Pratite nas

Kronika

ISPOVIJEST JEDNE VUKOVARKE

Objavljeno

na

Nitko me nije pozvao na svjedočenje protiv onih koji slobodno šeću Vukovarom

vukovar_ron_haviv_cetnici_rakija

Jedna od stotine prešućenih žrtava ratnog zločina izjavljuje:
Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. godine. Pretresli su me i oduzeli sve što sam imala kod sebe, torbu, novac imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela, misleći da će se bar nešto spasiti

Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. Nakon desetak minuta došao je moj prvi susjed, Srbin, naredio je da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala djevojka koju sam poznavala. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila je novce uz psovke i pogrdne riječi gurnula me u skladište. U stolariji je bilo puno ljudi muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su postavili i prema njoj bacali noževe.

Kada je pala noć dolazi osoba kojeg su zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i držeći me za ruku odveo u jednu kuću gdje su se nalazili paravojska koja je pripadala Šešelju. Vani se neprekidno pucalo i bilo je zastrašujuće. Uveo me u kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula sam nekog tko strašno viče jer su ga tukli. Strašno je bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su trpjeli dok su ih tukli.
Bila je užasna noć i ništa nisam vidjela, samo sam čula pucnjavu, jaukanje i zapomaganje.

Silovanja, batine, maltretiranja, silovanja, batine, maltretiranja…

Uveo me u neku sobu, zapela sam za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani je bilo puno vojske, neprekidno su pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu.

Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila Šešeljev štab. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici Arkanovci.

Ušao je jedan mlađi vojnik i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje i prijetnje i sve sam morala učiniti nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je pozvao.

Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. Stigao je jedan četnik Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće. Vodio me niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao je redenik preko prsa i bio je do zuba naoružan. Odveo me do jednog četničkog štaba kod glavnog kojeg su zvali Kameni, bio je moj susjed.

Kada su od njega zatražili da mi sudi, on je odgovorio da me odvedu u Velepromet. Vodeći me natrag Žmiga me uveo u jednu kuću u neku gotovo podrumsku sobu gdje me cijelo popodne i noć silovao uz pucanje i prijetnje. Još me držao cijeli sljedeći dan iživljavajući se na meni i tek navečer odveo u Velepromet. Bila je noć i samo povremeno je agregat davao svjetlo, ugledala sam gomilu ubijenih ljudi.

Moji novci za „srpsku siročad“

Opet je na ulazu u stolariju stajala ona djevojka i nogom me šutnula u jednu sobu koju su zvali “soba smrti” u kojoj su bili pretučeni muškarci, bila sam jedina žena. U tu sobu su ulazila po četvorica četnika i tukli premlaćivali, mučili sajlama vežući ruke. Ljudi su povraćali krv. Ovdje su ubili puno ljudi. Jednog su nakon mučenja uveli potpuno golog, urezali su mu križ na leđima, nakon toga su ga ubili.

U noćnim satima ulazi vojni policajac, nismo bili sigurni kome pripadaju, bojali smo se što će oni činiti iako je iskazao čuđenje kada nas je ugledao. Ipak je to bila regularna vojna policija JNA koja nas je popisala. Na paleti sam ugledala odbačenu moju torbu i zamolila sam jednog vojnika mogu li uzeti svoju torbu, ponadala sam se da ću naći još nešto u njoj. Pitala sam vukovarskog domaćeg četnika, gdje je novac jer ga nije bilo u torbi, odgovorio je da je to za vukovarsku siročad.

Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. Tamo su nas smjestili u neku prostoriju gdje smo ležali na podu. Tjerali su nas da čistimo krug vojarne, praznimo rupe u kojima je bila voda. U krugu su bili domaći vukovarci četnici koji su nas vrijeđali, ponižavali, govorili su da smo krivi za rat. Jedan dan došli su Vojislav Stanimirović, Slavko Dokmanović, Goran Hadžić u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.

Zaboravljena od Hrvatske i bez ikakve naknade

Dana 29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i preko Negoslavaca gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Pred večer su nas vozili uz špalir četnika prema Srijemskoj Mitrovici. Tamo su nas sačekale žene, prijetile i vrijeđale da smo ustaše. Iskrcali su nas i morali smo proći kroz špalir ljudi koji su nas udarali palicama. Tko je pao taj je teško prošao. Uveli su nas u podrum, skinuli do gola, oduzeli sve što smo imali. Pregledali su nas kompletno, čak i ginekološki da se uvjere da neka žena nije nešto sakrila. Uveli su nas u sobu br. 13, puštali su od 5 sati četničke pjesme, ležali smo na betonu, hrana je bila vodena čorba.

Razmijenjeni smo 6. prosinca, u Bosanskom Šamcu, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama. Kada sam se vratila u Vukovar 1998. odmah sam susrela jednog počinitelja zločina, bojala sam ga se i dalje. O stradanju sam dala iskaz u Državnome odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim policajcima koji su me došli saslušati u stanu

. Jednom sam pozvana kao svjedok, počinitelj je tijekom procesa umro do tada je mirno šetao Vukovarom.

Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakva obeštećenja za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu.

SAMO IH HRANITE, NEKA SE DEBLJAJU – STOKO SITNOG ZUBA!

facebook komentari

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari