Pratite nas

Intervju

INTERVJU S PREDSJEDNICOM: Ono što je meni bitno je bilo naroda koje uvijek osluškujem

Objavljeno

na

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović gostovala je u nedjelju u emisiji Točka na tjedan televizije N1. Novinarka Nataša Božić na početku ju je pitala o nedavnoj njezinoj izjavi da je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav koji je kompromitiran u vrijeme NDH. Božić je napomenula kako se povjesničari s tom tezom ne slažu, već tvrde da je pozdrav nastao u NDH. Pitala ju je ne misli li da je izjavom relativizirala značaj pozdrava.

– Ne bih se složila s time, tu sam rečenicu i ranije izrekla, primjerice u 11. mjesecu prošle godine, nitko me nije korigirao tada. Jednostavno u javnosti postoje različita mišljenja i raličita mišljenja povjesničara, no moj je naglasak na ovom drugom dijelu, da je pozdrav kompromitiran i kao takav neprihvatljiv, rekla je predsjednica.

Novinarka joj je napomenula da je i Zlatko Hasanbegović rekao da se ZDS vezuje uz ustaški režim.

– Ne bih ulazila u povijesne rasprave, to je uistinu za povijesne stručnjake i naravno za pravnike, da procijene kakva će biti praksa i kako ćemo dalje postupiti prema simbolima totalitarnih režima. Ono što je bitno je da kroz svu ovu raspravu, koliko god ona mučna bila, mi i u 2017. raspravimo o nečemu što je obilježilo Drugi svjetski rat. Još nismo završili te bitke. Ipak je ta mučna rasprava dovela do toga da je većina danas počela govoriti da je dosta povijesnih rasprava, da to prepustimo stručnjacima. Čujemo to iz oporbe, iz HSS-a, SDP-a, HDZ-a, svi se slažemo da se trebamo usredotočiti na sadašnjost i gledati u budućnost, rekla je Grabar-Kitarović.

Pitanje ideologije

Predsjednica kaže da je bila neugodno iznenađena ideološkom obojenošću rasprava u Hrvatskoj

– Nakon odlaska 2008. godine, u periodu prije toga bila sam ministrica u Vladi, ne sjećam se da me tada itko pitao što mislim o pozdravu ‘Za dom spremni’. Razgovarali smo o drugim pitanjima, o pitanjima od životne važnosti, pitanjima o ulasku u EU i NATO i slično. Mislim da je u međuvremenu na političkoj sceni došlo do te polarizacije jer se pojavio određeni broj političara koji je politiku počeo krivo definirati – politika jednako ideologija, i to kriva ideologija. Ideološki se danas konzervativne i liberalne stranke u Europi i drugdje razlikuju uglavnom po socijalnim pitanjima i podjelama. Kod nas se to počelo prenositi, ne nužno po stranačkim crtama, nego općenito podjele u društvu, u odnosu na totalitarne režime, na petokraku, na Josipa Broza, i na pozdrav ‘Za dom spremni’ i na sve ostalo. Ispalo je na kraju da, koliko sam ja tad nevoljko odgovarala na ideološka pitanja baš zato što nisam htjela ulaziti u ideološku raspravu, nisam ih mogla izbjeći jer su novinari postavljali ta pitanja. Političar je bilo jednako netko tko ima mišljenje o prošlosti, a moderni političari danas u EU bave se gospodarstvom, životnim standardom, trgovinom, ulaganjima, otvaranjem prostora za svoja gospodarstva, rekla je predsjednica.

Novinarka ju je zatim pitala je li zadovoljna rješenjem oko HOS-ove ploče u Jasenovcu, koja je premještena u Novsku.

– Moj je dojam da nitko u konačnici nije zadovoljan. Smirili smo strasti i to je dobro, ali sigurno je da će se rasprava nastaviti, nadam se da će se nastaviti u okviru Vijeća za suočavanje s prošlošću i da će oni izaći s preporukama koje će u konačnici postići što je moguće širi konsenzus u hrvatskom društvu. Znam da je nemoguće postići neko jednostrano mišljenje, rekla je predsjednica i dodala da je proučavala praksu drugih država kada je riječ o simbolima totalitarnih režima.

Totalitarni simboli

– Praksa je vrlo različita – od država koje zabranjuju simbole, ali dopuštaju okupljanja pronacističkih i neofašističkih stranaka, računajući na to da nisu prijetnja demokraciji, preko država koje te simbole dopuštaju, ali se koriste samo kao suveniri i za kućnu uporabu pa do država koje apsolutno štite slobodu govora pa tako ne sankcioniraju ni govor mržnje. Mi u Hrvatskoj trebamo naći model koji najbolje odgovara našem društvu jer su podjele najgore od svega, u njima se iscrpljujemo, gubimo iz vida sve ono što je bitno danas, a to je životni standard naših građana, izjavila je.

Verbalni napadi na političare

Ona, kaže, u pravilu nije za zabrane, a pritom se osvrnula na slučaj mladića iz Istre koji je tijekom nedavnog boravka premijera Plenkovića dobacio ‘HDZ lopine!’ zbog čega ga je dva sata poslije dočekao poziv na sud.

– Imamo slučaj mladića iz Umaga koji je prije nekoliko dana izvikivao nekakve povike zbog čega je dobio poziv za sud. Ja sam u svoje dvije i pol godine mandata doživjela svašta, ali mislim da mi kao političari moramo biti spremni na to da građani imaju pravo izražavati svoje mišljenje i svoje nezadovoljstvo i kroz poklike koje nam ne odgovaraju i koje nas vrijeđaju osobno, no ja sam apsolutno protiv bilo kakvog verbalnog delikta, ali treba naći onu finu granicu gdje počinje govor mržnje koji stvara trendove u društvu koje treba zaustaviti, rekla je predsjednica.

Prokomentirala je i prijedlog da se zabrani i pozdrav ZDS i petokraka, rekavši ponovno da zabrane nisu dobre.

– Zabrane izazivaju kontrareakciju, treba staviti naglasak na edukaciju i toleranciju. Treba pustiti i prestati to stavljati u fokus. Bila sam u Lici, tamo živi 13,6 posto srpske manjine i nijedna osoba nije govorila o petokraki i pozdravu Za dom spremni, svi su govorili o odljevu stanovništva, o zapošljavanju, o teškim životnim uvjetima. Svi su zainteresirani za životna pitanja i to je stvarni život. Ne smijemo si dopustiti da živimo u virtualnoj stvarnosti koju stvaraju marginalci s krajnje lijeve ili krajnje desne strane političkoga spektra. Moramo se usredotočiti na gro našeg stanovništva koje želi bolji život u Hrvatskoj, rekla je predsjednica.

Statut udruge HOS-ovaca

Nataša Božić ju je zatim pitala može li i ona danas izgovoriti jasan stav o HOS-u na liniji predsjednika Franje Tuđmana, koji ga je izrekao još početkom 90-ih.

– Hrvatska tradicija je puno bogatija i treba se dičiti tradicijom Domovinskog rata. No, isto tako moramo gledati činjenicu da smo pravna država i da je HOS-ov statut legaliziran na način na koji je. Ja sam za primjenu pravne države u svakom pogledu jer ako budemo nastupali tako da ćemo mi kao država ili Vlada odlučiti je li to dobro ili nije, a nije utemeljeno u zakonu onda je to isto jedan opasan presedan i zato želim da se to riješi u atmosferi pune tolerancije, punog poštovanja i dijaloga, uključujući i HOS, da se to zakonski riješi i da se u budućnosti tako odnosimo prema svim totalitarnim režimima, odgovorila je predsjednica.

Ljudi odlaze zbog ideoloških podjela

Grabar-Kitarović je uvjerena da su i ideološke podjele jedan od razloga za odljev stanovništva iz Hrvatske.

– Vjerujem da apsolutno jesu jer vi za odlazak ili ostanak ljudi morate osigurati puno uvjeta, od stanovanja i dobro plaćenog posla, do društvene klime koja će omogućiti optimizam. Da znate koliko sam ljudi čula koji kažu da vole svoju državu, da su siti rasprava i da bi najradije otišli, a demografija nam je apsolutni broj jedan problem, to je doslovno pitanje opstanka države i žao mi je što to nije fokus javnih rasprava. Iz Hrvatske je u zadnje tri godine iselilo oko 200.000 ljudi. Od 1991. godine do danas u Hrvatskoj je 223.000 ljudi više umrlo nego što je rođeno. Problem je ogroman i treba ga rješavati kroz sustavne mjere, kratkoročne mjere neće potaknuti mlade obitelji da imaju više djece i da ostanu, izjavila je predsjednica.

Navela je stambene kredite kao jednu od najboljih mjera, ali smatra da nismo ozbiljno shvatili demografski problem te ističe da sve mjere trebaju biti usmjerene u rješavanje ovog pitanja. Kaže da je s premijerom razgovarala i o sazivanju posebne sjednice Vlade o demografiji, mjerama demografskog oporavka i ostanka u Hrvatskoj.

Reforma školstva

Osvrnula se i na obrazovanje, za koje je navela da je iznimno bitno.

– Nitko ne mjeri količinu vremena koliko se roditelji bave školovanjem svoje djece. Reforma školstva se pokazala, Irska kaže da je upravo reforma školstva dovela mnoge obitelji tamo. To je svakako jedan od ključeva sigurnog života. Mi u tome jako kasnimo, moramo sprintati da bismo uhvatili zemlje koje su reformirale obrazovanje. Treba rasteretiti djecu, treba udžbenike zamijeniti s elektroničkim sadržajem, da ulažemo u laptope i računala kako bismo olakšali nastavu. Moja su djeca pohađala takve škole, dijete bez pritiska ide u školu, sustav je fleksibilan prema djeci i djeca su samostalna s računalom. Sve je prilagođeno afinitetima djece jer nisu svi dobri u svemu, treba ih usmjeravati ka onome u čemu su dobri i prema onome čime će se baviti, rekla je predsjednica.

Novinarka ju je pitala što bi rekla svojoj kćeri Katarini ako bi je ona sutra pitala gdje da nastavi školovanje.

– Ne bih joj nikada odgovorila na to pitanje, nego bih kroz razgovor došla do toga da sama donese zaključak što učiniti. Ona je odlučila da će nastaviti školovanje ovdje, ona je sada u 3. srednje, ali je isto tako odlučila poslati pismo ministrici Divjak kako bi joj rekla što sve opterećuje školski sustav, otkrila je predsjednica.

Tim Vican ili tim Divjak?

Na pitanje je li za tim Vican ili za tim Divjak, čime je novinarka aludirala na sukob između dosadašnje šefice premijerova povjerenstva za kurikularnu reformu Dijane Vican i nove ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, predsjednica je odgovorila da je sklonija ministrici.

– Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom Divjak, razmišljamo na isti način. Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali definitivno treba biti timski rad. Javnost ima pravo na rapravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor, izjavila je predsjednica.

Na pitanje koji je razlog otpora obrazovnoj reformi odgovorila je kako smo mi kao društvo otporni na promjene.

–  Ja sam uvijek za rad, a tko radi taj i griješi. Ali grijeh može biti i propust, kad se ne napravi ništa. Mislim da treba krenuti s elementima reforme s kojima se slažemo. U razgovoru s ministricom Divjak sam shvatila da se 90 posto sadržaja može primjenjivati, a deset posto se može riješiti. Moja djeca su prolazila kroz spolni odgoj u Belgiji i tamo se smatra da roditelji imaju pravo na riječ, dobili smo popis literature i pozvani smo da pregledamo sve i kažemo svoje mišljenje. Vjerujem da se to može riješiti i kod kurikuluma. Djeci treba omogućiti da imaju pristup sadržajima koji ih zanimaju, izjavila je predsjednica.

Blokada ulaska u OECD

U nastavku intervjua razgovaralo se o vanjskopolitičkim temama. Predsjednica je istaknula kako ju je neugodno iznenadila slovenska blokada hrvatskog ulaska u OECD, iako je to možda kod te države bilo i očekivano.

– Mislim da bismo trebali biti zreli i svaki problem zasebno rješavati. Mislim da arbitraža koju mi ne prihvaćamo ne bi trebala određivati slovenski stav u drugim pitanjima. Odnos među ljudima je puno pozitivniji, Slovenci su rado viđeni gosti, baš kao i Mađari, rekla je Grabar-Kitarović, koja se osvrnula i na mađarsku blokadu ulaska u OECD, koja ju je isto tako neugodno iznenadila.

– U utorak putujem u Mađarsku i stavit ću to pitanje na stol da raspravimo o tome. Između dviju država postoje otvoreni problemi, odnos između Ine i MOL-a. Postoji način da kao zrele države pristupimo rješavanju svega toga. Rezultati politike prema Mađarskoj vidljivi su i u žilet žici, no postoje veliki iskoraci jer su oni bili jedan od najvećih prijatelja i narodi su orijentirani jedni na druge i nadam se da ćemo riješiti sva ta pitanja, kazala je predsjednica.

Arbitraža o granici

Na pitanje što će se dogoditi ako Slovenija, kako najavljuje njezin premijer Miro Cerar, donese zakone i granicu postavi onako kako je odlučila arbitraža, predsjednica je odgovorila kako pred domaćim zakonodavstvom prednost imaju međunarodni ugovori, pa tako i oni koji reguliraju režim plovidbe.

– Nadam se da će razum u konačnici pobijediti jer nikome ne odgovaraju incidenti i nadam se da ih neće biti. Svaki put kada raspravljamo imamo različito mišljenje, ali je u duhu poštovanja i trebamo biti percipirani kao države koje razgovaraju, a ne nameću rješenje. Ušli smo u arbitražu s dobrom namjerom i mislim da je za legitimitet međunarodnog prava bitno da svaka odluka bude donesena temeljem činjenica. Ako se dobije dojam da je država u postupku varala ili da se predsjednik suda nije ponašao korektno, onda to kompromitira arbitražu i onda to postavlja negativan presedan i šaljete poruku kako je prošla arbitraža: nećemo poštivati dokumente, natjerat ćemo druge. Odluka treba biti prihvaćena od obje strane i na tome ustrajemo, istaknula je predsjednica.

– To što mi ne prihvaćamo arbitražu ne znači da ne želimo riješiti ovo pitanje, dodala je i napomenula da ne vidi rješenje problema dok su obje strane zakopane, ali vjeruje da se može postići nešto što će omogućiti početak rješenja.

Pitanje radikalizma

Odbacila je tezu da napuhuje problem radikalizma u kontekstu optužbi o rastu islamskog radikalizma u BiH, zbog čega se našla u sukobu s tamošnjim bošnjačkim dužnosnicima, ponajprije Bakirom Izetbegovićem.

– Ne napuhujem problem radikalizma općenito. Govorim o državama EU i globalnoj sceni posebno o južnom krilu NATO-a. Izjavu Bakira Izetbegovića neću komentirati jer ne volim komentirati izjave drugih političara. Ukoliko ima problema s izjavama, treba tražiti sastanak. Čude me neki njegovi citati, ne znam na što se odnose, govorila sam o tisućama ekstremista, ali brojke nisu bitne jer i jedna radikalizirana osoba je prijetnja. Razgovarali smo na summitu NATO-a da trebamo prestati izražavati samo sućut nakon napada, da treba nešto zajednički poduzeti kako bi se spriječilo širenje ekstremizma i radikalizma koje je rašireno zahvaljujući društvenim mrežama, rekla je predsjednica.

Odgovor Majkama Srebrenice

Osvrnula se i na pismo Majki Srebrenice, u kojem između ostalog stoji da su se ‘grdno prevarile’ kada su je prozvale ‘kraljicom Balkana’.

– Nisam osobno primila pismo, a odgovorila sam im jer ih duboko poštujem. Mislim da je pismo potaknuto iz političkih krugova jer doživljavam osobne napade iz BiH. Osobno sam za integriranje BiH u EU i NATO. Treba je nastaviti stabilizirati, na nju treba vratiti fokus jer nije napravljen pomak u ulasku u NATO. (…) U svim forumima i razgovoru s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom molila sam da obrate pažnju na BiH. Zbog skepticizma primanja novih članica koji je postao tako dubok ne vidim trenutak kada ćemo naše susjedne države malo brže gurnuti u članstvo, rekla je predsjednica.

Govoreći o Pelješkom mostu, oko kojega se razvila burna polemika između Hrvatske i bošnjačkog političkog vrha u BiH, predsjednica je rekla da ne razumije otkud dolazi otpor.

– Most koji spaja ne može biti razlog nezadovoljstva, on samo može olakšati živote ljudi u Neumu. Ušlo je u modu da Hrvatska ima najviše problema sa susjedima, ali čini mi se da sve susjedne države umjesto da osnažuju odnose pokušavaju spriječiti stanje kakvo imamo sa Slovenijom: bilo bi bolje da sve probleme rješavamo sada i da pokažemo da možemo probleme riješiti. Ja sam prije svega predsjednica RH i moram voditi računa o Washingtonskom i Daytonskom sporazumu i da radimo na dobrosusjedskim odnosima, izjavila je.

Nije željela govoriti o obavještajnim podacima prema kojima, kako je nedavno otkrio Globus, velik broj radikaliziranih islamista boravi na samoj granici BiH i Hrvatske.

– Ono što se vidi je da se kroz EU razvila mreža ISIL-a i zbog toga što se zanemarila integracija u društvo u nekim se gradovima razvijaju paralelni sustavi i paralelna vlast. Nemam podataka o BiH, ali svakako postoji situacija u ovom vakuumu da se javljaju sumnje i približavanje trećim stranama. Postoji plan socijalnih i gospodarskih mjera i treba dati puno veći naglasak na rad tijelima BiH i trebaju donijeti jasnu odluku što žele kao država, rekla je.

Susret s Vučićem

Predsjednica se nada da će njezin srbijanski kolega Aleksandar Vučić Hrvatsku posjetiti do kraja godine jer, kako kaže, nema vremena za čekanje.

– Mi u međuvremenu komuniciramo između ureda, o sadržaju i dnevnom redu posjeta. Ne želimo da to bude samo protokolarni posjet, već da kao dvije države pristupamo pitanjima nestalih, o granicama, svaki korak u pravom smjeru će biti dobrodošao, rekla je predsjednica.

Haška presuda

Grabar-Kitarović smatra da bi Haški tribunal izgubio svaki kredibilitet ako bi presudom bosanskohercegovačkim Hrvatima, koja se očekuje tijekom jeseni, utvrdio da je s hrvatske strane postojao udruženi zločinački pothvat.

– Uzmimo jednostavno činjenice, Slobodan Milošević je optužen pred sudom u Haagu, njegovom smrću je završio postupak. U ovom slučaju imamo hrvatske državnike, od predsjednika Tuđmana, do tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, načelnika glavnog stožera Bobetka, koji su već godinama bili preminuli prije samog postupka i na neki način, govoreći kolokvijalnim jezikom, na sudu su duhovi koji se ne mogu braniti. Hrvatskoj je onemogućeno da bude prijatelj suda. Nadam se da će sudbeno vijeće odbaciti taj dio optužnice i nadam se da će naravno cijelo rješenje biti drugačije, da neće biti nikakvog zločinačkog udruživanja, rekla je predsjednica.

– Kada smo ulazili u formiranje Međunarodnog suda za ljudska prava jedna od poanti je bila spriječiti optuživanje cijelih naroda, cijelih etničkih skupina za zločine i te zločine individualizirati i pojedincima suditi za individualne zločine koji se mogu dokazati. Sve drugo su nekakve hipoteze za koje sud nije ovlašten, da postavlja neka politička pravila, da sudi i pogotovo ne da mijenja povijest. Apsolutno treba odbaciti takvu kvalifikaciju optužnice i držim da treba djelovati, često govorim u svom diplomatskom djelovanju i objašnjavam drugim državama kakve to opasne presedane postavlja u međunarodnome pravu i u svakom slučaju ćemo nastaviti razgovarati u okviru UN-a i Vijeća sigurnosti, izjavila je.

Put u Moskvu

Otkrila je i detalje svog predstojećeg bilateralnog susreta s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

– To nije došlo preko noći, na tome se radi mjesecima. Kroz cijelo ovo vrijeme zbog mojih iskrenih stavova prema Ruskoj Federaciji ponekad me se optuživalo i krivo interpretiralo. Hrvatska ima pravo razvijati odnose s Rusijom. Ukoliko se ne dovode u pitanje česti susreti kancelarke Merkel s Putinom ne vidim zašto bi se dovodili u pitanje susreti hrvatske predsjednice s njim. Oni razgovaraju o mnogim pitanjima koja su prijeporna, primjerice izgradnja plinovoda Sjeverni tok kojoj se usprotivila i prethodna hrvatska Vlada koju je vodio Tihomir Orešković, i unatoč tome se odvijaju susreti pa ćemo tako i mi razgovarati o nizu pitanja. Već šest godina, do nedavnog boravka u Moskvi bivšeg ministra Stiera, nije bilo posjeta na visokoj razini i doista trebamo održavati dobre odnose. Moramo razgovarati o prostoru jugoistočne Europe, razgovarat ćemo o rusko-srpskoj vojnoj suradnji, najavila je predsjednica.

Na pitanje kako će Putinu objasniti da inicijativa Tri mora, koju snažno zagovara, nije američki produžetak koji ugrožava Rusiju, predsjednica je odgovorila kako je riječ prvenstveno o energetskoj inicijativi usmjerenoj na koheziju jugoistoka Europe.

– To nije trojanski konj Amerike, istaknula je.

– Možda je eneregetski sektor osjetljiviji jer svi imaju svoje interese, naši interesi su osigurati najpovoljnije moguće uvjete za hrvatsko gospodarstvo i to je legitimni interes koji može nekome smetati. Razgovarat ću s predsjednikom Putinom o projektima i ponuditi mu da se i Rusija uključi u neke projekte, rekla je.

Politika prema Ukrajini

Osvrnula se i na hrvatsku politiku prema Ukrajini, zbog koje je već u nekoliko navarata iz Moskve stizalo negodovanje u kontekstu zalaganja za mirnu reintegraciju istočnih dijelova države po uzoru na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.

– Susrela sam se s predsjednikom Putinom kratko pretprošle godine na marginama Opće skupštine UN-a, s ministrom Lavrovom sam razgovarala nekoliko puta, oni su svjesni naših pozicija. Ono što podržavam i slažem se s Vladom je potpora sporazumima iz Minska i Normandijskom forumu. Jedino što me zabrinjava je ruska reakcija na inicijativu za mirnu reintegraciju koju smo ponudili Ukrajini, kazala je Grabar-Kitarović.

Otkrila je da nije bila upoznata s nedavnim posjetom Vesne Škare Ožbolt i Joška Morića Ukrajini, koji su ondje s još nekoliko članova Vladine radne skupine otišli prezentirati hrvatska iskustva iz Podunavlja, a nakon čega je stiglo najnovije priopćenje iz Moskve u kojem se izražava nezadovoljstvo tim postupkom.

– Nisam bila upoznata i bila bih upozorila da nije dobro vrijeme, u situaciji kada međunarodna zajednica forsira Minski sporazum mislim da treba postupati delikatnije. Mirna reintegracija u istočnoj Slavoniji je trajala dugo i bila je složen proces koji je tražio hrabrost, ali i rad sa Srbijom. Mislim da treba uključiti Rusiju kako bi se raspravili elementi prije povlačenja takvih koraka. Naša mirna reintegracija je bila primjer i korisno iskustvo, izjavila je predsjednica.

Novinarka ju je pitala nije li ona sukreatorica vanjske politike.

– Nisam bila upoznata da će Morić i Škare Ožbolet putovati u Ukrajinu, a i oko radne skupine sam imala općenite informacije, međutim smatram da je to u redu, da treba ponuditi to iskustvo, ali trebalo je bolje iskomunicirati, kazala je.

Odnosi s Vladom

Osvrnula se i općenito na suradnju s Vladom oko sukreiranja vanjske politike.

– Nema tu puno prostora u kojima ima neusklađenosti i normalno je da ponekad imamo različita mišljenja. I premijer Plenković i ja smo euroatlanticisti, možda je razlika u tom profilu da sam se ja više bavila SAD-om i NATO-om, a on više EU. Bez obzira što u Ustavu stoji da u Europskom vijeću državu predstavljaju predsjednik i Vlada, premijer sudjeluje na sastancima Europskog vijeća iako bih ja voljela više u tome sudjelovati, kazala je Grabar-Kitarović.

– Nemamo toliko prilike u tom formatu sjesti u Bruxellesu i razgovarati. Ne bi bilo dobro da se preklapamo i da postoji neka kompeticija i da jedno drugo želimo izgurati. Premijer Plenković je bio europarlamentarac i poseban izvjestitelj za Ukrajinu i njegova je profilacija drugačija. Iako sam se ja u NATO-u bavila Ukrajinom, to je bilo iz drugačije perpektive pa ne ulazim u to. Što se tiče stanja u jugoistočnoj Europi tu se slažemo. Naši odnosi su odnosi međusobnog poštovanja, nemamo uvijek prostora razgovarati o svemu, ali nema tu svađe, nitko od nas ne želi izazivati svađe jer su one neplodne. Trebamo upozoravati na trendove, pojasnila je predsjednica.

Drugi mandat

Na pitanje očekuje li podršku HDZ-a za drugi predsjednički mandat te namjerava li se uopće ponovno kandidirati, Grabar-Kitarović je samo kratko uzvratila da će o tome na vrijeme izvijestiti javnost.

Na kraju ju je novinarka pitala za komentar rezultata najnovijeg CRO Demoskopa, prema kojemu je u Hrvatskoj na listi najpopularnijih političara ‘Nitko’.

– Kao što znate ankete u pravilu ne komentiram, one mogu biti nit vodilja, ali ima tu puno nedostataka, pogotovo u interpretaciji. Ono što je meni bitno je bilo naroda koje uvijek osluškujem, nikada se neće svi složiti, najgore je zakopati glavu u pijesak i ništa ne raditi kako biste se nekome svidjeli i imali dobar rejting. Nisam došla ovdje čekati novi mandat ili raditi kako bih se svima svidjela. Došla sam raditi na programu, bitno mi je da mi savjest bude čista, da odradim mandat najbolje što mogu, zaključila je predsjednica veliki intervju za televiziju N1.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari