Pratite nas

Kolumne

Islamska ‘kolonizacija’ (ne)kršćanske Europe

Objavljeno

na

Kolonizacija je plansko preseljavanje stanovništva u vlastitoj zemlji, u susjedne zemlje i na druge kontinente. Unutarnja kolonizacija, unutar granica bivše Jugoslavije događala se odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tada se planski prenapučeno Zagorje htjelo planski rasteretiti i naseliti pusta slavonska ili baranjska sela. O tome su mi kao dječaku pričali Zagorci koji su vlakom odlazili razgledati sela i krajeve gdje su se mogli preseliti. Tako danas postoje u Slavoniji sela gdje je stanovništvo pretežno porijeklom iz Zagorja. Vanjska kolonizacija je plansko seljenje u susjedne zemlje, ili na druge kontinente. Takve kolonizacije postajemo iz dana u dan sve više svjesni. Čini mi se da ona nije slučajna, nego dobro planirana i osmišljena. Riječ je o islamskoj kolonizaciji Europe.

Islamska kolonizacija Europe.

Kolonizacija sama po sebi ne mora biti nešto loše, bila ona slučajna ili planirana. Dolaskom imigranata u neku evropsku zemlju mijenja se struktura stanovništva i događa se multikulturalnost koja može biti duhovno bogatstvo jedne države. Dokument II Vatikanskog koncila „Nostra aetate“ progovara o nekršćanskim religijama i islamu. On polazi od zajedničkih vjerničkih vrijednosti, ističe konkretne izazove i perspektive za budućnost: „ Crkva gleda s poštovanjem na muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni, Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. (N. A. 3.) Ovaj se koncilski tekst dandanas smatra „ magna chartom“ kršćansko – muslimanskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil pozitivno progovara o islamu, o njegovom vrijednosnom sustavu. Katolička crkva se dandanas zalaže za dijalog, za poštivanje univerzalnih moralnih vrijednosti, za obranu i promicanje ljudskih prava. Koliko je taj dijalog, na tim temeljima obostrano poželjan, veliko je pitanje.

Real Madrid „ De Sociedad Madrid Football Club“ i mijenjanje grba zbog muslimana

Današnje ime Real Madrid nosi od 1920. godine, kada je kralj Alfonso XIII., inače veliki ljubitelj nogometa, klubu dodijelio naziv „ Real“, što znači „ kraljevski“. Zato se danas Real naziva „ Kraljevskim klubom“, a odmah uz to grb kluba je krasila kraljevska kruna sa križem na vrhu krune. On je danas jedan od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova na svijetu. Real broji na desetke milijuna obožavatelja. „ FIFA“ ga je 2000. godine proglasila klubom stoljeća. Glavni sponzor kluba je Fly Emirates. Kažu da je Real najvrjedniji klub na svijetu, vrijedan oko 2,5 milijarde eura., a godišnje uprihodi oko 500. milijuna eura. Real Madrid je 2014. godine potpisao ugovor sa Abu Dhabi National Bank, pa je za potrebe većinskog stanovništva islamske vjeroispovijesti na ovom prostoru sklonjen križ sa  kraljevske krune na dresovima i asesoarima sa logom kluba. Klub ima ugovor i sa firmom Marka koja prodaje i distribuira proizvode pod grbom Real Madrida. Zato je i zbog njih križ sklonjen sa logotipa, grba ekipe: za Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Ujedinjene arapske emirate, Bahrein i Oman. Podpredsjednik Marke, Khaled al-Mheiri je rekao da će križ biti sklonjen s grba kluba zbog kulturne osjetljivosti, jer bi križ mogao uvrijediti ljubitelje Reala u tom dijelu svijeta.

Je li moguć dijalog između kršćana i muslimana u Europi

Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je moguć prema „ magna charti“ kršćansko – islamskog dijaloga zasnovanom na dokumentu II. Vatikanskog koncila „ Nostra aetate“. Dokument poziva na međusobno razumijevanje između kršćana i muslimana. Poziva na zaborav čestih sukoba i neprijateljstava u povijesti, na međusobno razumijevanje, poštivanje socijalne pravde, mir i slobodu za sve ljude. Koliko se to ostvaruje u praksi, takav dijalog, veliko je pitanje. Sport, pogotovo nogomet jest energija koja povezuje ljude. On je daleko ispred svega. Ispred uskih i sebičnih interesa, politike i svakog izolacionizma. Ali nažalost u velikoj opasnosti da novac dirigira i određuje sve, tako da neki klubovi postaju i jesu stalno moćni, a drugi „nemoćni i slabi“. Sport je često pokazatelj ekonomsko – političke snage u nogometnim klubovima i konačnog vođenja kluba. U slučaju Reala i određivanja znakovlja i logotipa kluba. Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je na velikoj kušnji. Radikalni islamizam uz terorizam stvara lošu sliku o muslimanima, i postaje provokacija i slabljenje mogućnosti za dijalog. Kome je u cilju stvaranje napetosti između „ dviju civilizacija“ ? Zašto? Veliko je i goruće pitanje. Imigracije, imigranti, neostvarenje multikulturalnosti u nekim zapadnim zemljama Europe je potencijalna vatra koja se može oteti kontroli. Zato su vrlo važni pozitivni i česti kontakti između „ duhovnih pastira“ kršćana i muslimana. Neki kažu da je Hrvatska dobar model za suživot između muslimana i kršćana. Čini mi se da je to točno, jer barem za sada ni jedna strana u dijalogu ne nameće svoje drugoj strani baš ništa. U svakodnevnom životu i sportu prihvaćeni su drugi kao drugačiji, ali uz veliko poštovanje i zajedništvo. Čini mi se da postoji međusobno razumijevanje i briga oko općeg dobra. Domovinski rat je pokazao da su među braniteljima bili i pripadnici islamske vjeroispovijesti. Vidljivo je karitativno djelovanje katolika i islamskih dobrotvornih zajednica unutar našeg hrvatskog društva. Dakle moguć je dijalog, suživot i multikulturalnost. Može li se Europa odricati svojih kršćanskih korijena, znakovlja i kršćanskog identiteta. Vidljivo je da je to moguće, ne samo u liberalnoj politici, nego i u sportu, što je pokazatelj u slučaju grba Real Madrida. Zbog oholosti, želje biti najveći, biti najbolji među najboljima kao spužvom briše se povijest i znakovlje kluba. Real Madrid osnovan daleke 1920. godine, kao krpom je oprao svoj grb star 94. godine. Da li je bio moguć dijalog oko grba, ili ne, nije sada bitno. Važno je primijetiti da se tako nešto ne bi smjelo događati ako su vrednovani osnovni standardi poštivanja drugih i drugačijih. Drugi vatikanski koncil je „zaključao“ svoja vrata 1965. godine, prije 53. godine. Prošlo je pola stoljeća od dokomenta „ Nostra aetate“. Jesmo li nešto naučili iz tog dokumenta? Ako nismo, onda je velika šteta.

Križevi pokojnika smetaju nekim islamistima

Svojevremeno, ali ne tako davno, prije egipatskog proljeća bio sam kao turist u Egiptu. Bilo je to nezaboravno turističko putovanje koje ću pamtiti cijeli život. Kairo, piramide pustinja i penjanje noću na Sinaj je zaista nešto impresivno. Sa mnom u grupi je bio gospodin Sinaj sa otoka Hvara. Bili smo cimeri. Njegova najveća želja je bila da vidi El Shat, mjesto gdje je rođen u izbjeglištvu u tijeku drugog svjetskog rata. Vraćali smo se sa Sinaja vozeći se autobusom kroz pustinju. Molio je vodiča, Egipćanina koji nam je bio dodijeljen kao službeni vodič iako smo mi imali vodiča fra Silvestra Aračića da posjetimo El Shat. Vodič je tijekom naše vožnje na povratku za Kairo pitao policijske kontrole na niz punktova uz auto cestu. Policajci nisu znali gdje je El Shat. Ali imali smo ipak sreću, jedan policajac nas je uputio da sa autoceste skrenemo desno. Našli smo El Shat gdje su bile nekada izbjeglice, otočani sa naših otoka. Razgledali smo groblje, imena i prezimena na grobovima i groblju koji je opasan zidom. Nažalost nisam vidio ni jedan grob na kojem bi bio križ. Na svakom spomeniku je bilo samo ime i prezime pokojnika. Vjerujem da su većina naših izbjeglica bili katolici, ali nitko nije „ zaslužio“ križ na svom grobu. To  mi je bio pokazatelj da je križ kao simbol u Egiptu zabranjen kao simbol, čak i na grobnicama. Gospodin Sinaj je bio sretan jer je vidio mjesto u pustinji gdje je rođen. Da tu , na tom groblju počivaju Hrvati, katolici pokazatelj je bila jedino hrvatska zastava koja se vijorila na ulasku u groblje.

(Ne)kršćanska Europa i „duhovno truli kapitalizam“

Nije nikakva tajna da Europom vlada „ duhovno truli kapitalizam“ koji nema nikakve kulturološke moralne zasade. Kršćanstvo je za njih prošlost, a atrakcija je liberalizam, hedonizam i konzumerizam kao način života. Europi i EU ne trebaju Bog, niti stvarnost da je Europa nastala na kršćanskim temeljima. Bog im je mamona, novac, profit. I u ime profita kraljevski klub Real Madrid više nije kraljevski jer je izbrisan križ sa kraljevske krune radi navijača i sponzora iz islamskih zemalja. Križevi u školi, na javnim mjestima se u sekulaziranoj Europi mogu izbaciti sa svih mjesta u ime multikulturalnosti i priklanjanja islamskom bogatsvu novcu. Koliko znam nitko se nije bunio protiv toga da je križ na amblemu Real Madrida bio od  1920. godine, pa sve do 2014. godine. Sekulariziran Europljanin je kadar odbaciti križ kao simbol kršćanstva i europske kulture za šaku dolara. Kapitalizam europskog tipa nema za razliku od islamskog kapitalizma i moći, nikakvu kulturološku pozadinu. Pozadina, povijest i budućnost se gleda kroz „ Geld“, kroz novac i profit. Vjera je u mnogim zapadnim zemljama svedena na ostatak ostataka. Da je tako, postoje svjedočanstva novinara i javnosti da se prodaju crkve u koje više nitko ne ulazi. Može li takva sekularizirana Europa biti kolonizirana? Dakako da može. Mene su učili „da je bolje da propadne selo nego običaji.“  Europa bez kršćanstva, kršćanskih blagdana i običaja je postala obećana zemlja za kolonizatore raznih vjera.

Propala je multikulturalnost u Njemačkoj i drugi zemljama Europe

Angela Merkel je priznala da se u Njemačkoj nije ostvarila multikulturalnost društva. Tko je kriv za to? Čini mi se da su za to krivi pomalo čudni zakoni europskih država za imigrante. Oni useljenjem dobivaju puno veća prava negoli oni to trebaju dobiti. Svaki gost, turist, pa tako i useljenik može dobiti osobna prava u okviru zakona države u koju se je uselio. Da prava bi trebala biti omeđena slobodom u svakom smislu riječi, ali bi trebala biti strogo zabranjena bilo kakva aktivnost protiv civilizacijskih normi država i kršćanstva kao nekadašnjeg temelja Europe. Nažalost se događa da islamske vjerske vođe žive u europskim zemljama, a preziru javno zapadnjačku civilizaciju. Tako nešto se ne bi smjelo događati na javnom planu. Islamski  radikalni terorizam „ trese“  europske gradove i stavlja građane u sferu straha. Dijalog između islama i kršćanstva ne postoji na višim razinama. A kako bi se on mogao odvijati, kada je vidljivo da je Katolička crkva marginalizirana u europskom javnom životu. U Europi možeš biti pripadnik scientologije, new age, možeš biti sotonist, mormon, pripadnik neke sekte, što god hoćeš. Ako si katolik, ili protestant, ispovijedaš osobno vjeru, plaćaš državi crkveni porez. Država se brine za kulturne, crkvene objekte; deklaratorno i po zakonima je za multikulturalnost, ali njezini službenici, političari, ni samo ne znaju kako to postići. U Europi se događa tiha islamska kolonizacija i neprihvaćanje zapadne kulture. Građani određene države po tiho govore kako se stranci ne akomodiraju u društvo, boje se terorizma, pa čak neki iseljavaju u sigurnije zemlje. Nekadašnji grubi kolonijalizam nekih europskih zemalja dolazi na naplatu. Grubosti za koje su čuli, vidjeli kolonizirani vraća se europskim građanima. Nastaje veliko pitanje kako postići ravnotežu između imigranata i pripadnika društvene zajednice u koju su uselili. Čini mi se da je jedino rješenje i najbolji prijedlog u odnosu europskih država i imigranata islamske vjeroispovijedi predložen od strane Katoličke crkve u dokumentu „ Nostra aetate“. Međusobno poštovanje, uvažavanje i poštivanje ljudskih prava, priznanja da postoje drugi i drugačiji je ključ rješenja problema mogućih sukoba islama i kršćanstva. Ako se to bude obostrano događalo onda multikulturalnost ima šansu. Nekadašnje kolonizatorske zemlje su sada kolonizirane terorizmom, strahom i ne prihvaćanjem zapadne civilizacije koja gubi svoj povijesni identitet. Katolička crkva i dalje poziva da se zaborave česti sukobi i neprijateljstva između islama i kršćanstva. Hoće li se razvijati takav dijalog na tlu Europe, veliko je pitanje.

Vlč. Vladimir Trkmić

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari