Pratite nas

U potrazi za Istinom

Udbaške podvale odvjetnika Ante Nobila

Objavljeno

na

Jučer je u Večernjem listu izašao intervju s udbaškim odvjetnikom Antom Nobilom. Intervju je vodila jugoslavenska novinarka Silvana Perica kojoj Vjekoslav Perica mora biti ili tata ili nešto slično. Ta neojugoslavenka je izvršila taj diktirani intervju, dakle tipični udbaški intervju iz kojeg vriju laži, obmane, i mržnja prema svemu što je hrvatsko.

Novinarka Perica među inim pita Nobila;

“Je li vas Perković preporučio za obranu Tihomira Blaškića?”.
Nobilo odgovara:
“Ne. Šušak je od njega tražio da ostvari kontakt sa mnom, a Šušak je po nekim drugim linijama došao na ideju da mene angažira”.
To je naravno tipična udbaška LAŽ! A pogledajte na što se Nobilo vadi dok izgovara tu laž: Novinarka Perica ponovo pita:
“To je bilo prilično neuobičajeno?”

Nobilo odgovara:
“Dunja Ujević napisala je knjigu o Šušku iz koje proizlazi da je Šuškova ideja bila: Nobilo nije naš i njega će bolje u Haagu razumjeti nego da pošaljemo nekog hrvatskog nacionalista. To je njegova seljačka i dobra logika bila. Čuo je da me Perković pozna i tražio je da ostvari kontakt sa mnom. Perković me tako jedne nedjelje predvečer doveo u Ministarstvo obrane. Kad sam preuzeo Blaškića, Perković mi je pomogao, došao sam tako do visokih časnika Armije BiH koji su bili suprostavljeni Blaškiću i koji su svjedočili u korist Blaškića”

Ne treba uopće ni govoriti da je sve, ali apsolutno sve što je Nobilo izrekao najobičnija laž.

Na žalost, mi i dalje ne možemo doći u posjed preslike predsjedničkog transkripta iz druge polovice ožujka 1998. godine gdje je na VONS-u razmatrana situacija u vezi svjedočenja Mesića i Ashdowna u Haagu (Mesić je svjedočio od 16.-19. a Ashdown 19. ožujka te godine) i gdje je predsjednik Tuđman nezadovoljan načinom na koji je Nobilo vodio protuispitivanje Mesića i Ashdowna prekorio Šuška i pitao da odakle mu samo ideja da stavi tog Nobila u Blaškićevu obranu.

Tad mu je Šušak odgovorio da ga je u to uvjerio Joja (Josip Perković) rekavši mu da je Nobilo liberal i da će on kao takav bolje razgovarati s tim liberalima u Haagu nego desničar Zvonimir Hodak,. koji je bio dio Blaškićevog tima negdje prvih pola godine trajanja tog slučaja. Osim toga, Nobilo ne navodi na kojoj je stranici knjige Dunje Ujević tvrdnja koju on netočni prepričava, a mi ćemo se umjesto na Dunju Ujević pozvati na Višnju Starešinu i isječak iz njene knjige “Haška formula” stranica 123. u kojoj Višnja koja je tad pratila sve sjednice u slučaju Blaškić, ali i ostala suđenja Hrvatima iz BiH u Haagu tvrdio kako se Nobilo sam hvalio da ga je angažirao Šušak ali na preporuku Josipa Perkovića. Dakle, Nobilo opet laže, činjenica je da je nakon što je 1996. godine dijagnosticiran rak i Tuđmanu i Šušku, Perković opet preokrenuo kaput, a ova sabotaža s Nobilom je samo dio te udbaške urote protiv Hrvata iz BiH, a koja je počela kad su Manolić i Boljkovac digli pobunu protiv Tuđmana zbog prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića na HTV-u.

A pošto ti udbaši ne prestaju rovati, mi ćemo se malo posvetiti njima, i pokazatio cijelu priču kako je išla od početka do kraja, i koja je uloga Nobila, i koja je uloga Perkovića, Manolića, Mesića i ostalih. Za početak dat ćemo sken stranice 123. iz knjige Višnje Starešine “Haška formula” gdje se vidi da je Nobilo u intervjuu Večernjem listu izrekao običnu laž s ciljem zametanja tragova. Zadnji put kad smo počeli raskrinkavati te udbaške rabote stranica nam je bila hakirana i srušena a bila je već na gotovo tisuću lajkova. Međutim, mi se tih udbaša ne bojimo, poznata nam je cijela njihova uloga u smještanju Hrvatima Herceg-Bosne i HVO-a, i sve ćemo objaviti.

nobilo

[ad id=”40551″]

ŠestorkaHB/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

NESTAO MESIĆEV DOSJE!?

Objavljeno

na

Objavio

Nalazi se na popisu dokumentacije koji je poslan arhivu, ali nitko ne zna gdje je

Potencijalno zanimljiv dosje, onaj o SDS-ovoj obradi bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, “nije dostupan”.

Kada smo zatražili uvid u Mesićev dosje, koji se nalazi u popisu dosjea, koje je SOA dostavila u HDA, dobili smo usmeni odgovor kako tog dosjea – nema, piše Jutarnji.hr

Djelatnici HDA potvrdili su da je taj dosje uistinu evidentiran u popisu preuzete dokumentacije, ali ga, tvrde, nikada nisu dobili.

Je li nestao, je li se zagubio ili je slučajno ostao u SOA-i, nije poznato, piše Jutarnji.hr

Je li Mesić bio doušnik UDBE?, Sudeći prema ovom dokumentu, na vezi ga je držao Kolja Družić! U prilogu: informacija broj 1286 od 10. rujna. 1988. godine

Mesić doušnik UDBE!?

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari