Pratite nas

Intervju

INTERVJU S KOLINDOM GRABAR-KITAROVIĆ Hrvatskoj će biti bolje ako premijer i ja surađujemo

Objavljeno

na

Ekskluzivni intervju s Predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, koji je objavljen u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista

Trebalo je uložiti prosvjednu notu i jasno osuditi postupke Vojislava Šešelja i ministra Aleksandra Vulina. No, smatram da je povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beogradu ishitrena odluka – komentirala je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posljednje zaoštravanje odnosa Hrvatske i Srbije. Razgovarali smo u njezinom uredu na Pantovčaku, dan nakon incidenta u Beogradu, i samo dva dana nakon objave da su se počeli poboljšavati njezini odnosi s premijerom Zoranom Milanovićem.

Jesu li doista na putu bolje suradnje ili će im situacija oko Srbije i dogovor o proslavi 20. obljetnice Oluje postati novi kamen spoticanja? Predsjednica kaže da, što se nje tiče, problema u međusobnim odnosima nema.

– Bila sam i ostajem spremna na dijalog. Kada je riječ o premijeru i Vladi, mi razgovaramo, ali ne onoliko koliko bih htjela i ne o temama o kojima bismo trebali razgovarati, a to je sveopće i gospodarsko stanje u Hrvatskoj. U interesu nam je raditi zajedno i nadam se da će ta suradnja biti mnogo bolja – kaže Grabar Kitarović, ne želeći nam otkriti o čemu je razgovarala s premijerom na proslavi šeste obljetnice ulaska Hrvatske u NATO, što je bio njihov drugi službeni susret.

Prošlo je 40-ak dana vašeg mandata. U kakvom ste stanju zatekli Ured? Je li bilo neugodnih iznenađenja?

 [ad id=”68099″]

– Nije ih bilo. O bivšem predsjedniku ne bih govorila jer u uljuđenim zemljama nije uobičajeno komentirati rad svog prethodnika. Dužnosnici su razriješeni 18. veljače, a dan poslije sam stupila na dužnost. Tada smo krenuli u novu organizaciju Ureda, donijeli smo uredbu i sada je u finalnoj fazi nova sistematizacija. Imenovali smo i nekoliko savjetnika i još je preostalo ovih dana imenovati savjetnika za gospodarstvo. No, ostavili smo prostora za ono što sam govorila u kampanji, a to je da ću se većinom oslanjati na rad vanjskih savjetnika koji će djelovati na volonterskoj bazi. Tako ću imati više posebnih savjetnika i povjerenika koji će se baviti različitom problematikom, od mladih preko zviždača, ali i do demografije i demografske obnove, te holokausta. U ovih 40-ak dana napravili smo mnogo, bilo je susreta, sastanaka, razgovora, inicijativa, vanjskopolitičkih posjeta… No, gotovo da u danu nema dovoljno sati da odradimo sve ono što bismo htjeli. Jedan od mojih glavnih ciljeva ostaje biti među ljudima jer to je jedini i najbolji način da zadržite osjećaj za realnost i stvarno stanje u Hrvatskoj.

Je li točno da u savjetnički tim namjeravate pozvati Natašu Jovičić, ravnateljicu Spomen-centra Jasenovac?

– Točno je, predviđam da će ubrzo biti imenovana posebnom savjetnicom za pitanja holokausta. To je civilizacijsko pitanje. Ove godine obilježavamo 70. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata i niz drugih obljetnica i potrebno se posebno sjetiti svih žrtava i temeljem edukacije o holokaustu i osvješćivanja o pitanjima tolerancije, suživota, učiti i raditi na tome da se borimo protiv svakog oblika rasizma i netrpeljivosti temeljem vjerske, spolne i bilo koje druge pripadnosti. Učenje o holokaustu može se preslikati općenito na poštivanje ljudskih prava. Gospođu Jovičić iznimno cijenim kao osobu koja je mnogo učinila ne samo kao ravnateljica kompleksa Jasenovac, već i kao stručnu osobu koja je stvorila i domaću i međunarodnu karijeru po mnogim pitanjima.

Zašto Nataša Jovičić nije bila pozvana na vašu inauguraciju?

– Žao mi je što gospođa Jovičić nije bila pozvana na inauguraciju. Riječ je o protokolarnoj pogrešci.

Vaš prvi potez kao predsjednice bio je posjet braniteljima prosvjednicima. Zašto ste se baš odlučili na posjet šatoru u Savskoj 66?

– Bilo je i drugih poteza, ali je taj vjerojatno privukao najviše pažnje javnosti. Rekla sam braniteljima da ću s njima neprestano razgovarati dok se ne riješi njihovo stanje i zahtjevi. Također sam im htjela iskazati i poštovanje jer smatram da se posljednjih godina o braniteljima raspravlja isključivo u negativnom kontekstu. Raspravlja se o popisima branitelja i o tome tko je prevario sustav i dobio povlastice koje mu ne pripadaju, a ne raspravljamo o najvećem broju branitelja koji imaju minimalne mirovine i koji žive na rubu egzistencije. Ne raspravljamo o tome da tim ljudima doista dugujemo zahvalnost za sve što su učinili. Branitelje treba u potpunosti uključiti u svakodnevni život, a ne od njih raditi socijalne slučajeve.

Ministar branitelja Predrag Matić vam je zamjerio što se niste sreli s njim i što ga niste pozvali na sastanak na Pantovčak kada ste zvali branitelje. Zašto ga niste pozvali?

– Nisam ga pozvala na prvi sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga jer sam željela da to bude sastanak mene i njih. No, nikada ne završavam proces samo jednim sastankom. Tada tek počinje pravi posao. Ministru Matiću uputila sam poziv odmah u ponedjeljak sljedeći tjedan da dođe u Ured, da razgovaramo i da ga izvijestim o čemu sam razgovarala s braniteljima. No, on se nikada nije odazvao na taj poziv. Poziv ministru Matiću i dalje je otvoren.

Kako komentirate to što je neformalni vođa prosvjeda Đuro Glogoški praktički prisvojio državnu kuću u Zaprešiću koja bi, po ugovoru s Ministarstvom, trebala biti na raspolaganju svim stopostotnim ratnim vojnim invalidima kad dolaze na liječenje u Zagreb?

– Pojedinačne slučajeve nikad ne komentiram, nego se borim za načela i za sustavna rješenja na institucionalnoj razini.

No, jedna od ozbiljnih zamjerki vama kao predsjednici je ta da podržavanjem prosvjeda branitelja zapravo podržavate kršenje zakona?

– Podržavam njihovo pravo da iskazuju nezadovoljstvo svojim statusom u društvu. Kada je riječ o prosvjedu, voljela bih da završi što prije. Zauzimam se za otvoreni i iskreni dijalog branitelja sa svim institucijama koje mogu pridonijeti rješavanju nagomilanih problema. A činjenica je da problemi postoje i od njih ne treba okretati glavu.

Na koji način bi se to moglo riješiti?

– Moglo bi se riješiti da s druge strane postoji malo veća volja za razgovorom. U svom osobnom slučaju, poziva ministru Matiću, mogu donekle osjetiti kakav je možebitno odnos među njima i taj nedostatak razgovora i komunikacije. Očekujem od ministra Matića i Vlade da to postane dijalog ravnopravnih i da se nađe rješenje za pitanje branitelja. Branitelji su vrlo strpljivi ljudi, razumiju i tešku gospodarsku situaciju, i uvjerena sam da se može naći rješenje. Treba samo htjeti razgovarati.

Čini se da je sada situacija s prosvjedom izmakla kontroli. No, nakon vaše inauguracije mnogi su očekivali da ćete upravo vi pomoći da se postigne kompromis s braniteljima i da će se povući. Jeste li ih ipak trebali pozvati da prekinu prosvjedovati?

– I dalje se trudimo postići taj kompromis, ali ako ministar Matić ne želi razgovarati, onda je vrlo teško posredovati. Međutim, smatram da treba raditi na rješavanju tih zahtjeva i mimo ministra jer nitko od nas političara nije vječan. Doista želim da to riješimo i da prosvjedi prestanu.

Osim podrške braniteljima, još je jedan vaš potez podijelio Hrvatsku, a to je micanje Titove biste s Pantovčaka. U kampanji i u inauguracijskom govoru rekli ste da ćete spajati, a ne dijeliti Hrvatsku. Vidite li u tome problem?

– Hrvatsko je društvo, nažalost, podijeljeno po mnogo osnova, uključujući i pitanje treba premještanja biste iz Ureda predsjednice ili ne. Činjenica je da je Tito bio diktator, da je komunizam bio totalitarni režim. Nitko ovdje ne želi provoditi lov na vještice. Što se mene tiče, ja doista više ne želim govoriti o prošlosti. Smatram da mu kao diktatoru koji je, uostalom, izjavio da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvatska biti samostalna država, odnosno takvoj bisti nije mjesto u Uredu predsjednice. Odradili smo to na vrlo dostojanstven način, ne samo prema bisti, nego i prema ostalim artefaktima koje smo našli u Uredu, a koje su koristili ili dobili na dar Jovanka i Josip Broz. To smo vratili u njegovo rodno Hrvatsko zagorje. Četiri najvrednija djela, uključujući bistu, su na trajnoj posudbi. Dakle, nismo to izdvojili iz vlasništva Ureda predsjednice. I oni će biti izloženi građanima koji ih žele vidjeti iz bilo kojeg razloga. Bolje je da su tamo, nego ovdje gdje su bili gurnuti u prostoriji pokraj kotlovnice u jednoj od zgrada. Mislim da smo prema tim artefaktima postupili dostojanstvenije nego što je bilo dosad, a smatram da će se ova rasprava o bisti završiti, bez obzira što tko mislio o njemu. Mi ne možemo riješiti naše probleme neprestanim vraćanjem u prošlost. Poštujem osjećaje svih građana, ali to ne može promijeniti činjenicu da je Tito bio dikator.

Ipak, Tita se ne može definirati samo kao diktatora, bio je kompleksna ličnost, ne mogu se izbjeći ni njegove zasluge, bio je jugoslavenski i hrvatski državnik s najviše ugleda u svijetu.

– Zašto mislite da mu mjesto treba biti u Uredu predsjednice?

Zašto ne? Do sada nije smetao niti jednom predsjedniku, pa ni Franji Tuđmanu?

– Predsjednik Tuđman je imao poseban odnos s Titom. On ga je osobno poznavao, bio je najmlađi general i razumijem stavove predsjednika Tuđmana. Uz to, to je bilo u ratno vrijeme kada se Hrvatska morala suočiti s prošlošću na drukčiji način nego što su to učinile druge zemlje istočne i srednje Europe. Držim da je Tuđman tada donio dobru odluku, da se ide na jedinstvo koje je u to vrijeme bilo još, neću reći krhko, ali smo izlazili iz totalitaranog režima, iz komunizma. Bili smo žrtva velikosrpske agresije i trebalo se obraniti. Zato je trebalo pustiti bilo kakve podjele iz prošlosti. Mislim da je sada, 2015. došlo vrijeme da konačno podvučemo crtu pod tu prošlost, da maknemo simbole svih totalitarnih režima i da radimo danas za sutra, da gledamo u budućnost.

Kako gledate na to što su zbog preseljenja biste antifašisti odbili vaše pokroviteljstvo nad obilježavanjem 70. obljetnice pobjede nad fašizmom?

– Žao mi je zbog toga, ali to je njihovo pravo. Žao mi je iz više razloga. Prije svega antifašizam se uopće ne može izjednačavati s Titom, niti se može izjednačavati s komunizmom. To su dva različita pojma.

Uostalom, članovi moje obitelji bili su antifašisti i borili su se za pripojenje Rijeke i Istre matici Hrvatskoj. No, nikada nisu bili komunisti. Štoviše, osjećali su se prevarenima nakon Drugog svjetskog rata kad su vidjeli kakav je sustav nastao u bivšoj Jugoslaviji i kakvu je ulogu tada imala Hrvatska. Jer oni su se borili za Hrvatsku.

Više ste puta tražili tematsku sjednicu Vlade, no to još nije dogovoreno. Ipak, premijer vam je zaželio dobrodošlicu i poručio vam da dođete na sjednicu s konkretnim prijedlozima kad god želite. Zašto vam je taj premijerov poziv neprihvatljiv?

– Rječnik koji je tada upotrijebljen, zapravo, potpuno izlazi iz mojih ustavnih ovlasti, da dođem s konkretnim inicijativama i financijskim implikacijama tih rješenja. Premijer dobro zna da to nije ustavna zadaća predsjednice Republike, nego Vlade. Međutim, sjednica Vlade koju tražim bila bi i u interesu Vlade, jer meni nije nikakav cilj ponižavati Vladu, niti je prozivati. No, želim čuti što je to što Vlada radi kako bi se riješilo teško gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj. Jer ovo što vidim je samo niz nepovezanih poteza koji se ne mogu opisati kao sustavna politika za izlazak iz krize.

I svima bi bilo u interesu da se održi ta sjednica, kao i da premijer i ja surađujemo. Smatram da je cijeli sustav toliko birokratiziran da se očekuje da će se raznoraznim pisanjem zakona izvući zemlju iz krize. To se neće dogoditi dok se ne pokrene poduzetnička, investicijska klima, dok se ne stvore takvi uvjeti da ljudi mogu slobodno poslovati. To podrazumijeva promjenu administrativnih okvira, poreznog sustava i stabilnost. Nakon razgovora s ljudima, od najmanjih obrtnika do velikih poduzetnika te domaćih i inozemnih ulagača, trenutačno stanje u Hrvatskoj je takvo da se temeljne primjedbe koje čujem mogu svesti pod zajednički nazivnik birokratizacija i nepredvidljivost sustava.

Je li, po Vama, Vlada napravila nešto dobro?

– Jest. Mislim da je fiskalizcija jedna od stvari koja je dobro napravljena, jer je uveden prijeko potreban red koji su zagovarali i poduzetnici. No, mislim da je problem u silnim porezima koji se nameću. Cilj postaje napuniti proračun, a ne pokrenuti gospodarstvo u Hrvatskoj.

Je li točno da je Angela Merkel imala posebne primjedbe na Hrvatsku vezano uz gradnju državne informatičke infrastrukture jer to stvara konkurenciju Deutsche Telekomu?

– Ako kancelarka Merkel ima takve primjedbe, onda će ih ona i iznijeti u razgovoru s premijerom. To je pitanje ionako u domeni Vlade. No, ono što me brine, a što je istaknula Merkel i što ističu svi, su naša nepredvidljivost i antipoduzetnička i antiinvesticijska klima u Hrvatskoj. I to šteti prije svega nama. Iz stava gospođe Merkel vidite ono čime bi se Hrvatska danas trebala baviti. Ne ideološkim pitanjima, nego gospodarstvom. Merkel u našim razgovorima nije spomenula išta ideološke prirode. Razgovarali smo isključivo o suradnji naših zemalja, prijateljstvu, investiranju i napretku Hrvatske.

Kako ste doživjeli njezine zamjerke, je li bila kritična prema Hrvatskoj?

– Na tom sastanku nije bila kritična, nego afirmativna. Složile smo se da bez jakog gospodarstva nema jake Hrvatske. Druge zemlje izlaze iz krize, a mi još ne.

Što mislite o otkazima novinarkama HRT-a Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić zbog emisije o vašoj inauguraciji?

– Ne želim se miješati u uređivačku politiku niti HRT-a, niti bilo kojeg drugog medija u Hrvatskoj. Apelirala sam da se tim novinarkama ne daje otkaz jer smatram da je to preoštra sankcija. Uvijek ću se zauzimati za slobodu novinara da kažu svoje mišljenje, pa čak ako je ono i negativno po nas političare. Mi se moramo naučiti živjeti s time.

Vaš prijedlog o uvođenju obaveznog vojnog roka prilično je ozbiljno shvaćen u javnosti i to možda više zbog vašeg donedavnog posla u NATO-u, nego zbog funkcije predsjednice. Jeste li obavili konzultacije s NATO-om o tome?

– Poželjno je da se rasprava o tome otvorila u javnosti, no na mojem stolu u ovom trenutku to nije tema. Prethodi nam Startegija nacionalne sigurnosti, analiza svih ugroza, analiza naših financijskog stanja. O tome se treba razviti i kvalitetna javna rasprava, ali kad za to dođe vrijeme.

Jeste li podržali ministricu Vesnu Pusić za UN?

– Preuranjeno je govoriti još o bilo čemu jer se ne zna hoće li kandidat dolaziti iz istočnoeuropske skupine u Ujedinjenim narodima.

Bili ste na utakmici Hrvatske i Norveške, i to ne u VIP loži, nego na zapadnoj tribini. Kako ste doživjeli povike “za dom spremni”?

– Osuđujem ih i ne želim da se na utakmicama, nogometnim ili drugima, uzvikuju bilo kakvi uvredljivi povici. Ili bilo kakvi uzvici kojima se podržavaju rasizam ili netrpeljivosti temeljem nacionalnih ili drugih osnova. Nadam se da ćemo strpljivim i upornim radom i edukacijom sviju pridonijeti uljuđivanju stanja na utakmicama. Drago mi je da nije bilo drugih incidenata. Mislim da je atmosfera bila bolja nego inače. Što se mene tiče, ja i inače idem na utkamice.

Za koga navijate?

– Za Hrvatsku!

Što ste, zapravo, pili na utakmici?

– Bezalkoholno pivo koje se prodaje u plastičnim čašama na zapadnoj tribini.

Znači, izbjegli ste plaćanje kazne koju je morao platiti bivši predsjednik Srbije Boris Tadić?

– On je pio alkohol, ja nisam.

Vlada predlaže da se središnja proslava Oluje održi u Zagrebu. Što mislite o tome?

– Predložila sam da 4. kolovoza u glavnom gradu Hrvatske imamo vojni mimohod povodom 20. obljetnice Oluje, a da 5. kolovoza svi, već tradicionalno, budemo u Kninu.

Hoće li zbog Oluje doći do novog spora s Vladom?

– Smatram da neće, jer ne bi trebalo.

Kad ste se zadnji put čuli sa šefom HDZ-a Tomislavom Karamarkom? Jeste li u redovitom kontaktu?

– Sreli smo se na Plitivicama, na obilježavanju “krvavog Uskrsa”. Kontakt s njim održavat ću redovito, kao i s drugim čelnicima parlamentarnih stranaka.

Kako ćete proslaviti Uskrs?

– Onako kako priliči, u krugu obitelji. Dopustite mi da iskoristim ovu prigodu i svima zaželim sretan Uskrs!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari