Pratite nas

Intervju

Intervju s Nikom Pinter: Ako postoji želja da se braniteljima pomogne, mogućnosti postoje a vjerujem i kapaciteti

Objavljeno

na

Gospođa Nika Pinter hrvatskoj javnosti u BiH je najpoznatija kao odvjetnica tragično preminulog generala Slobodana Praljka u predmetu „Prlić i ostali“, no u Haagu je gospođa Pinter bila angažirana, uz već spomenuti, u još 4 predmeta.

Također, jedno vrijeme vodila je Ured  za pravnu  pomoć braniteljima pri HNS – u BiH u Mostaru, no nekome je zasmetala… O svemu više u razgovoru.

Gospođo Pinter, može li se čovjek oporaviti nakon što je svjedočio nečemu čemu ste Vi svjedočili 29. studenog 2017. kada je Vaš branjenik, general Slobodan Praljak sebi oduzeo život? Kako se osjećate danas, nepunih pola godine nakon svega?

Vrijeme je melem, život nije stao, sjećanja su snažna, tuga je trajna.

Hoće li biti revizije ove presude? Rekli ste da osobno više ne želite imati posla s Haškim sudom, no da će biti važno što kaže obitelj generala Praljka. Je li uopće moguće, nakon svega što je obrana napravila, doći do novih dokaza kako bi se revizija provela?

Ne znam hoće li biti revizije presude. Obrane su učinile sve da sudu daju dokaze za utvrđivanje svih relevantnih činjenica, ne vidim koji bi se to dokaz mogao pojaviti, a za koji nismo svih ovih 14 godina znali i koji bi mogao biti osnova revizije. No, molim, uzmite u obzir da ja nisam u kontaktu s drugim braniteljima i ne znam njihova razmišljanja i odluke oko  traženja revizije presude.

Sudske revizije možda neće biti, ali duboko sam uvjerena da će vrijeme  revidirati utvrđenja presude. Znam da to nije utjeha za one koji su osuđeni, ali ja vjerujem u snagu činjenica koje je nemoguće trajno zatajiti i negirati, jer činjenice su tvrdoglave.

Zašto smo svjedoci jednom ovakvom selektivnom pristupu Haškog suda (podsjećam da je Glavni haški tužitelj Brammertz kazao nakon predmetne presude u Hagu da je sada na Hrvatskoj da procesuira ostale ratne zločine), a nitko nije spomenuo niti spominje zločine koji su počinjeni nad Hrvatima? Sve to događa se u isto vrijeme kada bošnjački politički predstavnici govore da je zločin u Ahmićima bio pravilo, a onaj u Trusini iznimka.

Ne bih govorila o pravilu i iznimkama, niti bih se bavila prebrojavanjem zločina i žrtava. Čini mi se da se u svim ovim postupcima najmanje vodilo računa o stvarnim žrtvama, kojih je, na žalost bilo. O  razlozima selektivnosti tužiteljske politike gonjenja mogu nagađati, a moje nije da nagađam. Moj je stav da šutnja ne negira istinu i činjenice.

Ako se analiziraju presude Seferu Haliloviću, Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću, vidjet će se, da su teški zločini nad Hrvatima u tim presudama nesporno utvrđeni. Dakle, nisu iznimke. A zašto počinitelji, koji snose kaznenu odgovornost, nisu procesuirani i osuđeni, odgovore treba tražiti izvan sudskih procesa.

Što bi se moglo dogoditi, kakvo je Vaše mišljenje, s onim braniteljima i visokim časnicima HVO-a koji su trenutačno na prostoru Republike Hrvatske?

Moje je mišljenje da branitelji mogu biti pozvani na kaznenu odgovornost  u Republici Hrvatskoj ukoliko pravosudni organi BiH, sukladno zakonu, ustupe kaznene predmete u Republiku Hrvatsku.

Branitelji koji su u Republici Hrvatskoj, prema mojim saznanjima, spremni su se odazvati pravosudnim organima Republike Hrvatske, ali nisu spremni odgovarati pred pravosudnim organima BiH. Arbitrarnost i selektivnost tužiteljstva ne pruža im garancije pravičnog postupka.

Neki od tih ljudi, poput generala Mije Jelića, su u udruzi Hrvatska zvona koja će na idućim općim izborima u BiH podržati Hrvatsku republikansku stranku. Jeste li upoznati s tim projektom i što mislite o istom?

Upoznata sam s osnivanjem udruge Hrvatska zvona, mislim da je udruga nastala zbog potrebe da se probude i hrvatski političari i hrvatski narod u BiH, da se trgnu iz letargije. Ništa se ne mijenja na bolje samo od sebe, a da je dobro, nije. Hrvatima  nitko treći, izvan BiH ne može pomoći.

Hrvatska zvona žele ukazivati  na društvene probleme i probleme hrvatskog naroda jer žele prekinuti šutnju o egzistencijalnim, socijalnim, kulturnim i političkim pitanjima.

Žalosti me podijeljenost hrvatskog naroda u BiH, jer tako razmrvljeni ne mogu predstavljati političku snagu i promijeniti stanje u kojem se nalazi. Osobno sam stava da su Hrvati sami sebi najveći neprijatelji.

U medijima ste u više navrata kazali da su pripadnici HVO – a jedini koji su pomagali u procesu hercegbosanskoj šestorci te da od državnog vrha RH, kao ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH nisu imali apsolutno nikakve koristi. S obzirom na takav stav i s jedne i s druge strane, što onda očekivati od hrvatskih političara koji ama baš nimalo ne vode računa o onima koji su nas najviše zadužili i to u njihovim najtežim trenucima? I zašto je, prema Vašem mišljenju, izostala ta pomoć?

Pripadnici braniteljske populacije prepoznali su da je postupak u Den Haagu  protiv “šestorke“ i postupak protiv njih i bez ustezanju su se obranama stavili na raspolaganje, svjesni da samo činjenice koje znaju mogu dati cjelovitu sliku događanja 1992.-1994. u BiH.

Na žalost, politički predstavnici nisu prepoznali ozbiljnost optužnice, postupka i presude. Zašto su se hrvatski politički predstavnici i u RH i u BiH kroz ovih 14 godina ponašali kao da postupak u Den Haagu ne postoji, trebaju obrazložiti oni, ja nisam adresa za to pitanje.

Nakon što je prvostupanjskom presudom u predmetu „Prlić i ostali“, potvrđena teza o „udruženom zločinačkom pothvatu“, kakva su Vaša očekivanja vezano za podizanje optužnica protiv zapovjednika i pripadnika HVO-a u nekom idućem razdoblju? Hoće li potvrda ove teze biti temelj za „čistku“ među braniteljskom populacijom? Zanima me također i Vaše mišljenje o mogućim optužnicama prema hrvatskim braniteljima u BiH neovisno o potvrdi ove teze…

Mislim da više nismo u sferi očekivanja već smo u potpunoj izvjesnosti da se optužnice protiv branitelja, pripadnika HVO – a, podižu, i da  će se podizati bez obzira postoji li ili ne osnovana sumnja za  individualnu kaznenu odgovornost. Čini mi se da je način podizanja optužnica u cijelosti preuzet od haškog tužiteljstva, narativni opisi koji u dokazima, a pogotovo u činjenicama, nisu utemeljeni.

Čitala sam da se sprema nova Državna strategija za procesuiranje predmeta ratnih zločina. Nadam se da će se u njoj naći mjesto za osnovne principe kaznenog postupka i da neće biti lista želja. Nadam se da će politički predstavnici, koji, kao da su digli ruke od branitelja, spustiti ruke i zakonitim i političkim putem odgovoriti na „udruženi zločinački pothvat“.

Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su sretni što Vas imaju dok ste bili angažirani u Odjelu za pravnu pomoć braniteljima pri HNS – u BiH, no unatoč trima oslobađajućim presudama na Sudu BiH, u predmetu „Zovko i ostali“ te dvije oslobađajuće presude Željka Andabaka i drugih, „netko“ je mislio da to može drugačije, pa ste u kolovozu prošle godine napustili Mostar. Kome ste smetali? Koga je „ugrožavao“ Vaš angažman i Vaš način funkcioniranja? Podsjećam da je bila podnijeta i prijava protiv Vas Federalnoj upravi policije, koja opet nema veze ili ne bi trebala imati veze s Vašim napuštanjem Mostara, ali ima s Vašim angažmanom u BiH.

Oslobađajuće presude rezultat su predanog i savjesnog rada kolega branitelja u predmetima kao i veliki angažman optuženika u vlastitoj obrani, ne bih Uredu za pravnu pomoć niti sebi pripisala zasluge za ishod predmeta.

Stajali smo na raspolaganju obranama i servisirali ih onoliko koliko su od nas tražili i one koji su to od nas tražili. Tako je i bio zamišljen rad Ureda. Da, nisam otišla zbog kaznene prijave, nemam razloga bojati se postupka, jer nikada nisam učinila ništa što bi moglo imati osnova za bilo koji postupak, pa i kazneni.

Jesam li nekom smetala, ne znam, pretpostavljam da jesam. No razlog mojeg napuštanja Mostara i rada u Uredu bio je u zaštiti profesionalnog i osobnog digniteta. Neskromno tvrdim da sam previše vrijedna da ignorantima služim kao vreća za boksanje i nemušto dokazivanje moći i vlasti.

Pratite li, nakon svega, rad Ureda za pomoć braniteljima i kolike su uopće njegove mogućnosti i kapaciteti kada govorimo o pomoći braniteljima?

Ne pratim rad Ureda  za pravnu pomoć braniteljima, niti ovdje u Zagrebu to mogu, a mislim da mi je i nedvojbeno pokazano da sam suvišna. Ako postoji želja da se braniteljima pomogne, mogućnosti postoje a vjerujem i kapaciteti. Treba probuditi želju, a Hrvatska zvona to, kako mi se čini, upravo žele učiniti.

Način optuživanja pripadnika HVO – a, prepuštanje da sami o sebi brinu, nebriga za osobe pod postupkom, neiskorištavanje političkih mehanizama za uvođenje ravnoteže u kaznenim predmetima, sve su okolnosti koje su, uz ostale razloge, iznjedrile osnivanje udruge Hrvatska zvona. Tako ja to vidim.

Ivana Ćubela 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Bošnjaci guraju BiH u propast! Ne žele dogovor!

Objavljeno

na

Objavio

Izaslanik u državnom Domu naroda Mario Karamatić svojim izjavama često izaziva žestoke reakcije javnosti. Tako je bilo u slučaju migranata, pitanju Herceg Bosne, odnosa Hrvata i Bošnjaka. To su samo neke od tema o kojima je  govorio u Intervjuu kojeg je dao Večernjem Listu, a kojeg prenosimo:

Oko pitanja migranata u Hercegovini se podiglo mnogo buke. Hoće li biti razgovora o ovoj temi u Domu naroda?

– Ne, ali je bilo razgovora o toj temi na Zajedničkom povjerenstvu obaju domova Parlamenta BiH. Tu su mišljenja podijeljena. Jedan stav imamo Borjana Krišto, Bariša Čolak i ja, dok drugačiji stav imaju Šemsudin Mehmedović i ostali. Činjenica jest da određeni broj migranata čine ljudi s kriminalnom prošlošću, ovisnici, a Ministarstvo sigurnosti BiH, blago rečeno, ne radi svoj posao. Takve osobe hodaju po BiH bez ikakve evidencije. Odbiju dati otiske prstiju i kao takvi nastavljaju kretanje. Nije normalno da se građanin BiH legitimira ako prijeđe ulicu izvan pješačkog prijelaza i privodi se u policiju da mu se utvrdi identitet, a osobe afroazijskog podrijetla slobodno hodaju po BiH. Određeni koraci se moraju poduzeti da se to zaustavi.

Pljušte optužbe za državni udar. Mislite da će netko odgovarati za slanje migranata u Mostar?

– U BiH nitko ne snosi posljedice za takve postupke. Činjenica jest da je do problema došlo zbog nerada ministra Mektića i Ministarstva sigurnosti. Oni nisu iskoordinirali s HNŽ-om prebacivanje migranata. To su koordinirali s MUP-om SŽ-a i moja prva reakcija bila je da to s njima pokušaju i završiti. Ja im ne bi dopustio da uđu unutra jer ovdje nije riječ o migrantima nego ilegalnim migrantima. Inače, tzv. Mektićevu borbu za pravnu državu i sigurnost građana najbolje opisuje podatak da se on ni jednom nije oglasio kad je pola Predsjedništva SDA bilo uhićeno niti je to ikada spomenuo. Tvrdio je da BiH nema problema s terorizmom, a u njegovom mandatu su se dogodila najmanje dva teroristička napada.

Upravo Mektić najavljuje tužbe protiv hrvatskih dužnosnika. Kako se braniti ako država i njezini predstavnici sami ne poštuju zakone?

– Koliko god smiješno zvučalo, u ovakvoj državi Hrvatima su jedina zaštita zakoni. Mi na županijskoj razini imamo puno veće ovlasti nego što ih koristimo. Bez suglasnosti županijskih vlasti ptica ne može ući u županiju, a kamoli migranti. Prvi članak Ustava svake županije glasi da je to federalna jedinica u sklopu FBiH. Mi imamo pravo donositi zakone u okviru svojih nadležnosti i to je razina kojoj se trebamo puno više posvetiti i tako pružiti jači otpor pokušajima velikobošnjačke dominacije.

Kakvi su hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda?

– Hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda, blago rečeno, ne postoje. Činjenica je da je Klub Bošnjaka u pola godine počeo provoditi unitarističku politiku kojoj je dolazak Erdogana vrhunac uspjeha. Klub Hrvata ima puno bolju suradnju od Kluba Srba. Pokušali smo sa svojim federalnim partnerima razgovarati, ali to ide jako teško jer tako je kad netko s vama ne želi razgovarati.

S kim onda misle razgovarati?

– Ni s kim. Većina bošnjačkih zastupnika dolazi iz krajeva gdje su Bošnjaci većina i oni misle da su begovi, a mi sitna raja koja bi ih trebala slušati. Nisu svjesni da je BiH malo veća od poteza Kobilja Glava – Švrakino Selo te da BiH postoji i u Širokom Brijegu, Neumu, Prnjavoru… Njihove teze samo žive u granicama tamnog vilajeta Sarajevske županije. Tek kada se riješe tih okova, moći ćemo razgovarati o BiH. U protivnom, BiH bi mogla umrijeti zbog njihove prevelike ljubavi. Guraju je u propast.

Znate da će sada pola države reagirati na ovo što ste upravo rekli?!

– Mene često optužuju za govor mržnje i fašističke teze, ali ja se isključivo pozivam na zakone i pravo. Oni kažu kako je to podjela “Bosne”. Prvo trebaju znati da “Bosna” ne postoji od vremena kralja Stjepana Tomaševića. Drugo, ako je zamišljaju kao dominantno bošnjački prostor, u meni sigurno neće imati sugovornika. BiH može funkcionirati samo kao zemlja triju jednakopravnih naroda i o jednakopravnosti se ne može pregovarati.

Ovdje se pregovara o svemu, počevši od odluka Ustavnog suda pa dalje?

– Oni sebi daju za pravo tumačiti odluku Ustavnog suda kako im odgovara. Presudu kojom se nalaže da Dom naroda popunjavaju legitimni predstavnici Hrvata oni tumače kao potrebu za ukidanjem ovlasti Doma naroda kako bi ga se svelo na farsu kao što je Vijeće naroda u RS-u. To nema uporišta ni u pravu ni pravdi. O tome se ne može pregovarati, nego odluke treba provesti. Nastavak takve politike vodi nas u smjeru disfunkcionalne države koju Hrvati ne žele. U tome slučaju nećemo imati izbora osim vratiti se na ono s čim smo ušli u cijelu priču, a to je Hrvatska Republika Herceg Bosna.

Vi mislite da je to realno?

– Realno jest. Ne da vjerujem u to, nego znam. Činjenica jest da po člancima Bečke konvencije, koja je iznad ustava bilo koje države, jasno stoji da ako je neka strana grubo oštećena ili prevarena u potpisivanju međunarodnog sporazuma, ima se pravo vratiti na početno stanje. U našem slučaju to je Herceg Bosna. A činjenica je isto da su Hrvati u BiH grubo prevareni ili oštećeni. Činjenica je da proces raskida međunarodnog ugovora mogu pokrenuti samo države. HSS je već najavio na posljednjoj sjednici Predsjedništva HNS-a da će u idućih 10-ak dana dostaviti materijale za početak procesa revitalizacije Herceg Bosne. Vjerujem da će biti usvojeni i to ćemo poslati Hrvatskoj koja ima ustavnu obvezu brinuti se o nama. Ili će Hrvatska pokrenuti proces pred Međunarodnim sudom pravde ili će pokazati da to ne želi. Barem će onda bh. Hrvatima biti jasno da u njima nema prijatelja. Osim kada im trebamo za glasove, demografsku obnovu i prodaju njihovih proizvoda u BiH.

Što vam strani diplomati kažu na to?

– Imamo vid komunikacije koji nije baš srdačan. Nisu oduševljeni tom idejom. Ponudio sam im izlaznu opciju. Neka ponište sve odluke kojima je položaj Hrvata u BiH narušen i Hrvati više nemaju problema i nema potrebe za pokretanjem sudskog procesa. Oni su rekli kako je to nemoguće. Znači, ostaje nam samo Međunarodni sud pravde.

Vi najavljujete Herceg Bosnu, a onda Izetbegović najavi rat. Što onda?

– O ratu govore koji ljudi koji nemaju iskustva s njim. Ili su bili u Njemačkoj ili su se krili u nekim trezorima. Izetbegović je imao priliku BiH braniti oružjem. Nije to tada uradio, mislim da neće ni sada.

Mislite li da će biti sukoba?

– Neće. Nemate ni jednog hrvatskog političara koji poziva na oružje. Možda zvučim najradikalnije, ali se isključivo pozivam na zakone BiH. Bošnjaci spominju rat jer nisu ispunili predizborna obećanja, otvorili 100.000 radnih mjesta, a najveći uspjeh im je 10 metara nogostupa kod Predsjedništva BiH. Pokušavaju radikalnom pričom mobilizirati svoje biračko tijelo. Međutim, ljudima je takve retorike preko glave i glasači će ih žestoko kazniti na izborima.

Bošnjački dužnosnici Hrvate i njihove dužnosnike posljednjih mjesec dana otvoreno nazivaju agresorima i fašistima. To ne zvuči miroljubivo?!

– Činjenica jest da nas danas potomci Handžar-divizije prozivaju za fašizam. Oni su kao neki sljedbenici antifašističke borbe, a nikada nisam vidio partizanski film gdje neki Mustafa govori: “Hajmo, za mnom”. Nema ga. Nedavno je bilo obilježavanje Bitke na Sutjesci. Prema službenim podacima, tamo su poginule tisuće Srba na strani partizana, tisuće Hrvata, stotine Crnogoraca i oko 150 Bošnjaka-muslimana. Činjenica je da su oni tijekom II. svjetskog rata većinom bili u ustaškim postrojbama i četničkim odredima. Tek su pred kraj rata prešli u partizane i danas pričaju priču o antifašizmu. Kad su toliki antifašisti, ne bi dolazili u Mostar na Partizansko spomen-obilježje, nego bi ono postojalo i u Sarajevu. A ne postoji. Tu su stvari vrlo jasne, ali netko želi mijenjati povijesne činjenice.

Prijete li vam?

– Da. Primam jako ozbiljne prijetnje. U tijeku je druga istraga koju vode SIPA i FUP. Prvi slučaj su rasvijetlili, ali kada je došlo do Tužiteljstva, dobio sam dopis kako je činjenica da mi je prijećeno te da se radi o visoko radikalnoj osobi s kriminalnim dosjeom koja je bila na psihijatrijskom liječenju, ali je na ispitivanju izjavila da se šalila. I to je to. To je BiH u kojoj živimo. Na moje traženje s pozicije izaslanika u Domu naroda, meni je bilo koji policijski djelatnik dužan pružiti asistenciju. U Sarajevu su mi to odbili. Nisu me željeli ispratiti do granice županije. Rekli su mi kako znaju za mene i da me neće pratiti. Kada sam to rekao Mektiću, on mi je odgovorio kako nije nadležan za to. Očito čovjek nije nadležan ni za što osim za pljuvanje po Hrvatima po nalogu SDA.

Često vas optužuju da ste poslušnik Dragana Čovića. Kakav odnos imate s njim?

– HDZ BiH i HSS imaju korektan partnerski odnos na razini BiH i FBiH. Oko nekih stvari postoje mimoilaženja, ali mislim da to nisu nacionalno bitna pitanja. Odnosi nisu dobri na nižim razinama, ali se tu radi o lošim međuljudskim odnosima pojedinaca. Neki mediji me pokušavaju predstaviti kao Čovićeva poslušnika, ali ću reći samo kako smo nasamo kavu popili prije više od godinu dana. I tada smo pričali o politici.

Gdje ćete biti nakon izbora?

– Gdje ću biti nakon skorih izbora, odluka je birača. Sve ovisi o njima. Nisam slučajno tu gdje sam sada.

Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati