Pratite nas

Naši u svijetu

Iseljeničke priče: NJEMAČKA … ZABORAVI!

Objavljeno

na

Možda je naslov provokativan, ali provocirati mi stvarno nije nakana. Ja hoću samo olakšati donošenje odluka, hoću se osloboditi ustaljenih navika, hoću stvoriti novu bazu podataka, a sva iskustva potisnuti u stranu, jer ona mi ovdje nisu od velike pomoći. Hrvatska je druga zemlja, tu su drugi običaji, drugi ljudi, drugi zakoni… Moram početi od početka. Da bih si olakšao život odredio sam si nekoliko načela. Neka od njih:

  • govoriti hrvatski
  • misliti hrvatski
  • ponašati se hrvatski…

O jeziku rode da ti pojem,
o jeziku milom mom i tvojem.

Ono što mene najviše čini Hrvatom jest hrvatski jezik. Rođen sam u Bosni. Mama Čehinja, otac Slovak, jezik nikakav… U kući se govorila neka mješavina slovačko …bosanskoga …ukrajinskoga …i Bog ti znao kakvog jezika još… Druga djeca imala su svoj jezik koji se zvao materinski. Ja ga nisam imao, jer moja majka nije imala priliku naučiti češki, ali ni niti bilo kakav drugi jezik, piše Emil Cipar

U kraju u kojem sam ja rođen (okolica Prnjavora) živjeli su pripadnici dvanaest nacija. Dvanaest nacija, dvanaest jezika i sve to na malom prostoru. U kući su me učili …za odgoj je bila odgovorna baka …pozdravljati starije. To je jako fino, ali kako pozdraviti! Otkuda ja znam koga pozdravljam. Kažem li Hvaljen Isus, a namjerio sam se na nekog državnoga službenika, on mi mrko odbrusi …kaže se zdravo! Čiji si ti? …Naiđem na drugoga …Zdravo …ja njemu. On meni …Merhaba sinko! Čiji si ti?

Rano sam primjetio da tu nešto nije u redu. Vrlo rano! Prerano!

Sredinom pedesetih, moja obitelj; otac, majka i ja selimo u Hrvatsku. Ja sam pošao u školu, znao sam već čitati i pisati, ali nisam znao jezik… Zavidio sam vršnjacima koji o jeziku nisu niti razmišljali …oni su ga jednostavno znali.

Moji problemi svakim danom bivali su sve manji i manji. U trećem razredu osnovne bio sam potpuno ravnopravan. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku. Brzo, prebrzo sam shvatio da hrvatsko – srpski nije jedan jezik, kako nam se to uporno tvrdilo. Kada bih u svojoj dječjoj naivnosti postavio negdje to pitanje nailazio bih na šutnju. Uopće …puno se je šutilo u vrijeme moje mladosti.

U srednjoj školi, bila je to tehnička, hrvatski jezik nije bio tako zastupljen u nastavi. Ali bio je tu profesor hrvatskoga, koji je na moju sreću, a na njegovu nesreću, predavao upravo kod nas…

Zbog nekih „nacionalističkih istupa“ bio je degradiran u tehničku školu. „Tu ne može napraviti veliku štetu.“ Prof. Ivica Sivrić bio je oličje učitelja, pedagoga, roditelja, staratelja… On je jednostavno „odradio“ svoj program, korektno i pošteno, a ako je netko imao dodatnih pitanja mogao mu se uvijek obratiti. Ja sam imao pitanja. Puno pitanja. Jedno od tih pitanja koje me u to vrijeme mučilo bilo je: – Što sam ja? Hrvat, Jugoslaven, Čeh, Bosanac, Slovak…?-

Dobro se sjećam. Bila je subota poslijepodne. Proljetni dan. Nas dvojica išli smo zajedno iz škole, koja je tada bila na rubu grada, prema centru. Postavio sam mu to pitanje i dugo čekao odgovor.

Nekoliko puta me je pogledao, počešao se dlanom po čelu, a onda i dalje šuteći, nastavio put. Bilo mi je žao da sam mu postavio to pitanje, da ga time mučim. Negdje kod prijelaza preko željezničke pruge, ponovo me pogledao i rekao: – Ne znam što bih ti rekaoStvarno ne znam, moraš se sam definirati, moraš osjećati, moraš znati…! Bio bih puno sretniji da me to nisi pitao…! Moraš se definirati! Nemoj se ljutiti, ali ne mogu ti pomoći! Možda toliko: nemoj dopustiti da te drugi definiraju. To moraš učiniti sam!

Profesor Ivica Sivrić je umro. Ja mu nikada nisam zahvalio, a upravo on me je naučio najvećem dobru u mom životu. Moraš se definirati sam! I ja sam počeo. Razmotrio sam sve čimbenike koji su dolazili u obzir. – Čeh? – svaka čast Česima, ali osim Švejka…-  Slovak? – svaka čast Slovacima, ali osim Hane Hegerove…

I uostalom, šta je smetalo njihovo porijeklo Augustu Šenoi, Bogoslavu Šuleku i inima da postanu Hrvati. Jezik je važan. Hrvatski jezik je ključ. Od jednoga časa, toga proljeća, ja sam postao Hrvatom. Neslužbeno. Službeno, nekoliko godina kasnije, točnije, 1971. Bio je popis stanovništva, ja sam bio u vojsci i zastavniku na pitanje …nacionalnost? – ponosno rekao: – Hrvat. – Prvi put u životu. Koja igra sudbine. Te godine se dogodilo pravo Hrvatsko proljeće.

I da se vratimo u sadašnjost! U Brodu smo, početkom siječnja 2007. Moram priznati, nepoznati teren. Prvo ću prisluškivati druge. Brod je pregledna sredina, brzo se snađeš. Bitno je ne „istrčati pred rudo“, pustiti druge da govore, da misle da se ponašaju hrvatski, a ja ću učiti. Jer nije to isto kao kad dođeš na odmor, pa ti je svejedno „hoćeš li ugaziti u mast“ ili ne. Bitno je da se ne izdaš kao povratnik, kao netko tko sve bolje zna, – Čovjek je živio vani.- Hoću biti jedan od njih …jedan od nas. Sasvim obični građanin …JMBG tajitaj.

Nije to tako jednostavno. Ono što mene čini Hrvatom, hrvatski jezik, ponovno se uništava. Slušam i ne vjerujem: – Obrazovanje izumire, sada se educira. Hrvatski proizvodi su hrvatski brendovi. Više ne sudjelujemo, sada participiramo. Sada izlazimo van, ulazimo unutra, penjemo se gore, silazimo dolje…, kao da se može drukčije. E moj Emile, tu će biti problema!

Pa, dobro, šta sad tu ima? Misliti je misliti! Što ima tu posebno? Sjedneš i misliš. Ili samo sjedneš. Kako je to misliti hrvatski? Možda je glupo, ali Nijemci kažu …pustimo konje da misle, oni imaju veće glave. – Pa i nije baš glupo. Od stoljeća sedmog za Hrvate su mislili drugi. Oni koji su mislili hrvatski, loše su prošli. I sada u ovo kratko vrijeme slobodne Hrvatske moramo naučiti sami misliti.

Nije da i sada ne bi drugi mislili za nas, ali to bi bilo sve drugo samo ne dobro. A šta misli prosječan Hrvat u Hrvatskoj? Dakle, prosječan Hrvat  Hrvatskoj misli da bi on bio bolji predsjednik države, predsjednik sabora, predsjednik vlade, bolji izbornik nogometne vrste (iako je posljednje nemoguće), ali poslušajmo normalni razgovor ispred trgovine uz obligatno pivo iz boce: – Ja bi metio (u Brodu se ne stavlja, u Brodu se meće) onog malog iz Hajduka...

Puno rečenica počinje sa: – Ja mislim… Puno se misli da drugi o nama misle ovako ili onako – Oni iz Europe misle da smo mi… Ne znam što misle drugi Europljani, ali znam da prosječan Nijemac zanemarivo malo vremena misli o hrvatskim problemima. Ima on dosta svojih.

Izvlačim zaključak: Misliti hrvatski je ne poželjeti, ni u mislima,  nikome ništa loše. Poštivati pravo drugih na vlastito mišljenje. Ne držati svoje mišljenje boljim ili vrednijim od drugih. Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš prahom postati.

Tu neće biti problema.

Često sam čuo od Nijemaca koji su bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj da: – Vozačka kultura u Hrvata ostavlja željama puno mjesta. – Prevedeno, to bi značilo otprilike da: Kada Hrvat sjedne za upravljač automobila, postane neman.

Obraćam pažnju na ponašanje vozača u Brodu. Što više gledam, to mi je više žao što tu nisu svi ti Hansovi, Peteri, Güntheri… Pa čovječe, ovdje se zaustavlja kada pješak samo pomisli prijeći ulicu. Ponosan sam na svoje Brođane. Daje se velikodušno prednost onima koji skreću u lijevo. Automobil nije u Hrvata erotska proteza, kao što je to slučaj kod Nijemaca. Svaka čast!

Grad je uređen. Brod, ovdje bi trebalo reći Slavonski Brod, ima najljepši središnji trg u Hrvatskoj. Sve je čisto, grad je pristojno osvijetljen. Bilo je tako nekada i u Njemačkoj. Poslije se sve izmijenilo. Multi-kulti je učinio svoje.
Tu neće biti problema. Osim umirućeg jezika, sve drugo je prihvatljivo. A i jezik nije umro, možda nije kasno. Možda će i Hrvati shvatiti da im je u definiranju hrvatskog bića hrvatski jezik važniji od ZERP-a.

Poznavanje njemačkoga ovdje nije od velike koristi. Njemačka kultura, navike, običaji…, sve ovdje gubi svoj značaj. Ovdje satovi pokazuju hrvatsko vrijeme. Najvažnije je: – Zaboravi staro i prihvati novo! Što brže – to bolje!

Emil Cipar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Predsjednica pozdravila angažman udruženja hrvatsko-američkih stručnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović sudjelovala je na konferenciji Udruženja hrvatsko-američkih stručnjaka (ACAP), a u obraćanju je zahvalila članovima na trudu i radu u korist razvoja hrvatskoga gospodarstva i društva te jačanju tradicionalno dobrih gospodarskih odnosa između Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, priopćeno je u subotu iz Ureda predjsednice.

U pet godina svog postojanja Udruženje hrvatsko-američkih stručnjaka pridonosi napretku i razvoju bilateralnih odnosa Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, kazala je Predsjednica na skupu održanom u petak navečer u Clevelandu.

„Hrvatska, stoga, snažno podupire vaš rad i vaše Udruženje vidi kao važnog partnera koji pridonosi ostvarenju hrvatskih državnih interesa“, dodala je.

U tom smislu, navela je kako od Udruženja hrvatsko-američkih stručnjaka očekujemo da budu poticatelji i promicatelji suradnje i razmjene znanja kako na području gospodarstva, tako i na svim drugim područjima koja su preduvjet gospodarskog razvoja. „Želimo da potaknete brže i efikasnije uključivanje mladih iz Hrvatske u tržište rada, pridonesete njihovom učenju, znanstvenom napredovanju ili pripremi za poduzetništvo. Želimo da svojim stručnim znanjem i međunarodnim iskustvom pridonesete jačanju hrvatsko-američke suradnje, na dobrobit gospodarskog i sveukupnog društvenog napretka“, dodala je.

Predsjednica Grabar-Kitarović kazala je kako su Hrvatska i Sjedinjene Američke Države partneri koje povezuje prijateljstvo, dobri gospodarski odnosi i izvrsna suradnja na političkom planu. Poručila je kako bi jaki i konkretni gospodarski interesi mogli postati zamašnjakom naše buduće bilateralne suradnje. U tom smislu, istaknula je globalno poznatu Inicijativu triju koja pruža velike mogućnosti za američke tvrtke da u Hrvatskoj i na području Srednje Europe unaprijede već uspostavljena poslovna partnerstva i stvaraju nova.

Istaknuvši hrvatsku otvorenost za suradnju u daljnjem razvijanju ekonomskih odnosa sa Sjedinjenim Državama, pozdravila je američka ulaganja u Hrvatskoj kao i svaki oblik gospodarske suradnje te izrazila zadovoljstvo postojanjem obostrane dobre volje da se iskoriste sve mogućnosti koje bi tu suradnju dovele na višu razinu. Kao jednu od tih mogućnosti navela je proširenje pravnog okvira kako bi se dodatno uklonile zapreke trgovini i ulaganjima te pozdravila stalna nastojanja hrvatske i američke strane za pregovaranjem Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Hrvatske i Sjedinjenih Država.

„Kada govorimo o Ugovoru o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, jasno je kako to nije samo gospodarsko, već i političko, diplomatsko i geoekonomsko pitanje kao i pitanje strateškog partnerstva između naše dvije države. Međutim, postoje formalni koraci na vrlo tehničkoj razini koji bi se mogli poduzeti kako bi ugovor s Hrvatskom imao veći prioritet u američkom Ministarstvu financija“, kazala je Predsjednica.

Navela je kako je nedavno osnovala radnu skupinu u kojoj sudjeluju predstavnici ministarstava financija, vanjskih poslova i gospodarstva, Hrvatske i Američke gospodarske komore, kao i porezni savjetnici iz privatnog sektora, pozvavši članove Udruženja hrvatsko-američkih stručnjaka da se aktivno uključe u taj posao. Njihovo sudjelovanje i angažman smatra korisnim za uspjeh ove inicijative jer kao američki državljani mogu potaknuti američko Ministarstvo financija da u tom smislu daje prednost Hrvatskoj.

„Radeći zajedno, u vašem interesu i u interesu Hrvatske i Sjedinjenih Država, sigurna sam kako ćemo postići uspjeh“, zaključila je Predsjednica Republike.

Predsjednica Republike dodijelila je Povelju Republike Hrvatske cjelokupnoj hrvatskoj zajednici u Clevelandu, okupljenoj u hrvatskom Domu kardinal Alojzije Stepinac jer je svojim aktivnostima, pogotovo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća iznimno pridonijela stvaranju suvremene, suverene i demokratske Republike Hrvatske.

Za izniman doprinos zajedništvu i duhovnoj potpori hrvatskoj zajednici te kao središtu susreta generacija hrvatskih iseljenika s materinskim jezikom, poviješću, kulturom i nacionalnim identitetom Povelja Republike Hrvatske dodijeljena je Hrvatskoj župi Svetog Pavla u Clevalandu.

Predsjednica Grabar-Kitarović dodijelila je Povelju Republike Hrvatske Društvu „Hrvatska žena grana br.1 Chicago“, povodom njihove 90. obljetnice te za njihov doprinos očuvanju zajedništva kojim je osnaženo domoljublje, ljubav za materinski jezik, hrvatsku povijest i kulturu te solidarnu potporu hrvatskoj zajednici u Chicagu.

Prilikom boravka u Clevelandu Predsjednica Republike posjetila je Cleveland Clinic te se susrela s glavnim izvršnim direktorom Tomislavom Mihaljevićem i djelatnicima klinike.

Predsjednica Grabar-Kitarović svoj posjet Clevelandu započela je susretom sa Stipom Miočićem, svjetskim prvakom u UFC-u u teškoj kategoriji. On je Predsjednicu ugostio u teretani u kojoj trenira već 20 godina, upoznao ju sa članovima svoje obitelji i svojim timom. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari