Pratite nas

Kolumne

Ispovijed Valentina Inzka i počasna salveta za Paddyja Ashdowna

Objavljeno

na

Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci!

Katkad se može čuti kako u svakoj šali ima pola istine. Bilo doista tako ili ne, u šali koja slijedi čini se da istine ima još i više. Barem tri četvrtine, ako ne i četvrt povrh toga.

Dakle, kako jednom katoliku i priliči, Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zaputio se u jednu sarajevsku crkvu na ispovijed. Započeo je hrabro, priznajući kako je zgriješio donoseći nepravedne odluke na štetu jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. I taman se spremao zaustiti kako je to jednostavno morao učiniti jer je bio pod velikim pritiskom, pa kad je već tako moralo biti, bolje da je to napravio on nego neki grješnik veći od njega, koji zbog toga ne bi pokazao ni mrvu kajanja, kad ga prekine glas s onu stranu rešetke…

ISPOVJEDNIK:   Protiv koga si to zgriješio?

INZKO:                 Ah,… protiv onih najmalobrojnijih i najnezaštićenijih – Hrvata!

ISPOVJEDNIK:   Hm… znači li to da si dobar s Bošnjacima?

INZKO:                 Da, da!

ISPOVJEDNIK:   Pa kad si s nekim dobar, kako to može biti loše?

INZKO (zbunjeno):          Ja,… da, da… Logično, ne?

ISPOVJEDNIK:   Dašta nego logično! Nego… reci brate mili, jesi l’ se ti doš’o ‘vamo pohvaliti ili ispovjediti?

Ostavimo sad po strani je li visoki predstavnik u ispovjedaonici zaista nabasao na nekog pripadnika struje sarajevskog katoličkog klera koja predano čuva tradiciju uske suradnje s vladajućom klikom, recimo, nekoga iz podmlatka svećeničkog udruženja “Dobri pastir”, nekad bliskog komunističkoj partiji, a danas njezinoj slijednici i čaršiji. Svejedno intrigira kako to da se jedan katolik, uz to i pripadnik manjine u svojoj državi (Slovenac u Austriji), tako revno iživljava bešćutno kršeći prava manjinskog naroda u Federaciji BiH, k tome i katolika. Popis i narav tih djela su svakako dojmljivi – od naturanja hrvatskih predstavnika u vlasti izabranih mimo volje Hrvata kršenjem čak i matematičkih zakona, sve do nedavne najave kako će objaviti katalog prava Hrvata, samo kako bi pokazao da oni imaju više prava nego što bi to po njegovu sudu bilo prikladno. Odakle takav poriv u tog čovjeka?

Koruški Slovenci i Hrvati u BiH

Valentin Inzko je pripadnik zajednice koruških Slovenaca koji su pred nekih stotinjak godina dobili priliku na plebiscitu odlučiti o svojoj sudbini – hoće li pripasti Austriji ili zajedno s ogromnom većinom matičnog im naroda završiti u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Referendum se održao u dijelu jugoistočne Koruške, koji će pod pojmom Bleiburg četvrt stoljeća kasnije ostati zapisan i u povijesti Hrvata, a na kojem su etnički Slovenci u to vrijeme činili 70% stanovništva. Unatoč tome, izjašnjavanje je okončano ishodom 60:40 u korist Austrije. Usporedbe radi, to bi bilo kao kad bi žitelji Posavske županije (općine Odžak, Orašje i Domaljevac), nastanjene sa 70% Hrvata, kad bi im se pružila slična prigoda, odlučili ne priključiti se Hrvatskoj, nego ostati u BiH. Danas koruški Slovenci uživaju, doduše, neki vid kulturne autonomije, ali su većim dijelom asimilirani. Iz te perspektive prava BiH Hrvata u Inzkovim se očima moraju doimati prevelikima, tim više što Slovenci uza sve vrline – riječ je o marljivom i upornom narodu kojem je, kao malom slavenskom poluotoku stiješnjenom između mora Germana i Romana, uspjelo zadržati identitet – imaju i jednu poprilično uočljivu manu – potpuni nedostatak imuniteta na grijeh zavisti, radilo se o tuđem moru ili tuđim pravima, svejedno!

Sklonost tom grijehu pomaže Inzku zanemariti jednu bitnu stvar. Naime, ono što su koruški Slovenci imali priliku steći olovkom u ruci – politička prava – Hrvati Herceg-Bosne su izborili krvareći u brutalnom ratu. Štoviše, njihova su prava kao ishod rata potvrđena međunarodnim sporazumima potpisanima od predstavnika svih uključenih strana. Pred nasrtajima onih kojima se ona s odmakom vremena mogu učiniti nepravednima Hrvati mirne duše mogu odvratiti – I Alija vam je to potpisao! I još sve sažeo u misao – ili ćemo dijeliti vlast ili ćemo dijeliti Bosnu!

Činila se njihova prava nekome pravedna ili ne, Hrvati ih se ne odriču tek tako, jer što se krvlju brani, ne pušta se lako. Stoga je razumljivo što im njihovo bezobzirno narušavanje smeta. Srce obrane prava Hrvata čini Dom naroda Federacije BiH (muslimansko-hrvatske federacije). Tijelo je to s pravom veta na sve odluke na federalnoj razini kojima bi bio povrijeđen vitalni nacionalni interes Hrvata. Prema pravilima definiranim izvornim Daytonskim sporazumom (još i prije Washingtonskim, kasnije utkanim u Dayton) Hrvate se teško moglo izigrati i izvlastiti pa se u pogodno vrijeme pristupilo nužnim preinakama. Naizgled nebitno, a zapravo ključno, smanjen je broj zastupnika u Domu naroda Hrvata s 30 na 17.  Kako svaki kanton ima pravo izabrati barem jednog predstavnika svakog naroda u njegovu Domu, time je povećan udjel Hrvata koje, čim to požele a sve više žele, mogu izabrati Muslimani (jer 4/17 je više od 4/30). Naime, u 4 kantona Hrvati su tako malobrojni da objektivno ne mogu izabrati vlastitog predstavnika. No, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se poništi izborna volja Hrvata. Stoga je nadopunjeno odlukom kako Dom naroda može izglasovati Vladu i predsjednika Federacije sa svega trećinom, a ne kao dotad većinom zastupnika, čime je temeljna svrha ovog tijela – da izražava većinsku volju Hrvata – grubo dokinuta. Kako u praksi Muslimani mogu izabrati još ponekog Hrvata, uvijek su tu negdje blizu trećine koja im omogućava potpunu kontrolu i bez zastupnika izabranih od strane Hrvata. Tako su Hrvati s hrvatskim izbornim legitimitetom dvaput posve izgurani iz federalne vlasti – poslije izbora 2000. godine voljom međunarodne zajednice i 2010. godine voljom muslimanske političke vrhuške uz nesebičnu asistenciju Valentina Inzka.

“Prijatelj Bosne” i “Djelitelj Bosne”

Ovom se polugom velikog ucjenjivačkog potencijala prilikom sastavljanja vlasti naveliko koriste muslimanski pregovarači, često u tomu poduprti visokim predstavnicima, stvarajući pritisak na izabrane predstavnike Hrvata kako bi nametnuli neželjena im rješenja. Jedan među njima, kojeg su Hrvati još za rata upamtili po izrazito protuhrvatskom djelovanju, zasigurno je Paddy Ashdown, podanik britanske krune koji je pred neki dan napustio ovaj svijet. Voljom Gospodnjom upravo u dobi od 77 godina, u kojoj se ugasila i svijeća onoga protiv kojeg se svim silama borio – prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U središtu najpoznatije Ashdownove podvale našla se jedna salveta, zapravo karta podjele BiH kojom je, predstavivši je Tuđmanovim djelom, pokušao unijeti razdor u savez Hrvata i Muslimana tri mjeseca prije Oluje i završnih ratnih operacija u BiH. Igrom sudbine, ili možda nečeg drugog, zadnju političku akciju s Ashdownovim potpisom predstavlja nedavno pismo trojice bivših visokih predstavnika (potpisali su ga i Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling), kojim se energično osuđuje miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH. No, budući je Ashdown jedan od rijetkih koji je javno obznanio kako ne vjeruje više u rješenja za BiH za koja se u prošlosti zalagao, spominjući čak kao moguće rješenje belgijski federalni model (koji bi odgovarao Hrvatima), vrijedi se zapitati je li pismo potpisao pri punoj svijesti. Ili je možda po obrascu, kojim se u zenitu snage on sâm služio podmećući Tuđmanu autorstvo salvete, to sad učinio netko drugi u njegovo ime? Naime, današnjim ashdownima podmetnuti potpis teško oboljelog, umirućeg čovjeka koji to nikako ne može demantirati, ne predstavlja neku posebno zahtjevnu zadaću.

Kako bilo da bilo, muslimanski krugovi u BiH su smrt Paddyja Ashdowna dočekali ocjenom kako je umro “prijatelj Bosne” i inicijativom da jedna sarajevska ulica ponese njegovo ime (i to baš ona Stjepana Radića!). U tome ih nije pokolebalo ni što se osvjedočeni “prijatelj Bosne” za vrijeme rata do zadnjeg ubrusa borio kako bi djelitelja, samim time i neprijatelja Bosne, Tuđmana onemogućio da spriječi ponavljanje Srebrenice u Bihaću, oslobodi Sarajevo višegodišnje opsade i na kraju krajeva donese mir Bosni. Kako “prijatelj Bosne” u toj nakani nije uspio, Aliji Izetbegoviću nije tada preostalo drugo doli konstatirati – spas je došao odakle smo se najmanje nadali! No, ostavimo drugima na volju neka sami biraju svoje prijatelje kojom god logikom se pri tom vodili, samo neka to ne čine na štetu Hrvata. Jer budu li to činili, lako bi im se moglo dogoditi da kad sljedeći put zagusti, spas ne dočekaju niti iz očekivanog, a bome ni iz neočekivanog smjera.

Katolik kao idealan međunarodni posrednik

Još jedan “prijatelj Bosne”, Ashdownov kolega i supotpisnik pisma Schwarz-Schilling, katolik kao i Inzko, iskazao se ovih dana interpretacijom Daytonskog sporazuma obavijenom zamamnim maglama sarajevske kotline. Tumači dokument sukladno doslovnom “Mujo i Haso” prijevodu engleskog izvornika prema kojem se protivno svakom smislu i logici izrazi “Serbian, Croat i Bosniac” prevode kao pripadnici, a ne kao predstavnici navedenih naroda. Netko bi pomislio kako je ovdje riječ o fantazmagorijama jednog ishlapjelog starca, koji je zagazivši u Titove godine (88) iznenada otkrio simpatije za Maršalova sljedbenika Komšića. Drugi bi razloge “Kara-Schillingova” bulažnjenja vidjeli u novcu, njime poslovično izdašnih islamskih zemalja. Ipak, nipošto se ne može zanemariti mogućnost da izvjesni europski krugovi u konceptu nametanja predstavnika Hrvata od strane višestruko brojnijih Muslimana vide pozornosti vrijedan potencijal koji bi se u doglednoj budućnosti mogao i drugdje primijeniti. Primjerice, jednoga bi dana tako i Nijemci i Francuzi mogli birati predstavnike problematičnih naroda (recimo, Poljaka i Mađara) u predstavničkim i izvršnim tijelima Europske Unije.

Inzko i Schwarz-Schilling nisu niti prvi a ni jedini katolici koji su pravovjernost globalnim elitama dokazivali i status na društvenoj ljestvici potvrđivali iživljavanjem nad svojima, u ovom slučaju Hrvatima-katolicima u BiH. Prisjetimo se kako je za papirnati dio pljačke Hercegovačke banke – koji je uslijedio nakon tenkovskog upada u banku snaga SFOR-a pod ravnanjem tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha (evo, još jednog koruškog Slovenca), a što je moguće nadahnulo bandu Pink Panther za pljačke draguljarnica spektakularnim zalijetanjem automobila u izloge – bila zadužena Irkinja Toby Robinson. Izgleda da u izgradnji međunarodnih karijera svjetskih katolika Hrvati Herceg-Bosne slove kao cijenjena recka, u usporedbi s lovačkim trofejima možda ne kao medvjed, ali u najmanju ruku kao neka ne odveć bezazlena zvjerka u rangu vuka.

TaliBanci i tetrijebi

Pa kad već predstavljaju mjerilo vrijednosti u bijelome svijetu, doima se razumnim odnos prema Hrvatima u BiH uzeti i kao razdjelnicu za raspoznavanje konstruktivnih i destruktivnih snaga u suvremenom hrvatskom društvu. Tim više što su u svim najvećim hrvatskim uspjesima novijeg datuma – od ratne pobjede do svjetskog nogometnog srebra – Hrvati Herceg-Bosne poprilično iznadprosječno zastupljeni, boreći se daleko iznad svoje kategorije. Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci! Što se prošlosti tiče, takvi simpatije neopreznih kupuju žestokom anti-titoističkom retorikom. No istodobno, kao zastupnici interesa liberalnog Otvorenog društva Georgea Sorosa i globalnog (posljedično i lokalnog) islama nerijetko se slažu i u aktualnim pitanjima. I u onim globalnima – priskrbivši si prethodno aureolu žrtve šovinističkog ispada, ne će se libiti u riječkom titoističkom biltenu drugome prilijepiti etiketu šovinista, iskaže li makar trun zdrava razuma u pogledu muslimanskog osvajačkog pohoda na Europu. Ali i u lokalnima – u istom će glasilu spremno izraziti prijezir prema trećem entitetu, tom jedinom trajnom i funkcionalnom rješenju pitanja Hrvata u BiH. Jer begovići su, bez obzira na “prefiks”, ipak samo begovići.

A takvima nikad nije bilo pretjerano stalo do sreće onih čije je stradanje ’93 od strane muslimana predstavljalo svojevrsnu prethodnicu ove meke invazije na Europu, ali i pokaznu vježbu, odnosno upozorenje kako to izgleda kada kao manjina ostaneš živjeti zajedno s muslimanima, a ne pogneš skroz glavu. Ako li se, pak, usudiš braniti kako bi ostao svoj na svome i još u tome uspiješ, automatski upadneš u novi eksperimentalni program. Provuku te kroz haašku pravosudnu golgotu i proglase krivim. Samo zato što pripadaš zapadnoj civilizaciji koja opsjednuta sindromom samookrivljavanja osuđuje svaku vrjednotu na kojoj je izrasla. Želeći pod svaku cijenu zaboraviti ono što jest (a BiH Hrvati su iritantan podsjetnik na to i zato ih se kažnjava), Europa se savija pred nadirućim islamom samo kako bi se s njom do srži nespojivi uljez u njoj osjećao kao kod kuće.

U nastavku govora za pamćenje Tuđman navodi kako se domaći destruktivci ne samo povezuju s vragovima dviju boja, nego im se i nude, a potom i ne samo da im se nude, nego se i prodaju – za Judine škude! E sad, teško je procijeniti koliko je među današnjim destruktivcima judolikih škudoljubaca, a koliko onih koji zaslijepljeni poput tetrijeba usred ljubavnog zova odbijaju prihvatiti stvarnost i činjenice, ne uviđajući kako se grabežljivac već ozbiljno primakao. Iako ih i među lijevima i među desnima ima i ovakvih i onakvih, dojam je kako je prvih ipak značajno više među počesto prevrtljivim lijevima, dok potonji pretežu u i u ludostima kao stijena stamenim desnim redovima. No, to je u ovoj priči sporedno. Bitno je tek da potkopavajući poziciju Hrvata u BiH i jedni i drugi složno rade na korist istih, s tom razlikom što ih lijevi, eto, barem nešto koštaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari