Pratite nas

Kolumne

Ispovijed Valentina Inzka i počasna salveta za Paddyja Ashdowna

Objavljeno

na

Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci!

Katkad se može čuti kako u svakoj šali ima pola istine. Bilo doista tako ili ne, u šali koja slijedi čini se da istine ima još i više. Barem tri četvrtine, ako ne i četvrt povrh toga.

Dakle, kako jednom katoliku i priliči, Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zaputio se u jednu sarajevsku crkvu na ispovijed. Započeo je hrabro, priznajući kako je zgriješio donoseći nepravedne odluke na štetu jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. I taman se spremao zaustiti kako je to jednostavno morao učiniti jer je bio pod velikim pritiskom, pa kad je već tako moralo biti, bolje da je to napravio on nego neki grješnik veći od njega, koji zbog toga ne bi pokazao ni mrvu kajanja, kad ga prekine glas s onu stranu rešetke…

ISPOVJEDNIK:   Protiv koga si to zgriješio?

INZKO:                 Ah,… protiv onih najmalobrojnijih i najnezaštićenijih – Hrvata!

ISPOVJEDNIK:   Hm… znači li to da si dobar s Bošnjacima?

INZKO:                 Da, da!

ISPOVJEDNIK:   Pa kad si s nekim dobar, kako to može biti loše?

INZKO (zbunjeno):          Ja,… da, da… Logično, ne?

ISPOVJEDNIK:   Dašta nego logično! Nego… reci brate mili, jesi l’ se ti doš’o ‘vamo pohvaliti ili ispovjediti?

Ostavimo sad po strani je li visoki predstavnik u ispovjedaonici zaista nabasao na nekog pripadnika struje sarajevskog katoličkog klera koja predano čuva tradiciju uske suradnje s vladajućom klikom, recimo, nekoga iz podmlatka svećeničkog udruženja “Dobri pastir”, nekad bliskog komunističkoj partiji, a danas njezinoj slijednici i čaršiji. Svejedno intrigira kako to da se jedan katolik, uz to i pripadnik manjine u svojoj državi (Slovenac u Austriji), tako revno iživljava bešćutno kršeći prava manjinskog naroda u Federaciji BiH, k tome i katolika. Popis i narav tih djela su svakako dojmljivi – od naturanja hrvatskih predstavnika u vlasti izabranih mimo volje Hrvata kršenjem čak i matematičkih zakona, sve do nedavne najave kako će objaviti katalog prava Hrvata, samo kako bi pokazao da oni imaju više prava nego što bi to po njegovu sudu bilo prikladno. Odakle takav poriv u tog čovjeka?

Koruški Slovenci i Hrvati u BiH

Valentin Inzko je pripadnik zajednice koruških Slovenaca koji su pred nekih stotinjak godina dobili priliku na plebiscitu odlučiti o svojoj sudbini – hoće li pripasti Austriji ili zajedno s ogromnom većinom matičnog im naroda završiti u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Referendum se održao u dijelu jugoistočne Koruške, koji će pod pojmom Bleiburg četvrt stoljeća kasnije ostati zapisan i u povijesti Hrvata, a na kojem su etnički Slovenci u to vrijeme činili 70% stanovništva. Unatoč tome, izjašnjavanje je okončano ishodom 60:40 u korist Austrije. Usporedbe radi, to bi bilo kao kad bi žitelji Posavske županije (općine Odžak, Orašje i Domaljevac), nastanjene sa 70% Hrvata, kad bi im se pružila slična prigoda, odlučili ne priključiti se Hrvatskoj, nego ostati u BiH. Danas koruški Slovenci uživaju, doduše, neki vid kulturne autonomije, ali su većim dijelom asimilirani. Iz te perspektive prava BiH Hrvata u Inzkovim se očima moraju doimati prevelikima, tim više što Slovenci uza sve vrline – riječ je o marljivom i upornom narodu kojem je, kao malom slavenskom poluotoku stiješnjenom između mora Germana i Romana, uspjelo zadržati identitet – imaju i jednu poprilično uočljivu manu – potpuni nedostatak imuniteta na grijeh zavisti, radilo se o tuđem moru ili tuđim pravima, svejedno!

Sklonost tom grijehu pomaže Inzku zanemariti jednu bitnu stvar. Naime, ono što su koruški Slovenci imali priliku steći olovkom u ruci – politička prava – Hrvati Herceg-Bosne su izborili krvareći u brutalnom ratu. Štoviše, njihova su prava kao ishod rata potvrđena međunarodnim sporazumima potpisanima od predstavnika svih uključenih strana. Pred nasrtajima onih kojima se ona s odmakom vremena mogu učiniti nepravednima Hrvati mirne duše mogu odvratiti – I Alija vam je to potpisao! I još sve sažeo u misao – ili ćemo dijeliti vlast ili ćemo dijeliti Bosnu!

Činila se njihova prava nekome pravedna ili ne, Hrvati ih se ne odriču tek tako, jer što se krvlju brani, ne pušta se lako. Stoga je razumljivo što im njihovo bezobzirno narušavanje smeta. Srce obrane prava Hrvata čini Dom naroda Federacije BiH (muslimansko-hrvatske federacije). Tijelo je to s pravom veta na sve odluke na federalnoj razini kojima bi bio povrijeđen vitalni nacionalni interes Hrvata. Prema pravilima definiranim izvornim Daytonskim sporazumom (još i prije Washingtonskim, kasnije utkanim u Dayton) Hrvate se teško moglo izigrati i izvlastiti pa se u pogodno vrijeme pristupilo nužnim preinakama. Naizgled nebitno, a zapravo ključno, smanjen je broj zastupnika u Domu naroda Hrvata s 30 na 17.  Kako svaki kanton ima pravo izabrati barem jednog predstavnika svakog naroda u njegovu Domu, time je povećan udjel Hrvata koje, čim to požele a sve više žele, mogu izabrati Muslimani (jer 4/17 je više od 4/30). Naime, u 4 kantona Hrvati su tako malobrojni da objektivno ne mogu izabrati vlastitog predstavnika. No, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se poništi izborna volja Hrvata. Stoga je nadopunjeno odlukom kako Dom naroda može izglasovati Vladu i predsjednika Federacije sa svega trećinom, a ne kao dotad većinom zastupnika, čime je temeljna svrha ovog tijela – da izražava većinsku volju Hrvata – grubo dokinuta. Kako u praksi Muslimani mogu izabrati još ponekog Hrvata, uvijek su tu negdje blizu trećine koja im omogućava potpunu kontrolu i bez zastupnika izabranih od strane Hrvata. Tako su Hrvati s hrvatskim izbornim legitimitetom dvaput posve izgurani iz federalne vlasti – poslije izbora 2000. godine voljom međunarodne zajednice i 2010. godine voljom muslimanske političke vrhuške uz nesebičnu asistenciju Valentina Inzka.

“Prijatelj Bosne” i “Djelitelj Bosne”

Ovom se polugom velikog ucjenjivačkog potencijala prilikom sastavljanja vlasti naveliko koriste muslimanski pregovarači, često u tomu poduprti visokim predstavnicima, stvarajući pritisak na izabrane predstavnike Hrvata kako bi nametnuli neželjena im rješenja. Jedan među njima, kojeg su Hrvati još za rata upamtili po izrazito protuhrvatskom djelovanju, zasigurno je Paddy Ashdown, podanik britanske krune koji je pred neki dan napustio ovaj svijet. Voljom Gospodnjom upravo u dobi od 77 godina, u kojoj se ugasila i svijeća onoga protiv kojeg se svim silama borio – prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U središtu najpoznatije Ashdownove podvale našla se jedna salveta, zapravo karta podjele BiH kojom je, predstavivši je Tuđmanovim djelom, pokušao unijeti razdor u savez Hrvata i Muslimana tri mjeseca prije Oluje i završnih ratnih operacija u BiH. Igrom sudbine, ili možda nečeg drugog, zadnju političku akciju s Ashdownovim potpisom predstavlja nedavno pismo trojice bivših visokih predstavnika (potpisali su ga i Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling), kojim se energično osuđuje miješanje Hrvatske u unutarnje stvari BiH. No, budući je Ashdown jedan od rijetkih koji je javno obznanio kako ne vjeruje više u rješenja za BiH za koja se u prošlosti zalagao, spominjući čak kao moguće rješenje belgijski federalni model (koji bi odgovarao Hrvatima), vrijedi se zapitati je li pismo potpisao pri punoj svijesti. Ili je možda po obrascu, kojim se u zenitu snage on sâm služio podmećući Tuđmanu autorstvo salvete, to sad učinio netko drugi u njegovo ime? Naime, današnjim ashdownima podmetnuti potpis teško oboljelog, umirućeg čovjeka koji to nikako ne može demantirati, ne predstavlja neku posebno zahtjevnu zadaću.

Kako bilo da bilo, muslimanski krugovi u BiH su smrt Paddyja Ashdowna dočekali ocjenom kako je umro “prijatelj Bosne” i inicijativom da jedna sarajevska ulica ponese njegovo ime (i to baš ona Stjepana Radića!). U tome ih nije pokolebalo ni što se osvjedočeni “prijatelj Bosne” za vrijeme rata do zadnjeg ubrusa borio kako bi djelitelja, samim time i neprijatelja Bosne, Tuđmana onemogućio da spriječi ponavljanje Srebrenice u Bihaću, oslobodi Sarajevo višegodišnje opsade i na kraju krajeva donese mir Bosni. Kako “prijatelj Bosne” u toj nakani nije uspio, Aliji Izetbegoviću nije tada preostalo drugo doli konstatirati – spas je došao odakle smo se najmanje nadali! No, ostavimo drugima na volju neka sami biraju svoje prijatelje kojom god logikom se pri tom vodili, samo neka to ne čine na štetu Hrvata. Jer budu li to činili, lako bi im se moglo dogoditi da kad sljedeći put zagusti, spas ne dočekaju niti iz očekivanog, a bome ni iz neočekivanog smjera.

Katolik kao idealan međunarodni posrednik

Još jedan “prijatelj Bosne”, Ashdownov kolega i supotpisnik pisma Schwarz-Schilling, katolik kao i Inzko, iskazao se ovih dana interpretacijom Daytonskog sporazuma obavijenom zamamnim maglama sarajevske kotline. Tumači dokument sukladno doslovnom “Mujo i Haso” prijevodu engleskog izvornika prema kojem se protivno svakom smislu i logici izrazi “Serbian, Croat i Bosniac” prevode kao pripadnici, a ne kao predstavnici navedenih naroda. Netko bi pomislio kako je ovdje riječ o fantazmagorijama jednog ishlapjelog starca, koji je zagazivši u Titove godine (88) iznenada otkrio simpatije za Maršalova sljedbenika Komšića. Drugi bi razloge “Kara-Schillingova” bulažnjenja vidjeli u novcu, njime poslovično izdašnih islamskih zemalja. Ipak, nipošto se ne može zanemariti mogućnost da izvjesni europski krugovi u konceptu nametanja predstavnika Hrvata od strane višestruko brojnijih Muslimana vide pozornosti vrijedan potencijal koji bi se u doglednoj budućnosti mogao i drugdje primijeniti. Primjerice, jednoga bi dana tako i Nijemci i Francuzi mogli birati predstavnike problematičnih naroda (recimo, Poljaka i Mađara) u predstavničkim i izvršnim tijelima Europske Unije.

Inzko i Schwarz-Schilling nisu niti prvi a ni jedini katolici koji su pravovjernost globalnim elitama dokazivali i status na društvenoj ljestvici potvrđivali iživljavanjem nad svojima, u ovom slučaju Hrvatima-katolicima u BiH. Prisjetimo se kako je za papirnati dio pljačke Hercegovačke banke – koji je uslijedio nakon tenkovskog upada u banku snaga SFOR-a pod ravnanjem tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha (evo, još jednog koruškog Slovenca), a što je moguće nadahnulo bandu Pink Panther za pljačke draguljarnica spektakularnim zalijetanjem automobila u izloge – bila zadužena Irkinja Toby Robinson. Izgleda da u izgradnji međunarodnih karijera svjetskih katolika Hrvati Herceg-Bosne slove kao cijenjena recka, u usporedbi s lovačkim trofejima možda ne kao medvjed, ali u najmanju ruku kao neka ne odveć bezazlena zvjerka u rangu vuka.

TaliBanci i tetrijebi

Pa kad već predstavljaju mjerilo vrijednosti u bijelome svijetu, doima se razumnim odnos prema Hrvatima u BiH uzeti i kao razdjelnicu za raspoznavanje konstruktivnih i destruktivnih snaga u suvremenom hrvatskom društvu. Tim više što su u svim najvećim hrvatskim uspjesima novijeg datuma – od ratne pobjede do svjetskog nogometnog srebra – Hrvati Herceg-Bosne poprilično iznadprosječno zastupljeni, boreći se daleko iznad svoje kategorije. Destruktivce je u znamenitom govoru predsjednik Tuđman prepoznao kao one koji se povezuju i sa žutim i sa zelenim vragovima. S obzirom da su ti vragovi danas poprilično srasli, moguće ih je opisati i jednom riječju – TaliBanci! Što se prošlosti tiče, takvi simpatije neopreznih kupuju žestokom anti-titoističkom retorikom. No istodobno, kao zastupnici interesa liberalnog Otvorenog društva Georgea Sorosa i globalnog (posljedično i lokalnog) islama nerijetko se slažu i u aktualnim pitanjima. I u onim globalnima – priskrbivši si prethodno aureolu žrtve šovinističkog ispada, ne će se libiti u riječkom titoističkom biltenu drugome prilijepiti etiketu šovinista, iskaže li makar trun zdrava razuma u pogledu muslimanskog osvajačkog pohoda na Europu. Ali i u lokalnima – u istom će glasilu spremno izraziti prijezir prema trećem entitetu, tom jedinom trajnom i funkcionalnom rješenju pitanja Hrvata u BiH. Jer begovići su, bez obzira na “prefiks”, ipak samo begovići.

A takvima nikad nije bilo pretjerano stalo do sreće onih čije je stradanje ’93 od strane muslimana predstavljalo svojevrsnu prethodnicu ove meke invazije na Europu, ali i pokaznu vježbu, odnosno upozorenje kako to izgleda kada kao manjina ostaneš živjeti zajedno s muslimanima, a ne pogneš skroz glavu. Ako li se, pak, usudiš braniti kako bi ostao svoj na svome i još u tome uspiješ, automatski upadneš u novi eksperimentalni program. Provuku te kroz haašku pravosudnu golgotu i proglase krivim. Samo zato što pripadaš zapadnoj civilizaciji koja opsjednuta sindromom samookrivljavanja osuđuje svaku vrjednotu na kojoj je izrasla. Želeći pod svaku cijenu zaboraviti ono što jest (a BiH Hrvati su iritantan podsjetnik na to i zato ih se kažnjava), Europa se savija pred nadirućim islamom samo kako bi se s njom do srži nespojivi uljez u njoj osjećao kao kod kuće.

U nastavku govora za pamćenje Tuđman navodi kako se domaći destruktivci ne samo povezuju s vragovima dviju boja, nego im se i nude, a potom i ne samo da im se nude, nego se i prodaju – za Judine škude! E sad, teško je procijeniti koliko je među današnjim destruktivcima judolikih škudoljubaca, a koliko onih koji zaslijepljeni poput tetrijeba usred ljubavnog zova odbijaju prihvatiti stvarnost i činjenice, ne uviđajući kako se grabežljivac već ozbiljno primakao. Iako ih i među lijevima i među desnima ima i ovakvih i onakvih, dojam je kako je prvih ipak značajno više među počesto prevrtljivim lijevima, dok potonji pretežu u i u ludostima kao stijena stamenim desnim redovima. No, to je u ovoj priči sporedno. Bitno je tek da potkopavajući poziciju Hrvata u BiH i jedni i drugi složno rade na korist istih, s tom razlikom što ih lijevi, eto, barem nešto koštaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari