Pratite nas

Intervju sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada!

Objavljeno

na

Francuski dnevni list Le Figaro je objavio ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, koji je naglasio kako Sjedinjene Američke Države i Francuska, novi saveznik Washingtona nakon odluke britanskog parlamenta da oružane snage Ujedinjenog Kraljevstva ne sudjeluju u agresiji na Siriju, ‘ne vide što čine i da su odlučili podržati teroriste i islamske ekstremiste koji su opasnost ne samo za regiju, nego i za cijeli svijet’.

Intervju sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada za francuski dnevni list Le Figaro, prenio je Advance.hr i objavljujemo ga u cijelosti:

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, imate li dokaze da vaša vojska nije koristila kemijsko oružje u napadu 21. kolovoza u predgrađu Damaska u kojem je poginulo preko 1000 ljudi, kao što vas optužuju Barack Obama i Francois Hollande?

Bashar Al-Assad: Prije svega, za takvu optužbu se moraju pružiti dokazi koji će potkrijepiti tu tvrdnju. Tražili smo od njih da predoče samo mali dio dokaza koje imaju i nisu bili u stanju to učiniti. Budući da se njihova vanjska politika treba prilagoditi interesima vlastitog naroda, mi smo ih pozvali da to učine radi svog javnog mnijenja i neka zbog toga potkrijepe te tvrdnje. Opet to nisu učinili. Drugo; gdje je logika da mi počinimo takav napad? Dvije i pol godine nakon izbijanja krize sa sigurnošću vam mogu reći da je situacija na terenu puno bolja nego što je bila prije godinu dana. Kako netko može pomisliti da vojska koja čini značajne napretke na terenu koristeći konvencionalno naoružanje odjednom počne koristiti oružje za masovno uništenje?
Ja ne potvrđujem, niti negiram, da posjedujemo takvo oružje i to nije tema rasprave. Međutim, vojska koja ima takvo oružje i odluči se koristiti njime, je li normalno pomisliti da će ga koristiti u područjima gdje su joj razmještene vlastite postrojbe? Gdje je tu logika? Osim toga, kako je moguće da u napadu kemijskim oružjem u gusto naseljenom predgrađu nije poginulo barem desetak tisuća ljudi?

Le Figaro: Jesu li vojnici sirijske vojske ozlijeđeni u napadu tim oružjem?

Bashar Al-Assad: Da. U području Baharia u predgrađu Damaska, a inspektori Ujedinjenih naroda su se sreli s njima u bolnici.

Le Figaro: Pojedinci tvrde kako vaša vojska ostavaruje napredak na terenu, ali drugi tvrde kako pobunjenici napreduju i da ste ih zbog toga htjeli uništiti?!

Bashar Al-Assad: Sporna područja su stambene četvrti. Uporaba kemijskog oružja u tim područjima bi uzrokovala smrt na desteke tisuća ljudi. Sve optužbe se temelje na neprovjerenim tvrdnjama koje su teroristi potkrijepili slikama i video-zapisima objavljenim na internetu.

Le Figaro: Amerikanci su izjavili da su presreli telefonski razgovor između državnih dužnosnika i časnika u vojsci koji daju zapovijed za korištenje tog oružja ?!

Bashar Al-Assad: Kada bi Amerikanci, Francuzi i Britanci imali i jednu trunku dokaza, oni bi to pokazali prvog dana. Ne želimo se upuštati u osporavanje glasina i sumnjivih navoda. Mi i dalje tvrdimo: ako imaju bilo što, neka to onda i pokažu.

Le Figaro: Je li moguće da je netko iz užeg kruga ili službenika u sirijskoj vojsci donio odluku bez vašeg znanja?

Bashar Al-Assad: Bez obzira da li mi posjedujemo ili ne takvo oružje, sve zemlje u svijetu imaju pravilo da je odluka oko njegovog korištenja centralizirana i to su povjerljive vojne informacije.

Le Figaro: Međutim, to je ono što je Jihad Makdissi naveo.

Bashar Al-Assad: Ne, Jihad je tada rekao da bi mi mogli posjedovati to oružje, ali ga ne i koristiti. Imamo li ga mi ili ne, to su unutarnja sirijska pitanja.

Le Figaro: Predsjednik Obama je odgodio je vojni udar na Siriju. Kako to objašnjavate?

Bashar Al-Assad: Neki su Obaminu odluku da povuče ili odgodi odluku o udaru na nekoliko dana ili tjedana, jer to vodi u rat sa Sirijom ,vidjeli kao znak slabosti, a drugi su pak to vidjeli kao odluku snažnog vođe moćne zemlje.
Iz moje perspektive, snaga je u vašoj sposobnosti da spriječite ratove, a ne da u njih ulazite. Snaga je i sposobnost znati se ustati i priznati svoje pogreške. Da je Obama jak državnik, on bi ustao i rekao kako nema dokaza da je sirijska vlada koristila kemijsko oružje. On bi ustao i rekao da je najbolji put ka napretku čekati rezultate istrage UN-a i raditi kroz Vijeće sigurnosti. Međutim, kako vidim, on je slab jer je podlegao pritisku manjih skupina u zemlji i prijeti vojnom akcijom. Kao što sam rekao: jaki lideri su oni koji su znali spriječiti ratove, a ne oni koji ih potpiruju.

Le Figaro: Što kažete o članovima Kongresa čiji će glasovi odlučiti hoće li ili neće biti vojne akcije?

Bashar Al-Assad: Prije nego što glasuju bi sebi trebali postaviti pitanje: ‘Koji su prethodni ratovi koristili Americi ili čak Europi?’. Što je svijet postigao s ratom u Libiji i širenjem terorizma sa svim posljedicama? Što je svijet postigao ratom u Iraku i drugim mjestima? Što će svijet postići time što podržava terorizam u Siriji?
Članovima Kongresa je povjerena dužnost da štite interese zemlje onako kako najbolje znaju. Prije nego što budu glasali, oni moraju preispitati odluku u interesu vlastite zemlje. U interesu SAD-a nije da produži nestabilnost i ojača ekstremizam na Bliskom istoku. Americi nije u interesu da širi ratove u svijetu koje je započeo George W. Bush.
Kada bi razmišljali logično i u interesu svoje zemlje, znali bi da nema nikakve koristi od tih ratova. Međutim, mnogi od njih u političkom odlučivanju nisu savladali vještinu logike.

Le Figaro: Ako do njih dođe, kako ćete reagirati na napade?

Bashar Al-Assad: Ako razmišljamo o Bliskom Istoku kao buretu baruta koje je blizu požara koji dolazi sve bliže, onda postaje jasno kako problem nije u sirijskom odgovoru na napad, nego ono što će se dogoditi nakon prvog udara. Arhitekti ovog rata mogu definirati samo prvi napad. Drugim riječima, oni mogu odrediti što će učiniti, ali nakon toga je nemoguće predvidjeti što će uslijediti. Nakon što situacija eksplodira i svatko izgubi kontrolu, nitko ne može odrediti krajnji ishod. Međutim ono što je sigurno je širenje kaosa, ratova i ekstremizma u svim njegovim oblicima i to posvuda, ne samo unutar Sirije.

Le Figaro: Postoji li opasnost da se sve pretvori u regionalni sukob?

Bashar Al-Assad: Naravno. To je prvi i najveći rizik. Ovdje više nije riječ samo o Siriji, već o cijeloj regiji koja je povezana; društveno, politički i vojno. Rezultat toga je da je ovo izazov za regiju, a ne samo Siriju.

Le Figaro: Je li moguće da će Izrael biti jedan od vaših ciljeva ?

Bashar Al-Assad: Ne očekujete valjda da ću ovdje javno objaviti kako ćemo reagirati?! Nije realno da objavljujemo naše planove, ali kao što sam rekao, postoje mnogi igrači koji su uključeni u sve ovo i ograničiti razgovor na samo jednog od njih umanjuje značaj onoga što će uslijediti.

Le Figaro: Što kažete za Jordan? Poznato je da pobunjenici tamo prolaze kroz obuku?

Bashar Al-Assad: Naša politika je uvijek bila da našim problemima ne opterećujemo susjedne zemlje. Znamo za tisuće terorista koji su u Siriju ušli preko Jordana i Jordan je najavio kako neće služiti kao poligon za vojnu kampanju protiv Sirije. Međutim, ako u Siriji ne uspijemo u borbi protiv terorizma, možemo samo očekivati da će se sve ovo proširiti na druge zemlje. To znači da će u regiji doći do kaosa i širenja ekstremizma.

Le Figaro: Upozoravate li time Jordan i Tursku?

Bashar Al-Assad: Rekli smo im to ranije i priopćili izravno ili neizravno. Vjerujem da je Jordan, unatoč pritisku koji se vrši na tu zemlju, potpuno svjestan situacije i da na ovaj način samo podupire terorizam. Što se tiče Erdogana, mislim da on nema pojma o tome što radi. Naš prioritet je borba protiv terorizma u Siriji.

Le Figaro: Kako će vaši saveznici – Hezbollah i Iran – odgovoriti na napad? Ukoliko do napada dođe, računate li na njihovu podršku?

Bashar Al-Assad: Ne želim govoriti u njihovo ime. Njihovi stavovi su više nego jasni. Svi smo svjesni da je ovo regionalni problem i u toj situaciji je nemoguće odvojiti interese Sirije, Irana, Hezbollaha i ostalih zemalja koje nas podržavaju.
Danas, stabilnost u regiji ovisi o situaciji u Siriji i Rusija je toga u potpunosti svjesna. Rusija ne brani predsjednika, ni Siriju, nego brani stabilnost regije. Procjenjivati situaciju kroz prizmu sirijsko-iranskog saveza je naivno i pojednostavljeno. Riječ je o situaciji koja ima daleko veći značaj.

Le Figaro: Jesu li Rusi pokušali uvjeriti Amerikance da ne pokrenu napad?

Bashar Al-Assad: Ne vjerujem da bilo tko može vjerovati Amerikancima i ne vjerujem da postoji zemlja u svijetu koja može jamčiti što će Amerikanci poduzeti u nekoj zemlji u svijetu. Besmisleno je onda tražiti da ih se u nešto uvjerava. Amerikanci ujutro imaju jedan stav, a navečer sasvim suprotan. Sve dok SAD ne poštuje ili ne želi slušati UN, ne možemo biti sigurni ni u što.

Le Figaro: Kako se može zaustaviti rat? Kriza u Siriji traje više od dvije i pol godine i vi ste predložili Vladu nacionalnog jedinstva. Međunarodna zajednica je predložila “Ženevu II”. Kako se može zaustaviti krvoproliće u Siriji?

Bashar Al-Assad: Rješenje na početku je bilo drugačije nego što je to danas. Od samog početka sam govorio kako se rješenje može postići kroz dijalog koji će dovesti do političkih promjena. Današnja situacija je drugačija. Mi se danas borimo protiv terorista. 80-90% pobunjenika je povezano s Al Qaedom i oni nisu zainteresirani za političke reforme ili reforme zakona. Jedini način rješenja tog problema je – poraziti ih. Tek onda možemo govoriti o političkim promjenama. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da rješenje leži u zaustavljanju dolaska terorista u Siriji. Treba im presjeći financijsku, vojnu i svaku drugu podršku koju dobivaju.

Le Figaro: Tko ih podržava?

Bashar Al-Assad: Prvenstveno Saudijska Arabija, a slijede Turska i Jordan koji šalju strane plaćenike u Siriju, kao i Francuska, Amerika i Velika Britanija.

Le Figaro: Imate li dokaze da Francuska podržava teroriste?

Bashar Al-Assad: Očigledan je primjer francuski politički stav i provokativna uloga koju ima Francuska, jednako kao i Katar i druge zemlje.

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, jeste li spremni pozvati oporbu da dođe u Siriju i jamčiti im sigurnost, a sve kako bi se do rješenja došlo mirnim putem?

Bashar Al-Assad: U siječnju ove godine smo pokrenuli inicijativu koja bi ih zadovoljila i kako bi se učinili pomaci u iznalaženju političkog rješenja. Međutim, tome su se usprotivili Katar, Francuska i još neke zemlje. To dakle nije sirijska oporba, jer slijedi zapovijedi svojih gospodara koji su im zabranili da sudjeluju u toj inicijativi. Ta je ‘oporba’ od samog početka proizvedena u inozemstvu i nema potporu domaćeg stanovništva. I pored svega toga, mi smo ih pozvali, ali se oni nisu odazvali.

Le Figaro: Navodno nisu došli zbog straha. Bojali su se da će biti zatočen kao Abdul Aziz Al-Khayer. Možete li im dati bilo kakve garancije?

Bashar Al-Assad: Mi smo jamčili sigurnost svakom članu oporbe koji u Siriju dođe radi dijaloga. Međutim, oni ili nisu željeli doći, ili možda nisu dobili dopuštenje za dolazak. Nijedan član oporbe nije ubijen, ni zarobljen. Prijatelji Abdula Aziza Al-Khayera su svi u Siriji, što možete provjeriti. Zašto bi mi zatočili jednog od njih, a na slobodi ostavili ostale? Gdje je logika u tome ?

Le Figaro: Kako objašnjavate stav Francuske prema vama? Nekada ste bili prijatelj sa Sarkozyjem i imali prijateljski odnos s Francuskom koju ste posjetili nekoliko puta. Kako objašnjavate ovaj zaokret?

Bashar Al-Assad: To nije bio prijateljski odnos. Bilo je jasno od samog početka da se Francuska, na zahtjev Amerikanaca, pokušavala uplitati u sirijsku politiku. Čak i pozitivni pomak prema Siriji 2008. se dogodio zbog katarskog utjecaja. Potom je došlo do zaokreta 2011. Francuska politika prema Siriji u potpunosti je u skladu s američkim i katarskim željama.

Le Figaro: Francuski parlamentarci će se sastati u srijedu. U Francuskoj se već vodi velika debata i mnogi vjeruju da je Hollande otišao predaleko. Koja je vaša poruka francuskim parlamentarcima prije glasanja o napadu na Siriju?

Bashar Al-Assad: Prije nekoliko dana je francuski ministar unutarnjih poslova izjavio je kako “francusko sudjelovanje ovisi o američkom Kongresu” i nije spominjao francuski parlament. Dopustite mi onda da vam postavim pitanje. Za koga radi francuska vlada? Polaže li ona račune francuskom parlamentu ili u američkom Kongresu? Od 2003. i invazije na Irak, kao i u svim slučajevima ranije, Francuska je izdala svoju neovisnost i postala dio američke vanjske politike. To vrijedi i za Chiraca nakon rata u Iraku, Sarkozyja, a danas za Hollandea.
Dakle,stvarno se pitam hoće li francuski parlament Francuskoj vratiti neovisnot i hoće li odluka biti francuska? Nadajmo se da će biti tako. Ako žele raditi u interesu Francuske, kako će predstavnici francuskog naroda stati na stranu ekstremizma i terorizma? Hoće li oni podržavati one koji su počinili napad 11. rujna u New Yorku, ili možda one koji su izveli bombaški napad na podzemnu željeznicu u Španjolskoj? Hoće li predstavnici francuskog naroda dati podršku onima koji su ubijali nevine ljude u Francuskoj?
Kako je to moguće da su protiv pojedinaca poput Mohammeda Meraha u Francuskoj, a podržavaju druge poput njega u Siriji? Kako se Francuzi bore protiv terorizma u Maliju i podržavaju ga u Siriji? Hoće li Francuska usvojiti američki model i dvostruke standarde? Kako će parlamentarci uvjeriti francusku javnost da je njihova zemlja sekularna, a u isto vrijeme podržavati ekstremizam i sektaštvo u ostalim dijelovima svijeta? Kako se mogu u Francuskoj zalagati za demokraciju, a zemlja koja je njihov najveći saveznik je Saudijska Arabija koja još živi u srednjem vijeku?
Moja poruka francuskim parlamentaracima je: vratite se na načelima Francuske revolucije na što je cijeli svijet ponosan: ‘Sloboda – Pravda – Jednakost’.

Le Figaro: Naveli ste francuske nacionalne interese, a što će se dogoditi ako Francuska bude sudjelovala na bojnom polju u Siriji?

Bashar Al-Assad: Ja ne znam što su vaši interesi i sve će ovisiti o posljedicama rata. No, Francuska će svakako mnogo izgubiti. Riječ je o mržnji i preziru prema francuskoj politici i to će neizbježno utjecati na francuske interese u regiji. Osim toga, za razliku od prijašnjih vremena, važne zemlje u regiji su počele gledati dalje od Europe; prema Istoku i za novim savezništvima gdje između zemalja postoji međusobno poštovanje.

Le Figaro: Vi apelirate na racionalnost i razum?

Bashar Al-Assad: Za racionalnost i etiku.

Le Figaro: Planirate li se kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima?

Bashar Al-Assad: Kada za to dođe vrijeme to će ovisiti o volji sirijskog naroda. Ako budem osjetio da postoji jaka želja da se uključim, ja ću to učiniti i neću oklijevati, ali i obrnuto. Možda nemamo točne procjene u ovom trenutku, ali imamo jake pokazatelje. Kada se protiv vas bore teroristi iz više od 80 zemalja, a koje podržava zapad i neke arapske zemlje, da vas vaš narod ne prihvaća, ne bi mogli opstati. Sirija se uspjela oduprijeti dvije i pol godine i to je najveći pokazatelj jake podrške u narodu.

Le Figaro: Koliko ste se još spremni boriti?

Bashar Al-Assad: Imamo dvije mogućnosti – ili ćemo braniti našu zemlju od terorizma ili se predati. Povijest na ovim prostorima još nije upoznala predaju, a vidjela je mnoge ratove. Ovdje se nitko nije, niti će se ikada predati.

Le Figaro: Tko će se boriti i žrtvovati svoj život za Siriju?

Bashar Al-Assad: Kad je u pitanju patriotizam, svi ćemo stati u obranu naše zemlje, bilo da je riječ o građaninu ili predsjedniku. Ovdje se ne govori o pojedincu, nego o cijelom narodu.

Le Figaro: Hoćete li vi preuzeti odgovornost za greške koje su počinjene, uključujući i one od strane vojske i snaga sigurnosti? Hoćete li priznati da su neke greške ipak počinjene?

Bashar Al-Assad: Svako ljudsko biće koje radi čini greške. Onaj koji ne griješi – ili nije ljudsko biće, ili ništa ne radi. Ja sam ljudsko biće i ja radim. Međutim, kada želite procijeniti svoje pogreške morate uzeti u obzir događaje koji su se zbili prije i tek onda govoriti o učincima svojih odluka. Mi smo trenutno u samom srcu bitke, a kad se to završi, možemo procijeniti rezultate i utvrditi da li smo bili u pravu ili u krivu o pojedinim pitanjima.

Le Figaro: Jeste li sigurni u pobjedu u u ovoj borbi?

Bashar Al-Assad: Povijest našega kraja nas uči da kad se naši ljudi brane, neminovno pobjeđuju. Ovo nije rat protiv predsjednika ili vlade. Ovo je rat protiv cijele jedne zemlje i mi ćemo biti pobjednici.

Le Figaro: Vaša vojska je izgubila nadzor nad određenim područjima na sjeveru, istoku i jugu. Vjerujete li da možete vratiti ta područja?

Bashar Al-Assad: Problem nije u teritoriju koji je pod našom ili kontrolom militanata i nema područja u koje vojska nije ušla, ako je bila odlučila ući. Već sam rekao, da je najveći problem kontinuirani dolazak terorista preko granice i ono što čine na područjima na kojima su se ubacili.

Le Figaro: Moratinos, vaš bivši prijatelj, rekao mi je prije nekoliko dana da ne može shvatiti što je u glavi Bashara Al-Assada i kako je moguće da čini takvo nasilje u svojoj zemlji.

Bashar Al-Assad: Postoji analogija koja to može pojasniti. Francuska je dozvolila da se ubijaju teroristi koji prijete francuskim građanima? Kakav je bio odgovor Britanije u nemirima prošle godine? Zašto je vojska bila razmještena u Los Angelesu u devedesetima? Zašto je drugim zemljama dopušteno da se bore protiv terorizma, a Sirije ne? Zašto je Mohammedu Merahu zabranjeno da ostane živjeti u Francuskoj i da ubija civile, a teroristima u Siriji mora biti dopušteno da žive i ubijaju nevine ljude?

Le Figaro: Gospodine predsjedniče, kako je vaša svakodnevnica promijenila od početka krize? Neki sugeriraju da nakon dvije i pol godine Bashar Al-Assad vodi zemlju kao da je u miru.

Bashar Al-Assad: To je ono što sam rekao ranije. Zapad tvrdi da je protiv mene i sirijski narod. No, ako sam sam, kako sam mogao voditi ovu zemlju? Sve to nema nikakve logike. Ja mogu nastaviti voditi zemlju samo zbog javne podrške i snage sirijske države. Nažalost, na zapadu ne vidite ovu stvarnost objektivno.

Le Figaro: Ima francuskih novinara koji su zarobljeni u Siriji. Znate li išta o tome i drže li ih sirijske vlasti?

Bashar Al-Assad: Mislite li da ih držimo?

Le Figaro: Oni su zarobljeni u sjevernoj Siriji, no imate li podatke o njihovoj sudbini?

Bashar Al-Assad: Ako su taoci terorista, morati ćete pitati njih. Ako je bilo tko je uhićen od strane vlade zbog ilegalnog ulaska u zemlju, biti će mu suđeno i ići će u zatvor. Oni će se suočiti s optužbama prema sirijskom zakonu i to je poznato javnosti.

Le Figaro: Tražite li suradnju s Francuskom o sigurnosnim pitanjima? To je područje u kojem se dobro surađivalo u prošlosti.

Bashar Al-Assad: Svaka suradnja, bilo da je sigurnosna, vojna ili ekonomska zahtijeva politički konsenzus. Vi ne možete održavati suradnju o sigurnosnim pitanjima s jednom zemljom kada postoji sukob interesa.

Le Figaro: Kada je vaš otac preminuo posjetili ste Francusku i primio vas je predsjednik Chirac. Svi su u vama gledali mladog i obećavajućeg uspješnog predsjednika. Danas, nakon krize, ova se slika promijenila. Koliko ste se vi kao osoba promijenili?

Bashar Al-Assad: Ovo je zahtjevno pitanje. Da li je prirodno da se osoba promijeni? Mediji mogu manipulirati i stvoriti sliku o svakome, ali stvarnost ostaje ista. Ja pripadam sirijskom narodu i braniti ću njegove interese i neovisnost i neću podleći vanjskom pritisku. Surađivati ću s drugima u interesu moje zemlje. To je ono što nikada nisu uspjeli razumjeti. Oni su pretpostavili da će lako utjecati na mladog predsjednika i da sam zbog toga što sam studirao na zapadu izgubio izvornu kulturu. To je naivan i plitak stav. Ja se nisam promijenio. Oni su ti koji su me u samom početku željeli vidjeti u drugačijem svjetlu. Moraju prihvatiti sliku sirijskog predsjednika koji brani neovisnost svoje zemlje.

Bashar Al-Assad: Svi oni koji podržavaju teroriste, financijski ili vojno, su neprijatelji sirijskog naroda. Svatko tko olakšava ubijanje sirijskog vojnika ili radi protiv interesa Sirije i njenog naroda je neprijatelj Siriji. Ja ne mislim na francuski narod, jer vjerujem da francuska vlada radi protiv interesa i volje njezinih ljudi. Francuski narod nije naš neprijatelj, ali politika francuske vlade šteti sirijskom narodu.

Le Figaro: Je li francuska vlada neprijatelj Siriji?

Bashar Al-Assad: Politika francuske vlade je neprijateljska prema sirijskom narodu. U ovim okolnostima možemo reći kako je francuska vlada neprijateljski nastrojena raspoložena prema Siriji. To neprijateljstvo može završiti kada se francuska vlada odrekne svoje politike.

LeFigaro/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari