Pratite nas

Intervju sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada!

Objavljeno

na

Francuski dnevni list Le Figaro je objavio ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, koji je naglasio kako Sjedinjene Američke Države i Francuska, novi saveznik Washingtona nakon odluke britanskog parlamenta da oružane snage Ujedinjenog Kraljevstva ne sudjeluju u agresiji na Siriju, ‘ne vide što čine i da su odlučili podržati teroriste i islamske ekstremiste koji su opasnost ne samo za regiju, nego i za cijeli svijet’.

Intervju sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada za francuski dnevni list Le Figaro, prenio je Advance.hr i objavljujemo ga u cijelosti:

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, imate li dokaze da vaša vojska nije koristila kemijsko oružje u napadu 21. kolovoza u predgrađu Damaska u kojem je poginulo preko 1000 ljudi, kao što vas optužuju Barack Obama i Francois Hollande?

Bashar Al-Assad: Prije svega, za takvu optužbu se moraju pružiti dokazi koji će potkrijepiti tu tvrdnju. Tražili smo od njih da predoče samo mali dio dokaza koje imaju i nisu bili u stanju to učiniti. Budući da se njihova vanjska politika treba prilagoditi interesima vlastitog naroda, mi smo ih pozvali da to učine radi svog javnog mnijenja i neka zbog toga potkrijepe te tvrdnje. Opet to nisu učinili. Drugo; gdje je logika da mi počinimo takav napad? Dvije i pol godine nakon izbijanja krize sa sigurnošću vam mogu reći da je situacija na terenu puno bolja nego što je bila prije godinu dana. Kako netko može pomisliti da vojska koja čini značajne napretke na terenu koristeći konvencionalno naoružanje odjednom počne koristiti oružje za masovno uništenje?
Ja ne potvrđujem, niti negiram, da posjedujemo takvo oružje i to nije tema rasprave. Međutim, vojska koja ima takvo oružje i odluči se koristiti njime, je li normalno pomisliti da će ga koristiti u područjima gdje su joj razmještene vlastite postrojbe? Gdje je tu logika? Osim toga, kako je moguće da u napadu kemijskim oružjem u gusto naseljenom predgrađu nije poginulo barem desetak tisuća ljudi?

Le Figaro: Jesu li vojnici sirijske vojske ozlijeđeni u napadu tim oružjem?

Bashar Al-Assad: Da. U području Baharia u predgrađu Damaska, a inspektori Ujedinjenih naroda su se sreli s njima u bolnici.

Le Figaro: Pojedinci tvrde kako vaša vojska ostavaruje napredak na terenu, ali drugi tvrde kako pobunjenici napreduju i da ste ih zbog toga htjeli uništiti?!

Bashar Al-Assad: Sporna područja su stambene četvrti. Uporaba kemijskog oružja u tim područjima bi uzrokovala smrt na desteke tisuća ljudi. Sve optužbe se temelje na neprovjerenim tvrdnjama koje su teroristi potkrijepili slikama i video-zapisima objavljenim na internetu.

Le Figaro: Amerikanci su izjavili da su presreli telefonski razgovor između državnih dužnosnika i časnika u vojsci koji daju zapovijed za korištenje tog oružja ?!

Bashar Al-Assad: Kada bi Amerikanci, Francuzi i Britanci imali i jednu trunku dokaza, oni bi to pokazali prvog dana. Ne želimo se upuštati u osporavanje glasina i sumnjivih navoda. Mi i dalje tvrdimo: ako imaju bilo što, neka to onda i pokažu.

Le Figaro: Je li moguće da je netko iz užeg kruga ili službenika u sirijskoj vojsci donio odluku bez vašeg znanja?

Bashar Al-Assad: Bez obzira da li mi posjedujemo ili ne takvo oružje, sve zemlje u svijetu imaju pravilo da je odluka oko njegovog korištenja centralizirana i to su povjerljive vojne informacije.

Le Figaro: Međutim, to je ono što je Jihad Makdissi naveo.

Bashar Al-Assad: Ne, Jihad je tada rekao da bi mi mogli posjedovati to oružje, ali ga ne i koristiti. Imamo li ga mi ili ne, to su unutarnja sirijska pitanja.

Le Figaro: Predsjednik Obama je odgodio je vojni udar na Siriju. Kako to objašnjavate?

Bashar Al-Assad: Neki su Obaminu odluku da povuče ili odgodi odluku o udaru na nekoliko dana ili tjedana, jer to vodi u rat sa Sirijom ,vidjeli kao znak slabosti, a drugi su pak to vidjeli kao odluku snažnog vođe moćne zemlje.
Iz moje perspektive, snaga je u vašoj sposobnosti da spriječite ratove, a ne da u njih ulazite. Snaga je i sposobnost znati se ustati i priznati svoje pogreške. Da je Obama jak državnik, on bi ustao i rekao kako nema dokaza da je sirijska vlada koristila kemijsko oružje. On bi ustao i rekao da je najbolji put ka napretku čekati rezultate istrage UN-a i raditi kroz Vijeće sigurnosti. Međutim, kako vidim, on je slab jer je podlegao pritisku manjih skupina u zemlji i prijeti vojnom akcijom. Kao što sam rekao: jaki lideri su oni koji su znali spriječiti ratove, a ne oni koji ih potpiruju.

Le Figaro: Što kažete o članovima Kongresa čiji će glasovi odlučiti hoće li ili neće biti vojne akcije?

Bashar Al-Assad: Prije nego što glasuju bi sebi trebali postaviti pitanje: ‘Koji su prethodni ratovi koristili Americi ili čak Europi?’. Što je svijet postigao s ratom u Libiji i širenjem terorizma sa svim posljedicama? Što je svijet postigao ratom u Iraku i drugim mjestima? Što će svijet postići time što podržava terorizam u Siriji?
Članovima Kongresa je povjerena dužnost da štite interese zemlje onako kako najbolje znaju. Prije nego što budu glasali, oni moraju preispitati odluku u interesu vlastite zemlje. U interesu SAD-a nije da produži nestabilnost i ojača ekstremizam na Bliskom istoku. Americi nije u interesu da širi ratove u svijetu koje je započeo George W. Bush.
Kada bi razmišljali logično i u interesu svoje zemlje, znali bi da nema nikakve koristi od tih ratova. Međutim, mnogi od njih u političkom odlučivanju nisu savladali vještinu logike.

Le Figaro: Ako do njih dođe, kako ćete reagirati na napade?

Bashar Al-Assad: Ako razmišljamo o Bliskom Istoku kao buretu baruta koje je blizu požara koji dolazi sve bliže, onda postaje jasno kako problem nije u sirijskom odgovoru na napad, nego ono što će se dogoditi nakon prvog udara. Arhitekti ovog rata mogu definirati samo prvi napad. Drugim riječima, oni mogu odrediti što će učiniti, ali nakon toga je nemoguće predvidjeti što će uslijediti. Nakon što situacija eksplodira i svatko izgubi kontrolu, nitko ne može odrediti krajnji ishod. Međutim ono što je sigurno je širenje kaosa, ratova i ekstremizma u svim njegovim oblicima i to posvuda, ne samo unutar Sirije.

Le Figaro: Postoji li opasnost da se sve pretvori u regionalni sukob?

Bashar Al-Assad: Naravno. To je prvi i najveći rizik. Ovdje više nije riječ samo o Siriji, već o cijeloj regiji koja je povezana; društveno, politički i vojno. Rezultat toga je da je ovo izazov za regiju, a ne samo Siriju.

Le Figaro: Je li moguće da će Izrael biti jedan od vaših ciljeva ?

Bashar Al-Assad: Ne očekujete valjda da ću ovdje javno objaviti kako ćemo reagirati?! Nije realno da objavljujemo naše planove, ali kao što sam rekao, postoje mnogi igrači koji su uključeni u sve ovo i ograničiti razgovor na samo jednog od njih umanjuje značaj onoga što će uslijediti.

Le Figaro: Što kažete za Jordan? Poznato je da pobunjenici tamo prolaze kroz obuku?

Bashar Al-Assad: Naša politika je uvijek bila da našim problemima ne opterećujemo susjedne zemlje. Znamo za tisuće terorista koji su u Siriju ušli preko Jordana i Jordan je najavio kako neće služiti kao poligon za vojnu kampanju protiv Sirije. Međutim, ako u Siriji ne uspijemo u borbi protiv terorizma, možemo samo očekivati da će se sve ovo proširiti na druge zemlje. To znači da će u regiji doći do kaosa i širenja ekstremizma.

Le Figaro: Upozoravate li time Jordan i Tursku?

Bashar Al-Assad: Rekli smo im to ranije i priopćili izravno ili neizravno. Vjerujem da je Jordan, unatoč pritisku koji se vrši na tu zemlju, potpuno svjestan situacije i da na ovaj način samo podupire terorizam. Što se tiče Erdogana, mislim da on nema pojma o tome što radi. Naš prioritet je borba protiv terorizma u Siriji.

Le Figaro: Kako će vaši saveznici – Hezbollah i Iran – odgovoriti na napad? Ukoliko do napada dođe, računate li na njihovu podršku?

Bashar Al-Assad: Ne želim govoriti u njihovo ime. Njihovi stavovi su više nego jasni. Svi smo svjesni da je ovo regionalni problem i u toj situaciji je nemoguće odvojiti interese Sirije, Irana, Hezbollaha i ostalih zemalja koje nas podržavaju.
Danas, stabilnost u regiji ovisi o situaciji u Siriji i Rusija je toga u potpunosti svjesna. Rusija ne brani predsjednika, ni Siriju, nego brani stabilnost regije. Procjenjivati situaciju kroz prizmu sirijsko-iranskog saveza je naivno i pojednostavljeno. Riječ je o situaciji koja ima daleko veći značaj.

Le Figaro: Jesu li Rusi pokušali uvjeriti Amerikance da ne pokrenu napad?

Bashar Al-Assad: Ne vjerujem da bilo tko može vjerovati Amerikancima i ne vjerujem da postoji zemlja u svijetu koja može jamčiti što će Amerikanci poduzeti u nekoj zemlji u svijetu. Besmisleno je onda tražiti da ih se u nešto uvjerava. Amerikanci ujutro imaju jedan stav, a navečer sasvim suprotan. Sve dok SAD ne poštuje ili ne želi slušati UN, ne možemo biti sigurni ni u što.

Le Figaro: Kako se može zaustaviti rat? Kriza u Siriji traje više od dvije i pol godine i vi ste predložili Vladu nacionalnog jedinstva. Međunarodna zajednica je predložila “Ženevu II”. Kako se može zaustaviti krvoproliće u Siriji?

Bashar Al-Assad: Rješenje na početku je bilo drugačije nego što je to danas. Od samog početka sam govorio kako se rješenje može postići kroz dijalog koji će dovesti do političkih promjena. Današnja situacija je drugačija. Mi se danas borimo protiv terorista. 80-90% pobunjenika je povezano s Al Qaedom i oni nisu zainteresirani za političke reforme ili reforme zakona. Jedini način rješenja tog problema je – poraziti ih. Tek onda možemo govoriti o političkim promjenama. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da rješenje leži u zaustavljanju dolaska terorista u Siriji. Treba im presjeći financijsku, vojnu i svaku drugu podršku koju dobivaju.

Le Figaro: Tko ih podržava?

Bashar Al-Assad: Prvenstveno Saudijska Arabija, a slijede Turska i Jordan koji šalju strane plaćenike u Siriju, kao i Francuska, Amerika i Velika Britanija.

Le Figaro: Imate li dokaze da Francuska podržava teroriste?

Bashar Al-Assad: Očigledan je primjer francuski politički stav i provokativna uloga koju ima Francuska, jednako kao i Katar i druge zemlje.

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, jeste li spremni pozvati oporbu da dođe u Siriju i jamčiti im sigurnost, a sve kako bi se do rješenja došlo mirnim putem?

Bashar Al-Assad: U siječnju ove godine smo pokrenuli inicijativu koja bi ih zadovoljila i kako bi se učinili pomaci u iznalaženju političkog rješenja. Međutim, tome su se usprotivili Katar, Francuska i još neke zemlje. To dakle nije sirijska oporba, jer slijedi zapovijedi svojih gospodara koji su im zabranili da sudjeluju u toj inicijativi. Ta je ‘oporba’ od samog početka proizvedena u inozemstvu i nema potporu domaćeg stanovništva. I pored svega toga, mi smo ih pozvali, ali se oni nisu odazvali.

Le Figaro: Navodno nisu došli zbog straha. Bojali su se da će biti zatočen kao Abdul Aziz Al-Khayer. Možete li im dati bilo kakve garancije?

Bashar Al-Assad: Mi smo jamčili sigurnost svakom članu oporbe koji u Siriju dođe radi dijaloga. Međutim, oni ili nisu željeli doći, ili možda nisu dobili dopuštenje za dolazak. Nijedan član oporbe nije ubijen, ni zarobljen. Prijatelji Abdula Aziza Al-Khayera su svi u Siriji, što možete provjeriti. Zašto bi mi zatočili jednog od njih, a na slobodi ostavili ostale? Gdje je logika u tome ?

Le Figaro: Kako objašnjavate stav Francuske prema vama? Nekada ste bili prijatelj sa Sarkozyjem i imali prijateljski odnos s Francuskom koju ste posjetili nekoliko puta. Kako objašnjavate ovaj zaokret?

Bashar Al-Assad: To nije bio prijateljski odnos. Bilo je jasno od samog početka da se Francuska, na zahtjev Amerikanaca, pokušavala uplitati u sirijsku politiku. Čak i pozitivni pomak prema Siriji 2008. se dogodio zbog katarskog utjecaja. Potom je došlo do zaokreta 2011. Francuska politika prema Siriji u potpunosti je u skladu s američkim i katarskim željama.

Le Figaro: Francuski parlamentarci će se sastati u srijedu. U Francuskoj se već vodi velika debata i mnogi vjeruju da je Hollande otišao predaleko. Koja je vaša poruka francuskim parlamentarcima prije glasanja o napadu na Siriju?

Bashar Al-Assad: Prije nekoliko dana je francuski ministar unutarnjih poslova izjavio je kako “francusko sudjelovanje ovisi o američkom Kongresu” i nije spominjao francuski parlament. Dopustite mi onda da vam postavim pitanje. Za koga radi francuska vlada? Polaže li ona račune francuskom parlamentu ili u američkom Kongresu? Od 2003. i invazije na Irak, kao i u svim slučajevima ranije, Francuska je izdala svoju neovisnost i postala dio američke vanjske politike. To vrijedi i za Chiraca nakon rata u Iraku, Sarkozyja, a danas za Hollandea.
Dakle,stvarno se pitam hoće li francuski parlament Francuskoj vratiti neovisnot i hoće li odluka biti francuska? Nadajmo se da će biti tako. Ako žele raditi u interesu Francuske, kako će predstavnici francuskog naroda stati na stranu ekstremizma i terorizma? Hoće li oni podržavati one koji su počinili napad 11. rujna u New Yorku, ili možda one koji su izveli bombaški napad na podzemnu željeznicu u Španjolskoj? Hoće li predstavnici francuskog naroda dati podršku onima koji su ubijali nevine ljude u Francuskoj?
Kako je to moguće da su protiv pojedinaca poput Mohammeda Meraha u Francuskoj, a podržavaju druge poput njega u Siriji? Kako se Francuzi bore protiv terorizma u Maliju i podržavaju ga u Siriji? Hoće li Francuska usvojiti američki model i dvostruke standarde? Kako će parlamentarci uvjeriti francusku javnost da je njihova zemlja sekularna, a u isto vrijeme podržavati ekstremizam i sektaštvo u ostalim dijelovima svijeta? Kako se mogu u Francuskoj zalagati za demokraciju, a zemlja koja je njihov najveći saveznik je Saudijska Arabija koja još živi u srednjem vijeku?
Moja poruka francuskim parlamentaracima je: vratite se na načelima Francuske revolucije na što je cijeli svijet ponosan: ‘Sloboda – Pravda – Jednakost’.

Le Figaro: Naveli ste francuske nacionalne interese, a što će se dogoditi ako Francuska bude sudjelovala na bojnom polju u Siriji?

Bashar Al-Assad: Ja ne znam što su vaši interesi i sve će ovisiti o posljedicama rata. No, Francuska će svakako mnogo izgubiti. Riječ je o mržnji i preziru prema francuskoj politici i to će neizbježno utjecati na francuske interese u regiji. Osim toga, za razliku od prijašnjih vremena, važne zemlje u regiji su počele gledati dalje od Europe; prema Istoku i za novim savezništvima gdje između zemalja postoji međusobno poštovanje.

Le Figaro: Vi apelirate na racionalnost i razum?

Bashar Al-Assad: Za racionalnost i etiku.

Le Figaro: Planirate li se kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima?

Bashar Al-Assad: Kada za to dođe vrijeme to će ovisiti o volji sirijskog naroda. Ako budem osjetio da postoji jaka želja da se uključim, ja ću to učiniti i neću oklijevati, ali i obrnuto. Možda nemamo točne procjene u ovom trenutku, ali imamo jake pokazatelje. Kada se protiv vas bore teroristi iz više od 80 zemalja, a koje podržava zapad i neke arapske zemlje, da vas vaš narod ne prihvaća, ne bi mogli opstati. Sirija se uspjela oduprijeti dvije i pol godine i to je najveći pokazatelj jake podrške u narodu.

Le Figaro: Koliko ste se još spremni boriti?

Bashar Al-Assad: Imamo dvije mogućnosti – ili ćemo braniti našu zemlju od terorizma ili se predati. Povijest na ovim prostorima još nije upoznala predaju, a vidjela je mnoge ratove. Ovdje se nitko nije, niti će se ikada predati.

Le Figaro: Tko će se boriti i žrtvovati svoj život za Siriju?

Bashar Al-Assad: Kad je u pitanju patriotizam, svi ćemo stati u obranu naše zemlje, bilo da je riječ o građaninu ili predsjedniku. Ovdje se ne govori o pojedincu, nego o cijelom narodu.

Le Figaro: Hoćete li vi preuzeti odgovornost za greške koje su počinjene, uključujući i one od strane vojske i snaga sigurnosti? Hoćete li priznati da su neke greške ipak počinjene?

Bashar Al-Assad: Svako ljudsko biće koje radi čini greške. Onaj koji ne griješi – ili nije ljudsko biće, ili ništa ne radi. Ja sam ljudsko biće i ja radim. Međutim, kada želite procijeniti svoje pogreške morate uzeti u obzir događaje koji su se zbili prije i tek onda govoriti o učincima svojih odluka. Mi smo trenutno u samom srcu bitke, a kad se to završi, možemo procijeniti rezultate i utvrditi da li smo bili u pravu ili u krivu o pojedinim pitanjima.

Le Figaro: Jeste li sigurni u pobjedu u u ovoj borbi?

Bashar Al-Assad: Povijest našega kraja nas uči da kad se naši ljudi brane, neminovno pobjeđuju. Ovo nije rat protiv predsjednika ili vlade. Ovo je rat protiv cijele jedne zemlje i mi ćemo biti pobjednici.

Le Figaro: Vaša vojska je izgubila nadzor nad određenim područjima na sjeveru, istoku i jugu. Vjerujete li da možete vratiti ta područja?

Bashar Al-Assad: Problem nije u teritoriju koji je pod našom ili kontrolom militanata i nema područja u koje vojska nije ušla, ako je bila odlučila ući. Već sam rekao, da je najveći problem kontinuirani dolazak terorista preko granice i ono što čine na područjima na kojima su se ubacili.

Le Figaro: Moratinos, vaš bivši prijatelj, rekao mi je prije nekoliko dana da ne može shvatiti što je u glavi Bashara Al-Assada i kako je moguće da čini takvo nasilje u svojoj zemlji.

Bashar Al-Assad: Postoji analogija koja to može pojasniti. Francuska je dozvolila da se ubijaju teroristi koji prijete francuskim građanima? Kakav je bio odgovor Britanije u nemirima prošle godine? Zašto je vojska bila razmještena u Los Angelesu u devedesetima? Zašto je drugim zemljama dopušteno da se bore protiv terorizma, a Sirije ne? Zašto je Mohammedu Merahu zabranjeno da ostane živjeti u Francuskoj i da ubija civile, a teroristima u Siriji mora biti dopušteno da žive i ubijaju nevine ljude?

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, kako je vaša svakodnevnica promijenila od početka krize? Neki sugeriraju da nakon dvije i pol godine Bashar Al-Assad vodi zemlju kao da je u miru.

Bashar Al-Assad: To je ono što sam rekao ranije. Zapad tvrdi da je protiv mene i sirijski narod. No, ako sam sam, kako sam mogao voditi ovu zemlju? Sve to nema nikakve logike. Ja mogu nastaviti voditi zemlju samo zbog javne podrške i snage sirijske države. Nažalost, na zapadu ne vidite ovu stvarnost objektivno.

Le Figaro: Ima francuskih novinara koji su zarobljeni u Siriji. Znate li išta o tome i drže li ih sirijske vlasti?

Bashar Al-Assad: Mislite li da ih držimo?

Le Figaro: Oni su zarobljeni u sjevernoj Siriji, no imate li podatke o njihovoj sudbini?

Bashar Al-Assad: Ako su taoci terorista, morati ćete pitati njih. Ako je bilo tko je uhićen od strane vlade zbog ilegalnog ulaska u zemlju, biti će mu suđeno i ići će u zatvor. Oni će se suočiti s optužbama prema sirijskom zakonu i to je poznato javnosti.

Le Figaro: Tražite li suradnju s Francuskom o sigurnosnim pitanjima? To je područje u kojem se dobro surađivalo u prošlosti.

Bashar Al-Assad: Svaka suradnja, bilo da je sigurnosna, vojna ili ekonomska zahtijeva politički konsenzus. Vi ne možete održavati suradnju o sigurnosnim pitanjima s jednom zemljom kada postoji sukob interesa.

Le Figaro: Kada je vaš otac preminuo posjetili ste Francusku i primio vas je predsjednik Chirac. Svi su u vama gledali mladog i obećavajućeg uspješnog predsjednika. Danas, nakon krize, ova se slika promijenila. Koliko ste se vi kao osoba promijenili?

Bashar Al-Assad: Ovo je zahtjevno pitanje. Da li je prirodno da se osoba promijeni? Mediji mogu manipulirati i stvoriti sliku o svakome, ali stvarnost ostaje ista. Ja pripadam sirijskom narodu i braniti ću njegove interese i neovisnost i neću podleći vanjskom pritisku. Surađivati ću s drugima u interesu moje zemlje. To je ono što nikada nisu uspjeli razumjeti. Oni su pretpostavili da će lako utjecati na mladog predsjednika i da sam zbog toga što sam studirao na zapadu izgubio izvornu kulturu. To je naivan i plitak stav. Ja se nisam promijenio. Oni su ti koji su me u samom početku željeli vidjeti u drugačijem svjetlu. Moraju prihvatiti sliku sirijskog predsjednika koji brani neovisnost svoje zemlje.

Bashar Al-Assad: Svi oni koji podržavaju teroriste, financijski ili vojno, su neprijatelji sirijskog naroda. Svatko tko olakšava ubijanje sirijskog vojnika ili radi protiv interesa Sirije i njenog naroda je neprijatelj Siriji. Ja ne mislim na francuski narod, jer vjerujem da francuska vlada radi protiv interesa i volje njezinih ljudi. Francuski narod nije naš neprijatelj, ali politika francuske vlade šteti sirijskom narodu.

Le Figaro: Je li francuska vlada neprijatelj Siriji?

Bashar Al-Assad: Politika francuske vlade je neprijateljska prema sirijskom narodu. U ovim okolnostima možemo reći kako je francuska vlada neprijateljski nastrojena raspoložena prema Siriji. To neprijateljstvo može završiti kada se francuska vlada odrekne svoje politike.

LeFigaro/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari