Pratite nas

Intervju

Intervju s Nikom Pinter: Ako postoji želja da se braniteljima pomogne, mogućnosti postoje a vjerujem i kapaciteti

Objavljeno

na

Gospođa Nika Pinter hrvatskoj javnosti u BiH je najpoznatija kao odvjetnica tragično preminulog generala Slobodana Praljka u predmetu „Prlić i ostali“, no u Haagu je gospođa Pinter bila angažirana, uz već spomenuti, u još 4 predmeta.

Također, jedno vrijeme vodila je Ured  za pravnu  pomoć braniteljima pri HNS – u BiH u Mostaru, no nekome je zasmetala… O svemu više u razgovoru.

Gospođo Pinter, može li se čovjek oporaviti nakon što je svjedočio nečemu čemu ste Vi svjedočili 29. studenog 2017. kada je Vaš branjenik, general Slobodan Praljak sebi oduzeo život? Kako se osjećate danas, nepunih pola godine nakon svega?

Vrijeme je melem, život nije stao, sjećanja su snažna, tuga je trajna.

Hoće li biti revizije ove presude? Rekli ste da osobno više ne želite imati posla s Haškim sudom, no da će biti važno što kaže obitelj generala Praljka. Je li uopće moguće, nakon svega što je obrana napravila, doći do novih dokaza kako bi se revizija provela?

Ne znam hoće li biti revizije presude. Obrane su učinile sve da sudu daju dokaze za utvrđivanje svih relevantnih činjenica, ne vidim koji bi se to dokaz mogao pojaviti, a za koji nismo svih ovih 14 godina znali i koji bi mogao biti osnova revizije. No, molim, uzmite u obzir da ja nisam u kontaktu s drugim braniteljima i ne znam njihova razmišljanja i odluke oko  traženja revizije presude.

Sudske revizije možda neće biti, ali duboko sam uvjerena da će vrijeme  revidirati utvrđenja presude. Znam da to nije utjeha za one koji su osuđeni, ali ja vjerujem u snagu činjenica koje je nemoguće trajno zatajiti i negirati, jer činjenice su tvrdoglave.

Zašto smo svjedoci jednom ovakvom selektivnom pristupu Haškog suda (podsjećam da je Glavni haški tužitelj Brammertz kazao nakon predmetne presude u Hagu da je sada na Hrvatskoj da procesuira ostale ratne zločine), a nitko nije spomenuo niti spominje zločine koji su počinjeni nad Hrvatima? Sve to događa se u isto vrijeme kada bošnjački politički predstavnici govore da je zločin u Ahmićima bio pravilo, a onaj u Trusini iznimka.

Ne bih govorila o pravilu i iznimkama, niti bih se bavila prebrojavanjem zločina i žrtava. Čini mi se da se u svim ovim postupcima najmanje vodilo računa o stvarnim žrtvama, kojih je, na žalost bilo. O  razlozima selektivnosti tužiteljske politike gonjenja mogu nagađati, a moje nije da nagađam. Moj je stav da šutnja ne negira istinu i činjenice.

Ako se analiziraju presude Seferu Haliloviću, Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću, vidjet će se, da su teški zločini nad Hrvatima u tim presudama nesporno utvrđeni. Dakle, nisu iznimke. A zašto počinitelji, koji snose kaznenu odgovornost, nisu procesuirani i osuđeni, odgovore treba tražiti izvan sudskih procesa.

Što bi se moglo dogoditi, kakvo je Vaše mišljenje, s onim braniteljima i visokim časnicima HVO-a koji su trenutačno na prostoru Republike Hrvatske?

Moje je mišljenje da branitelji mogu biti pozvani na kaznenu odgovornost  u Republici Hrvatskoj ukoliko pravosudni organi BiH, sukladno zakonu, ustupe kaznene predmete u Republiku Hrvatsku.

Branitelji koji su u Republici Hrvatskoj, prema mojim saznanjima, spremni su se odazvati pravosudnim organima Republike Hrvatske, ali nisu spremni odgovarati pred pravosudnim organima BiH. Arbitrarnost i selektivnost tužiteljstva ne pruža im garancije pravičnog postupka.

Neki od tih ljudi, poput generala Mije Jelića, su u udruzi Hrvatska zvona koja će na idućim općim izborima u BiH podržati Hrvatsku republikansku stranku. Jeste li upoznati s tim projektom i što mislite o istom?

Upoznata sam s osnivanjem udruge Hrvatska zvona, mislim da je udruga nastala zbog potrebe da se probude i hrvatski političari i hrvatski narod u BiH, da se trgnu iz letargije. Ništa se ne mijenja na bolje samo od sebe, a da je dobro, nije. Hrvatima  nitko treći, izvan BiH ne može pomoći.

Hrvatska zvona žele ukazivati  na društvene probleme i probleme hrvatskog naroda jer žele prekinuti šutnju o egzistencijalnim, socijalnim, kulturnim i političkim pitanjima.

Žalosti me podijeljenost hrvatskog naroda u BiH, jer tako razmrvljeni ne mogu predstavljati političku snagu i promijeniti stanje u kojem se nalazi. Osobno sam stava da su Hrvati sami sebi najveći neprijatelji.

U medijima ste u više navrata kazali da su pripadnici HVO – a jedini koji su pomagali u procesu hercegbosanskoj šestorci te da od državnog vrha RH, kao ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH nisu imali apsolutno nikakve koristi. S obzirom na takav stav i s jedne i s druge strane, što onda očekivati od hrvatskih političara koji ama baš nimalo ne vode računa o onima koji su nas najviše zadužili i to u njihovim najtežim trenucima? I zašto je, prema Vašem mišljenju, izostala ta pomoć?

Pripadnici braniteljske populacije prepoznali su da je postupak u Den Haagu  protiv “šestorke“ i postupak protiv njih i bez ustezanju su se obranama stavili na raspolaganje, svjesni da samo činjenice koje znaju mogu dati cjelovitu sliku događanja 1992.-1994. u BiH.

Na žalost, politički predstavnici nisu prepoznali ozbiljnost optužnice, postupka i presude. Zašto su se hrvatski politički predstavnici i u RH i u BiH kroz ovih 14 godina ponašali kao da postupak u Den Haagu ne postoji, trebaju obrazložiti oni, ja nisam adresa za to pitanje.

Nakon što je prvostupanjskom presudom u predmetu „Prlić i ostali“, potvrđena teza o „udruženom zločinačkom pothvatu“, kakva su Vaša očekivanja vezano za podizanje optužnica protiv zapovjednika i pripadnika HVO-a u nekom idućem razdoblju? Hoće li potvrda ove teze biti temelj za „čistku“ među braniteljskom populacijom? Zanima me također i Vaše mišljenje o mogućim optužnicama prema hrvatskim braniteljima u BiH neovisno o potvrdi ove teze…

Mislim da više nismo u sferi očekivanja već smo u potpunoj izvjesnosti da se optužnice protiv branitelja, pripadnika HVO – a, podižu, i da  će se podizati bez obzira postoji li ili ne osnovana sumnja za  individualnu kaznenu odgovornost. Čini mi se da je način podizanja optužnica u cijelosti preuzet od haškog tužiteljstva, narativni opisi koji u dokazima, a pogotovo u činjenicama, nisu utemeljeni.

Čitala sam da se sprema nova Državna strategija za procesuiranje predmeta ratnih zločina. Nadam se da će se u njoj naći mjesto za osnovne principe kaznenog postupka i da neće biti lista želja. Nadam se da će politički predstavnici, koji, kao da su digli ruke od branitelja, spustiti ruke i zakonitim i političkim putem odgovoriti na „udruženi zločinački pothvat“.

Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su sretni što Vas imaju dok ste bili angažirani u Odjelu za pravnu pomoć braniteljima pri HNS – u BiH, no unatoč trima oslobađajućim presudama na Sudu BiH, u predmetu „Zovko i ostali“ te dvije oslobađajuće presude Željka Andabaka i drugih, „netko“ je mislio da to može drugačije, pa ste u kolovozu prošle godine napustili Mostar. Kome ste smetali? Koga je „ugrožavao“ Vaš angažman i Vaš način funkcioniranja? Podsjećam da je bila podnijeta i prijava protiv Vas Federalnoj upravi policije, koja opet nema veze ili ne bi trebala imati veze s Vašim napuštanjem Mostara, ali ima s Vašim angažmanom u BiH.

Oslobađajuće presude rezultat su predanog i savjesnog rada kolega branitelja u predmetima kao i veliki angažman optuženika u vlastitoj obrani, ne bih Uredu za pravnu pomoć niti sebi pripisala zasluge za ishod predmeta.

Stajali smo na raspolaganju obranama i servisirali ih onoliko koliko su od nas tražili i one koji su to od nas tražili. Tako je i bio zamišljen rad Ureda. Da, nisam otišla zbog kaznene prijave, nemam razloga bojati se postupka, jer nikada nisam učinila ništa što bi moglo imati osnova za bilo koji postupak, pa i kazneni.

Jesam li nekom smetala, ne znam, pretpostavljam da jesam. No razlog mojeg napuštanja Mostara i rada u Uredu bio je u zaštiti profesionalnog i osobnog digniteta. Neskromno tvrdim da sam previše vrijedna da ignorantima služim kao vreća za boksanje i nemušto dokazivanje moći i vlasti.

Pratite li, nakon svega, rad Ureda za pomoć braniteljima i kolike su uopće njegove mogućnosti i kapaciteti kada govorimo o pomoći braniteljima?

Ne pratim rad Ureda  za pravnu pomoć braniteljima, niti ovdje u Zagrebu to mogu, a mislim da mi je i nedvojbeno pokazano da sam suvišna. Ako postoji želja da se braniteljima pomogne, mogućnosti postoje a vjerujem i kapaciteti. Treba probuditi želju, a Hrvatska zvona to, kako mi se čini, upravo žele učiniti.

Način optuživanja pripadnika HVO – a, prepuštanje da sami o sebi brinu, nebriga za osobe pod postupkom, neiskorištavanje političkih mehanizama za uvođenje ravnoteže u kaznenim predmetima, sve su okolnosti koje su, uz ostale razloge, iznjedrile osnivanje udruge Hrvatska zvona. Tako ja to vidim.

Ivana Ćubela 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari