Pratite nas

Intervju

INTERVJU S KOLINDOM GRABAR-KITAROVIĆ Hrvatskoj će biti bolje ako premijer i ja surađujemo

Objavljeno

na

Ekskluzivni intervju s Predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, koji je objavljen u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista

Trebalo je uložiti prosvjednu notu i jasno osuditi postupke Vojislava Šešelja i ministra Aleksandra Vulina. No, smatram da je povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beogradu ishitrena odluka – komentirala je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posljednje zaoštravanje odnosa Hrvatske i Srbije. Razgovarali smo u njezinom uredu na Pantovčaku, dan nakon incidenta u Beogradu, i samo dva dana nakon objave da su se počeli poboljšavati njezini odnosi s premijerom Zoranom Milanovićem.

Jesu li doista na putu bolje suradnje ili će im situacija oko Srbije i dogovor o proslavi 20. obljetnice Oluje postati novi kamen spoticanja? Predsjednica kaže da, što se nje tiče, problema u međusobnim odnosima nema.

– Bila sam i ostajem spremna na dijalog. Kada je riječ o premijeru i Vladi, mi razgovaramo, ali ne onoliko koliko bih htjela i ne o temama o kojima bismo trebali razgovarati, a to je sveopće i gospodarsko stanje u Hrvatskoj. U interesu nam je raditi zajedno i nadam se da će ta suradnja biti mnogo bolja – kaže Grabar Kitarović, ne želeći nam otkriti o čemu je razgovarala s premijerom na proslavi šeste obljetnice ulaska Hrvatske u NATO, što je bio njihov drugi službeni susret.

Prošlo je 40-ak dana vašeg mandata. U kakvom ste stanju zatekli Ured? Je li bilo neugodnih iznenađenja?

 [ad id=”68099″]

– Nije ih bilo. O bivšem predsjedniku ne bih govorila jer u uljuđenim zemljama nije uobičajeno komentirati rad svog prethodnika. Dužnosnici su razriješeni 18. veljače, a dan poslije sam stupila na dužnost. Tada smo krenuli u novu organizaciju Ureda, donijeli smo uredbu i sada je u finalnoj fazi nova sistematizacija. Imenovali smo i nekoliko savjetnika i još je preostalo ovih dana imenovati savjetnika za gospodarstvo. No, ostavili smo prostora za ono što sam govorila u kampanji, a to je da ću se većinom oslanjati na rad vanjskih savjetnika koji će djelovati na volonterskoj bazi. Tako ću imati više posebnih savjetnika i povjerenika koji će se baviti različitom problematikom, od mladih preko zviždača, ali i do demografije i demografske obnove, te holokausta. U ovih 40-ak dana napravili smo mnogo, bilo je susreta, sastanaka, razgovora, inicijativa, vanjskopolitičkih posjeta… No, gotovo da u danu nema dovoljno sati da odradimo sve ono što bismo htjeli. Jedan od mojih glavnih ciljeva ostaje biti među ljudima jer to je jedini i najbolji način da zadržite osjećaj za realnost i stvarno stanje u Hrvatskoj.

Je li točno da u savjetnički tim namjeravate pozvati Natašu Jovičić, ravnateljicu Spomen-centra Jasenovac?

– Točno je, predviđam da će ubrzo biti imenovana posebnom savjetnicom za pitanja holokausta. To je civilizacijsko pitanje. Ove godine obilježavamo 70. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata i niz drugih obljetnica i potrebno se posebno sjetiti svih žrtava i temeljem edukacije o holokaustu i osvješćivanja o pitanjima tolerancije, suživota, učiti i raditi na tome da se borimo protiv svakog oblika rasizma i netrpeljivosti temeljem vjerske, spolne i bilo koje druge pripadnosti. Učenje o holokaustu može se preslikati općenito na poštivanje ljudskih prava. Gospođu Jovičić iznimno cijenim kao osobu koja je mnogo učinila ne samo kao ravnateljica kompleksa Jasenovac, već i kao stručnu osobu koja je stvorila i domaću i međunarodnu karijeru po mnogim pitanjima.

Zašto Nataša Jovičić nije bila pozvana na vašu inauguraciju?

– Žao mi je što gospođa Jovičić nije bila pozvana na inauguraciju. Riječ je o protokolarnoj pogrešci.

Vaš prvi potez kao predsjednice bio je posjet braniteljima prosvjednicima. Zašto ste se baš odlučili na posjet šatoru u Savskoj 66?

– Bilo je i drugih poteza, ali je taj vjerojatno privukao najviše pažnje javnosti. Rekla sam braniteljima da ću s njima neprestano razgovarati dok se ne riješi njihovo stanje i zahtjevi. Također sam im htjela iskazati i poštovanje jer smatram da se posljednjih godina o braniteljima raspravlja isključivo u negativnom kontekstu. Raspravlja se o popisima branitelja i o tome tko je prevario sustav i dobio povlastice koje mu ne pripadaju, a ne raspravljamo o najvećem broju branitelja koji imaju minimalne mirovine i koji žive na rubu egzistencije. Ne raspravljamo o tome da tim ljudima doista dugujemo zahvalnost za sve što su učinili. Branitelje treba u potpunosti uključiti u svakodnevni život, a ne od njih raditi socijalne slučajeve.

Ministar branitelja Predrag Matić vam je zamjerio što se niste sreli s njim i što ga niste pozvali na sastanak na Pantovčak kada ste zvali branitelje. Zašto ga niste pozvali?

– Nisam ga pozvala na prvi sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga jer sam željela da to bude sastanak mene i njih. No, nikada ne završavam proces samo jednim sastankom. Tada tek počinje pravi posao. Ministru Matiću uputila sam poziv odmah u ponedjeljak sljedeći tjedan da dođe u Ured, da razgovaramo i da ga izvijestim o čemu sam razgovarala s braniteljima. No, on se nikada nije odazvao na taj poziv. Poziv ministru Matiću i dalje je otvoren.

Kako komentirate to što je neformalni vođa prosvjeda Đuro Glogoški praktički prisvojio državnu kuću u Zaprešiću koja bi, po ugovoru s Ministarstvom, trebala biti na raspolaganju svim stopostotnim ratnim vojnim invalidima kad dolaze na liječenje u Zagreb?

– Pojedinačne slučajeve nikad ne komentiram, nego se borim za načela i za sustavna rješenja na institucionalnoj razini.

No, jedna od ozbiljnih zamjerki vama kao predsjednici je ta da podržavanjem prosvjeda branitelja zapravo podržavate kršenje zakona?

– Podržavam njihovo pravo da iskazuju nezadovoljstvo svojim statusom u društvu. Kada je riječ o prosvjedu, voljela bih da završi što prije. Zauzimam se za otvoreni i iskreni dijalog branitelja sa svim institucijama koje mogu pridonijeti rješavanju nagomilanih problema. A činjenica je da problemi postoje i od njih ne treba okretati glavu.

Na koji način bi se to moglo riješiti?

– Moglo bi se riješiti da s druge strane postoji malo veća volja za razgovorom. U svom osobnom slučaju, poziva ministru Matiću, mogu donekle osjetiti kakav je možebitno odnos među njima i taj nedostatak razgovora i komunikacije. Očekujem od ministra Matića i Vlade da to postane dijalog ravnopravnih i da se nađe rješenje za pitanje branitelja. Branitelji su vrlo strpljivi ljudi, razumiju i tešku gospodarsku situaciju, i uvjerena sam da se može naći rješenje. Treba samo htjeti razgovarati.

Čini se da je sada situacija s prosvjedom izmakla kontroli. No, nakon vaše inauguracije mnogi su očekivali da ćete upravo vi pomoći da se postigne kompromis s braniteljima i da će se povući. Jeste li ih ipak trebali pozvati da prekinu prosvjedovati?

– I dalje se trudimo postići taj kompromis, ali ako ministar Matić ne želi razgovarati, onda je vrlo teško posredovati. Međutim, smatram da treba raditi na rješavanju tih zahtjeva i mimo ministra jer nitko od nas političara nije vječan. Doista želim da to riješimo i da prosvjedi prestanu.

Osim podrške braniteljima, još je jedan vaš potez podijelio Hrvatsku, a to je micanje Titove biste s Pantovčaka. U kampanji i u inauguracijskom govoru rekli ste da ćete spajati, a ne dijeliti Hrvatsku. Vidite li u tome problem?

– Hrvatsko je društvo, nažalost, podijeljeno po mnogo osnova, uključujući i pitanje treba premještanja biste iz Ureda predsjednice ili ne. Činjenica je da je Tito bio diktator, da je komunizam bio totalitarni režim. Nitko ovdje ne želi provoditi lov na vještice. Što se mene tiče, ja doista više ne želim govoriti o prošlosti. Smatram da mu kao diktatoru koji je, uostalom, izjavio da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvatska biti samostalna država, odnosno takvoj bisti nije mjesto u Uredu predsjednice. Odradili smo to na vrlo dostojanstven način, ne samo prema bisti, nego i prema ostalim artefaktima koje smo našli u Uredu, a koje su koristili ili dobili na dar Jovanka i Josip Broz. To smo vratili u njegovo rodno Hrvatsko zagorje. Četiri najvrednija djela, uključujući bistu, su na trajnoj posudbi. Dakle, nismo to izdvojili iz vlasništva Ureda predsjednice. I oni će biti izloženi građanima koji ih žele vidjeti iz bilo kojeg razloga. Bolje je da su tamo, nego ovdje gdje su bili gurnuti u prostoriji pokraj kotlovnice u jednoj od zgrada. Mislim da smo prema tim artefaktima postupili dostojanstvenije nego što je bilo dosad, a smatram da će se ova rasprava o bisti završiti, bez obzira što tko mislio o njemu. Mi ne možemo riješiti naše probleme neprestanim vraćanjem u prošlost. Poštujem osjećaje svih građana, ali to ne može promijeniti činjenicu da je Tito bio dikator.

Ipak, Tita se ne može definirati samo kao diktatora, bio je kompleksna ličnost, ne mogu se izbjeći ni njegove zasluge, bio je jugoslavenski i hrvatski državnik s najviše ugleda u svijetu.

– Zašto mislite da mu mjesto treba biti u Uredu predsjednice?

Zašto ne? Do sada nije smetao niti jednom predsjedniku, pa ni Franji Tuđmanu?

– Predsjednik Tuđman je imao poseban odnos s Titom. On ga je osobno poznavao, bio je najmlađi general i razumijem stavove predsjednika Tuđmana. Uz to, to je bilo u ratno vrijeme kada se Hrvatska morala suočiti s prošlošću na drukčiji način nego što su to učinile druge zemlje istočne i srednje Europe. Držim da je Tuđman tada donio dobru odluku, da se ide na jedinstvo koje je u to vrijeme bilo još, neću reći krhko, ali smo izlazili iz totalitaranog režima, iz komunizma. Bili smo žrtva velikosrpske agresije i trebalo se obraniti. Zato je trebalo pustiti bilo kakve podjele iz prošlosti. Mislim da je sada, 2015. došlo vrijeme da konačno podvučemo crtu pod tu prošlost, da maknemo simbole svih totalitarnih režima i da radimo danas za sutra, da gledamo u budućnost.

Kako gledate na to što su zbog preseljenja biste antifašisti odbili vaše pokroviteljstvo nad obilježavanjem 70. obljetnice pobjede nad fašizmom?

– Žao mi je zbog toga, ali to je njihovo pravo. Žao mi je iz više razloga. Prije svega antifašizam se uopće ne može izjednačavati s Titom, niti se može izjednačavati s komunizmom. To su dva različita pojma.

Uostalom, članovi moje obitelji bili su antifašisti i borili su se za pripojenje Rijeke i Istre matici Hrvatskoj. No, nikada nisu bili komunisti. Štoviše, osjećali su se prevarenima nakon Drugog svjetskog rata kad su vidjeli kakav je sustav nastao u bivšoj Jugoslaviji i kakvu je ulogu tada imala Hrvatska. Jer oni su se borili za Hrvatsku.

Više ste puta tražili tematsku sjednicu Vlade, no to još nije dogovoreno. Ipak, premijer vam je zaželio dobrodošlicu i poručio vam da dođete na sjednicu s konkretnim prijedlozima kad god želite. Zašto vam je taj premijerov poziv neprihvatljiv?

– Rječnik koji je tada upotrijebljen, zapravo, potpuno izlazi iz mojih ustavnih ovlasti, da dođem s konkretnim inicijativama i financijskim implikacijama tih rješenja. Premijer dobro zna da to nije ustavna zadaća predsjednice Republike, nego Vlade. Međutim, sjednica Vlade koju tražim bila bi i u interesu Vlade, jer meni nije nikakav cilj ponižavati Vladu, niti je prozivati. No, želim čuti što je to što Vlada radi kako bi se riješilo teško gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj. Jer ovo što vidim je samo niz nepovezanih poteza koji se ne mogu opisati kao sustavna politika za izlazak iz krize.

I svima bi bilo u interesu da se održi ta sjednica, kao i da premijer i ja surađujemo. Smatram da je cijeli sustav toliko birokratiziran da se očekuje da će se raznoraznim pisanjem zakona izvući zemlju iz krize. To se neće dogoditi dok se ne pokrene poduzetnička, investicijska klima, dok se ne stvore takvi uvjeti da ljudi mogu slobodno poslovati. To podrazumijeva promjenu administrativnih okvira, poreznog sustava i stabilnost. Nakon razgovora s ljudima, od najmanjih obrtnika do velikih poduzetnika te domaćih i inozemnih ulagača, trenutačno stanje u Hrvatskoj je takvo da se temeljne primjedbe koje čujem mogu svesti pod zajednički nazivnik birokratizacija i nepredvidljivost sustava.

Je li, po Vama, Vlada napravila nešto dobro?

– Jest. Mislim da je fiskalizcija jedna od stvari koja je dobro napravljena, jer je uveden prijeko potreban red koji su zagovarali i poduzetnici. No, mislim da je problem u silnim porezima koji se nameću. Cilj postaje napuniti proračun, a ne pokrenuti gospodarstvo u Hrvatskoj.

Je li točno da je Angela Merkel imala posebne primjedbe na Hrvatsku vezano uz gradnju državne informatičke infrastrukture jer to stvara konkurenciju Deutsche Telekomu?

– Ako kancelarka Merkel ima takve primjedbe, onda će ih ona i iznijeti u razgovoru s premijerom. To je pitanje ionako u domeni Vlade. No, ono što me brine, a što je istaknula Merkel i što ističu svi, su naša nepredvidljivost i antipoduzetnička i antiinvesticijska klima u Hrvatskoj. I to šteti prije svega nama. Iz stava gospođe Merkel vidite ono čime bi se Hrvatska danas trebala baviti. Ne ideološkim pitanjima, nego gospodarstvom. Merkel u našim razgovorima nije spomenula išta ideološke prirode. Razgovarali smo isključivo o suradnji naših zemalja, prijateljstvu, investiranju i napretku Hrvatske.

Kako ste doživjeli njezine zamjerke, je li bila kritična prema Hrvatskoj?

– Na tom sastanku nije bila kritična, nego afirmativna. Složile smo se da bez jakog gospodarstva nema jake Hrvatske. Druge zemlje izlaze iz krize, a mi još ne.

Što mislite o otkazima novinarkama HRT-a Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić zbog emisije o vašoj inauguraciji?

– Ne želim se miješati u uređivačku politiku niti HRT-a, niti bilo kojeg drugog medija u Hrvatskoj. Apelirala sam da se tim novinarkama ne daje otkaz jer smatram da je to preoštra sankcija. Uvijek ću se zauzimati za slobodu novinara da kažu svoje mišljenje, pa čak ako je ono i negativno po nas političare. Mi se moramo naučiti živjeti s time.

Vaš prijedlog o uvođenju obaveznog vojnog roka prilično je ozbiljno shvaćen u javnosti i to možda više zbog vašeg donedavnog posla u NATO-u, nego zbog funkcije predsjednice. Jeste li obavili konzultacije s NATO-om o tome?

– Poželjno je da se rasprava o tome otvorila u javnosti, no na mojem stolu u ovom trenutku to nije tema. Prethodi nam Startegija nacionalne sigurnosti, analiza svih ugroza, analiza naših financijskog stanja. O tome se treba razviti i kvalitetna javna rasprava, ali kad za to dođe vrijeme.

Jeste li podržali ministricu Vesnu Pusić za UN?

– Preuranjeno je govoriti još o bilo čemu jer se ne zna hoće li kandidat dolaziti iz istočnoeuropske skupine u Ujedinjenim narodima.

Bili ste na utakmici Hrvatske i Norveške, i to ne u VIP loži, nego na zapadnoj tribini. Kako ste doživjeli povike “za dom spremni”?

– Osuđujem ih i ne želim da se na utakmicama, nogometnim ili drugima, uzvikuju bilo kakvi uvredljivi povici. Ili bilo kakvi uzvici kojima se podržavaju rasizam ili netrpeljivosti temeljem nacionalnih ili drugih osnova. Nadam se da ćemo strpljivim i upornim radom i edukacijom sviju pridonijeti uljuđivanju stanja na utakmicama. Drago mi je da nije bilo drugih incidenata. Mislim da je atmosfera bila bolja nego inače. Što se mene tiče, ja i inače idem na utkamice.

Za koga navijate?

– Za Hrvatsku!

Što ste, zapravo, pili na utakmici?

– Bezalkoholno pivo koje se prodaje u plastičnim čašama na zapadnoj tribini.

Znači, izbjegli ste plaćanje kazne koju je morao platiti bivši predsjednik Srbije Boris Tadić?

– On je pio alkohol, ja nisam.

Vlada predlaže da se središnja proslava Oluje održi u Zagrebu. Što mislite o tome?

– Predložila sam da 4. kolovoza u glavnom gradu Hrvatske imamo vojni mimohod povodom 20. obljetnice Oluje, a da 5. kolovoza svi, već tradicionalno, budemo u Kninu.

Hoće li zbog Oluje doći do novog spora s Vladom?

– Smatram da neće, jer ne bi trebalo.

Kad ste se zadnji put čuli sa šefom HDZ-a Tomislavom Karamarkom? Jeste li u redovitom kontaktu?

– Sreli smo se na Plitivicama, na obilježavanju “krvavog Uskrsa”. Kontakt s njim održavat ću redovito, kao i s drugim čelnicima parlamentarnih stranaka.

Kako ćete proslaviti Uskrs?

– Onako kako priliči, u krugu obitelji. Dopustite mi da iskoristim ovu prigodu i svima zaželim sretan Uskrs!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dr. Hrvoje Tomasović o izborima u Liječničkoj komori

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Hrvoje Tomasović, kandidat za šefa HLK gostovao je na N1.

“Dragi moji kolege liječnici sve što Vam mogu reći je da ako stvarno želite jednog vrlo skoroga dana imati ugled i plaću kakvu liječnik zaslužuje, a da to nije visina plaće konobara, prodavačice u DM-u, zidara jer su njihove plaće veće od vaših onda će te glasati za mene! Zašto?

Zato što ću Vam to kao šef komore omogućiti i sprovesti u djelo. Komora ima mehanizme kojima može liječnicima osigurati pristojan život bez minusa po tekućim računima.

Komora ima ovlasti odrediti minimalnu cijenu po satu rada liječnika. Komora može odrediti minimalnu visinu cijene rada po satu recimo 200 kuna neto, pa računajte! 22 dana puta 1600 kuna dnevno i eto nas izvan problema i nitko ne iseljava više! Ako sat automehaničara ovlaštenom servisu iznosi 400 kuna, može li specijalist imati 200? No, niti jedan bivši šef nije upotrijebio te ovlasti jer mu je lakše bilo puniti svoj džep s visokim naknadama, ne svađati se s državom i lagano štakorski grickati blagodati komore. Da je komora do sada radila što treba ovakvih izbora ne bi niti bilo!

Znači ako Vam je dobro i ako ste zadovoljni Vašim ugledom i pogledom na platnu listu i visinom Vaše plaće onda glasajte za ove do sad. Samo nemojte mi poslije onda kukati i žaliti se kako Vam je loše i kako Vam je mala plaća. Budite tada tiho i bris u Njemačku. Usporedite si plaće i standard kakav Vam je bio kada su ovi došli na vlast i kakav Vam je sada! IMA LI RAZLIKE?”, pita se Tomasović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomasović: Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveni

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Hrvoje Tomasović je, nakon godina koje je proveo u strankama s desnog političkog spektra, najavio konačni ulazak u HDZ, nezadovoljan činjenicom da se na desnici nikako ne mogu dogovoriti oko zajedničkog izbornog nastupa. Iako još uvijek nije dobio člansku iskaznicu HDZ-a, potvrđuje nam da je jednoglasno primljen u najveću hrvatsku stranku, piše SlobodnaDalmacija.hr

– Nazvao sam Vladimira Skendrovića, šefa samoborskog HDZ-a, i pitao ga jesam li primljen. Nisam htio ući u stranku preko “crvenog tepiha”, nego sam išao normalnim putem, kao svaki građanin.

Dakle, na sastanku koji je organizirala samoborska podružnica HDZ-a primljen sam u stranku, i to, kako mi je rečeno, jednoglasnom odlukom. Sada sam član, i ako u HDZ-u misle da im mogu pomoći, ja sam spreman – kazao nam je naš sugovornik.

Svaka čast politici, ali ipak smo s dr. Tomasovićem najviše razgovarali o zdravstvu. Kakvo je ono danas u usporedbi s 1994. godinom, kad je naš sugovornik specijalizirao kirurgiju?

– Danas u zdravstvu, pa tako i u kirurgiji, vlada demokracija, a ja sam veliki protivnik demokracije u zdravstvu. Ma kakva demokracija, u zdravstvu mora postojati vojna stega. Kad sam ja 1994. počeo specijalizirati kirurgiju, nije bilo demokracije. Bio sam manji od makova zrna, nisam imao pravo glasa i mogao sam samo raditi, raditi i raditi.

Moji tadašnji mentori i šefovi slali su mene i moje kolege sa specijalizacije u operacijske dvorane, gdje smo pod strogim nadzorom radili, operirali i zapravo najbolje učili svoj “zanat”. To je bilo kao vojna obuka – govori dr. Tomasović.

Da bi nam približio kako se radilo tada, prije 25 godina, ispričao nam je jednu anegdotu.

– Jednom prilikom je profesoru koji je bio operater tijekom šivanja rane u operacijskoj dvorani puknuo konac. Mladi kolega, koji je bio specijalizant, nasmijao se. U tom trenutku profesor ga je… ma ne smijem reći što, ali sigurno specijalizantu nije bilo lako. Sutradan se na sastanku nije govorilo o tome što mu je napravio profesor, nego o tome kako se specijalizant uopće okuražio tako poniziti profesora i nasmijati mu se pred punom operacijskom dvoranom.

Mi smo tada strepjeli od svojih pretpostavljenih, poštovali smo ih. A danas u bolnicama vlada demokracija i mladi liječnici, koji još nisu ni “primirisali” u operacijsku dvoranu, znaju sve – kaže dr. Tomasović.

U medicini, po mišljenju našeg sugovornika, mora postojati disciplina.

– U doba moje specijalizacije moji šefovi nisu znali ni moje ime ni prezime. Ja sam za njih bio broj, i kad bi mi rekli da učinim nešto, morao sam to učiniti bez ikakve rasprave, jer bi u protivnom “oprali’ pod” sa mnom.

Mislim da je to ispravno, jer sam upravo tako izučio svoj “zanat”. U to su doba na kirurgiji postojale dvije vrste specijalizanata: oni koji žele, hoće i mogu završiti specijalizaciju i postati kirurzi, i oni na kojima se odmah vidjelo da to ne mogu jer nisu kapacitirani i da kirurgija nije za njih.

Njima bi naši mentori rekli da izaberu novu specijalizaciju koja će im odgovarati jer za njih u kirurgiji nema budućnosti. A danas? Danas jednom takvom specijalizantu, a ima ih, ne smiješ reći da kirurgija nije za njega, jer ćeš povrijediti njegova “ustavna” prava. A ti koji su antitalenti za kirurgiju znaju da će jednog dana specijalizirati kirurgiju, znali oni operirati ili ne – objašnjava dr. Tomasović.

Današnji mladi liječnici još se po nečemu razlikuju od onih koji su specijalizirali kirurgiju 90-ih godina prošlog stoljeća.

– Ja nisam mogao kazati da iz dežurstva idem kući malo odspavati, pa da ću se onda vratiti u bolnicu i dovršiti ono što mi je mentor zadao. A danas mladi specijalizanti iz kirurgije odu kući a da nikoga ne pitaju, odmore se, vrate se i rade kad ih je volja.

Svima mora biti jasno da u kirurgiji nema radnog vremena, radi se 24 sata. Mi smo se u moje doba “tukli” tko će od nas, kao asistent, ići u operacijsku dvoranu, jer nam je bila stvar ponosa ili časti biti asistent nekom iskusnom kirurgu. A danas se mladi kolege “tuku” tko neće ići u operacijsku dvoranu, jer su umorni. Taj silni liberalizam i radno pravo u medicini samo su na štetu pacijenata i samih liječnika, jer se liječnici ne osposobljavaju dovoljno za ono što će raditi u životu – kaže dr. Tomasović.

Da bi usporedio hrvatske kirurge specijalizante, koji će ovaj narod liječiti za nekoliko godina, i njihove kolege u SAD-u, dr. Tomasović nam je usporedio njihov rad.

– Nedavno su u SAD-u specijalizanti kirurgije zatražili da im se odobri radni tjedan od 80 sati, ne od 40 sati, kao do sada, jer su željni učenja, stjecanja iskustva. Kirurgija je kao tenis ili neki drugi pojedinačni sport. Federer je zasigurno, da bi postigao takve uspjehe, čitav život dnevno trenirao po tko zna koliko sati. Tako i kirurzi moraju biti svjesni da će što više treniraju biti bolji kirurzi, ali to mladi danas teško prihvaćaju. Dobar kirurg se ne postaje lošim treningom. Da bi se osposobio da budeš dobar kirurg, moraš se “satrati” od posla – mišljenja je dr. Tomasović.

Zaslužujemo li bolje zdravstvo?

– Meni iz osobnog dohotka svakog mjeseca za zdravstveno i mirovinsko osiguranje oduzimaju između 5000 i 7000 kuna. S obzirom na tako veliki iznos, zanimalo me je kako su ljudi zdravstveno osigurani u Australiji, zasigurno najuređenijoj državi na svijetu. U Australiji živi i radi dr. Bosnić, čovjek naših korijena. On i supruga plaćaju najbolje zdravstveno osiguranje, koje godišnje za njih oboje iznosi oko 3400 australskih dolara. To je oko 15.600 kuna godišnje! Ponavljam, za dvije osobe.

I za taj iznos imaju najbolju moguću zdravstvenu uslugu u Australiji. S obzirom na to koliko ja plaćam za zdravstveno osiguranje, mene bi za taj novac u Australiji u bolnicu prevozili helikopterom i vrlo vjerojatno bih u bolnici bio “optočen zlatom”.

Da budemo jasni, nama u Hrvatskoj ne nedostaje ništa od aparature. Imamo, kao i Australci, puno MR-ova, CT-ova i svih drugih čuda moderne medicine. Ali razlika je u motivaciji liječnika. Njihovi su liječnici motivirani plaćom. Primaju koliko rade, a kod nas su liječnici plaćeni paušalno. Nije bitno koliko liječnik u Hrvatskoj mjesečno operira. Nije bitno je li obavio jednu ili 50 operacija. Plaća je uvijek ista!

I dok se to ne promijeni, nema sreće s hrvatskim zdravstvenim sustavom – zaključuje dr. Tomasović, piše SlobodnaDalmacija.hr

Anu Sasso ne zanima politikaDugi niz godina dr. Tomasović u sretnoj je vezi s Anom Sasso, po mišljenju mnogih najzgodnijom miss bivše Jugoslavije. Što mu Ana kaže na bavljenje politikom?

– Ana je apsolutno apolitična i ne zamara se politikom No, njezin mi je otac podrška u mojem političkom radu. Ana o politici ima stav kao i većina Hrvata i Hrvatica. Po njoj, tko god dođe na vlast, neće ništa promijeniti, što su političari do sada u mnogo slučajeva i dokazali – zaključuje dr. Hrvoje Tomasović.

‘Od politike nisam ništa dobio’Naš sugovornik bio je istaknuti član HSP-a, pa su ga, kako kaže, “đapićevci” izbacili jer su se pobojali da želi biti vodeći čovjek HSP-a u Hrvatskoj, a potom je bio čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog saveza (HDSSB). Tako je nakupio 15-ak godina političkog staža, pa nas je zanimalo kakvo ima mišljenje o hrvatskim političarima.

– Ima političara za koje sa sigurnošću znam da su pošteni i čestiti ljudi, pa se i politikom bave iz altruističnih pobuda, kako bi pokušali pomoći drugima. U takve ubrajam i sebe, jer od politike ništa nisam dobio i sve što imam u životu zaradio sam sa svojih 10 prstiju.

No, u Hrvatskoj ima mnogo karijernih političara koji mogu biti u bilo kojoj stranci. Mijenjaju ih kao ja čarape, jer njima nije bitno u kojoj su stranci i kojoj političkoj opciji pripadaju. Njima je samo važno da im je dobro, politiku shvaćaju kao biznis, a takvi najčešće nemaju nikakvu struku i ne znaju ništa raditi. Oni “znaju” samo biti političari – zaključuje dr. Tomasović.

‘Još uvijek strahujem da ću kad kopam u vrtu u Samoboru naići na kosti nekog domobrana ili ustaše’Bruna Esih, “ikona hrvatske desnice”, nedavno je izjavila da je 8. svibnja 1945. godine Zagreb bio okupiran, a ne oslobođen. Dr. Tomasović objašnjava da su osobne prilike bitne u stavu koji će pojedinac imati prema tom događaju.
– Pa interesantno je kako tog dana na glavnom trgu u Zagrebu nije bilo ljudi koji su slavodobitno klicali i radovali se partizanima. Postoje fotografije koje to dokazuju.

Istovremeno, recimo u Parizu, stotine tisuća Francuza razdragano su dočekali osloboditelje, mašući francuskim zastavama. Moja baka, koja je rođena Zagrepčanka s Trešnjevke, nije imala osjećaj da su je partizani oslobodili i nije ih voljela, jer su joj ti isti partizani, kako je pričala, poklali i pokrali sve koke iz dvora njezine kuće i “opelješili” joj stan.

Naš sugovornik naglašava da se partizanima sigurno nisu radovale ni obitelji nad čijim su članovima partizani nakon rata počinili zločine.

– U pitanju je bilo 200 tisuća poraženih vojnika, a time i toliko njihovih obitelji. Ako je svaki taj vojnik imao barem tri člana obitelji, imamo najmanje 600 tisuća ljudi koji se nisu radovali.

Ja još uvijek danas kad želim posaditi neku voćku u svome vrtu u Samoboru strahujem da ću, kopam li malo dublje, naći ostatke nekog mrtvog domobrana ili ustaše koje su partizani u samoborskom kraju bacali u razne jame.

Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveniZanimalo nas je zašto se hrvatska desnica ne može ujediniti, kako bi bila konkurentnija na predstojećim izborima za EU parlament, nego na izbore izlazi pojedinačno i s velikim upitnikom hoće li netko od njih prijeći izborni prag.

– U pitanju su mozgovi onih koji vode hrvatsku desnicu. To su egoistični ljudi, svi su pametni, svi su vođe i desnica je u Hrvatskoj postala svrha sama sebi. I zato se nisu dogovorili.

Svi oni pucaju na isto izborno tijelo, svi su oni za Hrvatsku i svatko od njih mora biti prvi na listi, jer upravo će on izvući Hrvatsku iz problema.

Zaljubljeni su u sebe, a ako još uz to imaju i likove koji im se dive i koji ih veličaju, njihovoj sreći i egoizmu nema kraja. Da su složni, bez problema bi prošli izborni prag od sedam posto, a ovako svi zajedno neće dobiti sedam posto – rekao nam je dr. Tomasović za SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati