Pratite nas

Vijesti

Ispovijed Zorane M. koju su u ratu silovali njeni susjedi Srbi

Objavljeno

na

Dugo se lomila kada će mu reći, smišljala načine kako to izgovoriti, a da što manje boli. Znala je da je ona, njegova mati, ta koja mu treba kazati kako je došao na svijet. Znala je da bi bilo još strašnije da od nekog drugog čuje da ga je zanijela nakon višestrukih silovanja u okupiranom Dalju. I onda je prelomila.

‘Nisam tvoj biološki otac’

Bilo je njezinu sinu oko četrnaest godina kad su ga mati i čovjek kojeg je zvao tata posjeli ispred sebe.

Suprug Željko, koji joj je već gotovo dva desetljeća potpora u dobru i zlu, i koji je snaži da se ne raspadne, bio je i u tom trenu s njom.

– Znaš, ja nisam tvoj biološki otac – kazao je dječaku koji ga je zbunjeno pogledao ne znajući što to zapravo znači. Objasnili su mu.

Oči su mu se punile suzama kad je mati pred njega prostrla kalvariju svog života, objašnjavajući mu polako i teško o ratu koji ju je zatekao u rodnom Dalju nedaleko od Osijeka.

– Sve zna, morala sam mu reći – govori danas 42-godišnja Zorana M.

Nakon prvog šoka, pa riječi kojima ju je tješio da će sve biti u redu, u dječaku se rodio inat pa je lako znao planuti. S vremenom se i to promijenilo.

– Laknulo mi je što me i dalje zove tata – kaže Željko M. Dok sjedimo u dnevnom boravku, jednoj od tri prostorije stana koji su u Osijeku dobili od grada, Zorana slaže razbijene kockice svoje životne priče držeći ruke sklopljene ispred sebe. Polako i tiho opet se vraća u ljeto 1991. godine.

Imala je dvadeset godina, živjela u Dalju s roditeljima, mlađim bratom i dvjema sestrama kada joj se život počeo pretvarati u pakao. Jednog dana u njihov su dom uletjeli mještani Ljubinko Radošević, Vojislav Grčić, danas pokojni Nikola Puača i još neki pripadnik Teritorijalne obrane.

Nije to bilo prvi put da su je silovali. Ali, ovaj su put to učinili pred njezinom obitelji. Najmlađoj sestri bilo je tek pet godina, bratu deset, a starijoj sestri trinaest ljeta.

Onda je došao 1. kolovoza 1991. godine, prognanici su napuštali svoje domove. Njezina obitelj čvrsto se držala za ruke. Zoranu su dojučerašnji susjedi izdvojili iz te tužne kolone. I u jednom trenu obitelji više nije bilo pokraj nje… Zajedno sa sumještanima koji su imali tu nesreću da moraju ostati u Dalju odveli su je u podrum Mjesne zajednice.

– Ne znam koliko nas je bilo u toj mračnoj prostoriji. Čula sam plač beba, razaznala glasove odraslih. Kad su se vrata na toj našoj tamnici otvarala, samo bi nas zaslijepila svjetlost. A onda bi se začuo zapovjedni glas: “Ti pođi s nama.” Ispitivali su me kamo su moji otišli, vrijeđali, mrcvarili… I silovali… Tako su mi prolazili dani – opisuje vrijeme zatočeništva.

Ne pamti više koji je mjesec bio 1992. godine kad joj je prišao jedan Srbin koji joj je kazao da je poznavao njezina oca. Dao joj je novac, da ode po kruh.

– Kad sam izišla van, rekao mi je da trčim koliko me noge nose i da se ne okrećem. Uplašila sam se, a on mi je još na brzinu uspio kazati gdje se nalazi autobus kojim izbjeglice odlaze iz Dalja. I ja sam potrčala – govori Zorana M.

Na zadnjem punktu okupiranog Dalja izvukli su je iz autobusa. Tko ju je tu silovao, ne zna.

– Ne sjećam se ni koliko ih je bilo. Kad su me pustili, vratila sam se onako izmrcvarena natrag u autobus. Stigli smo najprije u Suboticu, a zatim u Mađarsku, gdje su bile i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine – priča Zorana M.

Nakon smještaja u prognaničko naselje svi novopridošli morali su ići na liječnički pregled. Tu je saznala da je trudna. Sve u njoj je vrištalo. Htjela je pobaciti:

– Strašan je osjećaj kad znaš da imaš biće u sebi, a ono nije nastalo iz ljubavi, nego… – govori.

Žene s kojima se našla u tom naselju tješile su je, kazivale joj da je mlada, da nije dijete krivo kako je nastalo. Za pobačaj je ionako bilo prekasno.

– Bilo mi je jako teško. Sama, u nekom tuđem svijetu, bez obitelji za koju nisam znala je li preživjela. Sina sam rodila u prosincu 1992. godine u Mađarskoj. Kad sam ga ugledala i privila na prsa, bila sam sretna. Znala sam da se imam za koga boriti u životu. Odmah mi je bilo jasno da ga nikada nikome ne bih dala – priča o svojoj odluci da zadrži dijete.

Nije prošlo ni mjesec dana, a na vrata naselja pokucala je jedna žena. Posredovanjem Unprofora dobila je majka Marija kćerino pismo. Tek tada je doznala da je Zorana živa. Odmah je otišla po nju. Ni slutila nije da Zorana nije sama: – Mama je rekla da idemo kući, a ja sam se ukočila i kazala da neću u Dalj. Nisam znala da moji žive u Osijeku.

Nije znala ni da više nema njezina oca, da je poginuo. A ni slutila nije da je mama, pakirajući se po nju, susjedinu sinu Željku kazala: “Ti ćeš mi biti zet.”

– Bio sam na odsluženju vojnog roka i došao sam u odori k mami. Tada sam upoznao Zoranu. Nisam znao zašto gleda u pod, zašto ne može pogledati uniformu – priča Željko.

Tužiteljstvo se žalilo

Prošlo je vremena dok je smogla snage i povjerila mu kroz što je prošla. Njezina sudbina nije ga ostavila ravnodušnim, ali ga nije ni odmaknula od nje. Zajedno su, eto, već gotovo dva desetljeća, imaju troje djece. Zapravo, četvero. I onaj najstariji ga zove tatom. Za život se bore kako znaju i umiju spajajući kraj s krajem od socijalne pomoći dječjih doplataka. Zorana M. nema status civilne žrtve rata.

– Svojim silovateljima nikada nisam oprostila. I neću – kaže.

Laknulo joj je kad su osuđeni, ali za zlo koje su joj nanosili po dvanaest godina zatvora je, smatra, premalo. Slaže se s njom i osječko tužiteljstvo, koje je ovih dana uložilo žalbu na presudu Radoševiću i Grčiću.

večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Uhićenje Hamdije Abdića ‘Tigra’ samo alibi za pogrom hrvatskih branitelja

Objavljeno

na

Objavio

Pravi cilj pogroma hrvatskih branitelja u BiH, posebno sad nakon izricanja presude šestorci i potvrđivanja postojanja udruženog zločinačkog pothvata, je dovesti bh. Hrvate u situaciju da se nema tko pobuniti kad im konačno bude oduzimana konstitutivnost.

Nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorci te u iščekivanju posljedičnog pogroma hrvatskih branitelja u BiH, svjedočili smo trima slučajevima koji bi trebali pokazati navodnu nepristranost bh. pravosuđa, piše Jurica Gudelj Dnevnik.ba

Tako je na području Konjica uhićeno 13 Bošnjaka koji se sumnjiče za ratne zločine počinjene nad Srbima u toj općini, a potom i četvorica Srba za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima Donjeg Vakufa. Jučer je, pak, u Bihaću uhićen Hamdija Abdić zvani Tigar koji se sumnjiči za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića. Da je riječ o farsi govori činjenica da nije uhićen glavni čovjek tzv. ARBiH u Bihaću, zapovjednik 5. korpusa Atif Dudaković s kojim je general Šantić sjedio prije nego što je „odveden“.

Kako se bliže božićni blagdani, a time se rapidno povećava i mogućnost uhićenja hrvatskih branitelja, čini se kako bh. pravosuđe posljednje poteze vuče kako bi kasnije moglo kazati: „vidite da nismo selektivni, ne hapsimo samo Hrvate, pa priveli smo i 13 Bošnjaka iz Konjica, četvoricu Srba iz Mrkonjić Grada, pa čak i Hamdiju Tigra“.

Perfidna je to igra bh. pravosuđa koje kontroliraju bošnjačke političko-obavještajne strukture.

Pravi cilj pogroma hrvatskih branitelja u BiH, posebno sad nakon izricanja presude šestorci i potvrđivanja postojanja udruženog zločinačkog pothvata, je dovesti bh. Hrvate u situaciju da se nema tko pobuniti kad im konačno bude oduzimana konstitutivnost.

Hrvatima se danas konstitutivnost ne može tek tako oduzeti jer još uvijek postoji veliki broj pojedinaca i organizacija koji bi se tomu žestoko usprotivili. Zbog toga se taj proces i pretvorio u mrcvarenje. No, aktiviranjem stotina optužnica protiv vojnog i političkog rukovodstva bosanskohercegovačkih Hrvata iz posljednjeg rata, doći će do novog (i posljednjeg?) vala odlaska Hrvata iz BiH.

Hrvati s razlogom ne vjeruju bh. pravosuđu koje Hrvate sudi po jednom, strožem, a Bošnjake po drugom, blažem, kaznenom zakonu. To je upravo ono što bošnjačka struktura i želi postići: njima je upravo cilj da Hrvati napuštaju BiH, a ne da im se sudi u BiH. Oni, naime, ne žele da Hrvati odsluže svoje kazne i ostanu u BiH, jer bi tako dobili stotine osoba koje bi se sutra mogle pobuniti protiv velikobošnjačke hegemonije.

Puno je pametnije, rezoniraju bošnjačke strukture, Hrvatima zaprijetiti optužnicama, neke nepravedno osuditi i time poslati poruku svima ostalima: bježite odavde dok još možete!

U cijeloj toj igri Hrvati su potpuno nespremni, ljudi su prepušteni sami sebi, te zbog nepostojanja bilo kakve strukturalne pomoći, radije biraju napuštanje BiH, nego ulazak u kafkijanske procese koji mogu skončati samo onako kako je skončao i proces Slobodana Praljka u Haagu.

Hrvati danas moraju biti organizirani i suglasni oko osnovnih problema s kojima se kao narod suočavaju u BiH: ne smije biti pregovora o konstitutivnosti vlastitoga naroda i ne smije biti kompromisa o procesuiranju branitelja.

Bosna i Hercegovina kakvu danas imamo nije onakva država kakvu želimo. Ako se Hrvati u današnjoj BiH ne osjećaju sigurno i slobodno, čemu onda služi takva BiH? Hoće li Hrvati i dalje nastaviti graditi monstruma koji jede njihove ljude, ili će se možda posvetiti zaštiti vlastitoga naroda, a o BiH neka skrbe oni koji su ju pretvorili u ono što je danas: dvije države pod jednim krovom, jedna za Srbe a druga za Bošnjake u kojoj su Hrvati očigledni višak!

Jurica Gudelj Dnevnik.ba

Hamdija Abdić Tigar uhićen zbog ubojstva generala Vlade Šantića

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč jakoj kiši danas je u Zagrebu na prosvjednom skupu u organizaciji hrvatskih studenata iz Hrvatske i BiH bilo prisutno više od 1 000 studenata.

Studenti s drugim građanima okupili su se u utorak 12. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića u 13 sati odakle su krenuli prema Trgu sv. Marka s glavnim transparentnom „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“.

Nakon okupljanja na Markovom trgu, ispred Hrvatskog sabora, otpjevana je hrvatska himna te je održana minuta šutnje u čast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama rata.

Studenti su naglasili kako su se okupili i prije četiri godine na istom mjestu, samo nekoliko dana nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki, pod geslom „Još nije kasno!“. Ipak, kako su istaknuli, vlasti su zanemarivale vrlo važne činjenice, što je dovelo do smrti „čovjeka koji je s prijezirom odbacio laži, gledao na nepravdu i koji je prezirao nelogičnost i nerad dobrog dijela predstavnika njegovog naroda, za koji je na kraju i život dao!“

Studenti su uspjeli prikupiti preko 6000 potpisa za svoje zahtjeve koje su pročitali na skupu. Naglasili su kako ne žele dozvoliti da se „Hrvatska ponižava zbog sitnih interesa“ te da iznose konkretne zahtjeve kako bi se zaštitili sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, jer je vrijeme da dođe „do oštrog suprotstavljanja onima koji gaze ljudska, politička, ekonomska i sva ustavna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Među potpisnicima našli su se i saborski zastupnici iz kluba zastupnika HDZ-a, Mosta, Hrasta, nezavisni zastupnici, HSS-a,  zastupnici Europskog parlamenta, generali HV-a i HVO-a, mnogi sveučilišni profesori, akademici i javni intelektualci.

Studente je u Hrvatski sabor, gdje je i službeno predana predstavka s potpisima, primilo izaslanstvo HDZ-a na čelu s Božom Ljubićem, Mosta na čelu s Božom Petrovom i drugima,  Hrasta na čelu s Hrvojem Zekanovićem, Neovisnih za Hrvatsku na čelu sa zastupnikom Željkom Glasnovićem te Ivicom Mišićem kao zastupnikom stranke Promijenimo Hrvatsku.

Na sastanku je, kako doznajemo, više puta naglašeno kako je za Hrvate u BiH važan konsenzus političkog Zagreba. Mladi su zastupnicima istaknuli kako žele da se zajedništvom nadiđe dnevna politika po pitanju Hrvata u BiH, a sudeći po podršci iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, to su i uspjeli.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari