitovima

Objavljeno

na

Rado čitane kolumne Zvonimira Hodaka oživjet će i na kazališnoj sceni. Neki su već na samom startu pokušali „minirati“ ovu, kako se najavljuje urnebesnu i zabavnu predstavu o hrvatskoj političkoj patologiji, ali, po riječima Dražena Stjepandića, koji je i osmislio cijeli projekt, to im zasad nije pošlo za rukom. A ni neće!

Predstava nosi naziv „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, a u u zagrebačkoj Maloj sceni, Medveščak 2, izvest će je glumac Šiško Horvat Majcan, i to 18., 19. i 20 travnja. Nakon toga slijede gostovanja diljem Hrvatske, a prvo će biti u Gospiću.

Bio je to povod za razgovor s mladim glumcem Šiško Horvat Majcanom, koji nam je otkrio još neke detalje vezane uz ovu, već sada možemo reći, – hit predstavu.

  • Gospodine Šiško, vjerujemo da ste s oduševljenjem prihvatili igrati u „Žikinoj dinastiji u lijevoj našoj“, odnosno što vas je privuklo ovoj monodrami?

Prije svega hvala na interesu za ovu predstavu. Kolumne Zvonimira Hodaka čitam već godinama i na poziv Dražena Stjepandića sam se odazvao bez zadrške. Moram priznati da sam se u početku dosta preispitivao, razgovarao s obitelji i prijateljima i nailazio na različita mišljenja o tome trebam li ja to raditi ili ne. Svi ti razgovori i sati mozganja su me uvukli u taj rad. Shvatio sam da je došlo vrijeme za rizik, umjetnički rizik. Volim jednostavnost a najjednostavniji odgovor mi je dala moja životna suputnica Iva: ‘Kaj razmišljaš, ionak nemaš kaj za izgubit.’

  • Vi ste i sami postavili ovu predstavu. Što to znači: da je „nitko“ nije želio režirati, ili?

Nakon prvih par razgovora Dražen Stjepandić i ja shvatili smo da je to zapravo punk jer je jednostavno iskreno i zabavno, i krenuli smo na avanturu u ‘čizmama slobode’. Nema straha pa nema cenzure ni zadrške. Baš onako kako kazalište i treba biti. Nažalost kazalište danas spava samo i impotentno.  Punkera među redateljima nema.

  • Što gledatelji mogu očekivati u 70 minuta koliko traje?

Bolje im je da ništa ne očekuju jer će se svakako iznenaditi. Pretjerujem ali ovakvih predstava nema. Tu su  stvarne osobe iz našeg javnog života koje ponekad odlutaju u fikciju. Svi likovi i njihovi stavovi i razmišljanja su izvrnuti ruglu. Količina gluposti i laži koju ljudi mogu izgovoriti u javnom prostoru je golema. Hodak to primjećuje i stvara sjajne satirične momente. Za mene je to čista zabava ali znam da će mnogi biti revoltirani.

  • Je li vam to prvo takvo iskustvo?

Da, a moguće i posljednje.

  • Kakva je bila suradnja s autorom kolumni, po kojoj je rađena predstava, Zvonimirom Hodakom, a kakva sa Draženom Stjepandićem, koji je idejni autor predstave?

S gospodinom Hodakom, proveo sam dva sata u ugodnom razgovoru. Kad je shvatio da sam spreman na rizik dao mi je  otvorene ruke i poželio sreću. Nadam se da ga neću razočarati. S Draženom se često družim, on mi je velika podrška i bez njega nikad ne bi uspio ovo napraviti. On je napravio prvi izbor tekstova, nakon toga smo kreirali lik i stvorili situaciju za publiku i mene. On je pravi punker.

  • Je li vas smetalo što je jedan glumac prije vas prvo pristao, a zatim bez objašnjenja odustao od ovog projekta?

Ne, nimalo. Znao sam to od početka. Ljudi imaju različite razloge  i  životne situacije. Ne znam o čemu se radilo u tom trenutku niti me to zanima.

  • Ima li tu i „opasnih“ političkih scena?

A danas je sve ‘opasno’ što znači da se svi boje nekog vraga. Ja se bojim štete koju nam laž i glupost u javnom prostoru stvaraju već godinama. Šarlatani u politici i sijači zla i mržnje u medijima. Da možda je opasno obračunavati s tim ‘sektorima’ ali što je kazalište bez rizika, nula!  Zato cijenim Hodaka, on piše bez straha.

  • Jeste li možebitno u svojoj umjetničkoj karijeri igrali nešto slično?

Ovako eksplicitno ne, ali završni ispit iz lutkarstva je bio svojevrsna diverzija.

  • A, gdje ste sve dosad nastupali, malo nam se pohvalite?

Nastupao sam stvarno posvuda, obzirom da sam freelancer  radio sam svakakvih  projekata. I ne samo kao glumac.  U  Maloj sceni igram u odličnoj obiteljskoj predstavi ‘Muka malog vuka’, to je jedna od rijetkih predstava koju je baš gušt igrati. Prije osam godina napravili smo sjajnu predstavu ‘Dašenjka ili priča o štenetu’ i izveli  je 500 puta, i danas uživam igrajući je. To su predstave zbog kojih živim kazalište. Surađujem i s Festivalom Tolerancije, bio sam inspicijent na dječjoj operi Brundibar, to su projekti za pamćenje.

  • Želite li još nešto reći, dopuniti?

Pozvao bih publiku ,sve,  bez obzira što mislili i kojoj ‘struji’ pripadali.

Preživjeti od umjetnosti – to je najveći art danas.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju Marka Ljubića Radio Mariji povodom izlaska knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

Povodom izlaska njegove knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća, čija će promocija biti u Zagrebu, u dvorani Vijenac na Kaptolu 18. travnja u 20 sati, na Radio Mariji u prigodnoj emisiji urednika i voditelja Filipa Ećimovića gostovao je novinar i publicist Marko Ljubić.

Ljubić je svojim poznatim stilom, jasno, precizno i točno ponovo ukazao na ključne uzroke problema s kojima se suočava današnja Hrvatska.

Svakako je važno poslušati njegove riječi o razlozima nasrataja na hrvatski nacionalni identitet, što Ljubić ističe kao ključni pravac ujedinjenih civilnih, političkih i medijskih pokušaja uništenja hrvatske državnosti.

Stoga je naglasio da su osnovni razlozi utemeljenja svake nacionalne države zaštita, očuvanje i reafirmacija nacionalnoga identiteta, nacionalne samosvijesti i iskazivanje trajnoga poštovanja prema sebi samima i svome narodu, navodeći tisućljetnu baštinu hrvatskoga naroda od Marulića i Držića, Ruđera Boškovića, preko Stepinca do Hitreca i Aralice.

Uz to je Ljubić naglasio da je upravo nevjerojatno i krajnje zloćudno da hrvatska državna politika potpomaže taj pravac uništenja nacionalnoga identiteta, time i same hrvatske državnosti, te da se to zajedničkim naporima ukupnoga hrvatskoga naroda i svih njegovih potencijala odmah mora zaustaviti i tome pružiti otpor na svaki način.

Komentirajući sintagmu o novinaru „prijatelju hrvatskoga naroda“, Ljubić je postavio pitanje – „a kakav bi to smio i mogao biti novinar ili bilo koji hrvatski čovjek koji ne iskazuje ponos, odanost i ljubav prema svome hrvatskome narodu, kakav je to Rus, Amerikanac ili Kinez koji to isto ne osjeća prema svome narodu“ te zaključio „ da to nije samo izbor nego i obaveza svakoga novinara u Hrvatskoj, a onaj tko se ne osjeća i svakodnevno iskazuje prijateljem hrvatskoga naroda- ne može se zvati ni novinarom, ni hrvatskim.

Svakako poslušajte što Ljubić kaže o najavljenom pokušaju i namjeri predsjednika vlade Andreja Plenkovića o jačanju senzibiliteta za europske vrjednote u jeku praktičnoga pokušaja uništenja temeljnih hrvatskih vrjednota namjerom ratifikacije Istanbulske konvencije i nasiljem u provedbi sporne krurikularne reforme na čelu s Blaženkom Divjak, što kaže o političkoj kulturi i kulturi državnosti, o medijskoj manipoulaciji u kontekstu nevjerojatnih manipulacija oko Istanbulske konvencije, zatim o političkom srpstvu kao obliku negacije hrvatske slobode i državnosti,o značaju hrvatske nacionalne suverenosti u Bosni i Hercegovini, iseljenoj Hrvatskoj kao sastavnici jedinstvenoga hrvatskoga naroda i čitavome nizu ostalih pitanja koje obrađuje u svojoj knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“.

Čut ćete ekskluzivno i poruku sisačkoga biskupa Vlade Košića o Ljubićevim analizama i kolumnama, koja je ostisnuta na korici knjige, te najavu predstavljanja na kojemu će o knjizi govoriti sisački biskup Vlado Košić, akademik Josip Pečarić, profesor dr Vlado Pandžić te urednik knjige, književnik i novinar Nenad Piskač, uz pozdravnu riječ predsjednika Hrvaskoga kulturnoga vijeća, profesora emeritusa Marijana Šunjića.

Poslušajte intervju:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati