Connect with us

Komentar

ISIL – neželjeno, čudovišno čedo američke diplomacije

Objavljeno

on

Kada se govori o širenju ISIL-a, često se zaboravlja da je ta tvorevina nastala 2006. godine, kada je osnovana pod imenom Islamska Država Iraka, i premda je prva faza njihove egzistencije bila u okviru iračkih ratnih zbivanja tek jedna u nizu činjenica lokalnog značenja, struktura je nastala i opstala, a uvjeti za njezinu ekspanziju sada su mnogo jasniji i mogu se u velikoj mjeri povezati s kontinuiranom serijom debakla američke vanjske politike.

[ad id=”68099″]

Amerikanci su Irak napustili na kraju 2011. godine, nakon mukotrpnog četverogodišnjeg procesa povlačenja, čija je glavna funkcija bila u pronalaženju bilo kakvog smisla za irački ratni pohod; tj. postupno povlačenje trebalo je ostaviti stanje koje je dokazano bolje od onog na početku invazije: dakle, demokracija, mir i blagostanje u odnosu na mrak okrutne diktature Sadama Huseina. Međutim, već je te godine stanje u Iraku bilo blizu raspadu države, unatoč svim prijašnjim američkim naporima da osnaži stabilnu vladu.

S povijesne distance i gledajući širi zemljopisni raspon, zapanjujuće su sličnosti u smislu posljedica koje američki pristup ostavlja u multietničkim zemljama u kojima oni silom i pritiskom pokušavaju ostvariti promjene za koje oni vjeruju da čine poboljšanje. Bio to Irak, Bosna i Hercegovina ili Ukrajina, pristup je iznimno sličan: nakon bilo kakvih izbora Amerikanci proglase najbrojniju etničku skupinu “legalnom vlašću”, a sve ostale pobunjenicima ili neprijateljskim elementima, efektivno stvarajući široku frontu etničkih, vjerskih, nacionalnih i plemenskih grupa kojima vlastita država postaje najveći neprijatelj. Pritom im ništa nisu pomogle teške lekcije naučene kroz niz godina iračkog rata, lekcije koje su razvile svijest o prijekoj potrebi postizanja adekvatnog konsenzusa u multietničkim društvima.

Iako su godinama radili na razvijanju izbalansirane vlasti u Iraku, kada je 2010. godine na izborima pobijedila koalicija u kojoj su dominirali suniti, Amerikanci su dopustili tada aktualnoj prošijitskoj vladi da ignorira rezultate izbora i faktički silom zadrži vlast, što je posljedično dovelo do širokog gubitka povjerenja u sve institucije države i posljedičnog kolapsa države, a taj kolaps je postao pravim ratnim vihorom kada su se iračka i obližnja sirijska anarhija spojile u jedno. Valja navesti kratku paralelu s BiH – gdje su dvaput silom, uz pomoć diskrecijskih odluka visokog predstavnika kojima su uzurpirani razni izborni i zakonski akti, pa i državni ustav, na vlast dovođene samoproglašene centralne vlasti iako su nailazile na gotovo plebiscitarni otpor hrvatskog i srpskog biračkog tijela – te s aktualnim izborima u Ukrajini, gdje su Amerikanci slavodobitno objavili priznavanje demokratski izabrane vlasti iako proruska stranka, koja je obično dobivala oko 30% glasova i često znala formirati vlade, nije ni izišla na izbore – zbog straha članova za goli život.

Svim ovim procesima zajednički je izraziti američki utjecaj te sličnost posljedica – raspad političkih procesa i funkcioniranja države (koji u Ukrajini još nije vidljiv kao u druga dva primjera samo zato što su taktiziranja oko trenutačnog primirja još uvijek aktivna). Kaos u Siriji i nizu drugih arapskih zemalja opet je izrazito vezan za američke “dobre namjere”, a danas se ni bivši operativci CIA-e ne libe priznati da su oni poticali “arapsko proljeće”, potpuno pogrešno predviđajući ishod “revolucija”.

Dok je spajanje ratnih operacija u Siriji i Iraku očito otvorilo zastrašujuće dodatne mogućnosti ISIL-u da se organizira, sada je već sasvim jasno da su sve zemlje koje su prošle “arapsko proljeće” potencijalni “kandidati” za priključenje kaosu – umjesto očekivane demokratizacije koja je trebala nastupiti pukim svrgavanjem nedemokratskih režima na vlasti, došlo je do totalne prevage islamizma u tim zemljama, a u okviru različitih varijanata islamizma ISIL je ostvario potpunu dominaciju. (…) Današnje stanje?

Kulminacija sukoba u Siriji i Iraku dovela je do stvaranja totalnog rata koji se u velikoj mjeri pretvorio u rat između sunita i šijita, gdje se ISIL nametnuo kao vodeća sila koja će zaštititi sunite, time još više jačajući svoju ionako široku regrutnu bazu. Uništenje i protjerivanje kršćana i drugih manjina, koliko god male one bile, stvara povijesnu tektonsku promjenu u više tisuća godina bliskoistočne multikulturalnosti. Na granicama multikulturalne Europe stvara se golema monolitna regija u kojoj će samo fanatizmu biti dopušteno da preživi. Amerikanci te etnocide nikad ne spominju kao kritičnu negativnu posljedicu sadašnjeg sukoba.

Potencijalna nova predsjednica SAD-a, Hillary Clinton i dalje mašta o umjerenim sirijskim pobunjenicima koje Amerika treba podržati iako već bogata iskustva pokazuju da većina oružja koje im pošalju završi u rukama islamista ili sami “umjereni” preko noći, čudom, postaju islamisti – a da je pritom poznato da praktički svi “pobunjenici” svoj sustav temelje na šerijatu te time potpuno isključuju “iz igre” i kršćane i sekularizam. Dakle, prije pitanja kako zaustaviti ISIL dolazi pitanje: Kako zaustaviti bezumnu američku politiku koja potiče jačanje ISIL-a? Jedini izmak u toj turobnoj priči jest inicijativa predsjednika Obame u ostvarivanju nuklearnog sporazuma s Iranom, posljedično i smanjenju tenzija prema Iranu.

Ta inicijativa, međutim, toliko odudara od ostatka američke vanjske politike i toliko je izložena unutarameričkoj kritici, ne samo od oporbenih republikanaca nego i od vlastitih demokrata, da se stječe dojam kako je riječ o nekakvoj privatnoj inicijativi američkog predsjednika, a da mu ostatak politike vodi netko nepoznat. Kako god bilo, u ovakvoj situaciji Europa ima samo dvije opcije – ili snažno utjecati na promjenu američke politike ili se potpuno osamostaliti od američkog diplomatskog utjecaja.

Očito nijedna od ovih opcija nije previše realna, pa zato i nema prostora za optimizam.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari