Pratite nas

Kolumne

Islamski migrantski jurišnici su nova, pojačana, vojna snaga Bošnjacima

Objavljeno

na

Sve je više znakova i dokaza da su islamski migranti radikalni kršćanofobisti, koji imaju zadatak brisanja svih kršćanskih znakovlja, u prvom redu na putu do Merkeline dobrodošlice u Njemačkoj, a zatim i u zemljama u koje nebranjeno pobjednički umarširaju. Iz dana u dan otkako traje taj osvajački pohod islamskih migranata na Europu, sve je veća pustoš, i sve više srušenih kršćanskih simbola na trasi kojom, kao i svaka agresorska vojska, prolaze do Mutti Merkel, kao povijesnog krivca za ovo sve nepodnošljivije, i zapaljivije emigrantsko vrijeme.

Vjersko čišćenje kršćana, koje su migranti završili u svojim zemljama, ta ekstremna islamska vojska vrši već na osvajačkom putu u Europu. Velik je broj dokaza i svjedočenja mnogih kršćana koji se skrivali u tom vjerskom cunamiju, kako su završavali kad su islamisti otkrili njihov kršćanski identitet.

Skriveni križ ispod odjeće koji je visio na vratu mnogih kršćana, i kršćanki, ponekad bi se u toj gužvi zasjao u svom sjaju, i otkrio islamistima žrtvu. Bio je to početak njihova kraja hoda na Zapad, i kraja kakav su imali svi kršćani u zemljama iz koji su islamisti krenuli na Europu. Otimani su im križevi s vrata, nastupila neviđena tortura, i nerijetko ubijanje.

Migrantska islamska bujica natapana je krvlju kršćana. Pravi su sretnici oni koji su preživjeli ta poniženja, zlostavljanja, pljačkanja, mučenja. Iako je put migranata natopljen krvlju kršćana, a jest, onda je svakom jasno što čeka kršćane u zemljama u koje umarširaju migrantski islamisti.

Naime, poput samih kršćana koji su se skrivali u toj bujici, i veliki betonski križ na grčkom otoku Lezbosu doživio je sudbinu rušenja. Jednostavno smetao je kao kršćanski simbol domaćina okupatoru koji se više i ne krije pod maskom migrant. Križ je uvrjedljiv za islamske migrante. Smeta im i vrijeđa ih križ, zašto se onda čuditi migrantskom ubijanju kršćana, silovanju kršćanki, i smetnji križeva islamistima u javnim mjestima, na raskršćima europskih gradova koje su migranti okupirali.

U rušenju križeva ruše i kršćane koji im se nađu na tom osvajačkom putu, što im ga označili vojni i politički planeri te agresije. Silovanja i krađe su normalno ponašanje tih vjerski islamskih ratnika. Upadi u kuće, lomljava i krš svega što nađu. Ostaje prava pustoš iza tih mladi islamskih ratnika, koji su, kako reče jedan povjesničar svjetskog glasa, “mržnjom prema Židovima, (zasigurno i prema kršćanima) zadojeni majčinim mlijekom”.

Nije li takav način odgoja djece najgrublje kršenje dječjih prava, koja bi zbog njihove ranjivosti morala biti iznad svih drugi prava. Rađati djecu za ubijanje drugi, suicid je zajednice koja promiče takvu mržnju.

Praksa rađanja djece za rat u ime vjere, i za vjeru, zaživjela je duboko i u bošnjačkom narodu. Danas su u toj beha narodnosti već izrasli, i odrasli, mnogi ratnici, askeri, koje su Muslimanke, da li samo na preporuku ili su i morale, rodile po zapovijedi ondašnjeg poglavara IZBiH, Mustafe Cerića. Takav zapovjednički odnos vjerskih vođa prema rađanju vrijeđa dostojanstvo žene, svodeći je na puku tvornicu koja mora, po nekom petogodišnjem planu muslimanskih vjerskih lidera, roditi toliko i toliko djece.

Postavlja se pitanje, a gdje su te nevladine udruge i organizacije za zaštitu žena. U islamskom svijetu u kojeg su Muslimani, a zatim Bošnjaci, duboko gurnuli BiH, takvih udruga i nema, jer one su najoštrije zabranjene. Nema toga pojedinca, te udruge ili organizacije koja se smije na bilo koji način, ili na bilo koju odluku vjerskih lidera, suprotstaviti i izaći sa svojim pogledima suprotni ajatolaha i hodže. Za islamski svijet, za vjeru islam, po nedodirljivosti i svetosti odluka koje donose, ajatole su bogovi na zemlji.

Zasigurno su i ovi migrantski jurišnici na Europu i kršćanstvo, djeca rođena po zapovijedi vjerskih lidera u zemljama iz kojih nadiru. I tamo su žene dobile zapovijed od vjerskih vođa, kao Muslimanske u BiH, da svaka mora roditi toliko i toliko djece, ali samo jedno ili dvoje za sebe kao majku a sva druga za islam i njegovo širenje. Primjer demografske eksplozije Islamske Republike Iran u kojoj se od Islamske revolucije 1979. do danas broj stanovništva poduplao. Znači za samo 40 godina broj Iranaca je povećan za sto posto.

Vjerski juriš islamskih migranata na kršćanstvo i Europu, bez ikakvih identifikacijskih dokumenata, gotovo bez imena i prezimena potvrđuje istinu rađanja za rat i osvajanje, zbog čega, barem tako se predstavljaju, nisu dobili ni ime. Nose li svi takvi ljudi bez identifikacije zajedničko ime džihadist. I tako se ponašaju sve od polazišta do cilja u Europi.

Nasilnički, teroristički, vojno pobjednički i nedodirljivi. Kao i za svakog okupatora i za njih ne važe zakoni zemalja kroz koje prolaze, u kojima se zaustavljaju čekajući daljnje zapovijedi. Brutalnostima ponašanja, silovanja, otimanja, kidnapiranja, krađa, tuča i ubijanja, ušutkali su narode zemalja koje ruše i pljačkaju, i nema više ni spomena bilo kakvog otpora tolikom brutalnom nasilju kojem je cilj širenje islama i njegovo osvajanje svijeta.

Tabor kojeg grade uz muslimansko bošnjačku pomoć u BiH, na pragu Europe, svaki dan je širi i veći, zauzimanjem hrvatskih sela, i poprima dimenzije i karakteristike entiteta, u kojem vladaju zakoni šerijata. Islamski migrantski jurišnici su nova, pojačana, vojna snaga Bošnjacima, dijelom i Svjetskoj zajednici koja je također umarširala i s muslimanskom stranom okupirala hrvatske prostore, koji su protiv svakog kršćanskog, napose hrvatskog, entiteta, a za stotine novi migrantskih, vehabijskih, arapskih, džihadističkih, isilovski, turski i svih drugi koji vojnički, uz bošnjačku pomoć ulaze u BiH.

Vinko Đotlo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari