Pratite nas

Intervju

Intervju s Rankom Radošem, članom hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Udruga Hrvatska Zvona u drugom ciklusu intervjua predstavlja svoje članove,  Danas su razgovarali  s Rankom Radošem u intervju kojeg prenosimo:

Tko je Ranko Radoš?

Oženjen sam, otac četvero djece, dragovoljac Domovinskog rata, magistar znanosti, rođen 1971. godine u Crvenicama, Tomislavgrad.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2003. magistrirao sam na području društvenih znanosti, stekao zvanje magistra znanosti. Na Hrvatskom vojnom učilištu «Petar Zrinski» završio sam izobrazbu za zapovjednika bojne, vojno diplomatsku školu i Zapovjedno-stožernu školu «Blago Zadro».

Do sada sam objavio; knjigu «Hrvatski iseljenici i integracija Republike Hrvatske u EU»; članke «Vanjske suvremene migracije kao čimbenik integracije Hrvatske u zapadnoeuropske asocijacije» u časopisu «Društvena istraživanja» Instituta Ivo Pilar te «Perspektiva hrvatskoga iseljavanja u europske zemlje» u zborniku «Hrvatski iseljenički zbornik 2006.» Hrvatske matice iseljenika.

Kako ste se priključili Udruzi Hrvatska zvona?

Moram reći da sam ponosan i počašćen što sam s ekipom ljudi koja je i u Domovinskom ratu bila spremna žrtvovati se za slobodu svog naroda, poput Mije, Darija, Željka, Zdenka, Danka, Marka, Petra i mnogih drugih, dio ovoga projekta. S ljudima koji su ponovno stali u obranu vrijednosti hrvatskog naroda i njene slobode i neovisnosti svakog pojedinca kao i naroda u cjelini. Svi ovi ljudi se stavljaju u službu svog hrvatskoga naroda i nisu pristali živjeti od slave iz prošlih vremena, nego se i sad odvažno, hrabro i bez kompromisa bore za dostojanstvo, slobodu i neovisnost svakog Hrvata. U rad Udruge Hrvatska zvona uključio sam se od samog početka razvoja ideje i potrebe osnivanja udruge koja bi bila inicijator pokreta buđenja svijesti hrvatskoga naroda u njegovoj opstojnosti na prostorima BiH. Buđenja svijesti o stanju i potrebama nužne promjene i povratka vrijednostima na kojima je hrvatski narod stoljećima živio i opstao na ovim prostorima. Jedna od glavnih zadaća udruge je vratiti nadu i vjeru ljudima da su moguće promjene uz mlade ljude i ove ljude koji su dokazali svoje domoljublje u Domovinskom ratu i svojim životom svjedočili vjernost Bogu, obitelji i svom narodu. U udrugu sam se uključio na poziv svojih bivših suboraca s kojima sam u Domovinskom ratu branio i obranio hrvatski narod i prostor na kojemu je hrvatski narod živio.

Kako vidite stanje hrvatskog naroda danas?

Kad je riječ o hrvatskome narodu i stanju moramo se najprije zapitati: Tko smo? Od kud dolazimo? Kome pripadamo? Koje vrijednosti zagovaramo i štujemo? Što je u našoj tradiciji? Komu ili čemu smo zahvalni za ono što imamo i što jesmo? Nekako sam uvjerenja da se olako odričemo onoga tko smo i što smo kao pojedinci i kao narod. Olako prihvaćamo tuđe, nepoznato i ono što nam drugi nameću kao vrijednost. Hrvatski narod, od svog postojanja, bio je vjeran svojoj tradiciji – vjeri u Boga, poštovanju obitelji i težnji za slobodom svog naroda i samostalnosti vlastite Domovine. Za ono što jesmo možemo zahvaliti svim hrvatskim svecima i blaženicima koji su nas zadržali u okrilju Katoličke crkve, a tu bih naglasio našeg blaženoga Alojzija Stepinca i njegovu beskompromisnu odluku da ostane u okrilju i vjernosti Svetoj stolici i za tu odluku trpio i podnio mučeničku smrt. Nadalje, našim očevima i majkama i svim našim precima za očuvanje tradicije poštovanja prema obitelji. Zahvala i svim našim suvremenicima koji su kroz povijest očuvali i razvijali ideju o slobodi, samostalnosti i suverenosti hrvatskog naroda, kao i hrvatskog jezika i pisma. Potrebno je zahvaliti na kraju i hrvatskim braniteljima koji su za vrijeme Domovinskog rata obranili sve nas od velikosrpske agresije i stvorili uvjete za slobodu hrvatskoga naroda. U Domovinskom ratu hrvatski narod je pokazao nesebičnost. Hrvatski narod je kroz povijest karakteriziralo da je bio hrabar, nesebičan, žrtvovao se za drugoga, bio solidaran za potrebitog, ostao je vjeran Bogu, poštivao je svoju obitelj i bližnjega i ostao je vjeran svojoj Domovini.

Koji je najveći problem koji sputava razvoj hrvatskog društva u cjelini?

Sloboda je najveći dar, a sloboda pojedinca i naroda bi trebala biti težnja svakog političkog vodstva koji vodi svoj narod ili zajednicu. Pored slobode, tu je i neovisnost pojedinca i naroda, zajednice koja daje zamah razvoju društva u gospodarskom, društvenom i drugom smislu. U današnjoj situaciji najveći problem hrvatskoga naroda upravo je ovisnost o političkom vodstvu na svim razinama odlučivanja. Zbog te ovisnosti pojedinac ne može biti slobodan.

Najveća zapreka u ostvarivanju slobode i neovisnosti svakako je komunistički mentalitet i metode kojima se služe današnje političke elite. Političko vodstvo vlada hrvatskim narodom, a zapravo treba služiti svome narodu. Odluke koje donosi moraju biti isključivo u interesu hrvatskog naroda, a ne izraz osobnih želja, ciljeva i interesa. Vladajući hrvatskim narodom primjenjuju metode komunizma, kao i klijentelizam, korupciju, nepotizam i druge devijacije koje razaraju hrvatsko društvo. Zbog tih i takvih metoda vladanja, pojedinac i sam narod živi u strahu za svoju egzistenciju i stavlja se u ovisnički odnos prema vladajućima te samim tim gubi svoju slobodu i neovisnost. Gubi svoju kreativnost i slobodu misli i govora, što dovodi do zaostajanja i stagniranja razvoja društva. Komunističkim mentalitetom nameću nam sebičnost i egoizam što nas udaljava od onih vrijednosti po kojima smo kao narod bili prepoznatljivi.

Bili ste i pripadnik Hrvatske vojske te dali svoj doprinos u Domovinskom ratu. Možete li nam malo opisati Vaš put od početka Domovinskog rata?

Rat, sam po sebi, je specifično stanje u kojem su svi branitelji dali svoj maksimalan doprinos ovisno o psihičkom i fizičkom stanju u kojem su se nalazili. Dakle, braniteljski doprinos nije niti može biti mjerljiv. Smatram da moj doprinos nije ni veći ni manji od doprinosa bilo kojeg od branitelja. S devetnaest godina, na početku Domovinskog rata, 1990. dragovoljno sam pristupio Oružanim snagama Republike Hrvatske u obranu suvereniteta i samostalnosti Republike Hrvatske kao pripadnik MUP-a RH. Ranjen sam u obrani Gospića 12. rujna 1991. godine. Imam status HRVI. U siječnju 1992. godine, nakon što je rodnom kraju prijetila opasnost od agresije, odlazim u Tomislavgrad, gdje sudjelujem u ustrojavanju i obuci domicilnih postrojbi i u izvršavanju borbenih zadaća. U travnju iste godine uključujem se u aktivnu obranu na kupreškom, livanjskom i mostarskom ratištu.

Od 1993. do 2003. pripadnik sam Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane. Za vrijeme rada u SIS-u sudjelovao sam u vojno redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. Umirovljen sam 9. prosinca 2005. s činom pukovnika. Tijekom službe u MUP-u RH i kasnije, u HV-u odlikovan sam odličjima: Red Kneza Domagoja s ogrlicom, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti te medaljama Bljesak i Oluja.

Koji je bio Vaš motiv i uopće potreba da se aktivno uključite u ovaj pokret „Hrvatskih zvona“?

Čovjek se uvijek preispituje može li učiniti nešto više za obitelj i Domovinu. Inicijative u koje sam bio uključen u potpunosti su zadovoljile moje želje i potvrdile vrijednosti za koje živim i koje nastojim prenijeti na svoju djecu. Političke elite koje su dobile povjerenje građana da štite interese hrvatskog naroda, iznevjerile su volju građana. Stoga, vlastitu aktivnost te sve aktivnosti ovih inicijativa, smatram potpuno opravdanima. Želim naglasiti da svaki čovjek ima mogućnost, ali i obvezu graditi bolje i pravednije društvo u kojem živi. Stoga, pozivam sve svoje prijatelje suborce, da nastavimo izgrađivati u miru, društvo i domovinu kakvu smo sanjali i počeli graditi u ratu.

Bavite se istraživanjem Hrvatskog iseljeništva, što nam možete reći o tome i možemo li očekivati povratak naših raseljenih?

Svaki proces ima svoje uzroke, tijek i posljedice. Tako i u procesu iseljavanja kao uzrok možemo vidjeti da postoje potisni elementi iseljavanja i privlačni elementi tog procesa. Kao potisne elemente možemo navesti veliku nezaposlenost, nesigurnost redovnog posla, kao i niske standarde socijalne i zdravstvene usluge  te slabu razvijenost predškolskog, školskog i infrastrukturnog sustava. Odgovornost za ovakvo stanje prvenstveno vidim u politici. Kada je riječ o tijeku iseljavanja, ono uvijek ide od siromašnih i ruralnih krajeva prema bogatim i razvijenim. Kad je riječ o posljedicama tu bih naglasio, među ostalim, demografsko starenje i izumiranje krajeva iz kojih se iseljava.

Kada govorimo o povratku iseljenika, teško je očekivati masovni povratak iseljenih, a pojedinačnog povratka će svakako biti. Mi se više moramo usmjeriti ka stvaranju standarda s ciljem zaustavljanja negativnog trenda iseljavanja. Zakonodavni okvir kao i ekonomski standard zemalja iz kojih se iseljava mora ići u korak s razvijenim zemljama u koje se useljava. Nakon što osiguramo ove standarde, možemo očekivati da će doći do zaustavljanja iseljavanja i mogući brojniji povratak iseljenika u domovinu iz koje su iselili.

Gospodine Radoš, što biste poručili na kraju?

Pozvao bih sve hrvatske branitelje da se preispitaju: Je li ovakva domovina ona koju su sanjali i za nju se borili? Je li ovakvo političko vodstvo ono koje zaslužuje voditi hrvatski narod? Da se preispitaju o vlastitoj slobodi i neovisnosti. Pozivam ih da se aktivno uključe u političke procese u svojim zajednicama i da budu svjesni da se nitko bolje od njih samih neće brinuti za hrvatski narod jer su oni ti koji su za svoj narod bili spremni žrtvovati i vlastiti život. Budite hrabri i odvažni kao i u vrijeme Domovinskog rata, slobodno i javno izrecite svoje mišljenje i stavove što će u konačnici doprinijeti razvoju hrvatskog društva. Gradite vlastitu slobodu i neovisnost. Budite neovisni od političkih elita koji vas žele kontrolirati i manipulirati. U zadnje vrijeme sam dosta razgovarao s ljudima koji dijele moje vrijednosti i stavove, zagovornici su promjena, ne slažu se s dosadašnjim načinom vođenja hrvatskog naroda, podržavaju ovu inicijativu, ali i dalje zbog nedostatka hrabrosti ili sitnih privatnih interesa, slijede postojeću političku strukturu. Želim ih pozvati i poručiti im da se stvarne promjene ne događaju same od sebe te da je potrebno mnogo hrabrosti i odlučnosti u stvaranju istih.

Želim da moj hrvatski narod vode moralni i sposobni ljudi koji znaju u miru izgraditi ono za što smo se borili u Domovinskom ratu – „Na krvi i boli niknut će cvijeće“. Pozivam sve hrabre i odvažne Hrvatice i Hrvate da nam se pridruže u zajedničkoj borbi za bolje i pravednije sutra zbog naših predaka, nas samih i naše djece.

Hrvatska zvona

Ranko Radoš: Najvažniji vanjskopolitički fokus RH mora biti potpora Hrvatima u BiH da opstanu kao slobodan i suveren narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Damir Kajin o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću…

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo nastavak intervjua sa Damirom Kajinom o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću te svim problemima koji opterećuju ovaj Hrvatski poluotok

Što se zbiva s Uljanikom?

Katastrofa. Danas je 16.08. i radnici bi trebali dobiti plaću. Međutim, ako Vlada u Uljanik ne unese 300- 350 mil. €, te ako novom vlasniku ne bude jamčila za 200 mil. € kojeg bi ovaj trebao unijeti u Uljanik, sustav koji je stvaran 170 godina nećemo više prepoznavati. 350 mil. € je cca 2.5 mlrd. kn. Ili to vam je 5 000 stanova od 50 mč prosječne cijene od 1 400 € po kvadratu. Ili to vam je najmanje 5 000 prodanih gazdinstava u Slavoniji koje ljudi nude za manje od 50 000 €, a stvarala su ih 3, 4 generacije.

Ali prije 7 mjeseci kada je Vlada izdala jamstvo od 96 mil. € Jakovčić, Miletić i  Flego tvrdili su da će s tim novcem Uljanik stati na noge!

Ja sam govorio da neće. Oni ne znaju da su živi. Danas Uljanik ima problem isplata plaća, a imat će opet za mjesec, pa dva mjeseca, itd. Ono što je najgore, mediji pod utjecajem IDS-a, a u suvlasništvu Končara, tvrde da će Končar “uskočiti”. Istina je da se Končar obratio Vladi da mu HBOR izda 16 mil. € kredita. Znači, bez Vlade nema isplate ni ove plaće.

Priča se da je platforma Apolo izrađena u Uljaniku smanjila državna jamstva za 100 mil. €.

Točno, ali od platforme Apolo Uljanik je u minusu za dobrih 15 mil. €. Po svakom brodu imate gubitak od 15 i više mil. €. O tome sam više puta govorio u Saboru.

 Pa kako da se tome stane na kraj jer ispada da bi se time moglo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske.

Vjerojatno ne bi, ali bi 350 mil. € usmjerenih u populacijsku politiku prepolovilo iseljavanje. Istina, bez tog novca će masovnije i Istrijani napuštati Istru.

 Koliko je do sada Vlada uložila u Uljanik?

Cca 4.4 mlrd. kn. S ovih 2.5 mlrd. kn to će biti blizu 7 mlrd.kn.  Uljanik je usput usisao i 500 mil. kn iz 3.maja, a o jamstvima neću.

Pa kako tome stati na kraj? Što je geneza problema?

Pretvorba Uljanika i Uljanik plovidbe. Ja sam galamio u Saboru da Uljanik nije spreman za pretvorbu, da privatizaciji valja reći ne, da privatizacija gdje bi radnici bili vlasnici je najobičnija obmana. Da Uljanik u trenutku privatizacije ima 100 mil. € gubitaka, da po brodu gube 15 mil. €, itd.

 Miletić govori da je Istra uspješna jer se IDS ne miješa u rad uprava.

Ako to tvrdi onda je izgubljen u prostoru i vremenu. Istra je bila uspješna onda kada se umješavala u rad istarskih tvrtki koje bi zapale u probleme. Počev od Pivovare, Cimosa, Istarske banke, TPS-a, pa i samog Uljanika. Ja sam supotpisivao otpis potraživanja Županije i Grada Pule u iznosu od 65 mil. kn. Pa ja sam tamo 2007. hodočastio do Sanadera da Tankerska i Uljanik uđu u Viktor Lenac i to se pokazalo dobrim. Sjećam se kao danas kada me je predsjednik uprave Uljanika tražio da govorim s Milanovićem i Linićem za 120-140 mil. € jamstava Uljaniku i znam kako su tekli ti razgovori. Ali to redovito čini i Miletić. S tom razlikom da ja sebe nikada nisam politički prodavao- „Vi pomognite meni, pa ću ja vama držati kvorum“. Pa 13.09. u Puli će se održati sjednica Vlade, a glavna tema bit će Uljanik.

 Što je biti kraha pulske brodogradnje?

Privatizacija. Ono što je vrijedilo je Uljanik plovidba brodarsko poduzeće koje je 1986. osnovao Uljanik da u godinama smanjenih narudžbi za istog grade brodove. Genijalna odluka. Međutim, Plovidbu , ono najdohodovnije što je bilo u Uljaniku preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. S druge strane uz 48% koliko drže radnici 52% Uljanika drže Croatia osiguranje, mirovinski fondovi… i po problemima Uljanika isti u njega nisu uložili niti kune. Zašto onda Vlada koja sve daje ne nacionalizira Uljanik kao u slučaju Agrokora?

 Zanimljivo da se Jakovčić na vrijeme, iako Todorićev savjetnik povukao iz Agrokora, a sada napušta Končara.

Treba imati osjećaj za tajming. To je bit opstojnosti. Ako želimo da Uljanik preživi treba raditi sve suprotno od onoga što Jakovčić predlaže. Sada spominje preseljenje Uljanika 40-50 km istočnije. Pa Uljanik nije u stanju u svom trošku preseliti jednu kancelariju s prvog na drugi kat, a kamoli izmjestiti proizvodnje. A i tko bi ga prihvatio? To je gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem.

Zar to ne vide Puljani?

Ne.  Oni koji su zaposlenici gradskih vlasti njima je dobro, a oni drugi ne idu na izbore, pa bi netko zaključio da ih za Uljanik nije briga. Oni treći su napustili Pulu i danas su u Italiji, Njemačkoj, Irskoj…

 Što je rješenje za Uljanik?

Ono što i za Agrokor. Nacionalizacija. Pa vlasnici bi to objeručke prihvatili. Konačno, Debeljak je nudio za ulazak u Uljanik 100 mil. €, ali prihvaćena je ponuda od 25 mil. €. Pred 6 mjeseci nešto se moglo učiniti, a danas je puno teže.

 Što je s otpuštanjima 1 300 radnika, Lencem, 3.majom koji su danas dio Uljanika?

Točno, doma će 1 300 radnika. Stvarno puno više. 3.maju majka Uljanik mora vratiti 500 mil. kn i nude ga jednom talijanskom brodogradilištu. Viktor Lenac prodaju-prodali su Palumbo grupi iz Napolija čiji su vlasnici bili 5 god. u talijanskom kućnom zatvoru. NO Uljanika se raspao i situacija je složena.

 Pa i Končar je bio u zatvoru!?

Davno je to bilo. Problem su lokalna vlast i uprava Uljanika. Da se razumijemo, možda najmanji problem je ova zadnja uprava.

 Da li stoji teza da u državni proračun Županija Istarska više unosi no što iz njega dobiva?

Ta teza je stajala do 2017. Već 2017. Istra je više novaca povukla iz državnog proračuna no što je unijela, a 2018. to će biti drastično više. To govori da stagniramo. Istra nisu samo fešte i tartufi. Samo turizam i TDR. Istra su i Uljanik i sirotinja koja iseljava, nepotizam i kontrola medija i namješteni sudski procesi. Točno, u Istri se bolje živi nego drugdje u HR, ali da nemamo turizma bili bi kao Bosna Srebrna.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Kajin o Jakovčiću: Istra je danas ‘špilja razbojnička’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari