Pratite nas

Kolumne

Islamska ‘kolonizacija’ (ne)kršćanske Europe

Objavljeno

na

Kolonizacija je plansko preseljavanje stanovništva u vlastitoj zemlji, u susjedne zemlje i na druge kontinente. Unutarnja kolonizacija, unutar granica bivše Jugoslavije događala se odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tada se planski prenapučeno Zagorje htjelo planski rasteretiti i naseliti pusta slavonska ili baranjska sela. O tome su mi kao dječaku pričali Zagorci koji su vlakom odlazili razgledati sela i krajeve gdje su se mogli preseliti. Tako danas postoje u Slavoniji sela gdje je stanovništvo pretežno porijeklom iz Zagorja. Vanjska kolonizacija je plansko seljenje u susjedne zemlje, ili na druge kontinente. Takve kolonizacije postajemo iz dana u dan sve više svjesni. Čini mi se da ona nije slučajna, nego dobro planirana i osmišljena. Riječ je o islamskoj kolonizaciji Europe.

Islamska kolonizacija Europe.

Kolonizacija sama po sebi ne mora biti nešto loše, bila ona slučajna ili planirana. Dolaskom imigranata u neku evropsku zemlju mijenja se struktura stanovništva i događa se multikulturalnost koja može biti duhovno bogatstvo jedne države. Dokument II Vatikanskog koncila „Nostra aetate“ progovara o nekršćanskim religijama i islamu. On polazi od zajedničkih vjerničkih vrijednosti, ističe konkretne izazove i perspektive za budućnost: „ Crkva gleda s poštovanjem na muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni, Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. (N. A. 3.) Ovaj se koncilski tekst dandanas smatra „ magna chartom“ kršćansko – muslimanskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil pozitivno progovara o islamu, o njegovom vrijednosnom sustavu. Katolička crkva se dandanas zalaže za dijalog, za poštivanje univerzalnih moralnih vrijednosti, za obranu i promicanje ljudskih prava. Koliko je taj dijalog, na tim temeljima obostrano poželjan, veliko je pitanje.

Real Madrid „ De Sociedad Madrid Football Club“ i mijenjanje grba zbog muslimana

Današnje ime Real Madrid nosi od 1920. godine, kada je kralj Alfonso XIII., inače veliki ljubitelj nogometa, klubu dodijelio naziv „ Real“, što znači „ kraljevski“. Zato se danas Real naziva „ Kraljevskim klubom“, a odmah uz to grb kluba je krasila kraljevska kruna sa križem na vrhu krune. On je danas jedan od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova na svijetu. Real broji na desetke milijuna obožavatelja. „ FIFA“ ga je 2000. godine proglasila klubom stoljeća. Glavni sponzor kluba je Fly Emirates. Kažu da je Real najvrjedniji klub na svijetu, vrijedan oko 2,5 milijarde eura., a godišnje uprihodi oko 500. milijuna eura. Real Madrid je 2014. godine potpisao ugovor sa Abu Dhabi National Bank, pa je za potrebe većinskog stanovništva islamske vjeroispovijesti na ovom prostoru sklonjen križ sa  kraljevske krune na dresovima i asesoarima sa logom kluba. Klub ima ugovor i sa firmom Marka koja prodaje i distribuira proizvode pod grbom Real Madrida. Zato je i zbog njih križ sklonjen sa logotipa, grba ekipe: za Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Ujedinjene arapske emirate, Bahrein i Oman. Podpredsjednik Marke, Khaled al-Mheiri je rekao da će križ biti sklonjen s grba kluba zbog kulturne osjetljivosti, jer bi križ mogao uvrijediti ljubitelje Reala u tom dijelu svijeta.

Je li moguć dijalog između kršćana i muslimana u Europi

Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je moguć prema „ magna charti“ kršćansko – islamskog dijaloga zasnovanom na dokumentu II. Vatikanskog koncila „ Nostra aetate“. Dokument poziva na međusobno razumijevanje između kršćana i muslimana. Poziva na zaborav čestih sukoba i neprijateljstava u povijesti, na međusobno razumijevanje, poštivanje socijalne pravde, mir i slobodu za sve ljude. Koliko se to ostvaruje u praksi, takav dijalog, veliko je pitanje. Sport, pogotovo nogomet jest energija koja povezuje ljude. On je daleko ispred svega. Ispred uskih i sebičnih interesa, politike i svakog izolacionizma. Ali nažalost u velikoj opasnosti da novac dirigira i određuje sve, tako da neki klubovi postaju i jesu stalno moćni, a drugi „nemoćni i slabi“. Sport je često pokazatelj ekonomsko – političke snage u nogometnim klubovima i konačnog vođenja kluba. U slučaju Reala i određivanja znakovlja i logotipa kluba. Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je na velikoj kušnji. Radikalni islamizam uz terorizam stvara lošu sliku o muslimanima, i postaje provokacija i slabljenje mogućnosti za dijalog. Kome je u cilju stvaranje napetosti između „ dviju civilizacija“ ? Zašto? Veliko je i goruće pitanje. Imigracije, imigranti, neostvarenje multikulturalnosti u nekim zapadnim zemljama Europe je potencijalna vatra koja se može oteti kontroli. Zato su vrlo važni pozitivni i česti kontakti između „ duhovnih pastira“ kršćana i muslimana. Neki kažu da je Hrvatska dobar model za suživot između muslimana i kršćana. Čini mi se da je to točno, jer barem za sada ni jedna strana u dijalogu ne nameće svoje drugoj strani baš ništa. U svakodnevnom životu i sportu prihvaćeni su drugi kao drugačiji, ali uz veliko poštovanje i zajedništvo. Čini mi se da postoji međusobno razumijevanje i briga oko općeg dobra. Domovinski rat je pokazao da su među braniteljima bili i pripadnici islamske vjeroispovijesti. Vidljivo je karitativno djelovanje katolika i islamskih dobrotvornih zajednica unutar našeg hrvatskog društva. Dakle moguć je dijalog, suživot i multikulturalnost. Može li se Europa odricati svojih kršćanskih korijena, znakovlja i kršćanskog identiteta. Vidljivo je da je to moguće, ne samo u liberalnoj politici, nego i u sportu, što je pokazatelj u slučaju grba Real Madrida. Zbog oholosti, želje biti najveći, biti najbolji među najboljima kao spužvom briše se povijest i znakovlje kluba. Real Madrid osnovan daleke 1920. godine, kao krpom je oprao svoj grb star 94. godine. Da li je bio moguć dijalog oko grba, ili ne, nije sada bitno. Važno je primijetiti da se tako nešto ne bi smjelo događati ako su vrednovani osnovni standardi poštivanja drugih i drugačijih. Drugi vatikanski koncil je „zaključao“ svoja vrata 1965. godine, prije 53. godine. Prošlo je pola stoljeća od dokomenta „ Nostra aetate“. Jesmo li nešto naučili iz tog dokumenta? Ako nismo, onda je velika šteta.

Križevi pokojnika smetaju nekim islamistima

Svojevremeno, ali ne tako davno, prije egipatskog proljeća bio sam kao turist u Egiptu. Bilo je to nezaboravno turističko putovanje koje ću pamtiti cijeli život. Kairo, piramide pustinja i penjanje noću na Sinaj je zaista nešto impresivno. Sa mnom u grupi je bio gospodin Sinaj sa otoka Hvara. Bili smo cimeri. Njegova najveća želja je bila da vidi El Shat, mjesto gdje je rođen u izbjeglištvu u tijeku drugog svjetskog rata. Vraćali smo se sa Sinaja vozeći se autobusom kroz pustinju. Molio je vodiča, Egipćanina koji nam je bio dodijeljen kao službeni vodič iako smo mi imali vodiča fra Silvestra Aračića da posjetimo El Shat. Vodič je tijekom naše vožnje na povratku za Kairo pitao policijske kontrole na niz punktova uz auto cestu. Policajci nisu znali gdje je El Shat. Ali imali smo ipak sreću, jedan policajac nas je uputio da sa autoceste skrenemo desno. Našli smo El Shat gdje su bile nekada izbjeglice, otočani sa naših otoka. Razgledali smo groblje, imena i prezimena na grobovima i groblju koji je opasan zidom. Nažalost nisam vidio ni jedan grob na kojem bi bio križ. Na svakom spomeniku je bilo samo ime i prezime pokojnika. Vjerujem da su većina naših izbjeglica bili katolici, ali nitko nije „ zaslužio“ križ na svom grobu. To  mi je bio pokazatelj da je križ kao simbol u Egiptu zabranjen kao simbol, čak i na grobnicama. Gospodin Sinaj je bio sretan jer je vidio mjesto u pustinji gdje je rođen. Da tu , na tom groblju počivaju Hrvati, katolici pokazatelj je bila jedino hrvatska zastava koja se vijorila na ulasku u groblje.

(Ne)kršćanska Europa i „duhovno truli kapitalizam“

Nije nikakva tajna da Europom vlada „ duhovno truli kapitalizam“ koji nema nikakve kulturološke moralne zasade. Kršćanstvo je za njih prošlost, a atrakcija je liberalizam, hedonizam i konzumerizam kao način života. Europi i EU ne trebaju Bog, niti stvarnost da je Europa nastala na kršćanskim temeljima. Bog im je mamona, novac, profit. I u ime profita kraljevski klub Real Madrid više nije kraljevski jer je izbrisan križ sa kraljevske krune radi navijača i sponzora iz islamskih zemalja. Križevi u školi, na javnim mjestima se u sekulaziranoj Europi mogu izbaciti sa svih mjesta u ime multikulturalnosti i priklanjanja islamskom bogatsvu novcu. Koliko znam nitko se nije bunio protiv toga da je križ na amblemu Real Madrida bio od  1920. godine, pa sve do 2014. godine. Sekulariziran Europljanin je kadar odbaciti križ kao simbol kršćanstva i europske kulture za šaku dolara. Kapitalizam europskog tipa nema za razliku od islamskog kapitalizma i moći, nikakvu kulturološku pozadinu. Pozadina, povijest i budućnost se gleda kroz „ Geld“, kroz novac i profit. Vjera je u mnogim zapadnim zemljama svedena na ostatak ostataka. Da je tako, postoje svjedočanstva novinara i javnosti da se prodaju crkve u koje više nitko ne ulazi. Može li takva sekularizirana Europa biti kolonizirana? Dakako da može. Mene su učili „da je bolje da propadne selo nego običaji.“  Europa bez kršćanstva, kršćanskih blagdana i običaja je postala obećana zemlja za kolonizatore raznih vjera.

Propala je multikulturalnost u Njemačkoj i drugi zemljama Europe

Angela Merkel je priznala da se u Njemačkoj nije ostvarila multikulturalnost društva. Tko je kriv za to? Čini mi se da su za to krivi pomalo čudni zakoni europskih država za imigrante. Oni useljenjem dobivaju puno veća prava negoli oni to trebaju dobiti. Svaki gost, turist, pa tako i useljenik može dobiti osobna prava u okviru zakona države u koju se je uselio. Da prava bi trebala biti omeđena slobodom u svakom smislu riječi, ali bi trebala biti strogo zabranjena bilo kakva aktivnost protiv civilizacijskih normi država i kršćanstva kao nekadašnjeg temelja Europe. Nažalost se događa da islamske vjerske vođe žive u europskim zemljama, a preziru javno zapadnjačku civilizaciju. Tako nešto se ne bi smjelo događati na javnom planu. Islamski  radikalni terorizam „ trese“  europske gradove i stavlja građane u sferu straha. Dijalog između islama i kršćanstva ne postoji na višim razinama. A kako bi se on mogao odvijati, kada je vidljivo da je Katolička crkva marginalizirana u europskom javnom životu. U Europi možeš biti pripadnik scientologije, new age, možeš biti sotonist, mormon, pripadnik neke sekte, što god hoćeš. Ako si katolik, ili protestant, ispovijedaš osobno vjeru, plaćaš državi crkveni porez. Država se brine za kulturne, crkvene objekte; deklaratorno i po zakonima je za multikulturalnost, ali njezini službenici, političari, ni samo ne znaju kako to postići. U Europi se događa tiha islamska kolonizacija i neprihvaćanje zapadne kulture. Građani određene države po tiho govore kako se stranci ne akomodiraju u društvo, boje se terorizma, pa čak neki iseljavaju u sigurnije zemlje. Nekadašnji grubi kolonijalizam nekih europskih zemalja dolazi na naplatu. Grubosti za koje su čuli, vidjeli kolonizirani vraća se europskim građanima. Nastaje veliko pitanje kako postići ravnotežu između imigranata i pripadnika društvene zajednice u koju su uselili. Čini mi se da je jedino rješenje i najbolji prijedlog u odnosu europskih država i imigranata islamske vjeroispovijedi predložen od strane Katoličke crkve u dokumentu „ Nostra aetate“. Međusobno poštovanje, uvažavanje i poštivanje ljudskih prava, priznanja da postoje drugi i drugačiji je ključ rješenja problema mogućih sukoba islama i kršćanstva. Ako se to bude obostrano događalo onda multikulturalnost ima šansu. Nekadašnje kolonizatorske zemlje su sada kolonizirane terorizmom, strahom i ne prihvaćanjem zapadne civilizacije koja gubi svoj povijesni identitet. Katolička crkva i dalje poziva da se zaborave česti sukobi i neprijateljstva između islama i kršćanstva. Hoće li se razvijati takav dijalog na tlu Europe, veliko je pitanje.

Vlč. Vladimir Trkmić

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari