Pratite nas

Intervju

Intervju sa Petrom Ljubičićem, franjevcem koji bi trebao objaviti međugorske tajne!

Objavljeno

na

Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Moji roditelji primili su sveti sakramant braka na Svijećnicu 1941. godine, u obitelji sam prvo dijete, a majka me je zanijela pet godina kasnije. Budući da dugo nije mogla zatrudnjeti, išla je na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezine molitve i strpljenje te joj darovao desetero djece.


Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine.

Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći.

Što je za Vas Međugorje?

To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri.

Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju?

Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala.

Bio sam zatečen kad sam čuo kakva mi je misija namijenjena, nisam mogao vjerovati da se nebo smilovalo baš meni.. Čime sam zaslužio takvu milost?

Evo što fra Petar kaže o objavi prve međugorske tajne:

– To će se zbiti u Međugorju. Deset dana prije događanja prve tajne, Mirjana će me obavijestiti ma gdje se u tom trenutku nalazio. Zatim ću se odmah uputiti u Međugorje, a možda će i providnost htjeti da tamo već budem. Nakon toga provest ću punih sedam dana u molitvi i postu da bih i sam, preplavljen mudrošću Duha Svetoga, potpunije shvatio značenje poruke i bolje proniknuo u njezinu tajnu, a onda je, tri dana prije početka najavljenih zbivanja, objavio svijetu – navješćuje fra Petar događaje koji će očito izazvati planetarno uzbuđenje.

O tome je, dakako, razgovarao s Mirjanom i ona mu je rekla kako Gospa želi da što više ljudi dozna što će se dogoditi, jer je objava tajne važna za cijelo čovječanstvo. Kako će je predočiti javnosti, još ne zna, ali je siguran da će se poruka brzo proširiti jer će se za to pobrinuti Djevica Marija.

– Eto, kad kucne čas – napominje fra Petar – na pergamentu će sadržaj prve tajne biti vidljiv i mojim očima, a poslije sedam dana i očima svih ostalih ljudi jer će prestati biti tajnom. Tako će se to ponavljati sve dok svijet ne dozna svih deset tajni i ono što će one donijeti.

Što o tajnama zna fra Petar, koji je u nekoliko navrata prisustvovao ukazanjima? Posvjedočio nam je da je dvaput vidio Mirjanu kako plače u ekstazi. Kad ju je poslije pitao zašto je plakala, odgovorila mu je da je vidjela patnju male djece, ali da o tome ne smije govoriti.

– Znam da su prve tri tajne vezane za Međugorje – kaže fra Petar. – Prve dvije tajne bit će opomena i veliko upozorenje, potvrdit će svijetu da se Gospa ukazivala u Međugorju i da su vidioci govorili istinu. Treća tajna bit će neuništivi znak pred kojim će se obratiti mnoge duše, a ostale će tajne najvjerojatnije biti potresni događaji koji će uzdrmati svijet i biti poziv mnogima da se obrate i ničega ne boje.

O trećoj tajni najviše se zna. Vidioci kažu da je riječ o “velikom znaku” koji će se u točno određeno vrijeme iznenada pojaviti na mjestu prvih Gospinih ukazanja, na Podbrdu. Bit će vidljiv, trajan i neuništiv. Time će Gospa ispuniti svoje davno obećanje da će ostaviti jasan dokaz svoje prisutnosti u Međugorju. Vidioci kažu, “na poseban način ostavlja ga za one koji su još daleko od Boga”.

– To je više Gospin dar, da se zna da je bila s nama – objašnjava Mirjana. – Vidjet će se da je to nemoguće napraviti ljudskom rukom, da je to nešto uistinu od Boga.

Naravno, neizbježno je pitanje kad će se tajne početi ostvarivati. Hoće li to biti u vrijeme kad i ostalih troje vidjelaca dobije desetu tajnu? Hoće li tada prestati međugorska ukazanja? Sudeći prema svemu, očekuju nas burna vremena.

 

rastimo-u-vjeri.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Goran Aleksić: ‘Klijentizam je grobar našega društva’

Objavljeno

na

Objavio

Foto:Cropix/Damjan Tadić

Intervju Goran Aleksić, saborski zastupnik i predsjednik stranke SNAGA govori za www.kamenjar.com  o najnovijoj odluci Visokog trgovačkog suda u Zagrebu te o trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj:

Na Visokom trgovačkom sudu u ponovljenom postupku potvrđena je drugostupanjska presuda suca Radovana Dobronića kojom je presuđeno da je osam banaka ugovaralo nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i o promjeni kamatne stope unutar banke za sve dužnike koji su ugovarali valutne klauzule u CHF. Time oštećeni ljudi mogu privatnim tužbama dobiti kompletnu razliku između povećane i početne kamatne stope kao i pripadajuću zateznu kamatu.

– Taj bi proces trebao trajati narednih pet godina te se  osobnom nadam kako će dužnici u velikom broju krenuti prema sudovima te uz pomoć Udruge Franak, a koja će pokušati sve to što kvalitetnije  i brže realizirati kroz odvjetničku mrežu i upute, doći do svojega novca. Procjenjujem kako se   radi  o iznosu vrijednom između 10 i 15 milijardi kuna koje banke moraju vratiti oštećenima.

Cijelo ste vrijeme uz oštećene ljude. Radili ste i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, ali ste nalazili vremena pratiti i utakmice naše reprezentacije. Hoće li ovaj nogometni uspjeh donijeti sveopće dobro u našu zemlju?

 -Glavna stvar se neće dogoditi nakon ovog velikog uspjeha naših nogometaša, a to je promjena svijesti hrvatskog čovjeka, prije svega, hrvatskog političara.  Do promjene svijesti hrvatskog političara neće doći jer uspjeh naših nogometaša je došao na drugi način, a on je suprotan onom na koji se radi u našoj Domovini. U slučaju nogometne reprezentacije pobijedila je meritokracija, a u Hrvatskoj vlada klijentizam. Meritokracija je stanje u kojem se  priznaju kvalitete ljudi prema nekim mjerljivim kriterijima, a ne prema tomu tko je komu simpatičan, tko je član koje stranke ili tko je čiji klijent… Da bismo kao društvo uspjeli moramo klijentizam iskorijeniti iz našeg društva. A to je u ovom trenutku nemoguće, zato što su političke elite umrežene kroz trgovačka društva, kroz privatne interese, kroz jednu društvenu pojavu, koja se jednom riječju zove klijentizam i koja je grobar našeg društva. A to se neće promijeniti niti u narednih 20 godina.

Često znate reći da hrvatski čovjek najprije treba promijeniti sebe. Na što mislite kad tako govorite?

– Važno je da se čovjek ne prodaje ni za kakav novac. Osobno se ne bih prodao niti za milijardu dolara samo zato jer nekomu smetam. Ne bih to mogao učiniti zbog silnih ljudi koji su mi omogućili da budem tu gdje jesam. Meni je ulazak u Hrvatski sabor omogućila udruga Franak. Ali, i ja sam kroz svoj rad u sedam godina i zaslužio da budem tu gdje jesam, a ne bih tu bio da me nisu podržali suradnici iz Udruge. Kad bih ja sad napravio nešto suprotno onomu što smo se dogovorili, suprotno onomu kako svi zajednički razmišljamo, a to je kako promijeniti ovo društvo, ja bih izdao te ljude. U tom smislu treba pobijediti sebe da bi se čovjek odupreo tim nekakvim mogućnostima da za sebe ishodi nekakvu korist. Tome se moraju oduprijeti političari i tek onda mogu razmišljati o boljem društvu.

Ima li nade za “malog” čovjeka u Hrvatskoj, koji želi dostojanstveno živjeti od svojega rada?

– Ima nade samo ako se oni udruže. Mali ljudi ne postoje. To je samo jedan pežorativni izraz. Ima nade samo ako se udruže na način kako smo se udružili mi u udruzi Franak.  Dakle, ljudi koji imaju određeni interes (poljoprivrednici, stočari…) i taj interes moraju zajednički prikazati onima koji su na vlasti i tu zahtijevati da se njihov interes koji je zajednički, ostvari.  Ništa ne pada samo s grane, i ljudi ako misle da će im bilo koja vlast ostvariti neki njihov interes bez njihova učešća u tome,  sudjelovanja u tome, jako se varaju. To se neće dogoditi.

A. Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari