Pratite nas

Naši u svijetu

Iran obilježava 35. obljetnicu islamske revolucije

Objavljeno

na

Prije 35 godina Iranci su slavili islamsku revoluciju koja im je obećala besplatnu struju i redovite prihode od izvoza nafte, a u studenome prošle godine bili su zadovoljni što im je Zapad barem donekle ublažio sankcije.

[dropcap]A[/dropcap]jatolah Ruholah Homeini, koji je 1. veljače 1979. stupio na iransko tlo nakon više od desetljeća progonstva, uglavnom u Iraku te u Turskoj i Francuskoj, obećao je Irancima besplatnu opskrbu električnom energijom i gotovinu od prihoda od nafte.
Danas, tri i pol desetljeća od revolucije i nakon isto toliko godina raznih međunarodnih sankcija, prosječni Iranac siromaštvo, nezaposlenost, inflaciju i skupoću prepoznaje kao tekovine revolucije, piše Al Džazira u tekstu ‘Ajatolahova neispunjena obećanja’. Po podacima iranske središnje banke inflacija je s krajem siječnja bila 38,4 posto, a 15 od 75 milijuna ljudi službeno živi ispod granice siromaštva.

homeiniKad je Homeini u Air Franceovu Boeingu 747 jednom američkom novinaru 1. veljače 1979. rekao kako “ne osjeća ništa”, u svezi s povratkom u domovinu, njegovi pristaše čuli su to kao još jedan dokaz njegove duhovnosti. Za njih je on bio čovjek čija je prvenstvena životna dužnost bila služenje Bogu, piše Christian Caryl u svojoj knjizi ‘Strange Rebels’. Deset dana kasnije, 11. veljače, vojska se proglasila “neutralnom” i predala oružje. Bio to znak pobjede revolucije i početka nastanka današnjeg Irana.

Već 1. ožujka te 1979. Homeini je okupljenim studentima islamske teologije u svetome gradu Komu najavio kako će Iran biti islamska, a ne demokratska republika.

“Ne upotrebljavajte tu riječ ‘demokratski’. To je zapadnjački. Mi poštujemo zapadnu civilizaciju, ali nećemo je slijediti”, najavio je, prenio je Guardian.

Nekoć je to bila moćna i progresivna zemlja bogata naftom, s ambicioznim kraljem koji je od nje bio nakanio učiniti jednu od vodećih industrijskih zemalja svijeta, a danas su Iranci presretni što je svijet ublažio sankcije, piše Al Džazira.

Ali Iračani nisu dobro živjeli pod šahom. Upravo su masovni prosvjedi i štrajkovi nezadovoljnih, koji su trajali cijelu 1978., natjerali šaha Rezu Pahlavija da s obitelji pobjegne iz zemlje u siječnju 1979., a milijuni su idući mjesec oduševljeno dočekali Homeinija. Islamska je revolucija službeno završila 1. travnja, kad je na temelju 98,2 postotne pobjede na referendumu proglašena Islamska Republika Iran.

Neki promatrači iz današnje perspektive kažu kako je šah odgovoran i za revoluciju koja je dovela Homeinija na vlast.

“Šah se uvijek bojao”, kaže Ahmad Salamatian, vodeća figura demokratske oporbene skupine Nacionalna fronta, koji je odmah nakon revolucije pobjegao u Švicarsku. U tekstu u Financial Timesu o zadnjim danima šahove vladavine, kaže: “Bojao se Amerikanaca, bojao se Britanaca, njima je dugovao prijestolje. U tome je i ležao problem: zato se šah toliko i prepao kad je krajem sedamdesetih pomislio da mu Engleska i SAD više neće pomagati”.

Više od svakog drugog, čak i od Homeinija, šah je bio arhitekt islamske revolucije, drži Salamatian.

“A to je problem svih diktatora u ovoj regiji. Sami sebi iskopaju grob”.

Iran se već 1979. sukobio sa Sjedinjenim Državama. U studenome te godine počela je diplomatska kriza koja će za 52 talaca trajati 444 dana. Skupina iranskih studenata upala je u američko veleposlanstvo i uzela taoce, a predsjednik Jimmy Carter taoce je nazvao “žrtvama terorizma i anarhije” i rekao kako “Sjedinjene Države neće podleći ucjeni”. Nakon neuspjelih pokušaja oslobađanja i dugih pregovora, taoci su oslobođeni 20. siječnja 1981., kad je novi predsjednik Ronald Reagan u Washingtonu završio svoj inauguracijski govor.

Usred talačke krize, 1980. Irak Sadama Huseina napao je Iran i taj je osmogodišnji rat, drže promatrači, dodatno učvrstio revoluciju.

“Islamska je revolucija bila pravi šok, osobito za zemlje Perzijskog zaljeva”, kaže Gary Sick, nekadašnji analitičar američkoga nacionalnog vijeća sigurnosti, “Bez nje, Bliski istok danas bi bio drukčiji. Strah od revolucionarnih ciljeva koji su obuhvaćali i svrgavanje monarhija, nasmrt je prepao monarhije (u regiji). Taj je strah stvorio sukobe i saveze koji i danas, 35 godina kasnije, utječu na regionalnu politiku.”

“Iran je stvorio Hezbolah u Libanonu i zauvijek promijenio libanonsku politiku”, drži njujorški novinar Hooman Majd, “Otvorio je dotad nezamislivu drugu frontu protiv izraelskih ambicija”.

Tijekom cijele Homeinijeve vladavine, a umro je 1989., odnosi sa Zapadom bili su loši. Predsjednik Mahmud Ahmadinedžad svojom ih je protuizraelskom politikom i insistiranjem na iranskome nuklearnom programu od kojega Zapad zazire, dodatno pogoršao.

Odmah nakon revolucije 1979. SAD je uveo sankcije Iranu, a 1995. ih je proširio. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda od 2006. donijelo je šest rezolucija kojima uvodi sankcije jer je Iran odbijao prestati obogaćivati uranij. Zapad strahuje da bi obogaćeni uranij mogao biti upotrebljen za proizvodnju nuklearnog oružja, a sve iranske vlasti uporno tvrde kako je uranij namijenjen mirnodopskoj upotrebi.

S vremenom su sankcije, koje su uključile i zamrzavanje iranskih sredstava u inozemstvu te naftni embargo, potkopale iransko gospodarstvo, a novi iranski predsjednik, umjereni Hasan Rohani pristao je 24. studenoga 2013. na prijelazni sporazum s Europskom unijom i tzv. skupinom P5+1, u kojoj su SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija te Njemačka.

Sporazum koji je stupio na snagu 20. siječnja predviđa da u šestomjesečnom prijelaznom razdoblju Iran smanji obogaćivanje urana, te da ne pali reaktor za proizvodnju teške vode u Araku.

Zauzvrat će P5+1 i EU ublažiti sankcije. Obustavit će se sankcije na iranski izvoz petrokemijskih proizvoda, na uvoz dobara i usluga za automobilsku industriju te uvoz i izvoz zlata i plemenitih metala. Također će Iranu biti dopušten uvoz rezervnih dijelova za civilno zrakoplovstvo te servisiranje zrakoplova. EU i Skupina P5+1 obvezali su se i učiniti Iranu dostupnim 4,2 milijarde zamrznutih sredstava i to u pravilnim intervalima tijekom šestomjesečnoga razdoblja.

U utorak Iran slavi 35. godišnjicu revolucije, a Sick ocjenjuje kako je riječ o “neobičnoj revoluciji, koja je prerasla u evoluciju: ultraradikalna pozicija iz prvih nekoliko godina, prerasla je u umjereniju, pragmatičnu poziciju”.

“Nedavni dogovor o nuklearnom pitanju… Pokušaj je da (Iran) postane normalna zemlja, koja doista sudjeluje u svjetskim zbivanjima.”
Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Žigmanov: Hrvatska je postala aktivni čimbenik u širem geopolitičkom prostoru

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je postala aktivan čimbenik u daleko širem geopolitičkom prostoru kao što su Europska unija i NATO, ocijenio je u utorak u beogradskom tisku predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov.

Na pitanje kako razumije izjavu predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, o tome da je njezino najveće postignuće u politici to što je Hrvatsku „izvukla iz regiona“, Žigmanov je podsjetio i na transnacionalnu Inicijativu triju mora koju je „upravo Grabar Kitarović snažnije afirmirala“.

„I u nekoliko misija NATO-a Hrvatska ima značajnu ulogu. I novi glavni tajnik Vijeća Europe dolazi iz Hrvatske, što je isto posljedica – ne slučaja, nego i djelovanja. Na koncu, to ne znači da Hrvatska i Kolinda Grabar Kitarović nije prisutna u regiji“, ocijenio je Žigmanov u razgovoru za list „Danas“,.

Pritom je skrenuo pozornost na važnost Subotičke deklaracije koja je “složit ćete se, događaj od iznimne važnosti“.

Subotička deklaracija je dokument koji su u lipnju 2016. potpisali predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić s ciljem da se sporazumno i aktivno pokrenu i ubrzaju zaštita manjina, pregovori o utvrđivanju međudržavne granice, provođenje sporazuma o sukcesiji i potraga za nestalima tijekom ratnih sukoba iz ’90 -ih.

Vučić je posle potpisivanja Deklaracije izjavio da su odnosi Hrvatske i Srbije kralježnica dobrih odnosa u cijeloj regiji i da su jako važni i za Europsku uniju.

Srbija i Hrvatska će, kao je tada izjavio Vučić, razgovarati o graničnim linijama, a ako se to pitanje ne riješi u bilateralnim razgovorima, riješavat će se pred međunarodnim institucijama.

Komentirajući Vučićev izostanak s Kongresa europske pučke partije (EPP) u Zagrebu, na koji je pozvan kao predsjednik Srpske napredne stranke (SNS), Žigmanov je to ocijenio kao „legitimni čin predsjednika jedne stranke“ i podsjetio da ona još nije punopravna članica saveza pučkih stranaka u Europi.

„Dakle, sam čin nije upitan – netko ne želi ići nekamo. Ono što se može podvrgnuti kritici jesu razlozi i način na koji je odluka priopćena. Tu ne mislim na dostavljanje odluke pismenim putem predsjedniku europskih pučana, već njezino medijsko eksploatiranje koje se, barem kada je riječ o Srbiji, instrumentalno zlorabilo za rad unutarnjopolitičkih prilika“, rekao je Žigmanov za „Danas“.

Za Vučićevo obrazloženje da izostaje s Kongresa EPP-a kako svojim dolaskom ne bi negativno utjecao na položaj Srba u Hrvatskoj, Žigmanove smatra “prijepornim uvlačenje u cijelu priču i položaj hrvatskih Srba“.

Politički predstavnici Srba „konstruktivno participiraju u aktualnoj Vladi Republike Hrvatske“, rekao je Žigmanov za „Danas“. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari