Pratite nas

Kolumne

Islamska ‘kolonizacija’ (ne)kršćanske Europe

Objavljeno

na

Kolonizacija je plansko preseljavanje stanovništva u vlastitoj zemlji, u susjedne zemlje i na druge kontinente. Unutarnja kolonizacija, unutar granica bivše Jugoslavije događala se odmah nakon Drugog svjetskog rata. Tada se planski prenapučeno Zagorje htjelo planski rasteretiti i naseliti pusta slavonska ili baranjska sela. O tome su mi kao dječaku pričali Zagorci koji su vlakom odlazili razgledati sela i krajeve gdje su se mogli preseliti. Tako danas postoje u Slavoniji sela gdje je stanovništvo pretežno porijeklom iz Zagorja. Vanjska kolonizacija je plansko seljenje u susjedne zemlje, ili na druge kontinente. Takve kolonizacije postajemo iz dana u dan sve više svjesni. Čini mi se da ona nije slučajna, nego dobro planirana i osmišljena. Riječ je o islamskoj kolonizaciji Europe.

Islamska kolonizacija Europe.

Kolonizacija sama po sebi ne mora biti nešto loše, bila ona slučajna ili planirana. Dolaskom imigranata u neku evropsku zemlju mijenja se struktura stanovništva i događa se multikulturalnost koja može biti duhovno bogatstvo jedne države. Dokument II Vatikanskog koncila „Nostra aetate“ progovara o nekršćanskim religijama i islamu. On polazi od zajedničkih vjerničkih vrijednosti, ističe konkretne izazove i perspektive za budućnost: „ Crkva gleda s poštovanjem na muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni, Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. (N. A. 3.) Ovaj se koncilski tekst dandanas smatra „ magna chartom“ kršćansko – muslimanskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil pozitivno progovara o islamu, o njegovom vrijednosnom sustavu. Katolička crkva se dandanas zalaže za dijalog, za poštivanje univerzalnih moralnih vrijednosti, za obranu i promicanje ljudskih prava. Koliko je taj dijalog, na tim temeljima obostrano poželjan, veliko je pitanje.

Real Madrid „ De Sociedad Madrid Football Club“ i mijenjanje grba zbog muslimana

Današnje ime Real Madrid nosi od 1920. godine, kada je kralj Alfonso XIII., inače veliki ljubitelj nogometa, klubu dodijelio naziv „ Real“, što znači „ kraljevski“. Zato se danas Real naziva „ Kraljevskim klubom“, a odmah uz to grb kluba je krasila kraljevska kruna sa križem na vrhu krune. On je danas jedan od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova na svijetu. Real broji na desetke milijuna obožavatelja. „ FIFA“ ga je 2000. godine proglasila klubom stoljeća. Glavni sponzor kluba je Fly Emirates. Kažu da je Real najvrjedniji klub na svijetu, vrijedan oko 2,5 milijarde eura., a godišnje uprihodi oko 500. milijuna eura. Real Madrid je 2014. godine potpisao ugovor sa Abu Dhabi National Bank, pa je za potrebe većinskog stanovništva islamske vjeroispovijesti na ovom prostoru sklonjen križ sa  kraljevske krune na dresovima i asesoarima sa logom kluba. Klub ima ugovor i sa firmom Marka koja prodaje i distribuira proizvode pod grbom Real Madrida. Zato je i zbog njih križ sklonjen sa logotipa, grba ekipe: za Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Ujedinjene arapske emirate, Bahrein i Oman. Podpredsjednik Marke, Khaled al-Mheiri je rekao da će križ biti sklonjen s grba kluba zbog kulturne osjetljivosti, jer bi križ mogao uvrijediti ljubitelje Reala u tom dijelu svijeta.

Je li moguć dijalog između kršćana i muslimana u Europi

Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je moguć prema „ magna charti“ kršćansko – islamskog dijaloga zasnovanom na dokumentu II. Vatikanskog koncila „ Nostra aetate“. Dokument poziva na međusobno razumijevanje između kršćana i muslimana. Poziva na zaborav čestih sukoba i neprijateljstava u povijesti, na međusobno razumijevanje, poštivanje socijalne pravde, mir i slobodu za sve ljude. Koliko se to ostvaruje u praksi, takav dijalog, veliko je pitanje. Sport, pogotovo nogomet jest energija koja povezuje ljude. On je daleko ispred svega. Ispred uskih i sebičnih interesa, politike i svakog izolacionizma. Ali nažalost u velikoj opasnosti da novac dirigira i određuje sve, tako da neki klubovi postaju i jesu stalno moćni, a drugi „nemoćni i slabi“. Sport je često pokazatelj ekonomsko – političke snage u nogometnim klubovima i konačnog vođenja kluba. U slučaju Reala i određivanja znakovlja i logotipa kluba. Dijalog između kršćana i muslimana u Europi je na velikoj kušnji. Radikalni islamizam uz terorizam stvara lošu sliku o muslimanima, i postaje provokacija i slabljenje mogućnosti za dijalog. Kome je u cilju stvaranje napetosti između „ dviju civilizacija“ ? Zašto? Veliko je i goruće pitanje. Imigracije, imigranti, neostvarenje multikulturalnosti u nekim zapadnim zemljama Europe je potencijalna vatra koja se može oteti kontroli. Zato su vrlo važni pozitivni i česti kontakti između „ duhovnih pastira“ kršćana i muslimana. Neki kažu da je Hrvatska dobar model za suživot između muslimana i kršćana. Čini mi se da je to točno, jer barem za sada ni jedna strana u dijalogu ne nameće svoje drugoj strani baš ništa. U svakodnevnom životu i sportu prihvaćeni su drugi kao drugačiji, ali uz veliko poštovanje i zajedništvo. Čini mi se da postoji međusobno razumijevanje i briga oko općeg dobra. Domovinski rat je pokazao da su među braniteljima bili i pripadnici islamske vjeroispovijesti. Vidljivo je karitativno djelovanje katolika i islamskih dobrotvornih zajednica unutar našeg hrvatskog društva. Dakle moguć je dijalog, suživot i multikulturalnost. Može li se Europa odricati svojih kršćanskih korijena, znakovlja i kršćanskog identiteta. Vidljivo je da je to moguće, ne samo u liberalnoj politici, nego i u sportu, što je pokazatelj u slučaju grba Real Madrida. Zbog oholosti, želje biti najveći, biti najbolji među najboljima kao spužvom briše se povijest i znakovlje kluba. Real Madrid osnovan daleke 1920. godine, kao krpom je oprao svoj grb star 94. godine. Da li je bio moguć dijalog oko grba, ili ne, nije sada bitno. Važno je primijetiti da se tako nešto ne bi smjelo događati ako su vrednovani osnovni standardi poštivanja drugih i drugačijih. Drugi vatikanski koncil je „zaključao“ svoja vrata 1965. godine, prije 53. godine. Prošlo je pola stoljeća od dokomenta „ Nostra aetate“. Jesmo li nešto naučili iz tog dokumenta? Ako nismo, onda je velika šteta.

Križevi pokojnika smetaju nekim islamistima

Svojevremeno, ali ne tako davno, prije egipatskog proljeća bio sam kao turist u Egiptu. Bilo je to nezaboravno turističko putovanje koje ću pamtiti cijeli život. Kairo, piramide pustinja i penjanje noću na Sinaj je zaista nešto impresivno. Sa mnom u grupi je bio gospodin Sinaj sa otoka Hvara. Bili smo cimeri. Njegova najveća želja je bila da vidi El Shat, mjesto gdje je rođen u izbjeglištvu u tijeku drugog svjetskog rata. Vraćali smo se sa Sinaja vozeći se autobusom kroz pustinju. Molio je vodiča, Egipćanina koji nam je bio dodijeljen kao službeni vodič iako smo mi imali vodiča fra Silvestra Aračića da posjetimo El Shat. Vodič je tijekom naše vožnje na povratku za Kairo pitao policijske kontrole na niz punktova uz auto cestu. Policajci nisu znali gdje je El Shat. Ali imali smo ipak sreću, jedan policajac nas je uputio da sa autoceste skrenemo desno. Našli smo El Shat gdje su bile nekada izbjeglice, otočani sa naših otoka. Razgledali smo groblje, imena i prezimena na grobovima i groblju koji je opasan zidom. Nažalost nisam vidio ni jedan grob na kojem bi bio križ. Na svakom spomeniku je bilo samo ime i prezime pokojnika. Vjerujem da su većina naših izbjeglica bili katolici, ali nitko nije „ zaslužio“ križ na svom grobu. To  mi je bio pokazatelj da je križ kao simbol u Egiptu zabranjen kao simbol, čak i na grobnicama. Gospodin Sinaj je bio sretan jer je vidio mjesto u pustinji gdje je rođen. Da tu , na tom groblju počivaju Hrvati, katolici pokazatelj je bila jedino hrvatska zastava koja se vijorila na ulasku u groblje.

(Ne)kršćanska Europa i „duhovno truli kapitalizam“

Nije nikakva tajna da Europom vlada „ duhovno truli kapitalizam“ koji nema nikakve kulturološke moralne zasade. Kršćanstvo je za njih prošlost, a atrakcija je liberalizam, hedonizam i konzumerizam kao način života. Europi i EU ne trebaju Bog, niti stvarnost da je Europa nastala na kršćanskim temeljima. Bog im je mamona, novac, profit. I u ime profita kraljevski klub Real Madrid više nije kraljevski jer je izbrisan križ sa kraljevske krune radi navijača i sponzora iz islamskih zemalja. Križevi u školi, na javnim mjestima se u sekulaziranoj Europi mogu izbaciti sa svih mjesta u ime multikulturalnosti i priklanjanja islamskom bogatsvu novcu. Koliko znam nitko se nije bunio protiv toga da je križ na amblemu Real Madrida bio od  1920. godine, pa sve do 2014. godine. Sekulariziran Europljanin je kadar odbaciti križ kao simbol kršćanstva i europske kulture za šaku dolara. Kapitalizam europskog tipa nema za razliku od islamskog kapitalizma i moći, nikakvu kulturološku pozadinu. Pozadina, povijest i budućnost se gleda kroz „ Geld“, kroz novac i profit. Vjera je u mnogim zapadnim zemljama svedena na ostatak ostataka. Da je tako, postoje svjedočanstva novinara i javnosti da se prodaju crkve u koje više nitko ne ulazi. Može li takva sekularizirana Europa biti kolonizirana? Dakako da može. Mene su učili „da je bolje da propadne selo nego običaji.“  Europa bez kršćanstva, kršćanskih blagdana i običaja je postala obećana zemlja za kolonizatore raznih vjera.

Propala je multikulturalnost u Njemačkoj i drugi zemljama Europe

Angela Merkel je priznala da se u Njemačkoj nije ostvarila multikulturalnost društva. Tko je kriv za to? Čini mi se da su za to krivi pomalo čudni zakoni europskih država za imigrante. Oni useljenjem dobivaju puno veća prava negoli oni to trebaju dobiti. Svaki gost, turist, pa tako i useljenik može dobiti osobna prava u okviru zakona države u koju se je uselio. Da prava bi trebala biti omeđena slobodom u svakom smislu riječi, ali bi trebala biti strogo zabranjena bilo kakva aktivnost protiv civilizacijskih normi država i kršćanstva kao nekadašnjeg temelja Europe. Nažalost se događa da islamske vjerske vođe žive u europskim zemljama, a preziru javno zapadnjačku civilizaciju. Tako nešto se ne bi smjelo događati na javnom planu. Islamski  radikalni terorizam „ trese“  europske gradove i stavlja građane u sferu straha. Dijalog između islama i kršćanstva ne postoji na višim razinama. A kako bi se on mogao odvijati, kada je vidljivo da je Katolička crkva marginalizirana u europskom javnom životu. U Europi možeš biti pripadnik scientologije, new age, možeš biti sotonist, mormon, pripadnik neke sekte, što god hoćeš. Ako si katolik, ili protestant, ispovijedaš osobno vjeru, plaćaš državi crkveni porez. Država se brine za kulturne, crkvene objekte; deklaratorno i po zakonima je za multikulturalnost, ali njezini službenici, političari, ni samo ne znaju kako to postići. U Europi se događa tiha islamska kolonizacija i neprihvaćanje zapadne kulture. Građani određene države po tiho govore kako se stranci ne akomodiraju u društvo, boje se terorizma, pa čak neki iseljavaju u sigurnije zemlje. Nekadašnji grubi kolonijalizam nekih europskih zemalja dolazi na naplatu. Grubosti za koje su čuli, vidjeli kolonizirani vraća se europskim građanima. Nastaje veliko pitanje kako postići ravnotežu između imigranata i pripadnika društvene zajednice u koju su uselili. Čini mi se da je jedino rješenje i najbolji prijedlog u odnosu europskih država i imigranata islamske vjeroispovijedi predložen od strane Katoličke crkve u dokumentu „ Nostra aetate“. Međusobno poštovanje, uvažavanje i poštivanje ljudskih prava, priznanja da postoje drugi i drugačiji je ključ rješenja problema mogućih sukoba islama i kršćanstva. Ako se to bude obostrano događalo onda multikulturalnost ima šansu. Nekadašnje kolonizatorske zemlje su sada kolonizirane terorizmom, strahom i ne prihvaćanjem zapadne civilizacije koja gubi svoj povijesni identitet. Katolička crkva i dalje poziva da se zaborave česti sukobi i neprijateljstva između islama i kršćanstva. Hoće li se razvijati takav dijalog na tlu Europe, veliko je pitanje.

Vlč. Vladimir Trkmić

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari