Pratite nas

Intervju

Intervju s Romanom Leljakom, istraživačem komunističkih zločina: Istina mora biti dostupna svakome

Objavljeno

na

Pod PETOKRAKOM  počinjen je stravičan zločin na hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena.  Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi sve totalitarne režime što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način…  Kamenjar.com donosi Intervju s Romanom Leljakom, istraživačem komunističkih zločina:

Prije nekoliko dana pretraživao sam po Internetu i naišao na vrlo zanimljivu WEB stranicu – www.leljak.eu. Ušao sam u stranicu i pregledao njezin sadržaj. Na stranici je omogućeno besplatno gledanje dokumentarnih filmova „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“, čiji je autor gospodin Roman Leljak.  Pored ova dva filma najavljen je i skori izlazak filma „DJECA 1941.-1945. Tim povodom odlučio sam obaviti karatak intervju s gospodinom Romanom Leljakom. Mislim da nije potrebno donositi njegovu biografiju jer je on poznat našem čitateljstvu, a oni koji o njemu žele saznati više mogu to pronaći upravo na ranije navedenoj internetskoj stranici.

Gospodine Leljak u zadnje vrijeme niste toliko prisutni u Hrvatskoj. Koji je razlog tomu?

Prije svega želim pozdraviti sve Hrvatice i Hrvate, a naročito one koji već duže prate moj rad i daju mi potporu, kako moralnu tako i materijalnu. Bez te potpore bilo bi teško ostvariti sve ovo što činim kako bi istina izašla na vidjelo.

Pitate me zašto trenutno nisam toliko prisutan u Hrvatskoj. Na prošlim izborima za načelnike općina u Sloveniji i to u drugom krugu pobijedio sam te postao načelnik Općine Radenci. Ta moja nova dužnost je vrlo odgovorna i sam joj se posvetio gotovo u potpunosti, osobito u ovom periodu kada je nužno donijeti Proračun općine. To dakako ne znači da i dalje ne radim na rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog režima u i nakon II. Svjetskog rata. Dakako vremena imam malo no ne odustajem od daljnjeg rada.

Povod ovog našeg razgovora je Vaša nova web stranica  www.leljak.eu . Kako to da ste se odlučili na to s obzirom da dajete mogućnost besplatnog gledanja vaša dva dokumentarna filma  „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“?

Za to postoji više razloga. Kao prvo te dokumentarne filmove, kao i neke druge, nisam radio radi novca već kako bi obične ljude upoznao s monstruoznom istinom o ratnim i poratnim događajima, istini koja je desetljećima bila brižno skrivana. Kao čovjek dužan sam svjedočiti istinu do koje sam došao istraživačkim radom. Moji filmovi napravljeni su na temelju dokumenata do kojih sam došao u arhivima u Hrvatskoj i Srbiji te u nekim drugim državama ex Jugoslavije. Oko oba filma, a osobito oko filma „MIT O JASENOVU“ podigla se velika prašina. Oni koji osporavaju ovaj moj autorski rad svjesni su da je nastao na temelju postojeće dokumentacije no ne žele prihvatiti istinu. Svakom je jasno kojem djelu društva i ideologiji oni pripadaju te koji su razlozi ne prihvaćanja istine.

Zašto sam filmove dao za gledanje besplatno? Vidite knjiga i film u oba slučaja koštaju 150,00 kuna. To je bika minimalna cijena s kojom se može pokriti dio troškova oko izdavanja, a s obzirom na nakladu kao i plaćene iznose za dokumentaciju i filmske zapise. Svjestan sam kako je 150,00 kuna u ovom trenutku puno novca za veliki dio puka pa sam odlučio dopustiti besplatno gledanje. Vjerujem da će oni koji mogu i dalje kupovati filmove i knjige narudžbom preko ovo moje web stranice kako bi ih ostavili za buduća pokoljenja.

U jednom od svojih predavanja naveli ste kako će te objaviti tu dokumentaciju kako bi bila dostupna svima, a osobito mladim znanstvenicima. Kad će te to učiniti?

Uz ove dokumentarne filmove izdao sam i istoimene knjige u kojima se nalazi dio dokumentacije kao potvrda izrečenom. U knjizi „MIT O JASENOVCU“ dao sam vrlo kratak uvod i knjiga koja ima 393  stranice donosi ogroman broj dokumenata, njih oko 400 stotine. Zašto sam to učinio? Pitanje logora u Jasenovcu i lažnog mita o počinjenim zločinima od strane Hrvata ideološka je tvorevina kojom su komunisti uvijek željeli držati hrvatski narod odgovornim za nešto Hrvati nisu počinili u obimu u kojem se to navodi. Niti jedan logor na svijetu nije dobro mjesto i nema onoga logora u kojem nisu počinjeni neki zločini pa tako i u Jasenovcu. Zločin je zločin i tako ga treba promatrati. On nema nacije i opravdanja, ali isto tako i lažno optuživanje u svrhu ideoloških ciljeva nema i ne smije imati opravdanje.

Moderni hrvatski povjesničari poput Goldštaja izjavili su kako se žrtve Bliburga, Hude Jame i Jasenovca ne mogu uspoređivati, a što nitko ne želi. Žrtve su žrtve. Na taj način je vjerojatno želio reći kako su na Bleiburgu i Hudoj Jami svi bili krivi, iako to nije nikada dokazano u sudskoj postupku, a istovremeno optužiti Hrvatsku za počinjenje zločina u Jasenovcu i to na temelju lažnog mita fabriciranog od strane komunista..

Objava dokumentacije zahtjevna je s obzirom na način na koji se treba prezentirati. To zahtjeva prilično mnogo vremena kojeg ja u ovom trenutku nemam no kao što ste do sada vidjeli ja svoja obećanja izvršavam.

Na stranici ste objavili skori izlazak filma „DJECA 1941. – 1945.“ Kad bi to moglo biti?  

Vidite, pitanje djece na prostoru Jugoslavije od 1941. do 1945. me zainteresiralo radi moje senzibilnosti prema djeci. Kao otac dobro znam što je to ljubav i briga o djeci. Upravo zato smatram stravičnim živote i stradanja djece u navedenom periodu. Ta mala i  krhka bića nisu smjela osjetiti zlo rata i stradanja s bilo čije strane. Upravo zato sam odlučio napraviti ovaj film..  Taj film mora biti upozorenje svima kao je zločin prema djeci najstrašniji zločin i  kako se takvo što više nikada ne smije ponoviti. Kao vjernik i vi znate što je Isus rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,45). Za ovaj film odabrao sam izreku Fjodora Dostojevskog: „Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“.

Iako nije vezano direktno na ovaj intervju možete li nam reći svoje mišljenje o trenutnom prijeporu u Hrvatskoj  između PETOKRAKE i  pozdrava „ZA DOM SPREMI“  

Pod PETOKRAKOM  počinjen je stravičan zločin na hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena.  Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi sve totalitarne režime što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način.

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI“ koristio se u NDH i u Domovinskom ratu pri agresiji srbočetničkog agresora na Hrvatsku i i to između ostalog pod onom istom petokrakom iz II. Svjetskog rata.  Taj pozdrav, koliko je meni poznato, nalazi se u grbu postrojbi dragovoljaca HOS-a, koja su bile legitimne postrojbe Hrvatske vojske.  Pod tim ratnim pokličem izginuo je cvijet hrvatske mladeži braneći svoju Domovinu.  Apsolutno je ne logično zabraniti sada taj legitimni grb jedne ratne postrojbe koji je danas legitimni grb udruge HOS-a. Čini li se vama logičnim da se smije nositi i slaviti grb – znamen agresora, a da se ne smije slaviti i nositi grb vaš postrojbe koja je obranila zemlju od agresije.  Meni se ne čini.  Taj poklić ili pozdrav, kako god hoćete, u ovom domovinskom ratu korišten je časno i vojnički i ne može mu se nametati nikakve optužbe.

Što mislite o zabrani misnog slavlja u Bleiburgu?

Velika je glupost zabranjivati mise za bilo  kim a osobito za tolikim nevinim žrtvama kao što su to Bleiburške žrtve. Mise zadušnice služe se za mrtve kako bi im se pomoglo dušama u čistilištu na putu pred Boga i njegov sud. To je ako hoćete prije svega civilizacijski čin opraštanja od najmilijih a ujedno i molba očišćenja njihovih grijeha koje su eventualno počinili. U svakoj masi može se naći neka budala koja se ne ponaša u skladu s trenutkom i običajem no to su pojedinci. Toga je bilo i uvijek će biti. Zato postoje redari i policija koji će takvu osobu udaljiti i poduzeti sve druge potrebite mjere i zakonom predviđene radnje. Ne može se na temelju jedne ili nekoliko takvih budala generalno osuđivati skup, organizatora ili pak čitav hrvatski narod.

Zahvaljujem Vam se na vremenu koje ste odvojili za ovaj intervju. Ne ljutite se zbog ova dva posljednja pitanja jer nas je zanimao Vaš pogled na to s obzirom na vaša saznanja i istraživački rad. Želim Vam puno uspjeha u vašim poslovima kao i obiteljske sreće i zadovoljstva.

Hvala i Vama što ste me posjetili i vidimo se na predstavljanu filma  „DJECA 1941. – 1945.“. Sretan Vam put unatrag u Hrvatsku.

Razgovarao: Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Nino Raspudić o Vojku Obersnelu i EPK: Oni slave titoizam

Objavljeno

na

Objavio

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je problematično

Nino Raspudić kao društveno-politički komentator svojim javnim nastupima nedvojbeno privlači pozornost. Prepoznatljivim je stilom, odnosno kombinacijom britkih stavova, erudicije i humora, vrlo zanimljiv sugovornik, piše Novi List, za koji je dao veliki intervju. U razgovoru dotakli su se mnogih aktualnih tema, od umjetnosti do politike, novoizabranog predsjednika, trenutnog prevladavajućeg stanja duha te njegovog viđenja otvaranja Europske prijestolnice kulture, kao i mišljenje o »Operi industriale«. Donosimo najzanimljivije dijelove razgovora:

Projekt Rijeka 2020. i službeno je krenuo. Kako biste ga komentirali u općim crtama?

– Prvo bih razmotrio samu titulu Europske prijestolnice kulture, što se kod nas vrlo malo problematiziralo. Opće je poznato da je EPK krenula 1985. godine kad je tadašnja grčka ministrica kulture, glumica Melina Mercouri, došla na ideju da svake godine jedan grad bude Europski grad kulture. To su u početku bili veći gradovi, poput Liverpoola. Kasnije je malo promijenjen taj naslov u Europska prijestolnica kulture i krenulo se prema manjim gradovima. Prijestolnice su se i množile, svake godine su obično bila dva grada, nekada i tri.

Na primjer, iduće godine su to Novi Sad, Temišvar i grčka Eleusina. Prva stvar koja je po meni problematična, a za koju nisam vidio da itko od naših »alternativaca« propituje, je to novo europsko poimanje kulture kao sluškinje turizma. ​Mislim da kultura posredno može pridonijeti gospodarstvu pa i turizmu, ali da se eminentno ne smije promatrati na takav način, jer je kultura nešto puno više i važnije.

Također, govori se o ideologizaciji EPK u Rijeci, ali u biti sama ta ideja je već ideološka jer se u startu reklo da je cilj Europskog grada kulture, kako se zvao u početku, promicanje europskih integracija. Netko može smatrati da je to dobro, ali ta vrijednost nipošto nije neupitna, primjerice, vidjeli smo nedavno da se većina građana Velike Britanije ne bi složila s time.

Druga zanimljiva stvar je vrlo centralizirana odluka o EPK. Kada zemlja dobije tu čast, grad ne bira neko nacionalno tijelo za kulturu, za koje je pretpostaviti da bolje poznaje lokalnu situaciju i strateške interese, kapacitete i potrebe svojih gradova, nego odluku donosi europsko tijelo u kojem europski stručnjaci imaju većinu te donose odluku.

Nadalje, u startu gradovi dobiju milijun, milijun i pol eura, no dobar dio toga se potroši na pripremne radionice i savjetovanja. Tako je iscurilo u javnost da su EU stručnjaci imali dnevnice od pet stotina eura. Na koncu taj budžet u Rijeci je nešto preko 30 milijuna eura. Zanimljivo je, dakle, da se s »europske« strane uloži manji dio, no oni donose odluku gdje ćete vi sami uložiti deset puta više, tj. što je najviše u skladu s njihovim smjernicama.

Problematična je struktura financiranja u Rijeci jer su osamdeset posto sredstava javna sredstva. Preko deset milijuna uložio je Grad Rijeka, deset milijuna eura država, tri milijuna eura dala je Primorsko-goranska županija, a vrlo malo, samo tri milijuna eura, došlo je iz EU i europskih fondova, te ostalo od sponzora. Ako je osamdeset posto javnih sredstava, postavlja se pitanje jesmo li to mogli sami uložiti u kulturu, bez te pomalo kičaste titule Europske prijestolnice kulture. Ovo su neka preliminarna pitanja, koja ne vidim da je netko drugi potaknuo.

Kako vidite samo otvaranje i »Operu industriale«?

– Riječka ekipa uspjela je pogoditi žicu raspoloženja europske oligarhije, jer je europski projekt multikulture u krizi. Tako da im je »luka različitosti« lijepo zazvučala. Mislim da to nije trebalo ostati na razini »Benetton ideologije« u kojoj je sve multi-kulti površno divno i krasno, nego je tu trebalo propitati probleme koji su doista gorući u Europi, to jest, potražiti gdje je problem s multikulturalnošću i je li baš sve uvijek tako idilično.

Po meni bi zadatak kulture i intelektualca trebao biti u toj vrsti propitivanja, a ne u nekom naivnom antropološkom i povijesnom optimizmu i benetonskom guđenju o multikulturalnosti. Osim toga, u teškoj koliziji s »lukom različitosti« je osnovni ideološki ton koji su dali organizatori i riječka gradska vlast – a to je slavljenje titoizma.

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a da na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je vrlo problematično, znamo da su titoisti etnički očistili grad Rijeku, koji je bio većinski talijanski, da su ti ljudi protjerani, da su im oduzeti domovi, tvornice i što se sve događalo dalje.

Nikako ne može ići u isti koš neproblematizirana zvijezda petokraka i titoizam, a s druge strane slavljenje tolerancije i različitosti. To je ta temeljna ideološka laž tog projekta. Drugo što vidim kao problematično je provincijalni pankeraj. Oni misle da je silna fora prodavati Europi činjenicu da smo mi vrlo ažurno pratili punk, da smo još 70-ih godina imali punkere. Sve je to bilo jako davno i mislim da to više nikome izvan Rijeke, a vjerojatno ni većini u njoj više nije zanimljivo.

Što se tiče same izvedbe »Opere industriale« ostao mi je nejasan osnovni koncept. S jedne strane se govori o uključivanju što više građana, no analizirajući financije vidio sam da su mrvice, sitniš, iz sredstava dane brojnim udrugama, po principu svakom pomalo. Po par tisuća kuna dobivali su vrtići, udruga umirovljenika, udruga starih rokera i drugi čime je stvoren privid šire inkluzivnosti.

Golemom većinom sredstava zapravo upravlja desetak ljudi, koji vode projekt, no to samo po sebi ne mora nužno biti loše. Nejasno mi je, zatim, promiču li oni neki elitističko poimanje kulture, na temelju onog što sam vidio na otvaranju, ili se išlo prema popularnijoj kulturi i širem građanstvu. To se dobro vidi iz nastupa finskog zbora vikača. Bio sam šokiran kad je Frano Đurović, koji je ravnao zborom, na televiziji rekao da je mislio da se radi o šali kada je prvi put čuo taj finski zbor.

Zbor koji viče, urla, zviždi, sve radi osim što ne pjeva. Ako je on, dirigent, čovjek struke, koji očito prati i avangardne stvari u zborskom pjevanju, mislio da je tu riječ o šali, zašto bi neki običan građanin Rijeke, Hrvatske ili inozemni posjetitelj imao ikakvo drugačije mišljenje kad je čuo taj zbor. Govorimo li tu onda o uskom elitizmu ili programu i sadržaju koji bi se trebao obraćati široj publici?

Što mislite o svečanom otvaranju u HNK Ivana pl. Zajca i prepjevu finala opere »Nikola Šubić Zrinjski«? Umjesto »u boj, u boj« pjevalo se »za mir, za mir«?

– To je tipičan postmoderni postupak u kojem se reinterpretira jedno djelo iz prošlosti i stavlja u drugi kontekst. No, to je učinjeno na jedan infantilan način, kao – mir, mir nitko nije kriv. Potočić i cvijeće i tako dalje, to mi je malo smiješno.

Vi se angažirate javnim radom. Kako se još danas intelektualac može angažirati kako bi pridonio poboljšanju društva?

– Mislim da smo svi kao slobodni ljudi u demokratskoj zajednici pozvani da se bavimo javnim stvarima. Da u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima sukreiramo svijet u kojem živimo. Smatram da bi se ljudi trebali više uključiti, kroz nevladine udruge, političke stranke, volontiranje ili javno oglašavanje.

Danas svi imamo priliku na ovaj ili onaj način reći što imamo i to predstaviti, ali velik je naš problem pasivnost građana, što se vidi na izborima. Bio sam šokiran koliko je u Rijeci bila mala izlaznost na lokalnim izborima i koliko je malo Vojko Obersnel dobio glasova. On je pošteno dobio lokalne izbore u Rijeci, no to je smiješan postotak glasova Riječana s kojim on vlada, a zato što su ljudi pasivizirani i ne izlaze na izbore.

Hoćete li se jednog dana angažirati u politici?

– Kao što bi rekao dr. Miroslav Škoro: »Ako moj narod od mene to bude tražio…«

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari