Pratite nas

Kronika

Ispraćaj i pokop 284 Bošnjaka i Hrvata ubijenih od strane bosanskih Srba 1992

Objavljeno

na

Tužiteljstvo BiH je u proteklih 10 mjeseci koordiniralo i vodilo proces ekshumacije i identifikacije žrtava pronađenih u masovnoj grobnici Tomašica.

tomasicaPod nadzorom i u koordinaciji Tužiteljstva BiH, u proteklih 10 mjeseci vršen je proces ekshumacije i identifikacije žrtava iz masovne grobnice Tomašica, čiji posmrtni ostaci će biti dostojno ukopani danas 20. srpnja.

Istražitelj Tužiteljstva BiH, kao i tužitelj iz Posebnog odjela za ratne zločine sa svojim suradnikom, od početka ekshumacije uključeni su i nadziru proces ekshumacije i identifikacije, a od rujna prošle godine, istražitelj Tužiteljstva BiH je na lokalitetu Tomašica i KIP Šejkovača proveo više od 130 radnih dana, po svim vremenskim uvjetima.

U proteklih 10 mjeseci, ekshumirani su i identificirani kompletni posmrtni ostaci ukupno 256 žrtava, kao i nekompletni ostaci oko 30 žrtava, za koje su obitelji pristale da se izvrši ukop. Ovaj broj nije konačan i u narednom razdoblju očekuje se identifikacija još žrtava.

Po nalogu Tužiteljstva BiH, prije nekoliko dana počele su provjere na još jednoj lokaciji u blizini, koja je dobijena na temelju satelitskih snimaka, te se trenutno vrše provjere, u potrazi za još posmrtnih ostataka na tom području.
U masovnoj grobnici Tomašica kod Prijedora, do sada su pronađeni posmrtni ostaci najmanje 275 kompletnih i 120 nekompletnih posmrtnih ostataka žrtava iz proteklog rata, što ovu masovnu grobnicu svrstava među nekoliko najvećih masovnih grobnica otkrivenih u BiH. Radi se o žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ubijenim u Prijedoru u proljeće i ljeto 1992. godine.

Tužiteljstvo BiH radi na više predmeta koji se odnose na ratne zločine na području Prijedora, a već naredne sedmice, očekuje se podizanje optužnice protiv triju osoba, za koje su prikupljeni dokazi da su odgovorne za ubojstvo devet žrtava bošnjačke nacionalnosti u Kozarcu kod Prijedora, 1992. godine.

Tužiteljstvo BiH uskoro podiže optužnicu za ratne zločine u Prijedoru

Tužiteljstvo BiH pokrenulo je aktivnosti s ciljem nabavke adekvatne opreme i odgovarajućih objekata za čuvanje posmrtnih ostataka, kao i za mehanizacije za što brže izvođenje radova na ekhumacijama u svim krajevima BiH, a planirana je i nabavka rentgen aparata za pronalazak u masovnim grobnicama i tijelima žrtava, metalnih zrna ispaljenih iz vatrenog oružja i šrapnela kojima su žrtve ubijene, kao dokaznog materijala u predmetima ratnih zločina.

Proces pronalaska i identifikacije nestalih osoba kao i pronađeni posmrtni ostaci bitan su dokazni materijal u predmetima ratnih zločina na kojima radi Tužiteljstvo BiH, a od ovog procesa izravno ovisi i brzina procesuiranja predmeta ratnih zločina, te je Tužiteljstvo BiH u više navrata apeliralo na institucije vlasti u BiH, Oružane snage BiH, međunarodne institucije i druge subjekte, da pruže potporu u procesu traženja i identifikacije nestalih osoba, što je iznimno važan proces za obitelji žrtava, kao i što efikasnije procesuiranje predmeta ratnih zločina, priopćeno je iz Tužiteljstva BiH.

Posmrtni ostaci 284 Bošnjaka i Hrvata kojih su tijela pronađena u masovnoj grobnici Tomašica kod Prijedora pokopani su u nedjelju na mjesnim grobljima na području te općine, a u ispraćajima i središnjoj komemoraciji u mjestu Kozarac sudjelovalo je nekoliko tisuća ljudi.

140720039.1_xlŠire područje Prijedora je nakon Srebrenice mjesto najvećih ratnih zločina i najmasovnijeg etničkog čišćenja što su ga tijekom rata u Bosni i Hercegovini počinile snage bosanskih Srba.

Samo u prijedorskoj općini ubijeno je više od tri tisuće Bošnjaka i Hrvata, a najveći dio tih zločina počinjen je tijekom 1992. godine kada su sravnjena sa zemljom brojna sela poput Briševa u kojemu su živjeli Hrvati ili bošnjačkih Hambarina.

U masovnoj grobnici Tomašica kod Prijedora otkrivenoj tek 2013. godine do sada su pronađena tijela 435 žrtava tih zločina, a identificirano je njih 284 koja su i pokopana u nedjelju.

Najmlađa žrtva je dječak Elvis Šarčević, kojemu je bilo samo 13 godina kada je ubijen 1992., a najstarija je bio 77-godišnji Salih Kadirić.

Starica Hava Tatarević u nedjelju je pokopala posmrtne ostatke supruga i šest sinova, a Emina Hegić tijela supruga i pet sinova.

Uz posmrtne ostatke 283 Bošnjaka u Tomašici pronađeni su i dijelovi tijela Hrvata Ante Dolića iz Prijedora koji su pokopani na katoličkom groblju u tom gradu. Njemu su sudionici komemoracije u Kozarcu odali posebnu počast minutom šutnje.

U ispraćaju posmrtnih ostataka u Kozarcu sudjelovali su najviši bosanskohercegovački dužnosnici predvođeni predsjedateljem Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i članom državnog vrha Željkom Komšićem te ministrima vanjskih poslova i obrane Zlatkom Lagumdžijom i Zekerijahom Osmićem.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko je u govoru tijekom komemoracije rekao kako su počinitelji zločina u Bosanskoj krajini bili zagovornici najgore moguće ideologije podjele ljudi na temelju njihove vjere i nacije.

“Različite zajednice ne moraju živjeti odvojeno. Prihvaćanje toga kao argumenta bilo bi uvreda za ove žrtve jer su upravo zbog te ideologije i ubijeni”, kazao je Inzko.

Poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović, koji je predvodio središnju molitvu za ubijene Bošnjake, poručio je da su u Bosanskoj krajini počinjeni zločini takvih razmjera da se nikada ne mogu zaboraviti.

“Ovdje se dovršava ispisivanje još jedne stranice zla što su ga nad nama počinili zlotvori”, rekao je Kavazović istaknuvši kako je “lažna svetosavska duhovnost” potaknula zlo koje je u konačnici dovelo do najtežeg zločina počinjenog nad Bošnjacima i o čemu i danas svjedoče stratišta poput Srebrenice i Prijedora.

“Ovdje je počinjen genocid”, poručio je Kavazović i dodao da je sramotno što tu činjenicu nisu potvrdile sudske presude, posebice one izrečene pred Međunarodim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

“Možda nećemo upamtiti nakazna lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom, ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili za ono što su činili”, rekao je poglavar bosanskohercegovačkih muslimama.

Posmrtni ostaci oko tisuću ubijenih Bošnjaka i Hrvata na području Prijedora još nisu pronađeni, a pretpostavlja se kako barem dio njihovih tijela još uvijek skriva masovna grobnica Tomašica gdje se očekuje nastavak ekshumacije.

U cijeloj BiH gotovo dvadeset godina nakon rata još se 9643 osobe smatra nestalima.

(Hina/Fena/foto:klix/kamenjar.com)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari