Pratite nas

Povijesnice

Invazija SSSR-a na Poljsku, 17. rujna 1939.

Objavljeno

na

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milujna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske. Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari