Pratite nas

Intervju

Intervju s Tomislavom Karamarkom: ‘Gospodarstvom će upravljati stručnjaci, a ne političari!’

Objavljeno

na

Umjesto da je u prvoj godini provela reforme, Milanovićeva Vlada u zadnjoj godini, mora na još jedan popravni i to u zadnjem ispitnom roku. Ne preostaje joj drugo nego, u zadnjoj godini svoga mandata, povećavati trošarine i uvodit nove namete građanima

Kada bi premijer Zoran Milanović imao ozbiljan interes za traženje rješenja izlaska iz krize došao bi na razgovor kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, bez obzira je li pozvan kao premijer ili kao predsjednik stranke, jer on je trenutno i jedno i drugo – kaže šef HDZ-a Tomislav Karamarko u subotnjem izdanju Jutarnjeg lista. Razgovor prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom novinarke Rozite Vuković:

[ad id=”68099″]

Kada bi premijer Zoran Milanović imao ozbiljan interes za traženje rješenja izlaska iz krize, došao bi na razgovor kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, bez obzira na to je li pozvan kao premijer ili kao predsjednik stranke, jer on je trenutno i jedno i drugo – kaže šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Razgovarali smo u njegovu uredu u središnjici stranke sat vremena nakon što se u utorak vratio sa sastanka na Pantovčaku. Bio je to jedan od rijetkih dana kada se predsjednika HDZ-a moglo „uhvatiti“ u Zagrebu. Stalno je, kaže, na terenu – obilazi stranačke organizacije, priprema strategiju za parlamentarne izbore i zajedno sa suradnicima privodi kraju gospodarski program. Bio je zadovoljan razgovorom s predsjednicom, ali nije skrivao čuđenje što je premijer odbio njen poziv koji je uputila svim čelnicima parlamentarnih stranaka. – Tri i pol godine čekamo da nešto poduzme, a ništa se ne događa. Ne samo da nije provedena, nego nije ni započeta niti jedna prava strukturalna reforma. Svi izlaze iz recesije, a Hrvatska tone i tone. Vrijeme prolazi, a premijer Milanović se zabavlja – kaže Karamarko.

Gotovo dvije godine priča se o gospodarskom programu HDZ-a, a za sada smo vidjeli samo naznake. Kad će biti predstavljen u cijelosti? 

To je opširan, cjelovit i složen program, ne samo ekonomskih, nego i društvenih reformi. Hrvatska je umorna od površnih eksperimenata. Onima koji su pažljivo pratili naš gospodarski forum već sada su jasne smjernice našeg programa. Koristimo pozitivna iskustva drugih, prije svega Slovačke. Naravno, ona se ne mogu primijeniti u potpunosti, zato naši stručnjaci surađuju s njemačkim IFO institutom ne bi li dio tih provjerenih modela prilagodili konkretnim hrvatskim prilikama. Uskoro će naši prijatelji iz Munchena opet doći u Hrvatsku. Sada kada je izvjesno da izbori neće biti do jeseni, sve možemo na miru dotjerati i za kraj ljeta pripremiti još jedan veliki gospodarski forum, gdje ćemo detaljnije predstaviti program. Bio bih sretan kada bi na toj prezentaciji sudjelovali,ne samo stranački stručnjaci i kolege, nego i neovisni eksperti, pa i članovi Vlade na odlasku, jer i njihova negativna iskustva mogu biti dragocjena. Cjelovito predstavljanje pitanje je političke procjene. Onima bolje upućenima jasno je da će se taj program još i u trenutku našeg dolaska na vlast prilagođavati trenutnoj gospodarskoj situaciji.

Ako dođete na vlast, koje su tri ključne reforme koje planirate provesti u prvoj godini mandata? 

Današnja Vlada tvrdi da je usredotočena na štednju. Čak i da je tako, bilo bi pogrešno. Međutim, ta štednja u pravilu završi novim nametima na leđima građana. Naš model je sasvim drukčiji. Kroz reformu porezne politike stimulirat ćemo poduzetništvo i investicije. Uz poticajne mjere zapošljavati mlade, ali i one koji su izgubili posao,a još uvijek su u radnoj snazi. Sudbinu javnih poduzeća neće krojiti političari i državni birokrati i u njima zbrinjavati podobne političke kadrove. Njima će upravljati karijerni menadžeri. Umjesto da opterećuju proračun, ona će, tako vođena, biti konkurentna u međunarodnim okvirima. Tek kada političke uprave zauvijek napuste javna poduzeća, možemo reći da smo izašli iz realsocijalizma. Dakako, za to nam trebaju i stranački neopterećeni i dokazani menadžeri. Mi već sada raspolažemo sa 200-tinjak stranačkih, koalicijskih, vanstranačkih stručnjaka s kojima razgovaramo.

Zašto se HDZ protivi ukidanju županija? 

Kad Milanovićeva Vlada nema što ponuditi biračima, onda i kozmetičke promjene treba podvaliti kao reforme, a regionalizaciju Hrvatske kao ključ za rješenje gospodarske krize. SDP želi ukidati županije jer ne razumije da upravo u njima leži najveći razvojni potencijal. Županije su samoodržive, zaživjele su u narodu, na njih otpada manje od dva posto BDP-a. Zato ih HDZ i njegovi koalicijski partneri neće ukidati, ali će ih racionalizirati, debirokratizirati i učiniti efikasnijima.

Je li razlog protivljenju taj što bi HDZ time mogao izgubiti dio birača. Naime, većina županija je HDZ-ova? 

Ne mogu se oteti dojmu da je i tu posrijedi SDP-ova sitna podvala. Dovoljno je pogledati da samo dva župana dolaze iz redova SDP-a, pa taj prijedlog regionalizacije Hrvatske poprima sasvim novi karakter. Ali ne radi se samo o podvali HDZ-u, nego i SDP-ovim koalicijskim partnerima HNS-u i IDS-u. SDP očito teško podnosi da je u parlamentu višestruko snažniji od svojih koalicijskih partnera, a u županijama inferioran. Sjetite se samo pokušaja da preko odbjeglog Damira Kajina u Istri razbije IDS. S druge strane, ti isti koji bi ukidali županije istovremeno se deklarativno zalažu za decentralizaciju, što je u potpunoj proturječnosti. I na kraju, ali ne manje važno, najčešće sve krene s regionalizacijom, a onda na kraju završi sa zahtjevom za regionalnim parlamentom…

Zašto niste zatražili izglasavanje nepovjerenja Vladi? 

Zato što nemamo većinu u Saboru. A onima koji bi nam u tome mogli pomoći vlastita fotelja je na žalost na prvome mjestu. Dio tih klijentelista svjesno je da im je to posljednji mandat i žele ga iscrpiti do krajnjih granica. Glasovanje o nepovjerenju u takvim okolnostima moglo bi izazvati samo neke PR efekte. Biti opozicija ili pričati samo zato da se čuje – od toga nema koristi.

Ipak bi se radilo o jednom političkom potezu? 

Pokušavali smo biti konstruktivna opozicija, predlagali smo i ukazivali. U konačnici, kada smo prije četiri mjeseca izašli sa smjernicama našeg programa, očekivao sam da će netko iz Vlade nazvati i pitati što radimo. Bio sam spreman na konsenzus. Zašto njemački IFO institut s kojim mi surađujemo ne bi radio i s Vladom? Pa šef IFO instituta, doktor Sinn, rekao je da ne radimo ovaj program za HDZ, nego za Hrvatsku.To je bila dobra prilika i za uspostavu suradnje. Bio sam otvoren, ali nije bio nikakvog signala. Njihova nesposobnost i prepotencija pogubna su kombinacija. Sva njihova kolebanja i njihovu bezidejnost mi smo javno kritizirali. Zato i imamo ovo njihovo stalno nametanje svjetonazorskih i ideoloških tema.

Pa, čini se da više HDZ nameće takve teme? 

Pa nije HDZ micao hrvatski grb s registarskih pločica, bunio se protiv hrvatskih zastava u noći izborne pobjede, rastakao Domovinski rat i njegove vrijednosti, ukidao pokroviteljstvo nad Bleiburgom. Narede uklanjanje grba s registarskih pločica, a onda za to optuže dizajnere. Nisu dizajneri krivi. Oni su dobili projektni zadatak koji je glasio „napravite rješenje, ali skinite grb“. Ova je Vlada – Vlada kontroverznih i ishitrenih odluka. Vlastite odluke ukidali su u roku od 48 sati ili par mjeseci.

Neki smatraju da vi ne dolazite često u Sabor jer se izbjegavate sučeliti s premijerom? 

Što znači sučeljavanje? Taj čovjek nikad nije suvislo odgovorio ni na jedno pitanje, a da nije izvrijeđao čovjeka koji mu je postavio pitanje. Je li to razina razgovora jednog premijera? Spreman sam i za sučeljavanje, ali kad bude vrijeme za to. Milanović je najprije dužan prezentirati što je njegova Vlada napravila. Objasniti zašto su svi trendovi negativni, a država u dubokoj krizi, zašto je posvađan s cijelim svijetom, zašto ne komunicira s gospodarstvenicima, sindikatima, HUP-om….? Mi ćemo iznijeti naš program, a to koliko ćemo mi biti spretni u nekom verbalnom duelu, koliko radikalnu retoriku ćemo koristiti, pa zar će to riješiti nezaposlenost, iseljavanje mladih, blokirane, ovršene, Švicarce, javni dug…? Od nadmudrivanja s Milanovićem korisnije mi je bilo obići Hrvatsku nekoliko puta i razgovarati s ljudima. Kad sam bio mlađi, puno pari tenisica potrošio sam ‘haklajući’ košarku. I ovo me sada podsjeća na situaciju kada protiv nekoga vodite 20-0, i onda taj koji gubi kaže – hajdemo sada igrati tko prvi zabije koš – pobjednik je.

HDZ od početka podržava prosvjed branitelja u Savskoj 66, a niste predložili novi zakon o braniteljima? 

Podržavamo njihovu namjeru da taj zakon podignu na višu razinu. Koliko ja razumijem, oni žele dodatno zaštiti braniteljsku populaciju, jasno definirati žrtvu i agresora. Brinu ih i vrijeđaju predložene formulacije u kojima branitelj, zamislite, postaje sudionik u oružanom sukobu. Time u stvari štite vjerodostojnosti i autentičnosti događaja iz 90-ih godina, vrijednosti Domovinskog rata. Oni su obranili Hrvatsku i ne dozvoljavaju da se njihovom tadašnjom ulogom netko danas poigrava. Danas postoji taj jedan ignorantski odnos, prije svega premijera Milanovića i ministra Matića prema njima.

Ne može se reći da je bio ignorantski. Prava im nisu ukidana, u početku se pokušalo s njima razgovarati, Đuro Glogoški je bio i s premijerom, ali je to tajio, napravljeni su im brojni ustupci budući da krše zakon. Što je pravi problem? 

Ti zahtjevi se ne smiju banalizirati i svoditi na razinu materijalnih interesa, kako to rade premijer i ministar Matić. Pravi problem je u ministru Matiću, i u odnosu vlasti prema njima i Domovinskom ratu. Ministar Matić ne zna komunicirati s populacijom za koju je zadužen. Pa pogledajte samo što je ispalo oko kuće za invalide i naplate WC-a. Da ne govorim o Milanovićevom susretu s Glogoškim. Sve su to u stvari bili pokušaji denunciranja branitelja iz Savske.

Ne vidite problem u tome što je Glogoški prisvojio državnu kuću u Zaprešiću?

Vlada se ne mora slagati s braniteljima, ali stopostotni ratni invalidi moraju imati brigu vlastitog ministarstva i Vlade. Bez obzira što se ne slažu s prosvjedom, moraju se brinuti o tim ljudima. Oni su za ovu državu dali dijelove svoga tijela i do kraja života spremni su nositi tu žrtvu. Možda je pravo pitanje zašto ta kuća Glogoškom već nije bila ponuđena.

Što je s drugima koji imaju ista prava, zašto bi Glogoški imao prednost? 

I oni ju, naravno, trebaju koristiti. U tome ne smije biti razlike. Za mene su jednaki i oni koji su u Savskoj i oni koji nisu tamo i oni koji se ne slažu s onima u Savskoj. Svima njima Ministarstvo treba biti servis, a ne jedne denuncirati, na račun drugih. Pa, nisu došli prosvjedovati neki navijači.

Smatrate da je taj prosvjed legalan? 

Legalan je jer ga je Vlada svojim nečinjenjem učinila legalnim. Da su im bili na usluzi, šatora u Savskoj nikad ne bi bilo. I sada tvrdim, kada bi ministar Matić podnio ostavku, učinio bi jedan veliki korale u smirivanju napetosti.

Zašto bi Matić trebao dati ostavku? Je li to neka vrsta ucjene? 

Nije to nikakva ucjena. Kažem, da su im bili na usluzi, šatora u Savskoj nikad ne bi ni bilo. Ali ova Vlada to ne razumije. Premijer i ministar natječu se tko će se više inatiti s braniteljima u Savskoj. Nikad ne bih dozvolio da se zbog mene netko 170 dana smrzava u šatoru. Dao bih ostavku.

Prigovarate da vam se nameću ideološke teme, ali najviše vi govorite o 2. svjetskom ratu, partizanima, Titu… Ne sjećam se da se o tome govorilo na SDP-ovim skupovima, čula sam ih samo na vašima? 

Čekajte malo! Prvo što su napravili, kada su preuzeli vlast, ukinuli su pokroviteljstvo nad Bleiburgom. Kad ste zadnji put čuli da su se distancirali od komunističkog totalitarizma? Naprotiv, štitili su zločine iz tog razdoblja izglasavajući Lex Perković. Mi smo se u međuvremenu nebrojeno puta distancirali od svih tipova totalitarizma, i nacističkog i fašističkog i komunističkog. Čak je i gospodin Goldstein u zadnje vrijeme revidirao svoje stavove i napravio distinkciju između antifašizma i titoizma. Jedino ga partija još uporno veliča. Odbija taj mračni period od ’45. do ’90. godine nazvati pravim imenom i priznati da smo živjeli u komunističkoj diktaturi i da u toj diktaturi nije bilo vrijednosti kojima bi se trebali ponositi. Oni i ne znaju objasniti zašto su za Tita, pa kažu da su razlozi emotivni. Žrtvama totalitarizma jednoumlje i represija nisu bili nimalo zabavni. Što se tiče mojih govora, vodim računa o prigodi. Bilo bi neprikladno da na obilježavanju 25. godišnjice HDZ-a govorim samo o sadašnjosti i budućnosti, kada je to vrijeme da se prisjetimo predsjednika Tuđmana, ostalih utemeljitelja, branitelja, Domovinskog rata… Druga je stvar što provladini mediji iz nekog govora koji je dominantno posvećen gospodarstvu ciljano izvuku samo svjetonazorske poruke.

Ipak, ne možemo odvojiti vaše govore na one za vaše članove i za širu javnost? 

Neki bi silom htjeli da potpuno zanemarimo svjetonazorske poruke, a zaboravljaju da je zastupanje svjetonazora i određenih društvenih vrijednosti smisao postojanja političkih stranaka. Osim toga, HDZ se iznimno ponosi onime što zastupa, nastao je kako bi te vrijednosti što glasnije promovirao, a ne o njima šutio.

Jesu li u pravu oni koji vam prigovaraju da je vaša retorika preradikalna?

Jeste li čuli retoriku naših kolega pučana iz drugih zemalja EU kada govore na predizbornim i stranačkim skupovima? Ja samo otvoreno govorim ono što ljudi vide i percipiraju kao probleme. To je naprosto istina, drugo je pitanje je li ona za nekoga radikalna ili ne.

Što bi onda za vas bilo radikalno? 

Radikalno bi bilo kad bi se ja ili netko iz stranke zalagao za neke ekstremne stavove, poput Jobbika u Mađarskoj. Mi pripadamo desnom centru, narodnjacima, pučanima europske orijentacije. I u Europi se štiti nacionalni identitet i dignitet vlastitog naroda. Jedno vrijeme smo počeli gubiti svoj identitet. Sada smo u središte ponovno vratili domoljublje, poštenje, radišnost i znanje. Nulta tolerancija na korupciju, kriminal, nepotizam… Tko to krši, leti van.

Zašto stalno govorite da Hrvatsku danas vode oni koji je nisu htjeli, željeli, ni voljeli. Koje je po vama mjerilo ljubavi za Hrvatsku? 

Kada netko uporno relativizira Domovinski rat kao temelj hrvatske slobode i samostalnosti, ne uvažava hrvatske branitelje, domoljubne osjećaje proglašava nazadnima, kada mu smetaju hrvatske zastave u noći izborne pobjede, kada omalovažava hrvatske sportske reprezentativce i utakmice nacionalne vrste, kada marginalizira i izbjegava obilježavanja povijesnih događaja, kada ukida grb s registarske pločice, kada umjesto Pelješkog mosta gura koridor kroz BiH – što zaključiti i kako to nazvati. Domovinski rat je za mene temelj suvremene Hrvatske. Zato mi je stalo da zaštitimo te vrijednosti Domovinskog rata. A oni ih stalno rastaču jer još nisu raskrstili s Titom i njegovom diktaturom. I sad ispada da ja, koji se bavim programom za budućnost, ideologiziram i bavim se prošlošću. Neka svatko Hrvatsku voli na svoj način, ali neka ju voli.To je najmanje što su zaslužili oni koji su za nju dali život.

Rekli ste da ćete, kad dođete na vlast, provesti lustraciju. Ostajete li pri tome i što ste pod tim mislili? 

Za mene je danas lustracija promjena društvene klime. Krenimo od toga da osudimo svaki totalitarizam i da poštujemo rezolucije EU, jer u njima sve piše.

Ni HDZ, ni SDP, a ni druge stranke ne mogu se pohvaliti unutarstranačkom demokracijom? Jeste li pogriješili u odnosu na neke članove koji su izbačeni ili su sami napustili stranku? 

Moj zamjenik je sam otišao, a gospođa Kosor je bila pod stegovnim postupkom zbog izjava koje su bile u konfrontaciji s politikom stranke. Ne mislim da je unutarstranačka demokracija uporno stranci slati poruke putem medija, umjesto to činiti u legalnim tijelima stranke gdje svi mogu red ono što žele. Meni je žao svakog člana kojeg HDZ izgubi. Međutim, teško je katkada uskladiti interese stranke s osobnim ambicijama i svjetonazorskim neslaganjima pojedinaca. I ta ambicija je legitimna, ali ne na štetu stranke. Kad govorimo o demokratičnosti, svaka stranka ima svoj Statut i kodeks ponašanja. Imamo istu stranačku knjižicu, pa prema tome postoji kvantum ideja i ideala koji su zajednički. O Statut se ogriješiš ili ne. Nijedna stranka ne može dopustiti anarhiju.

Jeste li vi i Milanović slični po pitanju vođenja stranki? 

Između mene i Milanovića bezbroj je razlika, a ključna je da, za razliku od njega, ako čujem bolje argumente, ja svoje mišljenje mogu i promijeniti. Potičem ljude s kojima radim da iskažu svoje mišljenje. To će vam potvrditi svi moji kolege i suradnici.

U slučaju izvanrednih izbora u Zagrebu, hoćete li podržati M. Bandića ili ćete imati svog kandidata? 

HDZ neće ni na koji način provocirati prijevremene izbore. Zagrepčani kroz prirez i razne poreze skupo plaćaju život u Zagrebu i nisu zaslužili da u Zagrebu netko uporno generira krizu i potiče disfunkcionalnost. Kad dođe vrijeme redovitih izbora, mi ćemo se kao stranka viteški boriti za vlastiti koncept upravljanja Zagrebom. Već sada promišljamo o više kandidata. Nekoliko stranačkih i dva izvanstranačka, ali ne bih za sada o imenima.

Ako Upravni sud odluči da je rad glavnog tajnika Milijana Brkića plagijat, hoće li biti mjesta za njega u eventualnoj budućoj Vladi? 

Čvrsto sam uvjeren da kolega Brkić nije učinio ništa nezakonito. Dugo ga i dobro poznajem, uvjeren sam da je u njegovom slučaju posrijedi politički obračun. On je bio spreman poginuti za Hrvatsku i za njega će u mom timu uvijek biti mjesta.

Hoćete red da se nikada ne posvađate ili da vas nikada nije naljutio? 

Ne sjećam se da me ikada naljutio. S njim se ne mogu posvađati. Znate kakav je naš odnos? Poznajemo se 23 godine, a on meni još uvijek govori ‘vi’.

Možda zato što ste mu uvijek bili šef? 

Tu oduvijek postoji jedan odnos međusobnog uvažavanja. Neću nikada zaboraviti, kad sam bio pomoćnik ministra i kad smo rješavali stambene probleme naših branitelja – specijalaca. I on je bio među njima. Bilo je to nakon Oluje. Stavio sam mu na stol ključeve njegovog novog stana. Nije ih htio uzeti dok udovica našeg poginulog prijatelja nije dobila stan. Mogu o njemu pričati što žele oni koji ga ne poznaju. Mi smo danas ne samo suradnici, nego i prijatelji iako mediji svaki dan pišu da smo u svađi. Već unaprijed znam kako će reagirati u pojedinom trenutku. Nema nepredvidivosti, a to je u politici važno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari