Pratite nas

Intervju s JULIENNE BUŠIĆ

Objavljeno

na

Zvonko i ja smo se savršeno razumjeli, često smo razgovarali o životu i smrti. I poznavajući njegov karakter, mislim da je jednostavno moralo tako biti…

Julienne Bušić, spisateljica, politička aktivistica i supruga Zvonka Bušića, političkog emigranta i borca za slobodnu Hrvatsku koji je 1. rujna 2013. godine počinio samoubojstvo, ekskluzivno za Večernji list otkriva što radi i kako je shvatila da njezin Taik i sa svojom smrću obvezuje nju i Hrvatsku.

zvonko busicMoj Zvonko jednostavno nije bio za ovaj svijet. Nije ga prepoznao kad je konačno došao doma. Nije ga razumio. A na kraju nije mogao više živjeti u njemu. Zbog više razloga, naravno. To je vrlo složena i kompleksna priča, počevši s činjenicom da je Zvonko proveo 32 godine u najstrožim američkim zatvorima, boreći se svaki dan da ostane živ, nešto što nitko tko to nije prošao ne može shvatiti. Ni približno! Ni ja to nisam mogla iako sam i sama bila 13 godina iza rešetaka. Sad se tješim time da Zvonko više ne pati jer je puno patio. Teško je biti čisti idealist u svijetu koji se tome smije. Mnogi su mi rekli da su shvatili njegov čin kao poruku da se u Hrvatskoj puno toga mora promijeniti, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru. Zvonko je htio biti koristan, to mu je bio smisao života, ali je vidio da ne može ništa, bar u ovakvim uvjetima, pa nas je ostavio. Utjeha mi je da je sada sa svojim roditeljima Pejom i Kendušom, koje nije vidio od mladosti i odlaska iz Hrvatske, s bratom Stjepanom, te s drugom dragom rodbinom i prijateljima, kao i s njegovim Brunom Bušićem. I s Nedom Vegarom. I s mojim pokojnim bratom s kojim je bio jako blizak.

Želim reći svima koji možda drukčije misle, da mi ipak nije bilo iznenađenje što se sa Zvonkom dogodilo, jer smo vrlo često i opširno govorili o životu i smrti, o smislu života, stalno smo razgovarali o tim temama. Savršeno smo se razumjeli i to što je učinio je jednostavno moralo biti tako, imajući na umu njegov karakter, iako je to velika tragedija. O tome i o sličnim temama je Zvonko pisao u svojim bilješkama, dnevnicima koje je godinama vodio, ali i na stranicama memoara koje nije uspio završiti. Znao je da ću ja opet imati snage za oboje i završiti sve zadatke koje sam dobila od njega. Još nije okončana njegova priča, jer mu je priča bila Hrvatska. Još nije onakva kakvom ju je zamišljao i kakva ona može biti, ali smo zato mi tu da promijenimo stanje svojim radom, svojim glasovima, svojom energijom. To je moja dužnost, želja i zavjet. Zvonko je posebno veliku nadu polagao u mlade, jer je to naša budućnost. Bio je stalno s njima, dijelio mišljenje, iskustvo, ponudio i savjet, a oni su mu pokazali veliku zahvalnost, čak i poslije smrti, jer su nastavili tamo gdje je on stao…

Tim je riječima Julienne Bušić odgovorila na moje pitanje nedostaje li joj suprug Zvonko koji je 1. rujna prošle godine počinio samoubojstvo u njihovoj kući u Rovanjskoj pokraj Zadra.

Upoznala ga je 1968. godine u Beču gdje je studirala. Zvonko Bušić bio je politički emigrant, pobjegao je iz Jugoslavije. Ona Amerikanka, a on Hrvat koji sanja vlastitu državu. Neuobičajena kombinacija, ali od prvog trenutka su se našli kao srodne duše.

Amerikanka po rođenju, ali Hrvatica “po srcu i duši” i hrvatskom jeziku koji savršeno govori, Julienne je žena velike duhovne snage, osoba koja se nikad ne žali ili prigovara, strpljiva je bila poput Penelope čekajući ljubav svog života pune 32 godine, te i nakon njegove smrti ostaje odana idealima za koje se borio njezin Taik. Zadržala je američku otvorenost i pristupačnost, ali i potpuno prihvatila hrvatski stil življenja, istinski osjeća da je ovdje njezino mjesto i domovina.

Lobiranje za slobodu

Zvonko Bušić bio je hrvatski politički emigrant i disident koji je 1976. godine oteo američki zrakoplov kako bi privukao pozornost cijelog svijeta na okrutna ubojstva disidenata u bivšoj diktaturi, zatvaranje studenata i želju hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer se tada o tome u “slobodnim zapadnim medijima” nije smjelo pisati. I tada je uz njega bila Julienne i još tri suborca. U zatvorima u SAD-u proveo je 32 teške godine, dvije više no što američki zakon dopušta. I tek nakon brojnih pokušaja hrvatske politike i udruga, i lobiranja američkih pojedinaca i ustanova, uključujući čak dva američka kardinala (George i McCarrick) i jednog bivšeg američkog veleposlanika, 2008. godine pušten je na slobodu i deportiran u Hrvatsku bez prava povratka u Ameriku. U Hrvatskoj ga je čekala supruga Julienne koja je iz američkog zatvora puštena 1989. godine.

– Zvonko je zaista ostavio oproštajno pismo i ponovio na jednom mjestu ono što je govorio neko vrijeme prije smrti o tome da ne može živjeti u Platonovoj pećini, znači u svijetu zabluda i iluzija, kratko rečeno. O svemu će biti opširnije u njegovim memoarima, koje nije uspio završiti. Sve polako uređujem, dopisujući one dijelove koji nisu dovršeni. Nije volio govoriti i pisati o sebi, ali sam mu rekla, kao i mnogi drugi, da ima dužnost podijeliti s ljudima to što je naučio kroz sve te zatvorske godine. Ipak ima najveći zatvorski staž u povijesti Hrvatske. Uspijemo li postići suglasnost, planiramo objaviti memoare za godišnjicu smrti, najvjerojatnije preko Večernjeg lista.

Velika mi je radost također što mogu objaviti i da smo u postupku osnivanja Zaklade Zvonko Bušić-Taik. Zaklada će promicati projekte koji su mu bili važni, na primjer stipendiranje studenata, a bavit će se i nakladničkim, humanitarnim i drugim sličnim aktivnostima. Već imamo Facebook stranicu za Zakladu, zahvaljujući mladom studentu s kojim se Zvonko često družio. Bit će puštena čim Zaklada bude registrirana. Zaklada je garancija da ostaje živ među nama jer ćemo nastaviti njegov rad, njegove projekte, njegovu viziju za bolju, zdravu, ujedinjenu Hrvatsku. U upravljačkom odboru su, osim mene i Zvonkove sestre Zdravke, Dražen Budiša, Nikica Valentić, Stojko Vranković, Josip Đerek i fra Jozo Grbeš. Svi su bili od velike podrške, svi su Zvonka jako cijenili, ali i on njih. Čast mi je da su svi oni u odboru Zaklade, velika čast.

Na pitanje je li Zvonko Bušić u Udbini na proslavi Dana hrvatskih mučenika, dan prije nego što se odlučio na koban čin, zaista čuo, vidio, spoznao nešto zbog čega je zaključio da nema više snage za nastavak života, njegova supruga ovako odgovara:

– Kao što sam već navela, složena je to priča, a nema samo jedna stvar zbog koje je odlučio sebi uzeti život. Ali mogu reći da Zvonko nije podnosio licemjere, niti ljude koji su za osobni politički probitak spremni izdati sve što život čini vrijednim. One koji jedan dan govore i rade jedno, drugi dan potpuno suprotno, a još lažu o tome – pogotovu kada se radi o gradonačelniku glavnoga grada – što su dan prije radili, a umjesto da ih ukorimo, mi im plješćemo i dajemo im ruku. Nije čudo što Zvonko nije prepoznao takav svijet. Bio je i ostao vjeran svojim principima. Drugačiji nije mogao biti.

:: Zvonko Bušić je svečano dočekan u zagrebačkoj zračnoj luci 24. srpnja 2008. i nakon privremenog privikavanja na slobodu, politički se angažirao, ali i ubrzo razočarao, čemu ste svjedočili.

– Nije mogao mirovati, vjerovao je da još može pomoći Hrvatskoj, ali ubrzo je uvidio da je predugo izbivao iz domovine i da u njemu ima previše idealizma, dok ga u mnogim drugima nema, da su se vremena i ljudi promijenili. Vidio je, kao i svi koji imaju imalo političke mudrosti, da treba ujediniti rodoljubnu političku scenu i izgraditi politički relevantnu frontu. Ovako je rekao u jednoj izjavi: “Stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umrežavanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutačno pripadaju.” Njegova je stranka bila Hrvatska, a nikada nije bio isključiv. Osoba, a ne ideologija, bila mu je najvažnija. Ali na kraju se razočarao i povukao prvo iz strančice HSP-AS, a onda i iz sudjelovanja u hrvatskoj politici općenito, vidjevši da se u njoj više radi za sebe nego za hrvatske interese i ideale u koje je on vjerovao. Ovo je rekao kad se povukao, u svom stilu: “Idealist sam bio, jesam i ostat ću, jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku. Lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način pridonijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.” Ali tada je još jednom apelirao na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole. Kao što danas vidimo, to se nije dogodilo. Bojim se nabrajati koliko se povećao broj političkih stranaka od kada je Zvonko umro, umjesto da se spajaju – kaže Julienne.

Utjecaj Platona

:: Često naglašavate da Zvonko i vi nikad niste požalili što ste živote posvetili borbi za hrvatsku slobodu?

– Zvonko je tvrdio da je cilj, a to je samostalna Hrvatska, bio vrijedan svake žrtve. Ponavljao je da u nekoliko kvadrata zatvorske ćelije nema puno prostora za kretanje, ali ima vremena za razmišljanje i putovanje prostranstvima intelektualnoga. Na Zvonkovo shvaćanje života i smisla presudno su utjecali stari filozofi, posebno Platon, ali i mnogi drugi, kao što su Epiktet, Marko Aurelije, te suvremeniji, Heidegger, Pierre Hadot i John Cottingham. Svi smo mi smrtnici, govorio je, to je neupitna istina i neizbježna činjenica koju treba ukalkulirati u svako promišljanje vlastita života. Stoga je i glavna težnja svakog čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti. On je to ovako objasnio u jednom intervju, a u tome možemo bolje razumjeti kako je razmišljao: “Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz svoja djela. Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život. Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje! Smatram da je istinski život križ, da, život je patnja i patnja je život! Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, koliko god se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti.

Poruke mladih Riječana

Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti ego, a upravo je ego glavni razlog naših nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto, zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i podsjeti ga na njegovu ranjivost, i u toj novoj spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu, te da u svjetlu tih novih spoznaja ponovno izgradi vlastiti ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti. Da, zahvalan sam sudbini za zatvor.” Zaista je bio zahvalan iako je to mnogima bilo teško razumjeti.

:: Jeste li bili iznenađeni reakcijama prijatelja i javnosti na Zvonkovu odluku da počini suicid?

– Pa nisam i jesam. Prvo, mnogi su ljudi bili šokirani, jer je Zvonko uvijek zračio optimizmom. To mu je bio način komuniciranja, želio je ljudima dati energiju, snagu, iako se sam, u svojoj glavi, osjećao često suprotno. Nikada nije ljude želio obeshrabriti, uvijek bi tvrdio da se može bolje, da možemo uspjeti promijeniti stanje na bolje. Zato su mnogi bili u nevjerici kad su čuli za njegovu smrt, ali moram priznati da ja nisam, jer je sve sa mnom dijelio. S druge strane, bila sam donekle iznenađena koliko mi se ljudi javilo, iz cijeloga svijeta, s izrazima velikog poštovanja prema Zvonku, pogotovu je bilo puno reakcija od mladih ljudi. Želim ovom prigodom zahvaliti svima koji su poslali pisma sućuti, pjesme, slike, i posebno onima koji su bili i ostali od velike podrške u preteškim trenucima, koji su imali razumijevanja za Zvonka, a oni znaju tko su. Smetale su mi, naravno, neke reakcije, ili bolje rečeno analize i komentari nekih novinara koji nemaju pojma o čemu govore, ali je to ljudska narav, iako manje osviještena, narav onih koji imaju potrebu mudrovati o stvarima koje ne razumiju. Ali i mi moramo razumjeti te ljude, jer vjerujem da nitko namjerno ne radi zlo ako nije sociopat. Trebamo takvima pomoći, fali im ljudska empatija, to što čovjeka čini čovjekom, a ne životinjom. Ali ne smijemo zaboraviti da nije dovoljno samo nešto poučavati takve ljude. Oni moraju imati i sposobnost slušanja i shvaćanja. Ako im ne možemo pomoći da se prosvijetle, trebamo se od njih skloniti i jednostavno ih ignorirati. Tako se ja ponašam!

:: Što su vam pisali ljudi?

– Primila sam prekrasna pisma baš od mladih ljudi. Znate, mislimo ponekad da naša mladež voli sve što je površno, da je apatična, da nema ideale, da je od svega odustala, da se predala materijalizmu i trivijalnostima, ali nije tako. Primila sam jednu predivnu knjigu od grupe mladih iz Rijeke, u kojoj su mi pisali što smo im mi, Zvonko i ja kao par, značili u životu, iako ih nikada nismo ni vidjeli ni čuli. Prepoznali su vjerojatno u nama neke vrijednosti kojima su i oni težili – pravoj ljubavi, odanosti, prijateljstvu – kao da su shvatili da ima i drugi svijet od onoga koji nam je serviran u medijima, drukčiji od, kako kažemo u Americi, seksa, droga i rock’n’ rolla.

:: Je li istina da je jedna mlada žena nakon razgovora i druženja sa Zvonkom odlučila život posvetiti redovništvu i otići u časne sestre?

– Da, to je točno. Nina je krasna, prekrasna osoba. Bila je novinarka, kazališna glumica, a sada je studentica prava. Radila je na radiju gdje su imali intervju sa Zvonkom, dugo su razgovarali. Mislim da je najbolje da sama govori o promjenama u svom životu.

Nevjerojatna utjeha

:: Često naglašavate da vam je Zvonko stalno u blizini, da vam šalje znakove. O čemu se radi?

– Mi smo si obećali da onaj tko prvi umre, ako ne umremo zajedno, šalje onom drugom znakove, ali nedvojbene, kao utjehu. A Zvonko je održao riječ, stalno mi ih šalje, ali ne samo meni nego i prijateljima. Nedavno je utješio našu dobru prijateljicu Nadu koja je taj dan bila tužna zbog Zvonka. Bila je ispred naše kuće u Rovanjskoj i pitala se zašto je moralo tako biti sa Zvonkom. Odjednom je pogledala u nebo i vidjela oblake u obliku slova Z i B i onda pomislila da se Zvonko s njom ruga, da joj govori da ne treba cmizdriti, da je on tu i sve gleda. Meni stalno šalje poruke i znakove koje samo ja mogu razumjeti. Dakle, održao je riječ, upravo kako smo se jedno drugom zakleli. A to mi jenevjerojatna utjeha…

 

Posljednji broj Gobshite Quarterlyja posvetio sam Zvonku Bušiću i Lou Reedu

Glavni urednik američkog književnog časopisa “Gobshite Quarterly” R. V. Branham s ponosom naglašava da magazin koji uređuje izlazi od 2003. godine te je višejezični i otvoren novinarima, piscima i pjesnicima iz cijeloga svijeta. Zadnji broj posvetio je Zvonku Bušiću i Lou Reedu.

Za Večernji list ekskluzivno otkriva zašto je to učinio:

– Kao mladić bio sam uključen u prosvjede protiv rata u Vijetnamu te sam poznavao mnoge ljude koji su govorili protiv američkih političara i vojnog sustava i završili u zatvoru zbog svojih uvjerenja. Dugo surađujem s Julienne Bušić, objavljivao sam njezine tekstove i svjedočio sam njezinim pokušajima da Zvonka izbavi iz zatvora. To je bila duga borba, od Reaganove administracije pa je konačno završila s Bushovom. Znam ljude koji su bili dugo u zatvoru, neki su preživjeli, drugi nisu. Kad sam više proučio što su sve za svoje ideale učinili Julienne i Zvonko Bušić i koliko su njihova djela imala opravdanje u povijesti jer su željeli svoju državu, moje je divljenje prema njima poraslo do visokih granica. Posvetiti Zvonku jedan broj našeg magazina je najmanja stvar koju sam mogao napraviti. Kamo sreće da smo mogli više učiniti. Moja supruga Moira i ja smo se plašili za Zvonka kad je izišao iz zatvora jer je živio više od 30 godina po jednim pravilima, a onda se morao na slobodi učiti živjeti po novima.

Otkrio nam je i da od 2005. godine u svom magazinu objavljuje hrvatske književnike poput Tomice Bajsića, Tomislava Marijana Bilosnića, Gordana Nuhanovića, Dubravke Oraić-Tolić, Ede Popovića, Vlade Prekratića, kao i hrvatske strip umjetnike uključujući i Irenu Jukić Pranjić, Magdu Dulčić, Zvonka Todorovskog, Dušana Gačića, Helenu Klakočar, Miroslava Nemetha…

– Hrvatski pisci pišu o važnim stvarima, ali na živ, angažiran i zabavan način. I da budem iskren, hrvatski su pisci dobri kao i ostali u Europi upravo sada, uključujući mađarske, češke, poljske, švicarske književnike. Nažalost, ponekad tek građanski i oslobodilački ratovi oslobode tu vrstu energije da revitalizira nacionalnu umjetnost – rekao je Branham za Večernji list.

Ponosim se što sam poznavao Zvonka

Poznati američki violinist Dave Ewart, koji je surađivao s Glorijom Estefan, Barbrom Streisand, Neilom Diamondom i mnogim drugim glazbenim zvijezdama, za Večernji list komentirao je zašto je nekoliko glazbenih djela na koncert za Valentinovo u Portlandu posvetio Zvonku Bušiću.

– Bio sam vrlo dirnut učeći u djetinjstvu o čovjekovoj nehumanosti prema drugom čovjeku. Zbog toga sam se cijeli život divio mučenicima i bio sam iznimno ponosan što osobno znam dvije takve osobe, moju bivšu dadilju Julienne i njezina pokojnog supruga Taika. Zašto sam njemu posvetio skladbu Williama Bolcoma “The Graceful Ghost Rag” napisanu sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su počele njihove teškoće? Bila je to moja prilika da podijelim sa svojom publikom ono što osjećam da je važno. Vidite, poput holokausta, važno je sjetiti se prošlosti, pa da ne budemo osuđeni da se to ponovi, kao što je rekao filozof i pisac George Santayana, ali trebamo i uzore i velika djela dobrih ljudi koji se žrtvuju za druge da bi svijet bio bolje mjesto.

Prije nego što sam odsvirao tu pjesmu na svojoj violini, bio sam počašćen da mogu citirati Zvonkove riječi: “Kad se ljudi bore za neke ideale, a potom nisu spremni za njih sve dati, čak žrtvovati i svoj život, onda nešto nije u redu ili s tim ljudima ili s njihovim idealima.”

Intervju preuzet iz Večernjeg Lista

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari