Pratite nas

Kolumne

Islamofobija, i ako bi je bilo u Europi, proizvod je kršćanofobije

Objavljeno

na

Paralelno s rastom i širenjem radikalno terorističkog islama u svijetu, na čijem udaru je i Europa i njeno društvo demokracije, slobode i tolerancije, iz Bosne i Hercegovine zemlje izvoznice džihadista dva desetljeća poslije bosanskohercegovačkoga sukoba, žestoko se agresira na kršćane i kršćanstvo, ne samo u toj zemlji već i daleko šire, na Europu i kršćanski svijet u cjelini. Radi se, naime, o jednom podmuklom ratu krivotvorenja europske kršćanske povijesti.

Medijski rat kao uvod u onaj fizički sukob, uz političare i vjerske vođe Bošnjaka, svakim danom tiskanja krivotvorene kršćanske povijesti u Europi, vode i bošnjački akademici. I nije to prvi put. Poznata je aktivnost bošnjačkog akademika Muhameda Filipovića u krivotvorenju prošlosti bosanskohercegovačkih Hrvata. Nikad i ničim zaustavljen u tom ratu laži, što je gotovo ravno i fizičkoj agresiji, akademiku Muhamedu Filipoviću svaki se dan pridružuje oni iz reda njegova naroda, koji jednako kao i on misle i pišu s tim što neki od njih svojim povijestima prošlosti kršćanstva i islama u Bosni i Hercegovini proširuju na Europu. Time ta kršćanofobija postaje svjetski, globalni proces s nesagledivim posljedicama za budućnost čovječanstva.

https://i1.wp.com/sandzakpress.net/wp-content/uploads/2010/03/Ferid-Muhic.jpg?resize=545%2C252

Ferid Muhić

Kako bi se sakrili brutalni načini gradnje islamske države, koriste se onom ratnom taktikom „napad je najbolja obrana“ i žestoko se udarilo oružjem islamofobija, kovanica tamošnjih Muslimana na europska kršćanska tisućljeća stara dostignuća. Naime, u današnje vrijeme kada se Europa sve više islamizirana, na sve moguće načine, u prvom redu zloporabom od muslimanskih useljenika europskih kršćanskih vrjednota ljudskih prava i vjerskih sloboda, islamski svijet je gotovo u potpunosti dekristijaniziran. Na tim islamskim prostorima iskorijenjen je svaki trag kršćana i kršćanstva, što potvrđuje etnički i vjerski čista  slika mnogih islamskih zemalja. Zbog toga svi oni muslimanski govornici o islamofobiji, bilo u Bosni i Hercegovini ili Europi, na taj način su zapravo zagovornici ili suborci isilovaca koji na najbrutalniji mogući način udaraju temelje islamske države, na progonima i ubijanjima, silovanjima i prisilnom islamizacijom kršćana na okupiranim teritorijima Iraka i Sirije. Zaista je zastrašujuće, pa čak i zabrinjavajuće, da se javljaju takve laži od strane bošnjačkih akademika o ugroženosti muslimana i islama u kršćanskom svijetu, a u isto vrijeme ne osuđuju genocid, kako onaj počinjen u prošlosti u Bosni i Hercegovini tako i ovaj suvremeni kojeg provode muslimani, gotovo pa diljem svijeta.

Iako je kršćanski svijet s pravom očekivao jednu drugu i drugačiju reakciju muslimanskih intelektualaca glede islamskoga vjerskog terorizma koji potresa svijet i načina na koji se širi islam kao vjera, da ga najoštrije osude i dinstaciraju se od svega toga, oni se pisanjem o nepostojećoj islamofobiji svrstavaju na stranu tih vjerskih terorista. Moglo bi se reći kako pisanjem o islamofobiji muslimanski akademici i razni drugi „znanstvenici“, poznavatelji povijesti kršćanstva i islama u Europi, daju moralnu potporu kršćanofobistima iza kojih ostaje vjerski čista islamska zemlja kamo god prošli.

Snažna moralna potpora isilovcima dolazi iz jedne europske zemlje, Bosne i Hercegovine, u kojoj su upravo kršćani Zapada i svijeta na veliku štetu, ravnu genocidu Hrvata katolika i katoličanstva u njoj spasili Muslimane od velikosrpske agresije širenja na Zapad. Nije trebalo dugo čekati da ta Bosna i Hercegovina postane centar obuke i mirnog života najradikalnijih džihadista i islamofobista, onih koji danas kao najveći zlikovci čovječanstva odrubljuju glave kršćanima, otimaju im žene i kćeri, siluju majke, ruše svaki njihov trag. O tom zločinu, o tom globalnom islamskom procesu kršćanofobije ne pišu bošnjački akademici i znanstvenici.

Braneći zločine isilovaca i džihadista, kakve Europa ne pozna od vremena Osmanlija u Bosni i Hercegovini koji su se istim sredstvima kao i džihadisti služili u širenju islama, bošnjački akademik pišući o nepostojećoj islamofobiji u Europi, zapravo sudjeluje u muslimanskom vjerskom čišćenju bosanskohercegovačkih prostora od Hrvata katolika. O islamofobiji piše dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, autor knjige „Islamski identitet u Europi“. Islamofobija koje praktički i nema u Europi, da je ima zar bi nekoliko milijuna muslimana mirno uživali tolika prava i slobode, nikako ne daje pravo na tako globalni proces kršćanofobije kakav se neometano širi diljem islamskog svijeta. No, i ako možda ima nekih mali pojava za koje bi se moglo reći da su islamofobijske naravi, što je teško vjerovati budući da muslimani u europskim zemljama uživaju veća ljudska prava i vjerske slobode negoli sami  kršćani Zapada, onda su te pojave proizvod kršćanofobije. Bez obzira na sve to ipak islamofobija, ako je ima, ne smije nikako imati opravdanje u kršćanofobiji, kakvu gledamo i u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Bilo bi to protivno europskim civilizacijskim dostignućima i vrijednostima na kojima počiva zapadna kršćanska Europa.

https://i1.wp.com/www.sutra.ba/slike/kultura/napredak_logo.jpg?resize=287%2C226

Nije li kršćanofobijom etnički i vjerski očišćeno i Sarajevo, prijeratni multireligijski grad. Danas gotovo ni traga toj multireligioznosti u tom gradu u kojem je prije Drugog svjetskog rata živjelo oko 35 posto Hrvata katolika. Sudbinu Sarajeva doživljavaju mnogi drugi gradovi, Zenica, Travnik, Maglaj, Bugojno, Konjic… Kako o toj kršćanofobiji, na neki način u srcu Europe i kršćana Zapada, o tom procesu koji traje sve od 1463. godine kada su Osmanlije porobile Bosnu i Hercegovinu i krenuli dalje u osvajanje i islamiziranje Europe, ne pišu bošnjački akademici. Svaka njihova šutnja na taj zločin znak je samosvrstavanja na stranu onih koji su Sarajevo i sve druge beha gradove i prostore u procesu kršćanofobije učinili sto postotnim islamskim gradovima i prostorima.

Pisati o islamofobiji u Europi Zapada, a ne osuđivati kršćanofobiju u svijetu i u Bosni i Hercegovini, nije ništa drugo osim poticanja svjetskog vjerskog rata, što ga islamski kršćanofobi započeli 11. rujna 2001. godine terorističkim napadom na Ameriku. Traje taj sukob i danas, i trajat će, na žalost, sve dok, kako mnogi muslimani u Europi i Bosni i Hercegovini govore, islam ne zavlada cijelim svijetom, a to znači dok ne istrijebe sve kršćane kao one u Iraku, Siriji…

Profesor Ferid Muhić kaže da je islam došao u Europu daleko prije negoli kršćanstvo. Takva tvrdnja je u najmanju ruku na tragu džihadista i ide njima u prilog kao poticaj i opravdanje za zločine. To je govor džihadista, onih koji prijete uništenjem Vatikana, jer eto kako piše bošnjački akademik, vjerojatno je prije katoličanstva u Vatikanu bio islam. Zbog toga treba Vatikan uništiti i na njegovim ruševinama postaviti crnu džihadsku zastavu, a baziliku Svetog Petra pretvoriti u džamiju, onakvu istu kakva je u Carigradu-Istanbulu pretvorena od crkve Svete Sofije. I na tim prostorima Carigrada koje su Osmanlije osvojili 1453. godine, baš na tom svetom kršćanskom mjestu, po naukovanju bošnjačkih Mehićâ bio je islam. Zašto onda na toj velebnoj crkvi pretvorivši je u džamiju kršćanofobi dogradiše četiri minareta, kao znak islamskog osvajanja i širenja na sve četiri strane svijeta. Ne će ćuditi ako se već sutra ne poćne pisati kako je islam kao vjera stariji i od kršćanstva i od judizma.

Profesor Muhić tako u svom pisanju o islamu u Europi kaže da je ta vjera došla na europske prostore 800-e, a kršćanstvo tek 1200-e godine poslije  Krista. Ako je to znanje jednog akademika onda se postavlja pitanje na koji način je došao do te velike titule. Ostavljam gospodinu Muhiću neka odgovor zadrži za sebe, budući da namjere i cilj zbog kojih tako širi i potiče kršćanofobiju kod muslimana ne dozvoljavaju mu da kaže pravu istinu, koju zasigurno zna. Jer, svatko u Europi, pa i daleko šire, čak i mnogi muslimani, znaju da je kršćanstvo već 380. godine usvojilo Rimsko Carstvo. Znači da je kršćanstvo daleko prije i te godine prisutno u Europi, iako progonjeno, kao danas što je. Ono je prisutno gotovo odmah poslije Isusova uskrsnuća, dolaskom Njegovih učenika u Rim kao centar tadašnje Europe.

Budući da profesor Muhić, suvremenik džihadista, čiji je centar i baza Bosna i Hercegovina kaže da je islam u Europu došao u VIII. stoljeću, a ne kaže da je došao gotovo na isti način i istim sredstvima kakvima je kasnije došao i u Bosnu i Hercegovinu i kako ga danas donose i šire isilovci na okupiranim prostorima Iraka i Sirije, onda treba reći pravu istinu širenja i dolaska islama u Europu. A ta istina je da je kršćanstvo u Europi bilo samo potisnuto u VIII. stoljeću pod naletom islamskih osvajanja i prisilne islamizacije kakva je provedena u Bosni i Hercegovini kasnije i danas na Bliskom istoku, ali i u svim islamskim zemljama diljem svijeta. To je istina vremena, načina i dolaska islama u Europu.

Ako se profesor Muhić smatra povjesničarom nastanka i širenja islama u Europi, a time i u Bosni i Hercegovini, bilo bi korisno da kaže što bi moglo potaknuti na zaustavljanje kršćanofobije u Bosni i Hercegovini od kada je na koji način, kako se širio i kako je islam došao u Bosnu i Hercegovinu. Kada bi samo malo napisao one stradalničke istine katolika i katoličanstva, bosanskih „ujaka“ i njihova puka u Bosni i Hercegovini u vrijeme prisilne islamizacije, bio bi to njegov veliki doprinos suživotu, toleranciji i podnošljivosti života u bosanskohercegovačkoj vjerskoj šarolikosti. Samo malim svojim pisanjem, a pisanjem i drugih bošnjačkih mozgova, istine nastanka i širenja islama u Bosni i Hercegovini, mogla bi se zaustaviti kršćanofobija i zaustaviti biološki nestanak Hrvata katolika, a time i katoličanstva u toj zemlji. Time se ne bi moglo dogoditi da je današnji položaj Hrvata katolika i katoličanstva u Bosni i Hercegovini jednak onom u kakvom su kršćani u Iraku, Siriji, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Iranu, Afganistanu, dakako i u Turskoj koju svekolika bošnjačka javnost poziva da se s dankom u krvi vrati u Bosnu i Hercegovinu.

Vinko Đotlo/hrvatski fokus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari