Pratite nas

Kolumne

Ispovijed Valentina Inzka i počasna salveta za Paddyja Ashdowna

Objavljeno

na

Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci!

Katkad se može čuti kako u svakoj šali ima pola istine. Bilo doista tako ili ne, u šali koja slijedi čini se da istine ima još i više. Barem tri četvrtine, ako ne i četvrt povrh toga.

Dakle, kako jednom katoliku i priliči, Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zaputio se u jednu sarajevsku crkvu na ispovijed. Započeo je hrabro, priznajući kako je zgriješio donoseći nepravedne odluke na štetu jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. I taman se spremao zaustiti kako je to jednostavno morao učiniti jer je bio pod velikim pritiskom, pa kad je već tako moralo biti, bolje da je to napravio on nego neki grješnik veći od njega, koji zbog toga ne bi pokazao ni mrvu kajanja, kad ga prekine glas s onu stranu rešetke…

ISPOVJEDNIK:   Protiv koga si to zgriješio?

INZKO:                 Ah,… protiv onih najmalobrojnijih i najnezaštićenijih – Hrvata!

ISPOVJEDNIK:   Hm… znači li to da si dobar s Bošnjacima?

INZKO:                 Da, da!

ISPOVJEDNIK:   Pa kad si s nekim dobar, kako to može biti loše?

INZKO (zbunjeno):          Ja,… da, da… Logično, ne?

ISPOVJEDNIK:   Dašta nego logično! Nego… reci brate mili, jesi l’ se ti doš’o ‘vamo pohvaliti ili ispovjediti?

Ostavimo sad po strani je li visoki predstavnik u ispovjedaonici zaista nabasao na nekog pripadnika struje sarajevskog katoličkog klera koja predano čuva tradiciju uske suradnje s vladajućom klikom, recimo, nekoga iz podmlatka svećeničkog udruženja “Dobri pastir”, nekad bliskog komunističkoj partiji, a danas njezinoj slijednici i čaršiji. Svejedno intrigira kako to da se jedan katolik, uz to i pripadnik manjine u svojoj državi (Slovenac u Austriji), tako revno iživljava bešćutno kršeći prava manjinskog naroda u Federaciji BiH, k tome i katolika. Popis i narav tih djela su svakako dojmljivi – od naturanja hrvatskih predstavnika u vlasti izabranih mimo volje Hrvata kršenjem čak i matematičkih zakona, sve do nedavne najave kako će objaviti katalog prava Hrvata, samo kako bi pokazao da oni imaju više prava nego što bi to po njegovu sudu bilo prikladno. Odakle takav poriv u tog čovjeka?

Koruški Slovenci i Hrvati u BiH

Valentin Inzko je pripadnik zajednice koruških Slovenaca koji su pred nekih stotinjak godina dobili priliku na plebiscitu odlučiti o svojoj sudbini – hoće li pripasti Austriji ili zajedno s ogromnom većinom matičnog im naroda završiti u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Referendum se održao u dijelu jugoistočne Koruške, koji će pod pojmom Bleiburg četvrt stoljeća kasnije ostati zapisan i u povijesti Hrvata, a na kojem su etnički Slovenci u to vrijeme činili 70% stanovništva. Unatoč tome, izjašnjavanje je okončano ishodom 60:40 u korist Austrije. Usporedbe radi, to bi bilo kao kad bi žitelji Posavske županije (općine Odžak, Orašje i Domaljevac), nastanjene sa 70% Hrvata, kad bi im se pružila slična prigoda, odlučili ne priključiti se Hrvatskoj, nego ostati u BiH. Danas koruški Slovenci uživaju, doduše, neki vid kulturne autonomije, ali su većim dijelom asimilirani. Iz te perspektive prava BiH Hrvata u Inzkovim se očima moraju doimati prevelikima, tim više što Slovenci uza sve vrline – riječ je o marljivom i upornom narodu kojem je, kao malom slavenskom poluotoku stiješnjenom između mora Germana i Romana, uspjelo zadržati identitet – imaju i jednu poprilično uočljivu manu – potpuni nedostatak imuniteta na grijeh zavisti, radilo se o tuđem moru ili tuđim pravima, svejedno!

Sklonost tom grijehu pomaže Inzku zanemariti jednu bitnu stvar. Naime, ono što su koruški Slovenci imali priliku steći olovkom u ruci – politička prava – Hrvati Herceg-Bosne su izborili krvareći u brutalnom ratu. Štoviše, njihova su prava kao ishod rata potvrđena međunarodnim sporazumima potpisanima od predstavnika svih uključenih strana. Pred nasrtajima onih kojima se ona s odmakom vremena mogu učiniti nepravednima Hrvati mirne duše mogu odvratiti – I Alija vam je to potpisao! I još sve sažeo u misao – ili ćemo dijeliti vlast ili ćemo dijeliti Bosnu!

Činila se njihova prava nekome pravedna ili ne, Hrvati ih se ne odriču tek tako, jer što se krvlju brani, ne pušta se lako. Stoga je razumljivo što im njihovo bezobzirno narušavanje smeta. Srce obrane prava Hrvata čini Dom naroda Federacije BiH (muslimansko-hrvatske federacije). Tijelo je to s pravom veta na sve odluke na federalnoj razini kojima bi bio povrijeđen vitalni nacionalni interes Hrvata. Prema pravilima definiranim izvornim Daytonskim sporazumom (još i prije Washingtonskim, kasnije utkanim u Dayton) Hrvate se teško moglo izigrati i izvlastiti pa se u pogodno vrijeme pristupilo nužnim preinakama. Naizgled nebitno, a zapravo ključno, smanjen je broj zastupnika u Domu naroda Hrvata s 30 na 17.  Kako svaki kanton ima pravo izabrati barem jednog predstavnika svakog naroda u njegovu Domu, time je povećan udjel Hrvata koje, čim to požele a sve više žele, mogu izabrati Muslimani (jer 4/17 je više od 4/30). Naime, u 4 kantona Hrvati su tako malobrojni da objektivno ne mogu izabrati vlastitog predstavnika. No, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se poništi izborna volja Hrvata. Stoga je nadopunjeno odlukom kako Dom naroda može izglasovati Vladu i predsjednika Federacije sa svega trećinom, a ne kao dotad većinom zastupnika, čime je temeljna svrha ovog tijela – da izražava većinsku volju Hrvata – grubo dokinuta. Kako u praksi Muslimani mogu izabrati još ponekog Hrvata, uvijek su tu negdje blizu trećine koja im omogućava potpunu kontrolu i bez zastupnika izabranih od strane Hrvata. Tako su Hrvati s hrvatskim izbornim legitimitetom dvaput posve izgurani iz federalne vlasti – poslije izbora 2000. godine voljom međunarodne zajednice i 2010. godine voljom muslimanske političke vrhuške uz nesebičnu asistenciju Valentina Inzka.

“Prijatelj Bosne” i “Djelitelj Bosne”

Ovom se polugom velikog ucjenjivačkog potencijala prilikom sastavljanja vlasti naveliko koriste muslimanski pregovarači, često u tomu poduprti visokim predstavnicima, stvarajući pritisak na izabrane predstavnike Hrvata kako bi nametnuli neželjena im rješenja. Jedan među njima, kojeg su Hrvati još za rata upamtili po izrazito protuhrvatskom djelovanju, zasigurno je Paddy Ashdown, podanik britanske krune koji je pred neki dan napustio ovaj svijet. Voljom Gospodnjom upravo u dobi od 77 godina, u kojoj se ugasila i svijeća onoga protiv kojeg se svim silama borio – prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U središtu najpoznatije Ashdownove podvale našla se jedna salveta, zapravo karta podjele BiH kojom je, predstavivši je Tuđmanovim djelom, pokušao unijeti razdor u savez Hrvata i Muslimana tri mjeseca prije Oluje i završnih ratnih operacija u BiH. Igrom sudbine, ili možda nečeg drugog, zadnju političku akciju s Ashdownovim potpisom predstavlja nedavno pismo trojice bivših visokih predstavnika (potpisali su ga i Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling), kojim se energično osuđuje miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH. No, budući je Ashdown jedan od rijetkih koji je javno obznanio kako ne vjeruje više u rješenja za BiH za koja se u prošlosti zalagao, spominjući čak kao moguće rješenje belgijski federalni model (koji bi odgovarao Hrvatima), vrijedi se zapitati je li pismo potpisao pri punoj svijesti. Ili je možda po obrascu, kojim se u zenitu snage on sâm služio podmećući Tuđmanu autorstvo salvete, to sad učinio netko drugi u njegovo ime? Naime, današnjim ashdownima podmetnuti potpis teško oboljelog, umirućeg čovjeka koji to nikako ne može demantirati, ne predstavlja neku posebno zahtjevnu zadaću.

Kako bilo da bilo, muslimanski krugovi u BiH su smrt Paddyja Ashdowna dočekali ocjenom kako je umro “prijatelj Bosne” i inicijativom da jedna sarajevska ulica ponese njegovo ime (i to baš ona Stjepana Radića!). U tome ih nije pokolebalo ni što se osvjedočeni “prijatelj Bosne” za vrijeme rata do zadnjeg ubrusa borio kako bi djelitelja, samim time i neprijatelja Bosne, Tuđmana onemogućio da spriječi ponavljanje Srebrenice u Bihaću, oslobodi Sarajevo višegodišnje opsade i na kraju krajeva donese mir Bosni. Kako “prijatelj Bosne” u toj nakani nije uspio, Aliji Izetbegoviću nije tada preostalo drugo doli konstatirati – spas je došao odakle smo se najmanje nadali! No, ostavimo drugima na volju neka sami biraju svoje prijatelje kojom god logikom se pri tom vodili, samo neka to ne čine na štetu Hrvata. Jer budu li to činili, lako bi im se moglo dogoditi da kad sljedeći put zagusti, spas ne dočekaju niti iz očekivanog, a bome ni iz neočekivanog smjera.

Katolik kao idealan međunarodni posrednik

Još jedan “prijatelj Bosne”, Ashdownov kolega i supotpisnik pisma Schwarz-Schilling, katolik kao i Inzko, iskazao se ovih dana interpretacijom Daytonskog sporazuma obavijenom zamamnim maglama sarajevske kotline. Tumači dokument sukladno doslovnom “Mujo i Haso” prijevodu engleskog izvornika prema kojem se protivno svakom smislu i logici izrazi “Serbian, Croat i Bosniac” prevode kao pripadnici, a ne kao predstavnici navedenih naroda. Netko bi pomislio kako je ovdje riječ o fantazmagorijama jednog ishlapjelog starca, koji je zagazivši u Titove godine (88) iznenada otkrio simpatije za Maršalova sljedbenika Komšića. Drugi bi razloge “Kara-Schillingova” bulažnjenja vidjeli u novcu, njime poslovično izdašnih islamskih zemalja. Ipak, nipošto se ne može zanemariti mogućnost da izvjesni europski krugovi u konceptu nametanja predstavnika Hrvata od strane višestruko brojnijih Muslimana vide pozornosti vrijedan potencijal koji bi se u doglednoj budućnosti mogao i drugdje primijeniti. Primjerice, jednoga bi dana tako i Nijemci i Francuzi mogli birati predstavnike problematičnih naroda (recimo, Poljaka i Mađara) u predstavničkim i izvršnim tijelima Europske Unije.

Inzko i Schwarz-Schilling nisu niti prvi a ni jedini katolici koji su pravovjernost globalnim elitama dokazivali i status na društvenoj ljestvici potvrđivali iživljavanjem nad svojima, u ovom slučaju Hrvatima-katolicima u BiH. Prisjetimo se kako je za papirnati dio pljačke Hercegovačke banke – koji je uslijedio nakon tenkovskog upada u banku snaga SFOR-a pod ravnanjem tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha (evo, još jednog koruškog Slovenca), a što je moguće nadahnulo bandu Pink Panther za pljačke draguljarnica spektakularnim zalijetanjem automobila u izloge – bila zadužena Irkinja Toby Robinson. Izgleda da u izgradnji međunarodnih karijera svjetskih katolika Hrvati Herceg-Bosne slove kao cijenjena recka, u usporedbi s lovačkim trofejima možda ne kao medvjed, ali u najmanju ruku kao neka ne odveć bezazlena zvjerka u rangu vuka.

TaliBanci i tetrijebi

Pa kad već predstavljaju mjerilo vrijednosti u bijelome svijetu, doima se razumnim odnos prema Hrvatima u BiH uzeti i kao razdjelnicu za raspoznavanje konstruktivnih i destruktivnih snaga u suvremenom hrvatskom društvu. Tim više što su u svim najvećim hrvatskim uspjesima novijeg datuma – od ratne pobjede do svjetskog nogometnog srebra – Hrvati Herceg-Bosne poprilično iznadprosječno zastupljeni, boreći se daleko iznad svoje kategorije. Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci! Što se prošlosti tiče, takvi simpatije neopreznih kupuju žestokom anti-titoističkom retorikom. No istodobno, kao zastupnici interesa liberalnog Otvorenog društva Georgea Sorosa i globalnog (posljedično i lokalnog) islama nerijetko se slažu i u aktualnim pitanjima. I u onim globalnima – priskrbivši si prethodno aureolu žrtve šovinističkog ispada, ne će se libiti u riječkom titoističkom biltenu drugome prilijepiti etiketu šovinista, iskaže li makar trun zdrava razuma u pogledu muslimanskog osvajačkog pohoda na Europu. Ali i u lokalnima – u istom će glasilu spremno izraziti prijezir prema trećem entitetu, tom jedinom trajnom i funkcionalnom rješenju pitanja Hrvata u BiH. Jer begovići su, bez obzira na “prefiks”, ipak samo begovići.

A takvima nikad nije bilo pretjerano stalo do sreće onih čije je stradanje ’93 od strane muslimana predstavljalo svojevrsnu prethodnicu ove meke invazije na Europu, ali i pokaznu vježbu, odnosno upozorenje kako to izgleda kada kao manjina ostaneš živjeti zajedno s muslimanima, a ne pogneš skroz glavu. Ako li se, pak, usudiš braniti kako bi ostao svoj na svome i još u tome uspiješ, automatski upadneš u novi eksperimentalni program. Provuku te kroz haašku pravosudnu golgotu i proglase krivim. Samo zato što pripadaš zapadnoj civilizaciji koja opsjednuta sindromom samookrivljavanja osuđuje svaku vrjednotu na kojoj je izrasla. Želeći pod svaku cijenu zaboraviti ono što jest (a BiH Hrvati su iritantan podsjetnik na to i zato ih se kažnjava), Europa se savija pred nadirućim islamom samo kako bi se s njom do srži nespojivi uljez u njoj osjećao kao kod kuće.

U nastavku govora za pamćenje Tuđman navodi kako se domaći destruktivci ne samo povezuju s vragovima dviju boja, nego im se i nude, a potom i ne samo da im se nude, nego se i prodaju – za Judine škude! E sad, teško je procijeniti koliko je među današnjim destruktivcima judolikih škudoljubaca, a koliko onih koji zaslijepljeni poput tetrijeba usred ljubavnog zova odbijaju prihvatiti stvarnost i činjenice, ne uviđajući kako se grabežljivac već ozbiljno primakao. Iako ih i među lijevima i među desnima ima i ovakvih i onakvih, dojam je kako je prvih ipak značajno više među počesto prevrtljivim lijevima, dok potonji pretežu u i u ludostima kao stijena stamenim desnim redovima. No, to je u ovoj priči sporedno. Bitno je tek da potkopavajući poziciju Hrvata u BiH i jedni i drugi složno rade na korist istih, s tom razlikom što ih lijevi, eto, barem nešto koštaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari