Pratite nas

Intervju

INTERVJU Večernjeg lista: Andrija Rašeta

Objavljeno

na

Nedjeljni Večernji list, donekle umjerenija tiskovina od nekih klasičnih režimskih tiskovina, donosi intervju sa zloglasnim Andrijom Rašetom, umirovljenim general-pukovnikom okupatorske Jugoslavenske narodne armije, komunističke armade koja je te 1991. razorila pola Hrvatske, između ostaloga i Vukovar. Dakle, radi se o potencijalnom ratnom zločincu.

‘Časni general’, kako u Večernjaku o sebi govori čovjek koji je tijekom agresije na Hrvatsku bio poznat kao onaj koji je u ime JNA i Slobodana Miloševića pregovarao s hrvatskom stranom, odnosno, s našom vojskom, tada Zborom narodne garde glede povkačenja JNA iz Hrvatske te prvenstveno Zagreba,  Sjećate li se pregovora u hotelu ‘I’ u Zagrebu jeseni 1991. koje je s hrvatske, oslobodilačke i antifašističke, strane vodio general Imre Agotić, ti pregovori zapravo su sličili ucjenama, nipošto pregovorima.

Tada je Rašeta, koji danas ima oko osamdeset godina, bio komandant divizije načelnika štaba 5. armijske oblasti sa sjedištem u Zagrebu, Andrija Rašeta tada je, kao general pukovnik, visoko pozicionirani oficir ondašnje zločinačke vojske, obnašao dužnost zamjenika načelnika Generalštaba JNA, dakle, radi se o skupu razbojnika. Radi se o čovjeku koji je bio jedan od zapovjednika JNA tijekom agresije te vojske na susjednu Sloveniju, a prije nego li ta armada okrenula Hrvatskoj, stvarnom svom cilju.

Mnogi zapravo Rašetu smatraju odgovornim za zločine u Vukovaru, u vukovarskoj bolnici, u kojoj je, zlobnici će reći, profesionalno sve pacijente ‘lečio’ ‘lekar’ Vojislav Stanimirović, nakon što su ‘izlečeni’ svi su poslani na oporavak, na Ovčaru, gdje im je bilo dobro te su tamo i ostali.

Isto tako Rašetu se smatra odgovornim zbog odbijanja da se pošalje helikopter prema Hrvatskoj Kostajnici 1991. koji bi vjerojatno spasio život legendarnom snimatelju HTV-a, Gordanu Ledereru, koji je umro pogođen od strane srpskih fašista i komunista.  Ako takav čovjek, dakle, Rašeta, koji ‘mirno spava’ i koji bi se ‘vratio’ tamo gdje je otišao nakon što je opustošio pola te zemlje iz koje je otišao, nije zaslužio nedjelju u Večernjem listu, dok Veljko Marić, nedužni hrvatski branitelj, čami u Srbiji u zatvoru, potpuno zaboravljen, izdan, onda zaista bi se zabrinuli za naše medije, pa i za ‘umjereni’ Večernjak. Blago Hrvatskoj s ovakvim medijima, posebno, blago braniteljima.

Tko zna, možda ‘mirno spavajućem’ general-pukovniku poziv za povratak uputi ‘legendarna’ Vesna Teršelič, borac za ljudska prava koji žrtvama velikosrpskog terora u Vukovaru ni svijeću nije zapalila? Ne zaboravimo da se Rašetu povezuje i s neuspjelim pokušajem atentata na prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, 7. listopada 1991. Da je Milošević uspio u tome možda bi i Mira Marković dobila svoju nedjelju u hrvatskim medijima?


Pročitajte Intervju koji prenosimo u cijelosti:

Intervju s danas 80-godišnjim umirovljenim general-pukovnikom JNA Andrijom Rašetom prenosimo s portala Večernjeg Lista kojega su novinari VL-a obavili  u prostorijama beogradskih Dnevnih novina nakon čak mjesec dana pregovora.

Iako već 20 godina u mirovini, Andrija Rašeta još uvijek vojnički postupa. Poslije sat vremena monologa i predavanja koje nam je održao prije samog intervjua zatražio je od nas novinarske akreditacije jer, kako kaže, otkud on zna da smo novinari i koje su naše namjere. General Rašeta išao je toliko daleko u svom oprezu da nam je na kraju intervjua priznao da je sa sobom donio i pištolj jer je on školovan vojnik koji je u službi bio 40 godina te uvijek mora biti spreman na sve. Andrija Rašeta hrvatskoj je javnosti poznat kao general-pukovnik JNA koji je obnašao dužnosti komandanta divizije, načelnika štaba 5. armijske oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu i zamjenika načelnika Generalštaba JNA. Bio je jedan od zapovjednika JNA tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji. Predstavljao je JNA kada su se vodili pregovori o njezinu povlačenju iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi ga smatraju odgovornim za ulazak paravojne srpske formacije u vukovarsku bolnicu te za likvidaciju ranjenih i zarobljenih na Ovčari kao i za odbijanje slanja helikoptera da spasi život ranjenom Gordanu Ledereru, snimatelju Hrvatske radiotelevizije.

:: Generale Rašeta, osjećate li krivnju za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj i spavate li mirno?

Meni je savjest čista. Spavam mirno i ne osjećam nikakvu krivnju.

:: A kada svake godine na dan pada Vukovara na TV ekranima gledamo stravične slike tragedije Vukovaraca, osjećate li barem grižnju savjesti i u sebi kažete: zašto nisam spasio te ljude kada sam mogao?

Ja za zločine u Vukovaru ne osjećam krivnju. Svi koji su počinili zločine, bez obzira na kojoj strani, moraju odgovarati. Vi mene napadate! Da ja vas pitam – jeste li čuli za termin spržena zemlja? Znate li gdje je to? Prostor Medačkog džepa! Tako su je vojnici Ujedinjenih naroda nazvali nakon što su je hrvatski vojnici oslobodili od srpskih snaga.

:: Generale, ja sam čuo da Vukovar, zaleđe Dubrovnika, Škabrnju i svaki prostor koji su poharale srpske paravojne formacije i pripadnici JNA nazivaju “sprženom zemljom”. Smatrate li se odgovornim za ratne zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj?

Ne smatram se odgovornim ni za jedan zločin koji se dogodio u Hrvatskoj. Neki moji kolege i ja poštovali smo prirodne i međunarodne konvencije u ratu jer znali smo da će svaki zločin biti sankcioniran bez obzira na to gdje je i kada počinjen.

:: Jeste li bili u Hrvatskoj nakon što ste s JNA napustili Hrvatsku?

Nisam jer sam vidio na Hrvatskoj televiziji kako je neki čovjek iz Osijeka, koji je živio na prvoj crti bojišta i kojem je srušena kuća, pred kamerom govorio da mu je onaj četnik general Rašeta srušio kuću. I država stoji iza tih svjedoka. Zbog toga se nikada nisam vratio u Hrvatsku jer na temelju te izjave mogu biti uhićen i pritvoren.

:: Ako smatrate da niste počinili nikakav zločin, zašto se bojite doći u Hrvatsku?

Naravno da se bojim doći u Hrvatsku. Danas je dovoljno da dvoje ljudi kažu da je Andrija Rašeta srušio njihovu kuću i ja ću za to odgovarati bez obzira na to što se to nije dogodilo. Imam 80 godina i nije mi potrebno da me negdje na graničnom prijelazu zaustave, pritvore i zadrže u pritvoru mjesec, dva, tri, dok ne saslušaju sve svjedoke. Samo se zbog toga bojim ići u Hrvatsku iako imam pouzdane informacije iz hrvatskog pravosuđa kako nije podnesena nikakva kaznena prijava ni podignuta optužnica protiv mene.

:: Pa dobili ste jamstva i od predsjednika Josipovića i od premijera Milanovića da se možete vratiti u svoj Donji Lapac?

Ma dajte, molim vas, to su dječje priče. Kakva jamstva? Tko meni može jamčiti sigurnost? Svatko može doći do mene, prebiti me ili čak i ubiti! Pa ne mogu ja živjeti 24 sata pod zaštitom. Ja ne znam ni Josipovića ni Milanovića osobno, ali jako dobro znam bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i ostale hrvatske političare iz 90-ih godina. Nitko mi ne može zajamčiti sigurnost, pa ni Josipović ni Milanović. Zašto bih riskirao život i došao u Hrvatsku da me ubiju ili uhite!?

:: Kontaktirate li s nekim od hrvatskih političara danas?

Bože sačuvaj! Nisam ni s kim kontaktirao. I što ja imam s njima kontaktirati? Ja sam im svoje rekao 1991. godine i ne želim više razgovarati ni s kim tko nije bio korektan ni prema meni ni prema tadašnjoj državi Jugoslaviji. Vjerujte mi da čak i kada sam pregovarao s nekim ljudima iz hrvatskog pregovaračkog tima nisam se ni rukovao jer sam znao da nisu korektni. Najkorektnija osoba bio je bivši ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak. On je bio korektan i otvoren. Sve što smo nas dvojica dogovorila bilo je ispoštovano.

:: Kažete da ste imali korektan odnos s ministrom obrane Gojkom Šuškom, a kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom?

S Tuđmanom sam imao službeni odnos. Nisam s njim mogao imati korektan odnos jer se s njegovom politikom, koju je provodio, nikada nisam slagao. Pa on je radio na razbijanju Jugoslavije.

:: S Tuđmanom se niste slagali jer je htio razbiti Jugoslaviju, ali slagali ste se s Miloševićem koji je htio stvarati Veliku Srbiju?

Ja s Miloševićem nikada nisam razgovarao. Nisam ga nikada ni vidio, ali znam da Milošević nikada nije spomenuo Veliku Srbiju. Je li njegova politika bila ispravna, o tome treba raspravljati.

:: Pa čiju je politiku stvaranja Velike Srbije onda vodila JNA, koje ste i vi bili dio? Ako nije bila politika Slobodana Miloševića, čija je bila?

Ja ne odgovaram za čitavu JNA i što su sve oni počinili. Ja samo odgovaram za Petu vojnu oblast, koja je pokrivala Hrvatsku i Sloveniju. Za druge jedinice u JNA ne mogu odgovarati. Nisam vodio ratove za stvaranje Velike Srbije. Mi smo držali jugoslavensku opciju. Nacionalistička opcija nikada me nije zanimala.

:: Tvrdite da je JNA zanimala samo jugoslavenska opcija; čije su onda bile srpske paravojne formacije koje su rame uz rame ratovale s JNA?

Paravojnih formacija nije bilo u okviru JNA ni u njezinoj nadležnosti.

:: Ako te paravojne formacije nisu bile u sklopu JNA, zašto ste onda dopustili da ratuju s vama? Sjetite se samo prizora iz Vukovara, snimke koja je obišla cijeli svijet, kada su četničke paravojne formacije ulazile u grad na tenkovima JNA i pjevale: “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!”

Imate li vi informacije da su i gdje su pripadnici JNA počinili zločine? Ako imate, objavite to! Zločine u Hrvatskoj počinile su isključivo paravojne formacije.

:: Zašto ih vi u tome onda niste spriječili? Pa u hrvatske gradove ulazili su na vašim tenkovima?

Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA

Evidentno je da su bili neki starješine iz JNA koji su kršili ratno pravo, ali odmah su bili smijenjeni. Vi govorite samo o srpskim paravojnim formacijama, a što je osnovano u Sloveniji i Hrvatskoj? Isto paravojne formacije! Što je drugo bio Zbor narodne garde nego paravojna formacija? Za nas u JNA sve su one bile ilegalne jer je po Ustavu Jugoslavije jedina vojna sila mogla biti JNA.

:: JNA je ratovala protiv Zbora narodne garde i slovenskih paravojnih formacija pod izlikom zaštite ustavnog poretka Jugoslavije. U isto vrijeme JNA je naoružavala i obučavala srpske paravojne formacije koje su počinile brojne pokolje u Hrvatskoj.

Što se mene tiče, na mojim tenkovima nitko nije ulazio i činio zločine. Što se tiče srpskih paravojnih formacija, trebate pitate generala Veljka Kadijevića i vrh JNA zašto su im to dopustili.

:: Snosite li i vi dio odgovornosti za ubojstva civila iz bolnice nakon pada Vukovara jer JNA nije poštovala sporazum o vukovarskoj bolnici koji ste vi osobno potpisali, a prema kojemu vojska nije smjela ulaziti u bolnicu?

Kako sam vam rekao na početku, moja je savjest čista. Naime, kada smo razgovarali u listopadu o izvlačenju ranjenika iz vukovarske bolnice, bilo je raznih opcija. Tada je pametnjaković, šef francuske diplomacije Bernard Kouchner predložio da ranjenike izvlačimo brodovima Dunavom. Rekao sam, nema problema, može, ali kako? Hoćemo li ih izvući iz Vukovara prema Novom Sadu? Hrvatska strana to je odbila uz obrazloženje da hrvatski ranjenici neće ići na četnički teritorij. Tada sam ponudio da idu skelom prema Bačkoj Palanci. I to su odbili. Došli smo do opcije da brodom idu do Budimpešte. Hrvatska strana tada je inzistirala da ranjenike izvlače lijevom stranom obale Dunava, gdje su bile koncentrirane snage JNA, što sam ja odbio i inzistirao da idu desnom obalom koja je bila pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska je strana i to odbila. Tada su predložili da za izvlačenje ranjenika napravimo helikopterski most Vukovar – Đakovo. Složio sam se s tim pod uvjetom da u svakom helikopteru bude jedan naš čovjek koji će nadgledati da se helikopterima iz Đakova ne vraćaju borci sposobni za borbu i naoružanje. Hrvatska je strana i to odbila. Tada sam im rekao: Šta, bre, hoćete? Ako ne pristajete na te uvjete, nema nikakvog izvlačenja. I dogodilo se ono što se dogodilo nakon pada Vukovara.

rašeta intervju

:: Zar vi, kao general, niste mogli spriječiti pokolj koji se dogodio u Vukovaru?

Nažalost, dogodio se strašan zločin u Vukovaru. Ja smatram da su za njega svi odgovorni, ako ne aktivno, onda pasivno. Najveću krivnju nosi general Mile Mrkšić i još neke starješine kao što je Veselin Šljivančanin. Jer dopustili su da vojska zarobljenike i ranjenike preda Teritorijalnoj obrani, nakon čega su svi ubijeni. Najveća je tu krivnja Mrkšića jer Šljivančanin tu nije odlučivao. I hrvatska je Vlada isto kriva što je odugovlačila s izvlačenjem tih ranjenika. Istina je da se u Vukovaru dogodio strašan zločin za koji svi koji su u njemu sudjelovali moraju odgovarati. A možda je 20 godina zatvora za Mrkšića i premalo. Ali međunarodni sud u Haagu nije pravedan. Evo vidite, oslobođeni su generali Markač i Gotovina koji bi po svim međunarodnim konvencijama morali odgovarati za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj nad Srbima.

:: Ali po tome biste onda i vi morali odgovarati za zločine po zapovjednoj odgovornosti. Ako vi tvrdite da su generali Markač i Gotovina morali odgovarati po zapovjednoj odgovornosti, zašto onda i vi ne biste odgovarali? Bili ste na čelu 5. vojne oblasti. Zašto protiv vas nisu pokrenute nikakve istrage ni podignute optužnice?

Zato što nisam sudjelovao, ni direktno ni indirektno, ni u nikakvim zločinima koji su se dogodili na prostorima bivše Jugoslavije. Bio sam vojnik koji je obavljao svoj posao – očuvanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije.

:: Kada se počelo govoriti o padu Vukovara, jeste li kontaktirali s Mrkšićem i Šljivančaninom?

Nisam imao blage veze što se dogodilo nakon pada Vukovara i nitko me nije informirao što se tamo zapravo događa. Ja sam inzistirao na izvlačenju ranjenika nakon što smo ih u listopadu izvukli 109 jer slutio sam da bi se mogao dogoditi zločin. Pa čak ni doktorica Vesna Bosanac nije znala da se dogodio zločin u Vukovaru. Možete i nju pitati! Mi smo tada razgovarali u biblioteci vojne bolnice u Zagrebu, u prosincu 1991., nakon pada Vukovara. Bili su doktorica Vesna Bosanac i pukovnik Ivan Grujić i razgovarali smo o razmjeni zarobljenika. Dok smo razgovarali, ni jednom riječju nije mi spomenula da se dogodio zločin u Vukovaru. Došla je sa mnom razgovarati o razmjeni tih ranjenika i nije znala da su već ubijeni. Jer li riječ o tome da nije znala ili nije htjela reći, to vam ne mogu reći. Ako ona nije znala, kako bih ja to mogao znati?

:: Biste li vi spriječili taj zločin da ste znali?

Apsolutno bih spriječio. Postoje dokumenti koje sam na dan pada Vukovara, ujutro, poslao generalu Mili Mrkšiću kako treba postupiti prema zarobljenicima u Vukovaru. Vjerujem da će taj dokument, kada mu se skine oznaka „stroga tajna“, kad-tad ugledati svjetlo dana i biti prezentiran javnosti. Kopiju tog dokumenta poslao sam i 1. vojnoj oblasti.

:: Sigurno ste znali da postoje četničke i druge paravojne formacije koje ratuju uz JNA i znali ste što će se dogoditi kada ste slali Mrkšiću taj dokument.

Nisam ja znao ni za kakve četničke ni paravojne formacije. Iskreno da vam kažem, nikada nisam priznao nikakvu paravojnu formaciju. To, uostalom, i nije bila paravojna formacija, već pripadnici sigurnosne službe Srbije na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, tadašnjim šefom sigurnosne obavještajne službe Jugoslavije, koji su se pretvorili u paravojne formacije pod zapovjedništvom Teritorijalne obrane SAO Krajine. A što se tiče zarobljenika, tadašnji predsjednik SAO Krajine Goran Hadžić, koji se danas nalazi u Haagu, tražio je od JNA da se njemu predaju. Tada je JNA zarobljenike predala Hadžićevoj Teritorijalnoj obrani. To su moja saznanja i informacije koje imam. Tko ih je ubio i što se uistinu dogodilo, to znaju Goran Hadžić, Aleksandar Vasiljević i Mile Mrkšić. Ja sam trebao biti svjedok u Haagu na suđenju Goranu Hadžiću. Sa mnom su već i kontaktirali iz Haaga i pitali za jedan dokument koji sam potpisao i na engleskom i na srpsko-hrvatskom jeziku. Potvrdio sam im da je to moj potpis na tom dokumentu.

:: Zašto mislite da je opsada Vukovara bila taktička pogreška JNA?

Moje je mišljenje da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka – Pakrac – Virovitica. To se moglo učiniti. Nije se trebalo toliko zadržavati oko Vukovara. Mogli su s manjim jedinicama blokirati Vukovar i nastaviti prema zapadu. Što bi se dogodilo da je vrh JNA slušao moje mišljenje? Prvo, Vukovar bi sam pao, bio bi potpuno opkoljen, bez streljiva, nema ulaza ni izlaza. Tada bismo mi presjekli i potpuno neutralizirali Hrvatsku koja bi ostala paralizirana. Ali nažalost, moj je plan bio odbačen, a još je prerano da govorim zašto ga vrh JNA nije prihvatio.

:: Je li pokušaj atentata na Franju Tuđmana, kada su bombardirani Banski dvori, bio vaš plan?

Bože sačuvaj! Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA. Svaki put kada bi se u zrak digao avion oni bi proglasili zračnu uzbunu. Ni danas nitko ne zna što se točno dogodilo s Banskim dvorima. Taj dan smo Franjo Tuđman i ja telefonski razgovarali. Nalazio se u skloništu u Banskim dvorima i pitao me kojim povodom avioni JNA bombardiraju Zagreb. Istog trenutka zvao sam nadležne u ratne zrakoplovne baze. Kažem im, čujem bombardere koji nadlijeću Zagreb u niskom letu, što se tu događa? Odgovorili su mi – ništa dramatično. To mi bacamo svjetleće bombe iznad Medvednice da osvijetlimo područje. U isto vrijeme vršimo ratnu psihozu nad hrvatskim dužnosnicima. Pitao sam ih: “Hoćete li bombardirati Zagreb?” Odgovor je bio: “Ne pada nam na pamet!” Tada sam nazvao Tuđmana i rekao: “Gospodine predsjedniče, nemojte nasjedati na provokacije i laži.” Tuđman mi je tada rekao: “Pa ja čujem bombardiranje.” Ne znam što se tada dogodilo, ali odgovorno tvrdim da jedini koji je mogao dati naredbu za bombardiranje Zagreba jesam ja. Ali ja to nisam naredio! Pa moja obitelj i ja živjeli smo u Zagrebu. Moji pradjedovi su rođeni u Hrvatskoj.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, je li vam ponuđeno da prijeđete u Hrvatsku vojsku?

Naravno da su bili pritisci na mene od hrvatske vlasti da idem u mirovinu ili da napustim JNA i prijeđem u Hrvatsku vojsku. Ponuđena mi je i visoka vojna i politička funkcija.

:: Zašto niste to prihvatili?

Nisam htio pristati unatoč tome što sam ja građanin Hrvatske u kojoj sam se i rodio. Moji roditelji rođeni su u Austro-Ugarskoj, a ne u Jugoslaviji. Možda je prirodno da ja pripadam hrvatskoj strani, ali svjetonazorski sam pripadao srpskom narodu u Hrvatskoj i nije mi se sviđalo to što se Hrvatska tada htjela odvojiti od Jugoslavije. Zato nisam pristao na ponude.

:: Opisuju vas kao izuzetno krutog pregovarača. Čak ni za Božić niste htjeli sklopiti primirje!?

Istina je, nisam htio pristati na primirje za Božić kako me molio tadašnji gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić. Pitao sam ga zašto bi primirje bilo samo za Božić? To ne dolazi u obzir! Ako hoćemo pričati o miru i prekidu vatre, neka bude od Save do Drave, na cijelom teritoriju Hrvatske, trajni prekid vatre. Nisam htio pristati da oni, Hrvati, određuju pravila igre. Sad će malo slaviti za Božić, a nakon toga opet ratovati. Ja sam tada rekao: “Ne dolazi u obzir”. Sjećam se da smo uz nazočnost predstavnika EU cijelu noć pregovarali, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Nakon toga vratio sam se u Zagreb neobavljena posla, a poslije toga gospodin Kramarić mene je optužio da sam ja kriv zbog propalih pregovora o prekidu vatre. Ja sam samo rekao: “Ili trajni mir, ili nikakav mir, pa ni za Božić”.

:: Josip Perković tvrdi da vas je spriječio da odnesete 7 kg zubnog zlata iz bolničkog trezora prije povlačenja iz vojne bolnice?

Perković lupa. On nema blage veze što je bilo. Slobodno možete pitati tadašnjeg ministra zdravstva Andriju Hebranga što je bilo. On zna! Tadašnji ravnatelj vojne bolnice Dubrava rekao mi je: „Druže generale, tu imamo oko 7 kg zubnog zlata i ne znamo što ćemo s tim napraviti“. I tada je taj ravnatelj uzeo sve to zlato. Kada sam počeo pregovarati s Andrijom Hebrangom o napuštanju vojne bolnice u Dubravi, tražio sam da mi vrate to zlato ili da ga plate. Rekao je da ga ne mogu vratiti, ali da će ga platiti. I odbio sam sve moguće pregovore o sudbini vojne bolnice i povlačenja iz nje dok mi Andrija Hebrang nije na račun JNA isplatio novac za zlato i to čak prema međunarodnoj burzi u Švicarskoj – 20.000 DEM za svaki kilogram zlata. Dakle, ukupno je isplaćeno 140.000 DEM za 7 kg zlata koje je nestalo iz vojne bolnice u Zagrebu. Andrija Hebrang još je živ i pretpostavljam da ima fakturu za to što mi je platio i jako dobro zna tko je odnio zlato iz vojne bolnice.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, imate li hrvatsko državljanstvo?

Hrvatsko državljanstvo nemam. I supruga i ja predali smo zahtjeve za državljanstvo, ali oba su odbijena.

:: Osjećate li nostalgiju za Hrvatskom s obzirom na to da ste tamo rođeni i živjeli gotovo 60 godina?

Nostalgija za Hrvatskom postoji. I naravno, želja mi je vratiti se u Hrvatsku. Ne bih bio korektan prema samom sebi da kažem da nemam nostalgiju za Hrvatskom. Ali život je važniji od nostalgije. Strah je veći! Iskreno vam kažem da se bojim vratiti jer velike su šanse da me netko prebije ili ubije. Meni to ne treba. Radije ću ostatak života boraviti u Beogradu nego da mi netko zbog emocija oduzme život.

:: Pod kojim je obrazloženjem odbijen vaš zahtjev za hrvatsko državljanstvo?

U svim državama na svijetu postoji zakon prema kojem ne moraju obrazložiti zašto vam je zahtjev odbijen. Moj je odbijen uz izvanzemaljsko obrazloženje i po tom rješenju imam pravo na tužbu Upravnom sudu, što sam i učinio. Upravni sud izdao je rješenje da je Ministarstvo unutarnjih poslova s pravom odbilo moj zahtjev. Tada sam kontaktirao s predsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora Žarkom Puhovskim koji mi je rekao da mu hitno pošaljem svu dokumentaciju i da imam pravo na državljanstvo. Nakon što sam mu poslao dokumentaciju, javio mi se i rekao kako ipak nemam nikakve mogućnosti da dobijem hrvatsko državljanstvo. Kako vam nije jasno? Pa hrvatska politika raznim zakonskim rješenjima želi smanjiti postotak Srba u Hrvatskoj na samo 3 posto. To je demokratska Hrvatska koja je ušla u EU.

:: Gospodine Rašeta, vidim da je u Srbiji demokracija na vrhuncu, a poštivanje prava manjina još veće. Evo, predsjednik Srbije Nikolić djeci Bunjevaca u Vojvodini poklonio je udžbenike na ćirilici. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj uče na svom materinjem jeziku.

rasetaBunjevci nisu Hrvati. Oni sebe smatraju Srbima. Oni se mogu deklarirati kako žele, ali su Srbi. Ja mogu sada dobiti kinesko državljanstvo, ali sam Srbin. Što to znači da oni koji žive u Srbiji moraju učiti hrvatski književni jezik? Ja sam Srbin koji je rođen u Donjem Lapcu, ali ja danas isključivo baratam latiničnim pismom. Ne koristim ćirilicu. Smatram da nije prepreka mojoj nacionalnosti da pišem latinicom. Isto tako trebalo bi biti i Bunjevcima. Čudim se hrvatskom predsjedniku Josipoviću što ne prouči malo povijest Bunjevaca. Nitko im ne brani da budu Hrvati i katolici. Ali ako se Bunjevci ne bune, što se imaju Josipović i ostali u Hrvatskoj buniti?

:: Da dobijete hrvatsko državljanstvo i vratite se u Hrvatsku, što biste prvo učinili?

To je hipotetsko pitanje i ne želim o tome razmišljati jer pomirio sam se s činjenicom da se više nikada neću vratiti u Hrvatsku. I da se mogu vratiti, kamo da se vratim? U Donjem Lapcu u mojoj kući i na imanju živi hrvatski branitelj, a u stanu u Zagrebu na Sveticama živi bivši šef Vojne policije u Hrvatskoj Mate Laušić. Pa zašto me gospoda Josipović i Milanović ne obeštete jer ja sam svojim novcem platio te kuće? Više i ne razmišljam o tome da bih se ikada mogao vratiti u Hrvatsku.

:: Kontaktirate li s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj? Jeste li tražili pomoć od njih za povratak imovine ili dobivanje državljanstva?

Nemojte biti smiješni! To nisu Srbi. To su hrvatski pijuni. Oni rade što hoće hrvatska vlast i uvijek su uz vlast. Rade za svoje džepove. Što su oni napravili u ovih 20 godina za povratak izbjeglica i prognane Srbe? Ništa!

:: Žalite li za nečim što ste mogli učiniti, a niste?

Sve što sam mogao u zakonskim okvirima sam napravio. Ostalo nije bilo u mojoj moći. Ako smatraju da sam za bilo što kriv, neka me optuže i neka mi sude u Srbiji ili Hrvatskoj. Ne žalim ni za čim. I da se ponovno rodim, isto bih učinio.

:: Kad ste otišli iz Hrvatske, jeste li vjerovali da se više nikada nećete vratiti u nju?

Nikada nisam vjerovao da ću napustiti Hrvatsku. Imao sam tužan osjećaj kad sam odlazio i sve ostavio. Ipak sam se rodio i odrastao u Hrvatskoj. Nikada nisam ni pomislio da ću živjeti u Beogradu. Po rođenju sam građanin hrvatske zajednice, a po nacionalnosti sam Srbin.

:: Osuđujete li etničko čišćenje koje su počinile srpske snage nad nesrpskim stanovništvom u nekim područjima, primjerice Srebrenici i Vukovaru, genocid koji se dogodio od srpske strane nad nesrpskim stanovništvom?

To je bio zločin, a ne genocid ili etničko čišćenje. Genocid je etničko čišćenje jednog naroda u jednoj zemlji. Zločina je bilo na cijelom prostoru bivše Jugoslavije gdje se vodio građanski rat! Zločina je bilo i u Srebrenici i u Vukovaru. Ali bilo je zločina i nad Srbima. Sve su to zločini. Ono što se dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u Ulici 15. maja u Tuzli, sve su to zločini. Ili ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu što ga je počinila Merčepova bojna. I to je zločin. Evo, sada ću prvi put reći da dvoje djece koje je ostalo živo, tada 8-godišnja Gordana i 11-godišnji Dušan, spasila je hrvatska obitelj. Oni su ih skrivali kod sebe pa su kontaktirali sa mnom i doveli mi ih, a ja sam ih prebacio na sigurno u Beograd. Zbog sigurnosti te obitelji ne mogu vam više reći.

:: Dakle, priznajete da su srpske snage počinile zločine u Hrvatskoj?

Ma naravno da su zločini počinjeni i nijedan normalan čovjek ne može to ignorirati ili ne priznati.

:: Pa tko je za to odgovoran? Milošević ili vrh JNA u kojem ste vi bili?

Ma naravno da je Milošević, nisam ja! Dok sam bio u službi JNA, nisam mogao znati da Milošević priprema ili vodi zločinačku politiku. Godine 1992. otišao sam u mirovinu. Moje osobno mišljenje nije moglo utjecati ni pridonijeti promjeni Miloševićeve ideje.

[ad id=”40553″]

Večernji List/FOTO: Anto Magzan/Pixsell/Tinolovka-news/Kamenjar/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Goran Marić: Hrvatski je narod duboko ukorijenjen u povijest BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Ministar državne imovine Goran Marić u intervjuu za Večernji list BiH govorio je o ministarstvu kojemu je na čelu i svom radu, ali i o temama vezanima uz njegovu mladost u Hercegovini i život u Zagrebu.

Na pitanje o radnom vremenu ministra, Marić kaže kako ministar nema i ne može imati radno vrijeme.

„Stvar je to odgovornosti, odnosa i snage interesa da nešto napravite. Samo plivanje u poslovima resora državne imovine ne može osigurati učinkovitost obavljanja poslova. Kada je riječ o složenost ovog posla, o vlasništvu i imovini, može se pokrenuti čitava akademija… Osobno sam radio uvid u ideju te zaključio kako postoje razlozi za utemeljenje kolegija o temi država, imovina, identitet… To bi bio jedan novi dragocjeni aspekt integralnoga znanja o modernoj Hrvatskoj“, kaže ministar Marić i dodaje kako su upravo imovina i vlasništvo odredili narav političke orijentacije i ukupnih društvenih odnosa.

„U poslu osobno volim gledati cjelinu, kontekst, okolnosti, znakove, trenutačne fenomene, a najdublje sediment i uvjetovanost ukupnog stanja u Hrvatskoj. Slikovito rečeno, radim i kad spavam.”

Knjiga ministra Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“ govori o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i svemu što je do nje dovelo, a Marić kaže kako je motivacija za pisanje bio osjećaj duga prema Hrvatskoj iz kojega proizlazi dužnost da se taj slom ispravi.

„Sigurno je da aktualna Vlada ima uvide u realno stanje društva i gospodarstva. Iz toga se onda stvaraju mogućnosti povlačenja poteza. Nema brzopoteznoga i čudotvornog rješenja iako je često potrebno posegnuti i za ad hoc mjerama. Osobno sam sklon pratiti korelacije pojava i rezultata te poteze osnažiti zrelim odlukama i strategijama. Godina bilo koje vlade dovoljna je tek za identifikaciju, a i čitavi jedan mandat potreban je za pokazati bitne promjene“, kaže Marić o gospodarskoj slici Hrvatske.

Marić naglašava kako misli da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju.

Mjesec studeni je dio godine kada se cijela Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, ali je i mjesec kada se obilježava stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 1991. u Grudama je ustanovljena HZ Herceg Bosne, a okolnosti su tada bile neizvjesne i konfuzne za Hrvate u BiH, naglašava Goran Marić, rođeni Gruđanin.

„Kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH. Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas“, kaže Marić.

Hercegovačko tlo zamijenio je životom u Zagrebu, ali redovito odlazi u Grude i ističe kako dio tradicije nosi u sebi i nastoji ga osnažiti. Prošle je godine primio Večernjakov pečat „Naše gore list“ za koji kaže kako je dragocjeno priznanje.

„Ja to shvaćam kao uzvraćanje ljubavi za ljubav! Jer odlazak iz zavičaja, bez obzira na razloge, u čovjeku izaziva neki osjećaj krivnje. Trenutkom odlaska započinjemo sanjati povratak. Ali, povratak se često odgađa, kao i ispunjenje svakog čovjekova sna. Upravo na tom stvarnom i imaginarnom putu povratka šaljemo poruke kao otrgnuti list svojoj gori. A taj se list ničim ne da i ne može otrgnuti.“, kaže ministar državne imovine.

Na pitanje dolaze li bolji dani za hrvatski narod, Marić kaže:

„Kako bih se mogao smatrati ozbiljnim i odgovornim ako ne bih vjerovao u budućnost našeg naroda! Hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije odustajao. I kad je bio izložen povijesnim milenijskim dezintegracijama, a one su bile česte, nikad nije pristao ne bezuvjetnu pokorenost. Uvijek je znao sačuvati izlaze… I koliko god je ovo vrijeme kompleksno i konfuzno, njegov će um, i svjesni i nadahnuti kršćanski entitet, osigurati i sačuvati svoj suvereni misaoni i stvarni prostor. Bitno je pritom da u budućnost idemo bez antagonizama kao narod golemog povijesnog iskustva, razumno i u miru. Jer nikakvi sukobi ne vode dobru. Oni vraćaju povijest natrag, u stanje trajnog poraza i frustracija, a time u nenadoknadive gubitke. Jednako tako, ne možemo u budućnost kao narod s osjećajem manje vrijednosti, nego velikodušno u svom punom integritetu, u praktičnom i plodnom suglasju sa svojim okružjem. Mi smo narod povijesti, njezini sudionici, branitelji i graditelji. Unatoč podjelama, mehaničkim kroz velika iseljavanja, ideološkim i drugim instrumentalizacijama, sačuvali smo ime i njegovo značenje. Sačuvali smo taj instinkt, taj imunitet i memoriju. Upravo naša nas povijest može čuvati od pogrešaka, a osobito od amnezije. Devedesete su godine donijele odlučujuću autentičnost kao jamstvo za bolje dane koje spominjete. Ove činjenice zahtijevaju dostojne lidere, puninu mudrosti, orijentaciju i zajedništvo naroda.“

Sjećate li se toga istodobno i tužnog i ponosnog 18. studenoga 1991. godine i kakvi osjećaji danas naviru o tom danu?

– Vukovar je živi grad i živa stvarnost u bezbroj svojih pojava i izdanja. Kojeg god se sjetim, bilo njegovih ulica, njegovih institucija, ljudi, uvijek je to susret s njegovom dramom, slikama i poviješću, koju smo usvojili kao svoju. Ili drukčije, povijest Vukovara postala je povijest moderne Hrvatske, ali i povijest svakoga od nas.

To se najsnažnije pokazuje u mjesecu i vremenu koji su pred nama. Sami datum 18. studenoga 1991. godine – on se ne može zvati danom. To je drama, sinonim stradanja, sinonim pomračenja ljudske vrste, ali i paradigma njezina poraza. Kad već govorim o tome, osobno mislim da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju. Očito još nisu odrasle odgovornost i svijest o stvarima koje su same po sebi najveće istine o utemeljenju suverene Hrvatske. Nažalost, Hrvatska kao da još prohodava u prostorima svoje stvarnosti. I, što je nedvojbeno, Vukovar u tome nije osamljeno mjesto ni fenomen. A Dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne ima svoju emotivnu, ali i realnu političku uvjetovanost i percepciju. Stvaranje HZ Herceg Bosne u studenome 1991. u Grudama bezuvjetno je potrebno povezati s kontekstom zbivanja. Poznato je da bez nomenklature nema sadržaja, nema institucionalnoga integriteta koji uređuje i čuva odnose. Okolnosti u BiH u vrijeme uspostavljanja HZ Herceg Bosne bile su konfuzne i neizvjesne za Hrvate u BiH, a što su zbivanja ratnih devedesetih i potvrdila. A, kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH.

Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije
i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas.

Cijeli intervju pročitajte ovdje Večernji list BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari