Pratite nas

Intervju

Intervju s Rankom Radošem, članom hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Udruga Hrvatska Zvona u drugom ciklusu intervjua predstavlja svoje članove,  Danas su razgovarali  s Rankom Radošem u intervju kojeg prenosimo:

Tko je Ranko Radoš?

Oženjen sam, otac četvero djece, dragovoljac Domovinskog rata, magistar znanosti, rođen 1971. godine u Crvenicama, Tomislavgrad.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2003. magistrirao sam na području društvenih znanosti, stekao zvanje magistra znanosti. Na Hrvatskom vojnom učilištu «Petar Zrinski» završio sam izobrazbu za zapovjednika bojne, vojno diplomatsku školu i Zapovjedno-stožernu školu «Blago Zadro».

Do sada sam objavio; knjigu «Hrvatski iseljenici i integracija Republike Hrvatske u EU»; članke «Vanjske suvremene migracije kao čimbenik integracije Hrvatske u zapadnoeuropske asocijacije» u časopisu «Društvena istraživanja» Instituta Ivo Pilar te «Perspektiva hrvatskoga iseljavanja u europske zemlje» u zborniku «Hrvatski iseljenički zbornik 2006.» Hrvatske matice iseljenika.

Kako ste se priključili Udruzi Hrvatska zvona?

Moram reći da sam ponosan i počašćen što sam s ekipom ljudi koja je i u Domovinskom ratu bila spremna žrtvovati se za slobodu svog naroda, poput Mije, Darija, Željka, Zdenka, Danka, Marka, Petra i mnogih drugih, dio ovoga projekta. S ljudima koji su ponovno stali u obranu vrijednosti hrvatskog naroda i njene slobode i neovisnosti svakog pojedinca kao i naroda u cjelini. Svi ovi ljudi se stavljaju u službu svog hrvatskoga naroda i nisu pristali živjeti od slave iz prošlih vremena, nego se i sad odvažno, hrabro i bez kompromisa bore za dostojanstvo, slobodu i neovisnost svakog Hrvata. U rad Udruge Hrvatska zvona uključio sam se od samog početka razvoja ideje i potrebe osnivanja udruge koja bi bila inicijator pokreta buđenja svijesti hrvatskoga naroda u njegovoj opstojnosti na prostorima BiH. Buđenja svijesti o stanju i potrebama nužne promjene i povratka vrijednostima na kojima je hrvatski narod stoljećima živio i opstao na ovim prostorima. Jedna od glavnih zadaća udruge je vratiti nadu i vjeru ljudima da su moguće promjene uz mlade ljude i ove ljude koji su dokazali svoje domoljublje u Domovinskom ratu i svojim životom svjedočili vjernost Bogu, obitelji i svom narodu. U udrugu sam se uključio na poziv svojih bivših suboraca s kojima sam u Domovinskom ratu branio i obranio hrvatski narod i prostor na kojemu je hrvatski narod živio.

Kako vidite stanje hrvatskog naroda danas?

Kad je riječ o hrvatskome narodu i stanju moramo se najprije zapitati: Tko smo? Od kud dolazimo? Kome pripadamo? Koje vrijednosti zagovaramo i štujemo? Što je u našoj tradiciji? Komu ili čemu smo zahvalni za ono što imamo i što jesmo? Nekako sam uvjerenja da se olako odričemo onoga tko smo i što smo kao pojedinci i kao narod. Olako prihvaćamo tuđe, nepoznato i ono što nam drugi nameću kao vrijednost. Hrvatski narod, od svog postojanja, bio je vjeran svojoj tradiciji – vjeri u Boga, poštovanju obitelji i težnji za slobodom svog naroda i samostalnosti vlastite Domovine. Za ono što jesmo možemo zahvaliti svim hrvatskim svecima i blaženicima koji su nas zadržali u okrilju Katoličke crkve, a tu bih naglasio našeg blaženoga Alojzija Stepinca i njegovu beskompromisnu odluku da ostane u okrilju i vjernosti Svetoj stolici i za tu odluku trpio i podnio mučeničku smrt. Nadalje, našim očevima i majkama i svim našim precima za očuvanje tradicije poštovanja prema obitelji. Zahvala i svim našim suvremenicima koji su kroz povijest očuvali i razvijali ideju o slobodi, samostalnosti i suverenosti hrvatskog naroda, kao i hrvatskog jezika i pisma. Potrebno je zahvaliti na kraju i hrvatskim braniteljima koji su za vrijeme Domovinskog rata obranili sve nas od velikosrpske agresije i stvorili uvjete za slobodu hrvatskoga naroda. U Domovinskom ratu hrvatski narod je pokazao nesebičnost. Hrvatski narod je kroz povijest karakteriziralo da je bio hrabar, nesebičan, žrtvovao se za drugoga, bio solidaran za potrebitog, ostao je vjeran Bogu, poštivao je svoju obitelj i bližnjega i ostao je vjeran svojoj Domovini.

Koji je najveći problem koji sputava razvoj hrvatskog društva u cjelini?

Sloboda je najveći dar, a sloboda pojedinca i naroda bi trebala biti težnja svakog političkog vodstva koji vodi svoj narod ili zajednicu. Pored slobode, tu je i neovisnost pojedinca i naroda, zajednice koja daje zamah razvoju društva u gospodarskom, društvenom i drugom smislu. U današnjoj situaciji najveći problem hrvatskoga naroda upravo je ovisnost o političkom vodstvu na svim razinama odlučivanja. Zbog te ovisnosti pojedinac ne može biti slobodan.

Najveća zapreka u ostvarivanju slobode i neovisnosti svakako je komunistički mentalitet i metode kojima se služe današnje političke elite. Političko vodstvo vlada hrvatskim narodom, a zapravo treba služiti svome narodu. Odluke koje donosi moraju biti isključivo u interesu hrvatskog naroda, a ne izraz osobnih želja, ciljeva i interesa. Vladajući hrvatskim narodom primjenjuju metode komunizma, kao i klijentelizam, korupciju, nepotizam i druge devijacije koje razaraju hrvatsko društvo. Zbog tih i takvih metoda vladanja, pojedinac i sam narod živi u strahu za svoju egzistenciju i stavlja se u ovisnički odnos prema vladajućima te samim tim gubi svoju slobodu i neovisnost. Gubi svoju kreativnost i slobodu misli i govora, što dovodi do zaostajanja i stagniranja razvoja društva. Komunističkim mentalitetom nameću nam sebičnost i egoizam što nas udaljava od onih vrijednosti po kojima smo kao narod bili prepoznatljivi.

Bili ste i pripadnik Hrvatske vojske te dali svoj doprinos u Domovinskom ratu. Možete li nam malo opisati Vaš put od početka Domovinskog rata?

Rat, sam po sebi, je specifično stanje u kojem su svi branitelji dali svoj maksimalan doprinos ovisno o psihičkom i fizičkom stanju u kojem su se nalazili. Dakle, braniteljski doprinos nije niti može biti mjerljiv. Smatram da moj doprinos nije ni veći ni manji od doprinosa bilo kojeg od branitelja. S devetnaest godina, na početku Domovinskog rata, 1990. dragovoljno sam pristupio Oružanim snagama Republike Hrvatske u obranu suvereniteta i samostalnosti Republike Hrvatske kao pripadnik MUP-a RH. Ranjen sam u obrani Gospića 12. rujna 1991. godine. Imam status HRVI. U siječnju 1992. godine, nakon što je rodnom kraju prijetila opasnost od agresije, odlazim u Tomislavgrad, gdje sudjelujem u ustrojavanju i obuci domicilnih postrojbi i u izvršavanju borbenih zadaća. U travnju iste godine uključujem se u aktivnu obranu na kupreškom, livanjskom i mostarskom ratištu.

Od 1993. do 2003. pripadnik sam Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane. Za vrijeme rada u SIS-u sudjelovao sam u vojno redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. Umirovljen sam 9. prosinca 2005. s činom pukovnika. Tijekom službe u MUP-u RH i kasnije, u HV-u odlikovan sam odličjima: Red Kneza Domagoja s ogrlicom, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti te medaljama Bljesak i Oluja.

Koji je bio Vaš motiv i uopće potreba da se aktivno uključite u ovaj pokret „Hrvatskih zvona“?

Čovjek se uvijek preispituje može li učiniti nešto više za obitelj i Domovinu. Inicijative u koje sam bio uključen u potpunosti su zadovoljile moje želje i potvrdile vrijednosti za koje živim i koje nastojim prenijeti na svoju djecu. Političke elite koje su dobile povjerenje građana da štite interese hrvatskog naroda, iznevjerile su volju građana. Stoga, vlastitu aktivnost te sve aktivnosti ovih inicijativa, smatram potpuno opravdanima. Želim naglasiti da svaki čovjek ima mogućnost, ali i obvezu graditi bolje i pravednije društvo u kojem živi. Stoga, pozivam sve svoje prijatelje suborce, da nastavimo izgrađivati u miru, društvo i domovinu kakvu smo sanjali i počeli graditi u ratu.

Bavite se istraživanjem Hrvatskog iseljeništva, što nam možete reći o tome i možemo li očekivati povratak naših raseljenih?

Svaki proces ima svoje uzroke, tijek i posljedice. Tako i u procesu iseljavanja kao uzrok možemo vidjeti da postoje potisni elementi iseljavanja i privlačni elementi tog procesa. Kao potisne elemente možemo navesti veliku nezaposlenost, nesigurnost redovnog posla, kao i niske standarde socijalne i zdravstvene usluge  te slabu razvijenost predškolskog, školskog i infrastrukturnog sustava. Odgovornost za ovakvo stanje prvenstveno vidim u politici. Kada je riječ o tijeku iseljavanja, ono uvijek ide od siromašnih i ruralnih krajeva prema bogatim i razvijenim. Kad je riječ o posljedicama tu bih naglasio, među ostalim, demografsko starenje i izumiranje krajeva iz kojih se iseljava.

Kada govorimo o povratku iseljenika, teško je očekivati masovni povratak iseljenih, a pojedinačnog povratka će svakako biti. Mi se više moramo usmjeriti ka stvaranju standarda s ciljem zaustavljanja negativnog trenda iseljavanja. Zakonodavni okvir kao i ekonomski standard zemalja iz kojih se iseljava mora ići u korak s razvijenim zemljama u koje se useljava. Nakon što osiguramo ove standarde, možemo očekivati da će doći do zaustavljanja iseljavanja i mogući brojniji povratak iseljenika u domovinu iz koje su iselili.

Gospodine Radoš, što biste poručili na kraju?

Pozvao bih sve hrvatske branitelje da se preispitaju: Je li ovakva domovina ona koju su sanjali i za nju se borili? Je li ovakvo političko vodstvo ono koje zaslužuje voditi hrvatski narod? Da se preispitaju o vlastitoj slobodi i neovisnosti. Pozivam ih da se aktivno uključe u političke procese u svojim zajednicama i da budu svjesni da se nitko bolje od njih samih neće brinuti za hrvatski narod jer su oni ti koji su za svoj narod bili spremni žrtvovati i vlastiti život. Budite hrabri i odvažni kao i u vrijeme Domovinskog rata, slobodno i javno izrecite svoje mišljenje i stavove što će u konačnici doprinijeti razvoju hrvatskog društva. Gradite vlastitu slobodu i neovisnost. Budite neovisni od političkih elita koji vas žele kontrolirati i manipulirati. U zadnje vrijeme sam dosta razgovarao s ljudima koji dijele moje vrijednosti i stavove, zagovornici su promjena, ne slažu se s dosadašnjim načinom vođenja hrvatskog naroda, podržavaju ovu inicijativu, ali i dalje zbog nedostatka hrabrosti ili sitnih privatnih interesa, slijede postojeću političku strukturu. Želim ih pozvati i poručiti im da se stvarne promjene ne događaju same od sebe te da je potrebno mnogo hrabrosti i odlučnosti u stvaranju istih.

Želim da moj hrvatski narod vode moralni i sposobni ljudi koji znaju u miru izgraditi ono za što smo se borili u Domovinskom ratu – „Na krvi i boli niknut će cvijeće“. Pozivam sve hrabre i odvažne Hrvatice i Hrvate da nam se pridruže u zajedničkoj borbi za bolje i pravednije sutra zbog naših predaka, nas samih i naše djece.

Hrvatska zvona

Ranko Radoš: Najvažniji vanjskopolitički fokus RH mora biti potpora Hrvatima u BiH da opstanu kao slobodan i suveren narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari