Pratite nas

BiH

Inzkovo izvješće UN-u puno je obmana i laži o Hrvatima

Objavljeno

na

U prvome tjednu svibnja Visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko podnio je redovito izvješće Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojemu je govorio o polugodišnjem razdoblju u Bosni i Hercegovini iznoseći gomilu laži, obmana i podvala. Uredu Visokoga međunarodnog predstavnika očito je jedini cilj održati status i nastaviti zarađivati stotine tisuća eura, dok s druge strane svojom pristranom probošnjačkom retorikom njegov prvi čovjek nastavlja održavati dominaciju ovoga naroda nad Hrvatima. Skandalozni su navodi, činjenično netočni i obmanjujući, koje je predstavio članovima svjetske organizacije koja je i utemeljila ovu funkciju u BiH. Tako se Inzku priviđaju separatizam kod Hrvata, negiranje Haaškoga tribunala, opstrukcije, a da istodobno nije predstavio nijedan grijeh druge bošnjačke strane. Po običaju i s mjerom podsjetio je na grijehe srpske strane.

Problem NVO Herceg-Bosna

Sredinom ožujka u Mostaru je održana godišnja skupština nevladine udruge Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je doslovno to što predstavlja – udruga. Na njoj je govorio Dragan Čović, predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora BiH, također još jedne udruge. To je bio događaj koji je jedva zabilježen u popisu agencijskih vijesti. No ne i za Inzka i njegov tim.

‘Kao što je napomenuto, u izvještajnom razdoblju izjavama se nastavilo osporavati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, pri čemu je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik najzastupljeniji predstavnik takvih proglasa. U ožujku je udruga pod nazivom ‘Hrvatska zajednica Herceg-Bosna’, kako se u ratu nazivala odcijepljena paradržava, održala kongres u Mostaru, gdje je ‘pohvaljena ratna Herceg-Bosna’, navedeno je u izvješću austrijskoga diplomata. Koliko su njegova izvješća primitivna i površna, najbolje govori stavljanje u identični kontekst Dodikovih istupa te hrvatskih dužnosnika. I dok Dodik nastavlja ondje gdje su stale srpski ratni vođe Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Herceg-Bosna najprije je značila otpor agresiji. Mala povijesna lekcija uči nas kako je utemeljena istoga dana, 18. studenoga 1991. godine, u BiH kada je Vukovar pao u srpske ruke. Jedina logična poveznica s time jeste da je Herceg-Bosna simbol otpora agresiji koja je u BiH uslijedila pola godine kasnije. I da nije bilo Herceg-Bosne, posve je sigurno da ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Za Inzka je, pak, pozivanje na ulogu Herceg-Bosne ‘osporavanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta’. Istodobno, jedina je činjenica da Herceg-Bosna na žalost danas ne postoji kao entitet, odnosno republika, dok istodobno Republika Srpska itekako postoji. Nije Inzko propustio spomenuti niti rezoluciju sa zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora BiH održanoga u siječnju ove godine. Posebno mu je zasmetao dio u kojemu su politički predstavnici Hrvata rekli kako totalnu laž i krivotvorenje povijesti predstavlja presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne koju je izrekao Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

‘Odbacujemo kvalifikacije ICTY-a o udruženom zločinačkom pothvatu koje su nepravedno i neutemeljeno pripisivane Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Takva se zlonamjerna kvalifikacija, na žalost, koristi kao pokušaj ostvarivanja ratnoga cilja jedne strane u ratu u BiH u ukidanju hrvatskoga naroda kao političkoga subjekta u BiH. ICTY nije bio kvalificiran u predmetu ‘Prlić i drugi’, niti je uopće kvalificiran, kao što su oni sami presudili 2007. godine, da odlučuju o pitanjima odgovornosti države, jer imaju kaznenu nadležnost koja se odnosi samo na pojedince’.

Za kardinala Komšić kao Hitler

Ovaj navod iz Deklaracije HNS-a BiH za Inzka predstavlja negiranje ratnih zločina, iako niti jednom rečenicom ratni zločini čak niti u ovomu tekstu nisu spomenuti. Dapače, u rezoluciji HNS-a navedeno je da se osuđuju i prihvaćaju svi pojedinačni zločini posljednjega rata, ali ne i kolektiviziranje krivnje te osuda cijelih država. Skandalozno je i posve diskvalificira Haaški tribunal ocjena u predmetu Prlić da je Hrvatska bila agresor na BiH te da su istu ulogu imali Hrvati u BiH. S obzirom na to da je takva presuda političke naravi, bez ikakve pravne podloge u njegovim pravilnicima, čime su izašli izvan okvira Statuta, politički odgovor HNS-a BiH posve je primjeren takvom političkom stavu. U stvari, presuda Haaškog tribunala i nije izrečena s ciljem da se kazne ili osude šestorica dužnosnika zbog zločina nego da se Hrvatima u BiH dodijeli uloga gubitnika za zelenim stolom pravde, kada to već druga strana nije uspjela učiniti u ratu. Na vrlo ružan način, predstavljajući ih kao separatiste, zatvorene, podupiratelje ratnih zločina, Inzko je opisao Hrvate u BiH. Istodobno je pak Bošnjake, a naročito one koji ih lažno predstavljaju i prava su paradigma njihove podređene pozicije, opisao kao napredne pojedince koji žele napredak društva. To je ocjena za Željka Komšića, koji je predstavljen kao čelnik građanske, neetničke političke stranke Demokratske fronte. Riječ je o stranci u kojoj je ovaj politički Bošnjak samo pokrovitelj velikobošnjačkoga projekta.

‘Izbor Željka Komšića, čelnika građanske/neetničke političke stranke Demokratska fronta (DF), kao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, izazvao je značajnu reakciju glavne hrvatske političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), čiji službenici uporno govore kako je Komšić ‘nezakonit’ predstavnik hrvatskog naroda. U prosincu je Hrvatski sabor usvojio deklaraciju kojom kritizira Komšićeve izbore i poziva na ustavne promjene, naveo je Inzko u izvješću. Zanimljivo je kako je ovaj čovjek, koji se predstavljao kao veliki katolik, koji čak u svome rodnom mjestu svira orgulje na misama polnoćkama, zaboravio spomenuti i kako je kardinal Vinko Puljić njegov izbor usporedio s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, da su ga sve hrvatske stranke označile kao novovjekovnoga Sejdu Bajramovića, da je njegov izbor Hrvatska akademija za znanost i umjetnost ili pak sveučilište ocijenilo kršiteljem prava Hrvata. No Inzko se zadržao samo na HDZ-u kako bi njegova pristrana priča dobila dodatno na težini i potvrdio stereotipe koje ponavlja godinama.

Podržava preglasavanje

Niti jednim slovom Inzko nije spomenuo probleme s kojima se BiH suočava s migrantskim valom, najavljenim povratkom ratnika iz Islamske države, blokadom vlasti i uspostave Vijeća ministara. Svi su ti problemi iz dvorišta bošnjačke strane i politike. No Inzku su beznačajni. Najzanimljivije je, međutim, što je posve ignorirao problem izbora parlamenta, odnosno Gornjega doma naroda Federacije BiH, za što je izravno odgovoran njegov ured. Iako je Središnje izborno povjerenstvo pronašlo neustavno i nezakonito rješenje, ostaje činjenica kako BiH doslovno nema zakonito uređeno pitanje načina izbora izaslanika za Dom naroda. Naime, to je pitanje Ustavni sud BiH izbrisao, a radi se o odredbama koje su svojedobno nametnuli iz Inzkova ureda. U više od 24 godine rada Ureda kojemu je austrijski diplomat na čelu, u posljednjih devet samo je jedna odluka bila u korist Hrvata, a sve druge, a bilo ih je na stotine, bile su na štetu Hrvata. Ta se jedina odnosila na proširenje granica Općine Žepče u kojoj su pripojene mjesne zajednice iz drugih općina s hrvatskom većinom. Sve druge, uključujući i one da Bošnjaci mogu preglasavati Hrvate, da imaju dvostruko više ministara i utjecaja u federalnim vlastima, rezultat su čovjeka čiji istupi ohrabruju upravo politiku dominacije. S obzirom na to da se radi o konstanti od 24 godine, hrvatska politika konačno mora početi tražiti njegov odlazak i zatvaranje OHR-a. Samo je u takvim okolnostima moguće da BiH napravi iskorak. Ovako će Inzko i društvo stalno podržavati ratne ciljeve jedne strane dok je posve sigurno kako takvo što Hrvati ne će prihvatiti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Inzko u UN-u: ‘Hrvatski dužnosnici Komšića uporno nazivaju nelegitimnim’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Izrešetao zgradu Veleposlanstva SAD-a, uskoro će na slobodu?

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj nekadašnji pripadnik vehabijske zajednice u BiH nalazi se u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, a dosad je već odslužio skoro sedam godina robije

Melvid Jašarević, osuđeni terorist koji je 2011. godine pucao na američko Veleposlanstvo u Sarajevu, za šest mjeseci moći će zatražiti uvjetni otpust, doznaje Dnevni avaz. Osudili su ga krajem 2012 na 15 godina zatvora.

Jašarević je 28. listopada 2011. prema ambasadi ispalio 105 metaka i teško ranio pripadnika policije Mirsada Velića, koji je radio na osiguranju. Prvobitno je bio osuđen na 18 godina, ali mu je kasnije kazna preinačena.

Ovaj nekadašnji pripadnik vehabijske zajednice u BiH nalazi se u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, a dosad je već odslužio skoro sedam godina robije.

S odsluženih sedam i pol godina, Zakon mu garantira da može tražiti otpust, što će, kako je potvrđeno Avazu, uskoro i učiniti.

U prilog mu ide i dobro vladanje u zatvoru, a dosad navodno nije napravio nijedan prekršaj zbog čega bi bio kažnjavan.

– Svjesni smo da je osuđen za terorizam, da je riječ o teškom krivičnom djelu, ali to ga ne sprječava da tražimo otpust. To je njegovo zakonsko pravo – kaže sugovorni, koji redovito posjećuje Jašarevića u zatvoru.

Avaz doznaje kako Jašarević više nema radikalne stavove zbog kojih je i napao Veleposlanstvo SAD-a i ranio policajca.

Njihov sugovornik tvrdi da obavlja vjerske dužnosti, ali više se ne druži s pripadnicima vehabijske zajednice u BiH.

–  Ima bradu, ali nije to velika, tzv. vehabijska kovrčava brada. On se skroz povukao. Čita knjige i crta. Najvažnije je da je sačuvao brak i obitelj. Žena ga s djecom svaka dva mjeseca posjećuje u Zenici.

 

Terorizam i dalje velika prijetnja: U BiH 20 izoliranih vehabijskih zajednica

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Brajković: Kako Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene?

Objavljeno

na

Objavio

Mijo Brajković je u svojoj karijeri doživio gašenje Aluminija zbog ratnih događanja, a kasnije ga je ponovo podigao na noge i doveo na razinu giganta. Brajković je zbog niza vijesti koje su se pojavile u medijima u zadnje vrijeme odlučio uputiti otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:

Povodom čestih natpisa medija među kojima prednjače oni iz Sarajeva, a u kojima se iznose tvrdnje na jedan tendenciozan način, bez da se po pravilima struke saslušala i druga strana, želim iznjeti pravu istinu.

Kao što je svima poznato 23/24. travnja 1992.godine u 11,30 sati pogođena je podstanica u Aluminiju, što je dovelo do gašenja postrojenja.Nadljudskim naporima radnika,koji su 48 sati bili taoci u tvornici,uspjeli smo stručno, po ranije dogovorenoj proceduri sa francuskom tvrtkom Pechiney obustaviti proces i tako osigurali mogućnost ponovne obnove.

Slična situacija se dogodila sa šibenskim TLM-om, koji nažalost nije uspio spasiti postrojenja. Odmah smo počeli sa okupljanjem radnika i inženjera , kako bi se izvršile pripreme za ponovni rad tvornice, ali osnovni preduvjet je bio osiguravanje početnih novčanih sredstava. Ta sredstva smo dobili od Republike Hrvatske, u iznosu od 9 milijuna dolara, raspoređenih u nekoliko tranši.Ukoliko bi se obnovio Aluminij njegova obveza je bila kontinuirana opskrba TLM-a Šibenik metalom.

U to vrijeme rodila se ideja o „Joint ventury“ – zajedničkoj kompaniji, te je od tih 9 milijuna dolara kupljen poslovni prostor i stan u Zagrebu, za osoblje koje bi vodilo tu kompaniju. Nažalost, ta ideja nije realizirana, a ostao je stan u Zagrebu koji je imao troškove održavanja.

U to vrijeme zakonom je omogućen otkup stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, po točno propisanim uvjetima, tako da smo moja supruga i ja otkupili naš stan, po cijeni koja je bila određena zakonom, potpuno isto kao svi građani BiH. Obzirom da sam planirao da nakon završetka rada u Aluminiju nastavim živjeti u Zagrebu, gdje su mi živjela djeca, a stan u Zagrebu je imao troškove koje je podmirivao Aluminij, Nadzorni odbor donio je odluku o zamjeni vlasništva stanova u Mostaru i Zagrebu, koji su bili iste kvadrature. Za razliku od mnogih, uredno sam predao u posjed Aluminju stan u Mostaru.

Što se tiče nagrada koje sam primio za 22 godine uspješnog vođenja Aluminija, odluke o istima su donesene od strane Nadzornog odbora, u kojem su sjedili predstavnici vlasnika dioničara, gdje su mali dioničari bili većinski vlasnici sa 64% dionica, a odluke su bile u skladu sa statutom i pravilnicima društva.

Otpremninu sam dobio po odlasku u mirovinu, također na osnovu Pravilnika Aluminija i Ugovora o radu, kao što su ih dobili i svi koji su odlazili u mirovinu. Što se tiče poklona, oni su bili isključivo iz domena reprezentacije, a o reprezentaciji je odluku donosila Skupština dioničara u sklopu Financijskog plana za narednu poslovnu godinu, čiju je realizaciju ponovno potvrdila i usvojila Skupština dioničara na kraju poslovne godine. Vjerojatno su procijenili da shodno ugledu Aluminija i i svjetskih firmi sa kojima je radio nije primjereno donijeti „drvenu čaplju“ kao poklon. Sa tim poklonima Aluminij je imao više koristi, nego što su utrošena sredstva.

Nakon mog odlaska u mirovinu 30.travnja 2009. godine, kada je usvojeno moje izvješće iz kojeg je razvidno da je Aluminij tvrtka na zdravim nogama, pozitivnog poslovanja, bez i jednog neizmirenog dospjelog duga, dolazi do negativnog poslovanja i nakon nekoliko godina stvaranja gubitaka dolazi Federalna financijska policija, pretpostavljam, da istraži razloge negativnog poslovanja u Aluminiju.

Međutim, istraga Financijske policije je započela sa 1997. godinom, kako bi se dokazao navodni kriminal u Aluminiju od početka njegovog rada i mene kao navodnog nositelja „kriminala“ se neslućenom medijskom hajkom kroz niz godina u sarajevskim medijima, sa jasnom političkom podlogom, htjelo diskvalificirati. Imam osjećaj da se isti scenarij ponavlja, kao u poratno vrijeme, ali sada u svrhu pritiska na pravosuđe.

Koliko god se Financijska policija trudila da ispuni nalog politike i nađe nešto kompromitirajuće, kako za mene osobno, tako i za Hrvate i politiku HDZ-a,čiji sam ja bio član Predsjedništva, jedino što je uspjela naći je zamjena stana i troškovi reprezentacije. Ponosan sam što su mi to jedine “greške” u mome skoro četrdesetogodišnjem radu u Aluminiju. Možda da nije bilo tih mojih „grijeha“ na računu bih ostavio 100 milijuna i nešto sitno KM.

Na kraju molim javnost, ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzistencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija.

Neka se netko zapita kako bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminij Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene, koji sam proveo skoro od 40 godina u Aluminiju – naveo je u otvorenom pismu javnosti Mijo Brajković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari