Pratite nas

Intervju

INTERVJU Večernjeg lista: Andrija Rašeta

Objavljeno

na

Nedjeljni Večernji list, donekle umjerenija tiskovina od nekih klasičnih režimskih tiskovina, donosi intervju sa zloglasnim Andrijom Rašetom, umirovljenim general-pukovnikom okupatorske Jugoslavenske narodne armije, komunističke armade koja je te 1991. razorila pola Hrvatske, između ostaloga i Vukovar. Dakle, radi se o potencijalnom ratnom zločincu.

‘Časni general’, kako u Večernjaku o sebi govori čovjek koji je tijekom agresije na Hrvatsku bio poznat kao onaj koji je u ime JNA i Slobodana Miloševića pregovarao s hrvatskom stranom, odnosno, s našom vojskom, tada Zborom narodne garde glede povkačenja JNA iz Hrvatske te prvenstveno Zagreba,  Sjećate li se pregovora u hotelu ‘I’ u Zagrebu jeseni 1991. koje je s hrvatske, oslobodilačke i antifašističke, strane vodio general Imre Agotić, ti pregovori zapravo su sličili ucjenama, nipošto pregovorima.

Tada je Rašeta, koji danas ima oko osamdeset godina, bio komandant divizije načelnika štaba 5. armijske oblasti sa sjedištem u Zagrebu, Andrija Rašeta tada je, kao general pukovnik, visoko pozicionirani oficir ondašnje zločinačke vojske, obnašao dužnost zamjenika načelnika Generalštaba JNA, dakle, radi se o skupu razbojnika. Radi se o čovjeku koji je bio jedan od zapovjednika JNA tijekom agresije te vojske na susjednu Sloveniju, a prije nego li ta armada okrenula Hrvatskoj, stvarnom svom cilju.

Mnogi zapravo Rašetu smatraju odgovornim za zločine u Vukovaru, u vukovarskoj bolnici, u kojoj je, zlobnici će reći, profesionalno sve pacijente ‘lečio’ ‘lekar’ Vojislav Stanimirović, nakon što su ‘izlečeni’ svi su poslani na oporavak, na Ovčaru, gdje im je bilo dobro te su tamo i ostali.

Isto tako Rašetu se smatra odgovornim zbog odbijanja da se pošalje helikopter prema Hrvatskoj Kostajnici 1991. koji bi vjerojatno spasio život legendarnom snimatelju HTV-a, Gordanu Ledereru, koji je umro pogođen od strane srpskih fašista i komunista.  Ako takav čovjek, dakle, Rašeta, koji ‘mirno spava’ i koji bi se ‘vratio’ tamo gdje je otišao nakon što je opustošio pola te zemlje iz koje je otišao, nije zaslužio nedjelju u Večernjem listu, dok Veljko Marić, nedužni hrvatski branitelj, čami u Srbiji u zatvoru, potpuno zaboravljen, izdan, onda zaista bi se zabrinuli za naše medije, pa i za ‘umjereni’ Večernjak. Blago Hrvatskoj s ovakvim medijima, posebno, blago braniteljima.

Tko zna, možda ‘mirno spavajućem’ general-pukovniku poziv za povratak uputi ‘legendarna’ Vesna Teršelič, borac za ljudska prava koji žrtvama velikosrpskog terora u Vukovaru ni svijeću nije zapalila? Ne zaboravimo da se Rašetu povezuje i s neuspjelim pokušajem atentata na prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, 7. listopada 1991. Da je Milošević uspio u tome možda bi i Mira Marković dobila svoju nedjelju u hrvatskim medijima?


Pročitajte Intervju koji prenosimo u cijelosti:

Intervju s danas 80-godišnjim umirovljenim general-pukovnikom JNA Andrijom Rašetom prenosimo s portala Večernjeg Lista kojega su novinari VL-a obavili  u prostorijama beogradskih Dnevnih novina nakon čak mjesec dana pregovora.

Iako već 20 godina u mirovini, Andrija Rašeta još uvijek vojnički postupa. Poslije sat vremena monologa i predavanja koje nam je održao prije samog intervjua zatražio je od nas novinarske akreditacije jer, kako kaže, otkud on zna da smo novinari i koje su naše namjere. General Rašeta išao je toliko daleko u svom oprezu da nam je na kraju intervjua priznao da je sa sobom donio i pištolj jer je on školovan vojnik koji je u službi bio 40 godina te uvijek mora biti spreman na sve. Andrija Rašeta hrvatskoj je javnosti poznat kao general-pukovnik JNA koji je obnašao dužnosti komandanta divizije, načelnika štaba 5. armijske oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu i zamjenika načelnika Generalštaba JNA. Bio je jedan od zapovjednika JNA tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji. Predstavljao je JNA kada su se vodili pregovori o njezinu povlačenju iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi ga smatraju odgovornim za ulazak paravojne srpske formacije u vukovarsku bolnicu te za likvidaciju ranjenih i zarobljenih na Ovčari kao i za odbijanje slanja helikoptera da spasi život ranjenom Gordanu Ledereru, snimatelju Hrvatske radiotelevizije.

:: Generale Rašeta, osjećate li krivnju za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj i spavate li mirno?

Meni je savjest čista. Spavam mirno i ne osjećam nikakvu krivnju.

:: A kada svake godine na dan pada Vukovara na TV ekranima gledamo stravične slike tragedije Vukovaraca, osjećate li barem grižnju savjesti i u sebi kažete: zašto nisam spasio te ljude kada sam mogao?

Ja za zločine u Vukovaru ne osjećam krivnju. Svi koji su počinili zločine, bez obzira na kojoj strani, moraju odgovarati. Vi mene napadate! Da ja vas pitam – jeste li čuli za termin spržena zemlja? Znate li gdje je to? Prostor Medačkog džepa! Tako su je vojnici Ujedinjenih naroda nazvali nakon što su je hrvatski vojnici oslobodili od srpskih snaga.

:: Generale, ja sam čuo da Vukovar, zaleđe Dubrovnika, Škabrnju i svaki prostor koji su poharale srpske paravojne formacije i pripadnici JNA nazivaju “sprženom zemljom”. Smatrate li se odgovornim za ratne zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj?

Ne smatram se odgovornim ni za jedan zločin koji se dogodio u Hrvatskoj. Neki moji kolege i ja poštovali smo prirodne i međunarodne konvencije u ratu jer znali smo da će svaki zločin biti sankcioniran bez obzira na to gdje je i kada počinjen.

:: Jeste li bili u Hrvatskoj nakon što ste s JNA napustili Hrvatsku?

Nisam jer sam vidio na Hrvatskoj televiziji kako je neki čovjek iz Osijeka, koji je živio na prvoj crti bojišta i kojem je srušena kuća, pred kamerom govorio da mu je onaj četnik general Rašeta srušio kuću. I država stoji iza tih svjedoka. Zbog toga se nikada nisam vratio u Hrvatsku jer na temelju te izjave mogu biti uhićen i pritvoren.

:: Ako smatrate da niste počinili nikakav zločin, zašto se bojite doći u Hrvatsku?

Naravno da se bojim doći u Hrvatsku. Danas je dovoljno da dvoje ljudi kažu da je Andrija Rašeta srušio njihovu kuću i ja ću za to odgovarati bez obzira na to što se to nije dogodilo. Imam 80 godina i nije mi potrebno da me negdje na graničnom prijelazu zaustave, pritvore i zadrže u pritvoru mjesec, dva, tri, dok ne saslušaju sve svjedoke. Samo se zbog toga bojim ići u Hrvatsku iako imam pouzdane informacije iz hrvatskog pravosuđa kako nije podnesena nikakva kaznena prijava ni podignuta optužnica protiv mene.

:: Pa dobili ste jamstva i od predsjednika Josipovića i od premijera Milanovića da se možete vratiti u svoj Donji Lapac?

Ma dajte, molim vas, to su dječje priče. Kakva jamstva? Tko meni može jamčiti sigurnost? Svatko može doći do mene, prebiti me ili čak i ubiti! Pa ne mogu ja živjeti 24 sata pod zaštitom. Ja ne znam ni Josipovića ni Milanovića osobno, ali jako dobro znam bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i ostale hrvatske političare iz 90-ih godina. Nitko mi ne može zajamčiti sigurnost, pa ni Josipović ni Milanović. Zašto bih riskirao život i došao u Hrvatsku da me ubiju ili uhite!?

:: Kontaktirate li s nekim od hrvatskih političara danas?

Bože sačuvaj! Nisam ni s kim kontaktirao. I što ja imam s njima kontaktirati? Ja sam im svoje rekao 1991. godine i ne želim više razgovarati ni s kim tko nije bio korektan ni prema meni ni prema tadašnjoj državi Jugoslaviji. Vjerujte mi da čak i kada sam pregovarao s nekim ljudima iz hrvatskog pregovaračkog tima nisam se ni rukovao jer sam znao da nisu korektni. Najkorektnija osoba bio je bivši ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak. On je bio korektan i otvoren. Sve što smo nas dvojica dogovorila bilo je ispoštovano.

:: Kažete da ste imali korektan odnos s ministrom obrane Gojkom Šuškom, a kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom?

S Tuđmanom sam imao službeni odnos. Nisam s njim mogao imati korektan odnos jer se s njegovom politikom, koju je provodio, nikada nisam slagao. Pa on je radio na razbijanju Jugoslavije.

:: S Tuđmanom se niste slagali jer je htio razbiti Jugoslaviju, ali slagali ste se s Miloševićem koji je htio stvarati Veliku Srbiju?

Ja s Miloševićem nikada nisam razgovarao. Nisam ga nikada ni vidio, ali znam da Milošević nikada nije spomenuo Veliku Srbiju. Je li njegova politika bila ispravna, o tome treba raspravljati.

:: Pa čiju je politiku stvaranja Velike Srbije onda vodila JNA, koje ste i vi bili dio? Ako nije bila politika Slobodana Miloševića, čija je bila?

Ja ne odgovaram za čitavu JNA i što su sve oni počinili. Ja samo odgovaram za Petu vojnu oblast, koja je pokrivala Hrvatsku i Sloveniju. Za druge jedinice u JNA ne mogu odgovarati. Nisam vodio ratove za stvaranje Velike Srbije. Mi smo držali jugoslavensku opciju. Nacionalistička opcija nikada me nije zanimala.

:: Tvrdite da je JNA zanimala samo jugoslavenska opcija; čije su onda bile srpske paravojne formacije koje su rame uz rame ratovale s JNA?

Paravojnih formacija nije bilo u okviru JNA ni u njezinoj nadležnosti.

:: Ako te paravojne formacije nisu bile u sklopu JNA, zašto ste onda dopustili da ratuju s vama? Sjetite se samo prizora iz Vukovara, snimke koja je obišla cijeli svijet, kada su četničke paravojne formacije ulazile u grad na tenkovima JNA i pjevale: “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!”

Imate li vi informacije da su i gdje su pripadnici JNA počinili zločine? Ako imate, objavite to! Zločine u Hrvatskoj počinile su isključivo paravojne formacije.

:: Zašto ih vi u tome onda niste spriječili? Pa u hrvatske gradove ulazili su na vašim tenkovima?

Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA

Evidentno je da su bili neki starješine iz JNA koji su kršili ratno pravo, ali odmah su bili smijenjeni. Vi govorite samo o srpskim paravojnim formacijama, a što je osnovano u Sloveniji i Hrvatskoj? Isto paravojne formacije! Što je drugo bio Zbor narodne garde nego paravojna formacija? Za nas u JNA sve su one bile ilegalne jer je po Ustavu Jugoslavije jedina vojna sila mogla biti JNA.

:: JNA je ratovala protiv Zbora narodne garde i slovenskih paravojnih formacija pod izlikom zaštite ustavnog poretka Jugoslavije. U isto vrijeme JNA je naoružavala i obučavala srpske paravojne formacije koje su počinile brojne pokolje u Hrvatskoj.

Što se mene tiče, na mojim tenkovima nitko nije ulazio i činio zločine. Što se tiče srpskih paravojnih formacija, trebate pitate generala Veljka Kadijevića i vrh JNA zašto su im to dopustili.

:: Snosite li i vi dio odgovornosti za ubojstva civila iz bolnice nakon pada Vukovara jer JNA nije poštovala sporazum o vukovarskoj bolnici koji ste vi osobno potpisali, a prema kojemu vojska nije smjela ulaziti u bolnicu?

Kako sam vam rekao na početku, moja je savjest čista. Naime, kada smo razgovarali u listopadu o izvlačenju ranjenika iz vukovarske bolnice, bilo je raznih opcija. Tada je pametnjaković, šef francuske diplomacije Bernard Kouchner predložio da ranjenike izvlačimo brodovima Dunavom. Rekao sam, nema problema, može, ali kako? Hoćemo li ih izvući iz Vukovara prema Novom Sadu? Hrvatska strana to je odbila uz obrazloženje da hrvatski ranjenici neće ići na četnički teritorij. Tada sam ponudio da idu skelom prema Bačkoj Palanci. I to su odbili. Došli smo do opcije da brodom idu do Budimpešte. Hrvatska strana tada je inzistirala da ranjenike izvlače lijevom stranom obale Dunava, gdje su bile koncentrirane snage JNA, što sam ja odbio i inzistirao da idu desnom obalom koja je bila pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska je strana i to odbila. Tada su predložili da za izvlačenje ranjenika napravimo helikopterski most Vukovar – Đakovo. Složio sam se s tim pod uvjetom da u svakom helikopteru bude jedan naš čovjek koji će nadgledati da se helikopterima iz Đakova ne vraćaju borci sposobni za borbu i naoružanje. Hrvatska je strana i to odbila. Tada sam im rekao: Šta, bre, hoćete? Ako ne pristajete na te uvjete, nema nikakvog izvlačenja. I dogodilo se ono što se dogodilo nakon pada Vukovara.

rašeta intervju

:: Zar vi, kao general, niste mogli spriječiti pokolj koji se dogodio u Vukovaru?

Nažalost, dogodio se strašan zločin u Vukovaru. Ja smatram da su za njega svi odgovorni, ako ne aktivno, onda pasivno. Najveću krivnju nosi general Mile Mrkšić i još neke starješine kao što je Veselin Šljivančanin. Jer dopustili su da vojska zarobljenike i ranjenike preda Teritorijalnoj obrani, nakon čega su svi ubijeni. Najveća je tu krivnja Mrkšića jer Šljivančanin tu nije odlučivao. I hrvatska je Vlada isto kriva što je odugovlačila s izvlačenjem tih ranjenika. Istina je da se u Vukovaru dogodio strašan zločin za koji svi koji su u njemu sudjelovali moraju odgovarati. A možda je 20 godina zatvora za Mrkšića i premalo. Ali međunarodni sud u Haagu nije pravedan. Evo vidite, oslobođeni su generali Markač i Gotovina koji bi po svim međunarodnim konvencijama morali odgovarati za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj nad Srbima.

:: Ali po tome biste onda i vi morali odgovarati za zločine po zapovjednoj odgovornosti. Ako vi tvrdite da su generali Markač i Gotovina morali odgovarati po zapovjednoj odgovornosti, zašto onda i vi ne biste odgovarali? Bili ste na čelu 5. vojne oblasti. Zašto protiv vas nisu pokrenute nikakve istrage ni podignute optužnice?

Zato što nisam sudjelovao, ni direktno ni indirektno, ni u nikakvim zločinima koji su se dogodili na prostorima bivše Jugoslavije. Bio sam vojnik koji je obavljao svoj posao – očuvanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije.

:: Kada se počelo govoriti o padu Vukovara, jeste li kontaktirali s Mrkšićem i Šljivančaninom?

Nisam imao blage veze što se dogodilo nakon pada Vukovara i nitko me nije informirao što se tamo zapravo događa. Ja sam inzistirao na izvlačenju ranjenika nakon što smo ih u listopadu izvukli 109 jer slutio sam da bi se mogao dogoditi zločin. Pa čak ni doktorica Vesna Bosanac nije znala da se dogodio zločin u Vukovaru. Možete i nju pitati! Mi smo tada razgovarali u biblioteci vojne bolnice u Zagrebu, u prosincu 1991., nakon pada Vukovara. Bili su doktorica Vesna Bosanac i pukovnik Ivan Grujić i razgovarali smo o razmjeni zarobljenika. Dok smo razgovarali, ni jednom riječju nije mi spomenula da se dogodio zločin u Vukovaru. Došla je sa mnom razgovarati o razmjeni tih ranjenika i nije znala da su već ubijeni. Jer li riječ o tome da nije znala ili nije htjela reći, to vam ne mogu reći. Ako ona nije znala, kako bih ja to mogao znati?

:: Biste li vi spriječili taj zločin da ste znali?

Apsolutno bih spriječio. Postoje dokumenti koje sam na dan pada Vukovara, ujutro, poslao generalu Mili Mrkšiću kako treba postupiti prema zarobljenicima u Vukovaru. Vjerujem da će taj dokument, kada mu se skine oznaka „stroga tajna“, kad-tad ugledati svjetlo dana i biti prezentiran javnosti. Kopiju tog dokumenta poslao sam i 1. vojnoj oblasti.

:: Sigurno ste znali da postoje četničke i druge paravojne formacije koje ratuju uz JNA i znali ste što će se dogoditi kada ste slali Mrkšiću taj dokument.

Nisam ja znao ni za kakve četničke ni paravojne formacije. Iskreno da vam kažem, nikada nisam priznao nikakvu paravojnu formaciju. To, uostalom, i nije bila paravojna formacija, već pripadnici sigurnosne službe Srbije na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, tadašnjim šefom sigurnosne obavještajne službe Jugoslavije, koji su se pretvorili u paravojne formacije pod zapovjedništvom Teritorijalne obrane SAO Krajine. A što se tiče zarobljenika, tadašnji predsjednik SAO Krajine Goran Hadžić, koji se danas nalazi u Haagu, tražio je od JNA da se njemu predaju. Tada je JNA zarobljenike predala Hadžićevoj Teritorijalnoj obrani. To su moja saznanja i informacije koje imam. Tko ih je ubio i što se uistinu dogodilo, to znaju Goran Hadžić, Aleksandar Vasiljević i Mile Mrkšić. Ja sam trebao biti svjedok u Haagu na suđenju Goranu Hadžiću. Sa mnom su već i kontaktirali iz Haaga i pitali za jedan dokument koji sam potpisao i na engleskom i na srpsko-hrvatskom jeziku. Potvrdio sam im da je to moj potpis na tom dokumentu.

:: Zašto mislite da je opsada Vukovara bila taktička pogreška JNA?

Moje je mišljenje da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka – Pakrac – Virovitica. To se moglo učiniti. Nije se trebalo toliko zadržavati oko Vukovara. Mogli su s manjim jedinicama blokirati Vukovar i nastaviti prema zapadu. Što bi se dogodilo da je vrh JNA slušao moje mišljenje? Prvo, Vukovar bi sam pao, bio bi potpuno opkoljen, bez streljiva, nema ulaza ni izlaza. Tada bismo mi presjekli i potpuno neutralizirali Hrvatsku koja bi ostala paralizirana. Ali nažalost, moj je plan bio odbačen, a još je prerano da govorim zašto ga vrh JNA nije prihvatio.

:: Je li pokušaj atentata na Franju Tuđmana, kada su bombardirani Banski dvori, bio vaš plan?

Bože sačuvaj! Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA. Svaki put kada bi se u zrak digao avion oni bi proglasili zračnu uzbunu. Ni danas nitko ne zna što se točno dogodilo s Banskim dvorima. Taj dan smo Franjo Tuđman i ja telefonski razgovarali. Nalazio se u skloništu u Banskim dvorima i pitao me kojim povodom avioni JNA bombardiraju Zagreb. Istog trenutka zvao sam nadležne u ratne zrakoplovne baze. Kažem im, čujem bombardere koji nadlijeću Zagreb u niskom letu, što se tu događa? Odgovorili su mi – ništa dramatično. To mi bacamo svjetleće bombe iznad Medvednice da osvijetlimo područje. U isto vrijeme vršimo ratnu psihozu nad hrvatskim dužnosnicima. Pitao sam ih: “Hoćete li bombardirati Zagreb?” Odgovor je bio: “Ne pada nam na pamet!” Tada sam nazvao Tuđmana i rekao: “Gospodine predsjedniče, nemojte nasjedati na provokacije i laži.” Tuđman mi je tada rekao: “Pa ja čujem bombardiranje.” Ne znam što se tada dogodilo, ali odgovorno tvrdim da jedini koji je mogao dati naredbu za bombardiranje Zagreba jesam ja. Ali ja to nisam naredio! Pa moja obitelj i ja živjeli smo u Zagrebu. Moji pradjedovi su rođeni u Hrvatskoj.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, je li vam ponuđeno da prijeđete u Hrvatsku vojsku?

Naravno da su bili pritisci na mene od hrvatske vlasti da idem u mirovinu ili da napustim JNA i prijeđem u Hrvatsku vojsku. Ponuđena mi je i visoka vojna i politička funkcija.

:: Zašto niste to prihvatili?

Nisam htio pristati unatoč tome što sam ja građanin Hrvatske u kojoj sam se i rodio. Moji roditelji rođeni su u Austro-Ugarskoj, a ne u Jugoslaviji. Možda je prirodno da ja pripadam hrvatskoj strani, ali svjetonazorski sam pripadao srpskom narodu u Hrvatskoj i nije mi se sviđalo to što se Hrvatska tada htjela odvojiti od Jugoslavije. Zato nisam pristao na ponude.

:: Opisuju vas kao izuzetno krutog pregovarača. Čak ni za Božić niste htjeli sklopiti primirje!?

Istina je, nisam htio pristati na primirje za Božić kako me molio tadašnji gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić. Pitao sam ga zašto bi primirje bilo samo za Božić? To ne dolazi u obzir! Ako hoćemo pričati o miru i prekidu vatre, neka bude od Save do Drave, na cijelom teritoriju Hrvatske, trajni prekid vatre. Nisam htio pristati da oni, Hrvati, određuju pravila igre. Sad će malo slaviti za Božić, a nakon toga opet ratovati. Ja sam tada rekao: “Ne dolazi u obzir”. Sjećam se da smo uz nazočnost predstavnika EU cijelu noć pregovarali, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Nakon toga vratio sam se u Zagreb neobavljena posla, a poslije toga gospodin Kramarić mene je optužio da sam ja kriv zbog propalih pregovora o prekidu vatre. Ja sam samo rekao: “Ili trajni mir, ili nikakav mir, pa ni za Božić”.

:: Josip Perković tvrdi da vas je spriječio da odnesete 7 kg zubnog zlata iz bolničkog trezora prije povlačenja iz vojne bolnice?

Perković lupa. On nema blage veze što je bilo. Slobodno možete pitati tadašnjeg ministra zdravstva Andriju Hebranga što je bilo. On zna! Tadašnji ravnatelj vojne bolnice Dubrava rekao mi je: „Druže generale, tu imamo oko 7 kg zubnog zlata i ne znamo što ćemo s tim napraviti“. I tada je taj ravnatelj uzeo sve to zlato. Kada sam počeo pregovarati s Andrijom Hebrangom o napuštanju vojne bolnice u Dubravi, tražio sam da mi vrate to zlato ili da ga plate. Rekao je da ga ne mogu vratiti, ali da će ga platiti. I odbio sam sve moguće pregovore o sudbini vojne bolnice i povlačenja iz nje dok mi Andrija Hebrang nije na račun JNA isplatio novac za zlato i to čak prema međunarodnoj burzi u Švicarskoj – 20.000 DEM za svaki kilogram zlata. Dakle, ukupno je isplaćeno 140.000 DEM za 7 kg zlata koje je nestalo iz vojne bolnice u Zagrebu. Andrija Hebrang još je živ i pretpostavljam da ima fakturu za to što mi je platio i jako dobro zna tko je odnio zlato iz vojne bolnice.

:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, imate li hrvatsko državljanstvo?

Hrvatsko državljanstvo nemam. I supruga i ja predali smo zahtjeve za državljanstvo, ali oba su odbijena.

:: Osjećate li nostalgiju za Hrvatskom s obzirom na to da ste tamo rođeni i živjeli gotovo 60 godina?

Nostalgija za Hrvatskom postoji. I naravno, želja mi je vratiti se u Hrvatsku. Ne bih bio korektan prema samom sebi da kažem da nemam nostalgiju za Hrvatskom. Ali život je važniji od nostalgije. Strah je veći! Iskreno vam kažem da se bojim vratiti jer velike su šanse da me netko prebije ili ubije. Meni to ne treba. Radije ću ostatak života boraviti u Beogradu nego da mi netko zbog emocija oduzme život.

:: Pod kojim je obrazloženjem odbijen vaš zahtjev za hrvatsko državljanstvo?

U svim državama na svijetu postoji zakon prema kojem ne moraju obrazložiti zašto vam je zahtjev odbijen. Moj je odbijen uz izvanzemaljsko obrazloženje i po tom rješenju imam pravo na tužbu Upravnom sudu, što sam i učinio. Upravni sud izdao je rješenje da je Ministarstvo unutarnjih poslova s pravom odbilo moj zahtjev. Tada sam kontaktirao s predsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora Žarkom Puhovskim koji mi je rekao da mu hitno pošaljem svu dokumentaciju i da imam pravo na državljanstvo. Nakon što sam mu poslao dokumentaciju, javio mi se i rekao kako ipak nemam nikakve mogućnosti da dobijem hrvatsko državljanstvo. Kako vam nije jasno? Pa hrvatska politika raznim zakonskim rješenjima želi smanjiti postotak Srba u Hrvatskoj na samo 3 posto. To je demokratska Hrvatska koja je ušla u EU.

:: Gospodine Rašeta, vidim da je u Srbiji demokracija na vrhuncu, a poštivanje prava manjina još veće. Evo, predsjednik Srbije Nikolić djeci Bunjevaca u Vojvodini poklonio je udžbenike na ćirilici. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj uče na svom materinjem jeziku.

rasetaBunjevci nisu Hrvati. Oni sebe smatraju Srbima. Oni se mogu deklarirati kako žele, ali su Srbi. Ja mogu sada dobiti kinesko državljanstvo, ali sam Srbin. Što to znači da oni koji žive u Srbiji moraju učiti hrvatski književni jezik? Ja sam Srbin koji je rođen u Donjem Lapcu, ali ja danas isključivo baratam latiničnim pismom. Ne koristim ćirilicu. Smatram da nije prepreka mojoj nacionalnosti da pišem latinicom. Isto tako trebalo bi biti i Bunjevcima. Čudim se hrvatskom predsjedniku Josipoviću što ne prouči malo povijest Bunjevaca. Nitko im ne brani da budu Hrvati i katolici. Ali ako se Bunjevci ne bune, što se imaju Josipović i ostali u Hrvatskoj buniti?

:: Da dobijete hrvatsko državljanstvo i vratite se u Hrvatsku, što biste prvo učinili?

To je hipotetsko pitanje i ne želim o tome razmišljati jer pomirio sam se s činjenicom da se više nikada neću vratiti u Hrvatsku. I da se mogu vratiti, kamo da se vratim? U Donjem Lapcu u mojoj kući i na imanju živi hrvatski branitelj, a u stanu u Zagrebu na Sveticama živi bivši šef Vojne policije u Hrvatskoj Mate Laušić. Pa zašto me gospoda Josipović i Milanović ne obeštete jer ja sam svojim novcem platio te kuće? Više i ne razmišljam o tome da bih se ikada mogao vratiti u Hrvatsku.

:: Kontaktirate li s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj? Jeste li tražili pomoć od njih za povratak imovine ili dobivanje državljanstva?

Nemojte biti smiješni! To nisu Srbi. To su hrvatski pijuni. Oni rade što hoće hrvatska vlast i uvijek su uz vlast. Rade za svoje džepove. Što su oni napravili u ovih 20 godina za povratak izbjeglica i prognane Srbe? Ništa!

:: Žalite li za nečim što ste mogli učiniti, a niste?

Sve što sam mogao u zakonskim okvirima sam napravio. Ostalo nije bilo u mojoj moći. Ako smatraju da sam za bilo što kriv, neka me optuže i neka mi sude u Srbiji ili Hrvatskoj. Ne žalim ni za čim. I da se ponovno rodim, isto bih učinio.

:: Kad ste otišli iz Hrvatske, jeste li vjerovali da se više nikada nećete vratiti u nju?

Nikada nisam vjerovao da ću napustiti Hrvatsku. Imao sam tužan osjećaj kad sam odlazio i sve ostavio. Ipak sam se rodio i odrastao u Hrvatskoj. Nikada nisam ni pomislio da ću živjeti u Beogradu. Po rođenju sam građanin hrvatske zajednice, a po nacionalnosti sam Srbin.

:: Osuđujete li etničko čišćenje koje su počinile srpske snage nad nesrpskim stanovništvom u nekim područjima, primjerice Srebrenici i Vukovaru, genocid koji se dogodio od srpske strane nad nesrpskim stanovništvom?

To je bio zločin, a ne genocid ili etničko čišćenje. Genocid je etničko čišćenje jednog naroda u jednoj zemlji. Zločina je bilo na cijelom prostoru bivše Jugoslavije gdje se vodio građanski rat! Zločina je bilo i u Srebrenici i u Vukovaru. Ali bilo je zločina i nad Srbima. Sve su to zločini. Ono što se dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u Ulici 15. maja u Tuzli, sve su to zločini. Ili ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu što ga je počinila Merčepova bojna. I to je zločin. Evo, sada ću prvi put reći da dvoje djece koje je ostalo živo, tada 8-godišnja Gordana i 11-godišnji Dušan, spasila je hrvatska obitelj. Oni su ih skrivali kod sebe pa su kontaktirali sa mnom i doveli mi ih, a ja sam ih prebacio na sigurno u Beograd. Zbog sigurnosti te obitelji ne mogu vam više reći.

:: Dakle, priznajete da su srpske snage počinile zločine u Hrvatskoj?

Ma naravno da su zločini počinjeni i nijedan normalan čovjek ne može to ignorirati ili ne priznati.

:: Pa tko je za to odgovoran? Milošević ili vrh JNA u kojem ste vi bili?

Ma naravno da je Milošević, nisam ja! Dok sam bio u službi JNA, nisam mogao znati da Milošević priprema ili vodi zločinačku politiku. Godine 1992. otišao sam u mirovinu. Moje osobno mišljenje nije moglo utjecati ni pridonijeti promjeni Miloševićeve ideje.

[ad id=”40553″]

Večernji List/FOTO: Anto Magzan/Pixsell/Tinolovka-news/Kamenjar/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Romanom Leljakom, istraživačem komunističkih zločina: Istina mora biti dostupna svakome

Objavljeno

na

Objavio

Pod PETOKRAKOM  počinjen je stravičan zločin na hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena.  Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi sve totalitarne režime što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način…  Kamenjar.com donosi Intervju s Romanom Leljakom, istraživačem komunističkih zločina:

Prije nekoliko dana pretraživao sam po Internetu i naišao na vrlo zanimljivu WEB stranicu – www.leljak.eu. Ušao sam u stranicu i pregledao njezin sadržaj. Na stranici je omogućeno besplatno gledanje dokumentarnih filmova „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“, čiji je autor gospodin Roman Leljak.  Pored ova dva filma najavljen je i skori izlazak filma „DJECA 1941.-1945. Tim povodom odlučio sam obaviti karatak intervju s gospodinom Romanom Leljakom. Mislim da nije potrebno donositi njegovu biografiju jer je on poznat našem čitateljstvu, a oni koji o njemu žele saznati više mogu to pronaći upravo na ranije navedenoj internetskoj stranici.

Gospodine Leljak u zadnje vrijeme niste toliko prisutni u Hrvatskoj. Koji je razlog tomu?

Prije svega želim pozdraviti sve Hrvatice i Hrvate, a naročito one koji već duže prate moj rad i daju mi potporu, kako moralnu tako i materijalnu. Bez te potpore bilo bi teško ostvariti sve ovo što činim kako bi istina izašla na vidjelo.

Pitate me zašto trenutno nisam toliko prisutan u Hrvatskoj. Na prošlim izborima za načelnike općina u Sloveniji i to u drugom krugu pobijedio sam te postao načelnik Općine Radenci. Ta moja nova dužnost je vrlo odgovorna i sam joj se posvetio gotovo u potpunosti, osobito u ovom periodu kada je nužno donijeti Proračun općine. To dakako ne znači da i dalje ne radim na rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog režima u i nakon II. Svjetskog rata. Dakako vremena imam malo no ne odustajem od daljnjeg rada.

Povod ovog našeg razgovora je Vaša nova web stranica  www.leljak.eu . Kako to da ste se odlučili na to s obzirom da dajete mogućnost besplatnog gledanja vaša dva dokumentarna filma  „MARIBOR: NAJVEĆE STRATIŠTE HRVATA“ i „MIT O JASENOVCU“?

Za to postoji više razloga. Kao prvo te dokumentarne filmove, kao i neke druge, nisam radio radi novca već kako bi obične ljude upoznao s monstruoznom istinom o ratnim i poratnim događajima, istini koja je desetljećima bila brižno skrivana. Kao čovjek dužan sam svjedočiti istinu do koje sam došao istraživačkim radom. Moji filmovi napravljeni su na temelju dokumenata do kojih sam došao u arhivima u Hrvatskoj i Srbiji te u nekim drugim državama ex Jugoslavije. Oko oba filma, a osobito oko filma „MIT O JASENOVU“ podigla se velika prašina. Oni koji osporavaju ovaj moj autorski rad svjesni su da je nastao na temelju postojeće dokumentacije no ne žele prihvatiti istinu. Svakom je jasno kojem djelu društva i ideologiji oni pripadaju te koji su razlozi ne prihvaćanja istine.

Zašto sam filmove dao za gledanje besplatno? Vidite knjiga i film u oba slučaja koštaju 150,00 kuna. To je bika minimalna cijena s kojom se može pokriti dio troškova oko izdavanja, a s obzirom na nakladu kao i plaćene iznose za dokumentaciju i filmske zapise. Svjestan sam kako je 150,00 kuna u ovom trenutku puno novca za veliki dio puka pa sam odlučio dopustiti besplatno gledanje. Vjerujem da će oni koji mogu i dalje kupovati filmove i knjige narudžbom preko ovo moje web stranice kako bi ih ostavili za buduća pokoljenja.

U jednom od svojih predavanja naveli ste kako će te objaviti tu dokumentaciju kako bi bila dostupna svima, a osobito mladim znanstvenicima. Kad će te to učiniti?

Uz ove dokumentarne filmove izdao sam i istoimene knjige u kojima se nalazi dio dokumentacije kao potvrda izrečenom. U knjizi „MIT O JASENOVCU“ dao sam vrlo kratak uvod i knjiga koja ima 393  stranice donosi ogroman broj dokumenata, njih oko 400 stotine. Zašto sam to učinio? Pitanje logora u Jasenovcu i lažnog mita o počinjenim zločinima od strane Hrvata ideološka je tvorevina kojom su komunisti uvijek željeli držati hrvatski narod odgovornim za nešto Hrvati nisu počinili u obimu u kojem se to navodi. Niti jedan logor na svijetu nije dobro mjesto i nema onoga logora u kojem nisu počinjeni neki zločini pa tako i u Jasenovcu. Zločin je zločin i tako ga treba promatrati. On nema nacije i opravdanja, ali isto tako i lažno optuživanje u svrhu ideoloških ciljeva nema i ne smije imati opravdanje.

Moderni hrvatski povjesničari poput Goldštaja izjavili su kako se žrtve Bliburga, Hude Jame i Jasenovca ne mogu uspoređivati, a što nitko ne želi. Žrtve su žrtve. Na taj način je vjerojatno želio reći kako su na Bleiburgu i Hudoj Jami svi bili krivi, iako to nije nikada dokazano u sudskoj postupku, a istovremeno optužiti Hrvatsku za počinjenje zločina u Jasenovcu i to na temelju lažnog mita fabriciranog od strane komunista..

Objava dokumentacije zahtjevna je s obzirom na način na koji se treba prezentirati. To zahtjeva prilično mnogo vremena kojeg ja u ovom trenutku nemam no kao što ste do sada vidjeli ja svoja obećanja izvršavam.

Na stranici ste objavili skori izlazak filma „DJECA 1941. – 1945.“ Kad bi to moglo biti?  

Vidite, pitanje djece na prostoru Jugoslavije od 1941. do 1945. me zainteresiralo radi moje senzibilnosti prema djeci. Kao otac dobro znam što je to ljubav i briga o djeci. Upravo zato smatram stravičnim živote i stradanja djece u navedenom periodu. Ta mala i  krhka bića nisu smjela osjetiti zlo rata i stradanja s bilo čije strane. Upravo zato sam odlučio napraviti ovaj film..  Taj film mora biti upozorenje svima kao je zločin prema djeci najstrašniji zločin i  kako se takvo što više nikada ne smije ponoviti. Kao vjernik i vi znate što je Isus rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,45). Za ovaj film odabrao sam izreku Fjodora Dostojevskog: „Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“.

Iako nije vezano direktno na ovaj intervju možete li nam reći svoje mišljenje o trenutnom prijeporu u Hrvatskoj  između PETOKRAKE i  pozdrava „ZA DOM SPREMI“  

Pod PETOKRAKOM  počinjen je stravičan zločin na hrvatskim narodom za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata. Hrvati se od tog zločina neće nikada demografski oporaviti. Ono što je najstrašnije je to kako je istina o tim zločinima još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena.  Prema Rezoluciji 1481 Hrvatska je trebala suočiti se s tom činjenicom i osuditi sve totalitarne režime što do današnjeg dana nije učinila na primjeren način.

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI“ koristio se u NDH i u Domovinskom ratu pri agresiji srbočetničkog agresora na Hrvatsku i i to između ostalog pod onom istom petokrakom iz II. Svjetskog rata.  Taj pozdrav, koliko je meni poznato, nalazi se u grbu postrojbi dragovoljaca HOS-a, koja su bile legitimne postrojbe Hrvatske vojske.  Pod tim ratnim pokličem izginuo je cvijet hrvatske mladeži braneći svoju Domovinu.  Apsolutno je ne logično zabraniti sada taj legitimni grb jedne ratne postrojbe koji je danas legitimni grb udruge HOS-a. Čini li se vama logičnim da se smije nositi i slaviti grb – znamen agresora, a da se ne smije slaviti i nositi grb vaš postrojbe koja je obranila zemlju od agresije.  Meni se ne čini.  Taj poklić ili pozdrav, kako god hoćete, u ovom domovinskom ratu korišten je časno i vojnički i ne može mu se nametati nikakve optužbe.

Što mislite o zabrani misnog slavlja u Bleiburgu?

Velika je glupost zabranjivati mise za bilo  kim a osobito za tolikim nevinim žrtvama kao što su to Bleiburške žrtve. Mise zadušnice služe se za mrtve kako bi im se pomoglo dušama u čistilištu na putu pred Boga i njegov sud. To je ako hoćete prije svega civilizacijski čin opraštanja od najmilijih a ujedno i molba očišćenja njihovih grijeha koje su eventualno počinili. U svakoj masi može se naći neka budala koja se ne ponaša u skladu s trenutkom i običajem no to su pojedinci. Toga je bilo i uvijek će biti. Zato postoje redari i policija koji će takvu osobu udaljiti i poduzeti sve druge potrebite mjere i zakonom predviđene radnje. Ne može se na temelju jedne ili nekoliko takvih budala generalno osuđivati skup, organizatora ili pak čitav hrvatski narod.

Zahvaljujem Vam se na vremenu koje ste odvojili za ovaj intervju. Ne ljutite se zbog ova dva posljednja pitanja jer nas je zanimao Vaš pogled na to s obzirom na vaša saznanja i istraživački rad. Želim Vam puno uspjeha u vašim poslovima kao i obiteljske sreće i zadovoljstva.

Hvala i Vama što ste me posjetili i vidimo se na predstavljanu filma  „DJECA 1941. – 1945.“. Sretan Vam put unatrag u Hrvatsku.

Razgovarao: Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Ministrica Gabrijela Žalac: ‘Ne znam kome smetam, ali obrisi mi se kristaliziraju’

Objavljeno

na

Objavio

O svim detaljima slučaja s Mercedesom i političkoj pozadini s ministricom Gabrijelom Žalac u Dnevniku Nove TV razgovarala je reporterka Sabina Tandara Knezović. Ministrica je rekla i da ima indicije da je napad na nju prenuo iz HDZ-a.

Zašto odmah jučer niste rekli da je auto od Vaših roditelja?

Upit koji je došao do našeg Ministarstva je pitao je li auto koji je parkiran u dvorištu u vlasništvu mene ili mog supruga i mi smo odgovorili da niti je u vlasništvu niti je u najmu moje obitelji.

Mislite li da ste rekli čiji je, već jučer otklonili sve sumnje?

Ne mislim. Mislim da smo sve rekli jučer, prekjučer, jutros ili popodne, bilo bi sve isto.

Oporba smatra da su Vam izjave bile kontradiktorne?

Mislim da sam bila apsolutno precizna. Oporba je da svaki dan kritizira, to je njihov zadatak. Kad govorimo o ugovoru o najmu, ja sam ga donijela, da ne bi bilo nešto krivo. Sklopila ga je moja majka s rent-a-carom. Ima i aneks ugovora, ovjeren kod javnog bilježnika. Mislim da se krši Zakon o GDPR-u. Zašto bih izlazila s ugovorom koji je vezan za moje roditelje?

Gospodin Stojanović je rekao da ste vi dozvolili da se pokaže.

Nakon svega, naravno da smo se dogovorili da ćemo ga pokazati, jer ništa ne krijemo, niti imamo što skrivati.

Jeste li spremni sve predočiti i Povjerenstvu ukoliko slučaj dođe do njih?

Apsolutno. Svu svoju imovinu, sve što imam i do sada i ubuduće i prijavila u svoju imovinsku karticu i sigurna sam da kada budem kupovala auto, da ću ga prijaviti u imovinsku karticu, što je i moja obveza.

Planirate kupiti auto?

Planiram dogodine kupiti auto, s obzirom na to da sam imala prometnu nesreću.

Tko plaća mjesečne uplate za auto?

Moja majka ima ugovor o najmu vozila i aneks ugovora. Cijene koje su tamo bile izložene nisu prihvatljive.

Možete nam reći koliki je mjesečni najam?

Mjesečno 599 eura plus 304 eura za kasko, osiguranje vozila, registraciju, ugovor je sklopljen na godinu dana. Hoće li ga roditelji u konačnici kupiti ili neće to je njihov odabir.

Uplatnice ste spremni isto predočiti Povjerenstvu?

Predočit ću sve. U ovoj situaciji u kojoj se ja nalazim, a to je medijski linč, sigurno da ću predočiti.

Je li Vam gospodin Stojanović tu pogodovao? Je li bilo kakvih popusta?

Meni nije pogodovao sigurno. Poznajem ga, poznavala sam ga i poznavat ću ga. Ovo što se danas pokušalo insinuirati, a govorimo o HBOR-ovom kreditu koji je dan.

To je izjava gospodina Marasa.

Sve je u redu, ali taj kredit koji je gospodin dobio za hotel je u mandatu SDP-ove Vlade. Ja sam član nadzornog odbora i pitam se ako si član nadzornog odbora kao što ja jesam, ako poznajem neke ljude koji su bili na razgovoru kod mene za bespovratna sredstva, pa smo ih mi uputili u HBOR-u jesam li ja u sukobu interesa. Kad govorimo o autobusima – da, autobusi su kroz operativni program kohezivnog programa ugovoreni u gradu Splitu, zajedno s ministarstvom prometa i središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje, Promet d.o.o. koji je u vlasništvu grada. Promet d.o.o. objavljuje natječaj kao korisnik europskih sredstava, javni otvoreni postupak na kojem može sudjelovati bilo tko. Do danas nisam znala da je gospodin Stojanović aplicirao na to. Odluku o odabiru vrši Promet d.o.o. i ja ne vidim ništa sporno. Mogla bih dnevno oko tisuću projekata razgovarati se o bilo čemu sa svima.

Možemo li očekivati da se njegovo ime opet pojavi u još nekom natječaju?

Pa ja to ne znam. Svaka tvrtka na tržištu ima se pravo javljati na otvorene postupke.

Koliko dugo poznajete gospodina Stojanovića?

Od kad sam ministrica, par puta smo ručali i vidjeli se u njegovom hoteli prilikom našeg boravka i to je sve.

Jeste li mu pogodovali?

Ne. Ni u kom slučaju.

Stojanovićeva tvrtka dobila je na tom natječaju da splitskom Prometu isporuči 20 autobusa. 80 posto tog novca je išlo iz tih fondova. Vi apsolutno tvrdite da nemate tu nikakve veze?

Nemam. Niti u bilo kojem drugom projektu. Korisnik kad dobije europska sredstva, on objavljuje javni poziv, otvoreni postupak nabave u kojem se može svatko natjecati, tajno se otvaraju se ponude, odluka o odabiru se vrši u toj tvrtci koja je korisnik europskih fondova.

Je li Vama netko smješta ministrice?

Rekla bih nakon ovih deset dana iskustva, rekla bih apsolutno da.

Tko?

Pa imam nekakve insinuacije, ali o tome ćemo…

Unutarstranački sukobi ili?

I tu se nekako obrisi daju naslutiti.

Iz stranke da Vam netko smješta?

Da.

Ne možete nas sada ovako ostaviti.

Mogu. Ostavit ću vas skroz u nedoumici. Do određenog trenutka.

Zašto, koji su razlozi?

Iz svega što ste mogli vidjeti u proteklom vremenu. Posebice blaćenja mene kao ministrice, moje obitelji, uznemiravanja moje djece i svega ostalog, za sada ću ostati suzdržana.

Bi li trebalo doći do nekakvih preslagivanja unutar stranke?

Piše se o tome već neko izvjesno vrijeme.

Što se piše?

U medijima se piše štošta. Puno je neistina izgovoreno o meni i mojoj obitelji i tome slično. Prema tome, ovo što je danas u medijima vezano za mog supruga, moju majku, moje djece…

Imate li ambicije napredovati u stranačkoj hijerarhiji?

Vidjet ćemo kad budu unutarstranački izbori.

Je li tu srž problema?

Ne znam u čemu je srž problema, ali sigurno insinuacije i dokaze imam, pa doći će i vrijeme kada ćemo o tome razgovarati.

Je li to problem u smjeni generacija na području Slavonije?

Vidjet ćemo. Uvijek je problem u smjeni generacija.

Čeka se odluka tužiteljstva, što se tiče nesreće. Dođe li do kaznenog progona, jeste li spremni podnijeti ostavku?

Uvijek sam spremna podnijeti ostavku, ali što se tiče kaznenog progona i onoga što će reći DORH, u konačnici na svima je da rade svoj posao. I vama medijima, u konačnici, kad ste me pitali.

Koliko ste vozili na sat?

Rekla sam da će to utvrditi sudski vještak, odnosno policija. Vjerujem da sam vozila između 30 i 40 na sat maksimalno. Meni je dijete jednostavno izletjelo ispred auta. Ja sam izbjegavala. Ne bi voljela da se to ikome dogodi. Nisam bila pribrana u ponedjeljak, nisam ni u subotu.

Biste li nešto promijenili u toj cijeloj priči?

Ne bih.

Ne bi drugačije nastupili?

Ne bi sigurno davala izjave nikome u subotu. To sam rekla i odmah jer nisam bila u stanju dati izjave niti mislim da je prigodno da se u takvim situacijama daju izjave. U ponedjeljak sam došla pred novinare i pokazala moju vozačku dozvolu koja je istekla, za što mi je žao.

Tri godine.

Znam. Vozačku sam izvadila 1997. Ona je vrijedila do 65 godina. 1999. sam se udala. 2006. sam mijenjala sve dokumente.

Vi morate biti primjer.

Znam da moram biti primjer. To je moj propust i ja sam ga priznala. Nisam znala da mi je istekla vozačka dozvola.

Je li Vam premijer tu prigovorio?

Nije mi premijer tu prigovorio. Rekla sam mu o čemu se radi. Niti sam išta krila, niti išta krijem.

Jeste li danas s njim razgovarali?

Jesam. Razgovarala sam i jučer sa šefom oko toga. Ali ponavljam, da smo jučer dali taj ugovor ista bi situacija bila u medijima.

Vidimo da ste u skupovima uz premijera. Dakle, kome smetate?

Ne znam kome smetam, ali obrisi mi se kristaliziraju.

Kad ćete nešto konkretno reći?

Neću sad još ništa reći. Ima vremena i doći će vrijeme kada ćemo o tome razgovarati.

Jeste li izvadili novu vozačku?

Apsolutno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari