Pratite nas

Povijesnice

Invazija SSSR-a na Poljsku, 17. rujna 1939.

Objavljeno

na

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milujna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske. Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Referendum o samostalnosti

Objavljeno

na

Objavio

U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.

Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

– jesu li građani za to da Republika Hrvatska kao suverena država može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama
– ili pak da ostane u sastavu Jugoslavije koja bi bila federativna država.

Glasovanju je pristupilo 83,56 posto građana od kojih je više od 94 posto prihvatilo prvo rješenje, što je zapravo značilo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku. Protiv je glasovalo 4,18 posto, a 1,2 posto listića proglašeno je nevaljanima!

Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.

Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.

U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!

Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.

Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.

Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji. (HRT)

 

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. svibnja 1991. – Utemeljena postrojba za specijalne namjene Bojna ‘Zrinski’

Objavljeno

na

Objavio

“Junaci, prvi put u povijesti imamo svoju vojsku, a vi ste njen prvi odred. Za vaša junačka djela zna se samo dijelom u javnosti, ali znat će se, pisat će o njima povijest”

Dana 18. svibnja 1991. utemeljena je postrojba za specijalne namjene Bojna “Zrinski”. Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca, piše HRT

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata, kojima su priključena još dva pripadnika Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

Postrojba je smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu. Kandidati za bojnu Zrinski birani su prema najstrožim kriterijima; morali su biti mlađi od 25 godina, odličnoga zdravlja, neoženjeni te psihofizički spremni podnijeti i najveće napore.

Bojna “Zrinski” ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, te za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina.

Bojna “Zrinski” izvršavala je zadaće na najtežim bojišnicama: u zadarskom zaleđu, Vukovaru, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, potom u Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put završen je oslobodilačkom operacijom Maslenica.

Nakon toga ta je bojna Bojna “Zrinski” postala okosnica novoustrojene najelitnije postrojbe Hrvatske vojske: 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

Zdrug je imao vrlo važnu oslobodilačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez.

Za slobodu Hrvatske život je položilo 26 pripadnika Bojne “Zrinski”.

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari