Pratite nas

Kolumne

Islamska ‘kolonizacija’ (ne)kršćanske Europe

Objavljeno

na

Kolonizacija je plansko preseljavanje stanovništva u vlastitoj zemlji, u susjedne zemlje i na druge kontinente. Unutarnja kolonizacija, unutar granica bivše Jugoslavije događala se odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tada se planski prenapučeno Zagorje htjelo planski rasteretiti i naseliti pusta slavonska ili baranjska sela. O tome su mi kao dječaku pričali Zagorci koji su vlakom odlazili razgledati sela i krajeve gdje su se mogli preseliti. Tako danas postoje u Slavoniji sela gdje je stanovništvo pretežno porijeklom iz Zagorja. Vanjska kolonizacija je plansko seljenje u susjedne zemlje, ili na druge kontinente. Takve kolonizacije postajemo iz dana u dan sve više svjesni. Čini mi se da ona nije slučajna, nego dobro planirana i osmišljena. Riječ je o islamskoj kolonizaciji Europe.

Islamska kolonizacija Europe.

Kolonizacija sama po sebi ne mora biti nešto loše, bila ona slučajna ili planirana. Dolaskom imigranata u neku evropsku zemlju mijenja se struktura stanovništva i događa se multikulturalnost koja može biti duhovno bogatstvo jedne države. Dokument II Vatikanskog koncila „Nostra aetate“ progovara o nekršćanskim religijama i islamu. On polazi od zajedničkih vjerničkih vrijednosti, ističe konkretne izazove i perspektive za budućnost: „ Crkva gleda s poštovanjem na muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni, Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. (N. A. 3.) Ovaj se koncilski tekst dandanas smatra „ magna chartom“ kršćansko – muslimanskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil pozitivno progovara o islamu, o njegovom vrijednosnom sustavu. Katolička crkva se dandanas zalaže za dijalog, za poštivanje univerzalnih moralnih vrijednosti, za obranu i promicanje ljudskih prava. Koliko je taj dijalog, na tim temeljima obostrano poželjan, veliko je pitanje.

Real Madrid „ De Sociedad Madrid Football Club“ i mijenjanje grba zbog muslimana

Današnje ime Real Madrid nosi od 1920. godine, kada je kralj Alfonso XIII., inače veliki ljubitelj nogometa, klubu dodijelio naziv „ Real“, što znači „ kraljevski“. Zato se danas Real naziva „ Kraljevskim klubom“, a odmah uz to grb kluba je krasila kraljevska kruna sa križem na vrhu krune. On je danas jedan od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova na svijetu. Real broji na desetke milijuna obožavatelja. „ FIFA“ ga je 2000. godine proglasila klubom stoljeća. Glavni sponzor kluba je Fly Emirates. Kažu da je Real najvrjedniji klub na svijetu, vrijedan oko 2,5 milijarde eura., a godišnje uprihodi oko 500. milijuna eura. Real Madrid je 2014. godine potpisao ugovor sa Abu Dhabi National Bank, pa je za potrebe većinskog stanovništva islamske vjeroispovijesti na ovom prostoru sklonjen križ sa  kraljevske krune na dresovima i asesoarima sa logom kluba. Klub ima ugovor i sa firmom Marka koja prodaje i distribuira proizvode pod grbom Real Madrida. Zato je i zbog njih križ sklonjen sa logotipa, grba ekipe: za Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Ujedinjene arapske emirate, Bahrein i Oman. Podpredsjednik Marke, Khaled al-Mheiri je rekao da će križ biti sklonjen s grba kluba zbog kulturne osjetljivosti, jer bi križ mogao uvrijediti ljubitelje Reala u tom dijelu svijeta.

Je li moguć dijalog između kršćana i muslimana u Europi

Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je moguć prema „ magna charti“ kršćansko – islamskog dijaloga zasnovanom na dokumentu II. Vatikanskog koncila „ Nostra aetate“. Dokument poziva na međusobno razumijevanje između kršćana i muslimana. Poziva na zaborav čestih sukoba i neprijateljstava u povijesti, na međusobno razumijevanje, poštivanje socijalne pravde, mir i slobodu za sve ljude. Koliko se to ostvaruje u praksi, takav dijalog, veliko je pitanje. Sport, pogotovo nogomet jest energija koja povezuje ljude. On je daleko ispred svega. Ispred uskih i sebičnih interesa, politike i svakog izolacionizma. Ali nažalost u velikoj opasnosti da novac dirigira i određuje sve, tako da neki klubovi postaju i jesu stalno moćni, a drugi „nemoćni i slabi“. Sport je često pokazatelj ekonomsko – političke snage u nogometnim klubovima i konačnog vođenja kluba. U slučaju Reala i određivanja znakovlja i logotipa kluba. Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je na velikoj kušnji. Radikalni islamizam uz terorizam stvara lošu sliku o muslimanima, i postaje provokacija i slabljenje mogućnosti za dijalog. Kome je u cilju stvaranje napetosti između „ dviju civilizacija“ ? Zašto? Veliko je i goruće pitanje. Imigracije, imigranti, neostvarenje multikulturalnosti u nekim zapadnim zemljama Europe je potencijalna vatra koja se može oteti kontroli. Zato su vrlo važni pozitivni i česti kontakti između „ duhovnih pastira“ kršćana i muslimana. Neki kažu da je Hrvatska dobar model za suživot između muslimana i kršćana. Čini mi se da je to točno, jer barem za sada ni jedna strana u dijalogu ne nameće svoje drugoj strani baš ništa. U svakodnevnom životu i sportu prihvaćeni su drugi kao drugačiji, ali uz veliko poštovanje i zajedništvo. Čini mi se da postoji međusobno razumijevanje i briga oko općeg dobra. Domovinski rat je pokazao da su među braniteljima bili i pripadnici islamske vjeroispovijesti. Vidljivo je karitativno djelovanje katolika i islamskih dobrotvornih zajednica unutar našeg hrvatskog društva. Dakle moguć je dijalog, suživot i multikulturalnost. Može li se Europa odricati svojih kršćanskih korijena, znakovlja i kršćanskog identiteta. Vidljivo je da je to moguće, ne samo u liberalnoj politici, nego i u sportu, što je pokazatelj u slučaju grba Real Madrida. Zbog oholosti, želje biti najveći, biti najbolji među najboljima kao spužvom briše se povijest i znakovlje kluba. Real Madrid osnovan daleke 1920. godine, kao krpom je oprao svoj grb star 94. godine. Da li je bio moguć dijalog oko grba, ili ne, nije sada bitno. Važno je primijetiti da se tako nešto ne bi smjelo događati ako su vrednovani osnovni standardi poštivanja drugih i drugačijih. Drugi vatikanski koncil je „zaključao“ svoja vrata 1965. godine, prije 53. godine. Prošlo je pola stoljeća od dokomenta „ Nostra aetate“. Jesmo li nešto naučili iz tog dokumenta? Ako nismo, onda je velika šteta.

Križevi pokojnika smetaju nekim islamistima

Svojevremeno, ali ne tako davno, prije egipatskog proljeća bio sam kao turist u Egiptu. Bilo je to nezaboravno turističko putovanje koje ću pamtiti cijeli život. Kairo, piramide pustinja i penjanje noću na Sinaj je zaista nešto impresivno. Sa mnom u grupi je bio gospodin Sinaj sa otoka Hvara. Bili smo cimeri. Njegova najveća želja je bila da vidi El Shat, mjesto gdje je rođen u izbjeglištvu u tijeku drugog svjetskog rata. Vraćali smo se sa Sinaja vozeći se autobusom kroz pustinju. Molio je vodiča, Egipćanina koji nam je bio dodijeljen kao službeni vodič iako smo mi imali vodiča fra Silvestra Aračića da posjetimo El Shat. Vodič je tijekom naše vožnje na povratku za Kairo pitao policijske kontrole na niz punktova uz auto cestu. Policajci nisu znali gdje je El Shat. Ali imali smo ipak sreću, jedan policajac nas je uputio da sa autoceste skrenemo desno. Našli smo El Shat gdje su bile nekada izbjeglice, otočani sa naših otoka. Razgledali smo groblje, imena i prezimena na grobovima i groblju koji je opasan zidom. Nažalost nisam vidio ni jedan grob na kojem bi bio križ. Na svakom spomeniku je bilo samo ime i prezime pokojnika. Vjerujem da su većina naših izbjeglica bili katolici, ali nitko nije „ zaslužio“ križ na svom grobu. To  mi je bio pokazatelj da je križ kao simbol u Egiptu zabranjen kao simbol, čak i na grobnicama. Gospodin Sinaj je bio sretan jer je vidio mjesto u pustinji gdje je rođen. Da tu , na tom groblju počivaju Hrvati, katolici pokazatelj je bila jedino hrvatska zastava koja se vijorila na ulasku u groblje.

(Ne)kršćanska Europa i „duhovno truli kapitalizam“

Nije nikakva tajna da Europom vlada „ duhovno truli kapitalizam“ koji nema nikakve kulturološke moralne zasade. Kršćanstvo je za njih prošlost, a atrakcija je liberalizam, hedonizam i konzumerizam kao način života. Europi i EU ne trebaju Bog, niti stvarnost da je Europa nastala na kršćanskim temeljima. Bog im je mamona, novac, profit. I u ime profita kraljevski klub Real Madrid više nije kraljevski jer je izbrisan križ sa kraljevske krune radi navijača i sponzora iz islamskih zemalja. Križevi u školi, na javnim mjestima se u sekulaziranoj Europi mogu izbaciti sa svih mjesta u ime multikulturalnosti i priklanjanja islamskom bogatsvu novcu. Koliko znam nitko se nije bunio protiv toga da je križ na amblemu Real Madrida bio od  1920. godine, pa sve do 2014. godine. Sekulariziran Europljanin je kadar odbaciti križ kao simbol kršćanstva i europske kulture za šaku dolara. Kapitalizam europskog tipa nema za razliku od islamskog kapitalizma i moći, nikakvu kulturološku pozadinu. Pozadina, povijest i budućnost se gleda kroz „ Geld“, kroz novac i profit. Vjera je u mnogim zapadnim zemljama svedena na ostatak ostataka. Da je tako, postoje svjedočanstva novinara i javnosti da se prodaju crkve u koje više nitko ne ulazi. Može li takva sekularizirana Europa biti kolonizirana? Dakako da može. Mene su učili „da je bolje da propadne selo nego običaji.“  Europa bez kršćanstva, kršćanskih blagdana i običaja je postala obećana zemlja za kolonizatore raznih vjera.

Propala je multikulturalnost u Njemačkoj i drugi zemljama Europe

Angela Merkel je priznala da se u Njemačkoj nije ostvarila multikulturalnost društva. Tko je kriv za to? Čini mi se da su za to krivi pomalo čudni zakoni europskih država za imigrante. Oni useljenjem dobivaju puno veća prava negoli oni to trebaju dobiti. Svaki gost, turist, pa tako i useljenik može dobiti osobna prava u okviru zakona države u koju se je uselio. Da prava bi trebala biti omeđena slobodom u svakom smislu riječi, ali bi trebala biti strogo zabranjena bilo kakva aktivnost protiv civilizacijskih normi država i kršćanstva kao nekadašnjeg temelja Europe. Nažalost se događa da islamske vjerske vođe žive u europskim zemljama, a preziru javno zapadnjačku civilizaciju. Tako nešto se ne bi smjelo događati na javnom planu. Islamski  radikalni terorizam „ trese“  europske gradove i stavlja građane u sferu straha. Dijalog između islama i kršćanstva ne postoji na višim razinama. A kako bi se on mogao odvijati, kada je vidljivo da je Katolička crkva marginalizirana u europskom javnom životu. U Europi možeš biti pripadnik scientologije, new age, možeš biti sotonist, mormon, pripadnik neke sekte, što god hoćeš. Ako si katolik, ili protestant, ispovijedaš osobno vjeru, plaćaš državi crkveni porez. Država se brine za kulturne, crkvene objekte; deklaratorno i po zakonima je za multikulturalnost, ali njezini službenici, političari, ni samo ne znaju kako to postići. U Europi se događa tiha islamska kolonizacija i neprihvaćanje zapadne kulture. Građani određene države po tiho govore kako se stranci ne akomodiraju u društvo, boje se terorizma, pa čak neki iseljavaju u sigurnije zemlje. Nekadašnji grubi kolonijalizam nekih europskih zemalja dolazi na naplatu. Grubosti za koje su čuli, vidjeli kolonizirani vraća se europskim građanima. Nastaje veliko pitanje kako postići ravnotežu između imigranata i pripadnika društvene zajednice u koju su uselili. Čini mi se da je jedino rješenje i najbolji prijedlog u odnosu europskih država i imigranata islamske vjeroispovijedi predložen od strane Katoličke crkve u dokumentu „ Nostra aetate“. Međusobno poštovanje, uvažavanje i poštivanje ljudskih prava, priznanja da postoje drugi i drugačiji je ključ rješenja problema mogućih sukoba islama i kršćanstva. Ako se to bude obostrano događalo onda multikulturalnost ima šansu. Nekadašnje kolonizatorske zemlje su sada kolonizirane terorizmom, strahom i ne prihvaćanjem zapadne civilizacije koja gubi svoj povijesni identitet. Katolička crkva i dalje poziva da se zaborave česti sukobi i neprijateljstva između islama i kršćanstva. Hoće li se razvijati takav dijalog na tlu Europe, veliko je pitanje.

Vlč. Vladimir Trkmić

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari