Pratite nas

Satira

Isprika Erdoganu zbog Nikole Šubića Zrinskog

Objavljeno

na

Poštovana gđo. Predsjednice,

molim, ne zamjerite, ali zbog Vašeg nedavnog ponašanja koje osobno smatram neprimjerenim, zaigrali smo se malo na društvenim mrežama, piše u otvorenom pismu Miro Banović, kojeg u cijelosti u nastavku objavljujemo:

[ad id=”93788″]

Napisao sam tim povodom jedan satirički predložak govora, a ljudi su mi predložili da bi ga Vaši savjetnici mogli malo dotjerati, pa da ga pročitate Erdoganu. Nema zle namjere prema Vama, nego ojađenost zbog raznih zlih namjera prema našem narodu i državi, zbog politike koja diktira kakva povijest mora biti, i koja za sada uspješno uskraćuje potporu objektivnim istraživačima (tipa Matković, Pilić, Vukić itd.) kako se Hrvatska ne bi degoldštajnizirala. Možda do Vas nije došla informacija da su Blanka Matković i Stipo Pilić rasturili arhivskom građom Goldsteinovu knjigu kao najobičniji pamflet, a ako Vaši savjetnici rade svoj posao za koji su plaćeni, njihovo poduže priopćenje, kao i znanstveni rad, naći će bez problema. Čak su pozvali g. Goldsteina da napiše još jednu knjigu, jer imaju arhivskog materijala za još barem jedan odgovor. Ali očito, degoldštajnizacija nije tako lagan proces kakav je bio detuđmanizacija.

Slijedi prijedlog isprike njegovoj ekscelenciji, g.Erdoganu:

Ispričavam se zbog ponašanja Nikole Šubića Zrinskog i onih ustaša koji su uz njega ustali. To je apsolutno neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje. On je najmanje štitio interese hrvatskog naroda, i zapravo je ratovao za Beč i Peštu, a od njih zauzvrat dobio naslov bana Hrvatske. Kvislinštvo je neprihvatljivo u bilo kojem obliku, a zločince i njihove zločine treba osuditi i od njih se distancirati. Edukacijom i kućnim odgojem treba postići da se iskorijene barbarski i divljački povici nastali pod krinkom umjetnosti 19.stoljeća, a koje su spjevali hrvatski nacionalisti. Njima se turske migrante (i njihove domaće pomagače u vidu pravoslavaca i novopečenih muslimana) naziva pogrdnim imenima, pjevalo se čak i “smrt vragu smrt”, a čuli smo i “za dom” koji sadrži dvije od tri riječi stravičnog fašističkog povika “za dom spremni” u kojem je sadržana sva bit fašizma. Sramotno je da to nismo bili u stanju sami shvatiti, nego nam je na to morao ukazati pripadnik nacionalne manjine M.P. Prema ponašanju kasnijih hrvatskih fašista (po definiciji istoričara!) i ustaša (po definiciji počasnog predsjednika antifašista S.M.!) vidljivo je da je Nikola Šubić Zrinski, a pogotovo remekdjelo o njemu iz 19.stoljeća, u samom temelju modernog hrvatskog fašizma i ustaštva. Vrijeme je da se to pet stoljeća staro zlo napokon iskorijeni.

Još jednom, vaša ekscelencijo g.predsjedniče Turske, molim, u ime svog naroda i Republike Hrvatske, primite našu ispriku i žaljenje zbog ksenofobnog i rasističkog progona vašeg naroda na nacionalnoj, političkoj i vjerskoj pripadnosti. Svakom čovjeku zdrave pameti jasno je da su migranti iz Turske samo htjeli doći u zapadnu Europu a dočekale su ih tvrđave, oružje, netolerancija i mržnja. Osuđujem te društvene anomalije! Apsolutno neprihvatljivo! Ovom prilikom najavljujem i da smo odustali od obilježavanja smrti Nikole Šubića Zrinskog koji se borio za interese onih koji su vladali nad Hrvatima, i da Hrvatska više neće slaviti takve zločince i predstavnike totalitarnih nedemokratskih diktatura. Ako postoji još nešto za što se možemo ispričati, i još netko koga bismo se mogli odreći, molim vas budite ljubazni i recite nam.

PS
Dobio sam prijedlog da biste se mogli Srbima i Židovima ispričati zbog postavljanja biste Stjepana Radića. Recite im da ste to učinili kao kompromisno rješenje koje je koliko-toliko prihvatljivo hrvatskim fašistima i ustaškim zmijama. Židovima biste se mogli ispričati zbog Radićevog protužidovskog pamfleta iz 1906. “Židovi kao negativni element kulture” (dostavljam u privitku, pronašao sam ga na internetu). A Srbima biste se mogli ispričati zbog Radićevih zahtjeva koji su sijali razdor među narodima te uzrokovali obrambenu reakciju srpskih patriota, a to je na kraju dovelo do stvaranja ustaškog pokreta pola godine kasnije, prilikom uvođenja diktature.

Ako stignete, pitajte i obrijane četnike iz susjedne zemlje (danas velike europejce koji pišu prosvjedne note zbog rastućeg hrvatskog fašizma i navodno čuvaju dijelove arhiva NDH od očiju javnosti), bi li se možda i oni željeli za nešto ispričati, ili da mi Hrvati nastavimo bez njih. Jer ispričavanje i osuđivanje je totalno in!

PPS

Političarima pišem isprike i osude po narudžbi, povoljno! Naručite dvije osude, treća ide besplatno. Ako osuđujete u skladu sa željama novinara ili voditelja emisije, dobivate 20% popusta. Također na to ide 10% popusta za vjernost. I nemojte nipošto primjetiti da u dominantno katoličkoj zemlji postoji Evanđelje po Mateju u kojem piše “ne sudite i nećete biti suđeni. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti, i sudom kojim sudite vama će se suditi”. To je zastarjelo. Osuđivanje je in!  #EuropskeVrijednosti
 
PPS
Šaljem na znanje i:
Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, g.Tihomiru Oreškoviću
Akademiku prof.dr.sc. Josipu Pečariću
Uredništvu portala Narod
Uredništvu portala Kamenjar
Uredništvu portala Direktno
Uredništvu Glasa Koncila
Uredništvu Večernjeg lista
g. Marku Juriču, voditelju emisije Markov trg na Z1
Osječkoj televiziji, za g. Velimira Bujaneca
dr.sc. Nino Raspudić (onako iz zafrkancije)
[gap height=”23″]
Ako su državne institucije sve redom odšutjele na Marjanovićevu “satiru” o sv.Leopoldu, nadam se da Vas neće zasmetati malo opravdane, prave i zdrave satire na Vaš račun.

Bez zlih namjera, ali sa vrlo jasnom porukom,
srdačan pozdrav,
Miro Banović

PRILOG:
[document url=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/stjepan-radić-židovstvo-kao-negativni-element-kulture.pdf” width=”760″ height=”600″]

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

Iskustva ‘dede Jovana’ u uglazbljenoj verziji

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko mjeseci u centru Zagreba točnije u Savskoj 77 na igralištu kod Učiteljskog fakulteta iz dvije masovne i jedne pojedinačne grobnice u iskopani su posmrtni ostaci najmanje tridesetak osoba. Radi se o ubijenim zarobljenim hrvatskim vojnicima koje su partizanske vojne snage likvidirale nedugo nakon okupacije Zagreba 1945. godine.

Upravo, lokacija, sami centar grada najbolje oslikava brutalnost i divljaštvo jugoslavenskih okupatora.

Prema službenim podacima Uprave za zatočene i nestale od ukupno 918 mogućih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava partizanskog terora, čak 44 se nalaze na prostoru grada Zagrebu. Do sada je pokrenuto iskopavanje tek na 20, a pronađeni su posmrtni ostaci čak 313 osoba.

Zanimljivo je da o ovim jezivim činjenicama iz ne tako davne hrvatske i zagrebačke prošlosti u vodećim domaćim medijima rijetko možete pročitati pa su zato u ovom videospotu iskorišteni svi naslovi napisani na tu temu.

Dnevni je SHOWinist iskoristio iskustva ‘dede Jovana’ kako bi u uglazbljenoj verziji ispričao ovu dojmljivu priču.

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Monty Python na Iblerovom trgu – I čin

Objavljeno

na

Objavio

Ode Milanka

Eto što ti je život. Rulet. Vrteška. Tko bi gori sad je doli…A ona (Milanka) upravo sišla s vrteške. Konačno. Poslije 28 godina vrtnje u krug u luna parku zvanom “Prodaja magle za široke mase”.

Dugo se spremala na skok. Duže nego Baumgartner prije no što će se vinuti put Zemlje s ruba svemira.

Bero je ispratio podrugljivim komentarom (kao, on se “nada da sada u Saboru neće glasati za HDZ- kao neki drugi”). I reče još kako”vjeruje da će ona i dalje nastaviti živjeti socijaldemokraciju kao i do sada” (tako nešto ili slično tomu).

On će pričati o socijaldemokraciji!? On!? (misli u sebi Milanka) a misli joj se i dalje roje u glavi.

Smrad mali, podmukli! Sterilni skorojević, pokondirena tikva! Pelena mu još visi iza uha, a on će jednoj drugarici tog profila, takvog pedigrea, s takvim CV-om i ratnim (revolucionarnim) putom slati dvosmislene poruke! Šmrkavac neodgojeni!

Gdje je on bio dok se Milanka – partizanka borila za Tita i Partiju u ona najteža vremena, kad je bilo biti ili ne biti za Jugoslaviju, te devedesete, kad se na čelu s drugom Račanom izlazilo iz Sabora kako bi se Juga sačuvala i spriječila Tuđmanova “stranka opasnih namjera” u svome prljavom naumu secesije!? Gdje je bio kad se igralo Kozaračko kolo i pjevalo iz sveg glasa i petnih žila usred separatističkog legla (Zagreba): “Juuuugoslavijoooo, Juuuugoslavijoooo…”!? Kad se bojkotiralo sve što je “stranka opasnih namjera” predvođena namrgođenim Franjom predlagala, samo ne bi li se sačuvalo oazu bratstva-jedinstva i tekovine NOB-e!?

Gdje je bio!?

Dok je on maštao o susretu s Velikim Vođom (malog rasta) uživo i buljio razrogačenih očiju i razjapljenih usta gledajući ga na TV ekranu, ona je s njime pila kavu u Gradskoj kavani. Jela burek u “Kockici” (u 3 ujutro), praveći elaborat na temu “KPH/SKH/SKH-SDP/SDP u svijetlu novih tendencija uvjetovanih globalnim kretanjima u suvremenom svijetu, s posebnim osvrtom na stanje u razdoblju nakon pada Berlinskog zida”.

I krčila Milanka put Partiji neumorno. I sebi, usput, dakako. Kao crv u kamenu. Mukotrpno, krvavo, težački. Trebalo je iz korijena promijeniti imidž. Napraviti trostruki salto (plus dvostruki aksel) u vrlo kratkom roku.

Tako da ostaneš komunist u srcu i duši i da to znaju i osjete tvoji birači, a da (kao) službeno raskineš s prošlošću i budeš prihvatljiv zapadnom svijetu. Tom trulom buržujskom Zapadu kojem se moraš privremeno i silom prilika prikloniti dok SSSR ne stane opet na noge.

Nije bilo lako. Tuku ovi Tuđmanovi iz svih oruđa. Dobivaju prve izbore, raspala se Partija u Beogradu, referendum u SR Hrvatskoj krenuo naopako (i tu dobili tuđmanovci preko 94%), digoše šahovnicu na jarbol, Boban na Maksimiru nasrće na milicajca (ni krivog ni dužnog – samo zato što je pendrečio hrvatske navijače usred travnatog terena u glavnom gradu svih Hrvata), raspade se i Juga, HDZ uzeo vlast na izborima, eto ti rata, izgubi JNA bitku s tuđmanovcima i ZNG-om (ne pomogoše ni četnici, teritorijalci, dobrovoljci, “krajišnici”, “specijalci”, KOS, SDB…)

Ode sve u 3 pm! Zlo i naopako!

I ‘ajd ti u takvim okolnostima budi komunist, prvoborac, revolucionar, proleter, jurišaj na deseterostruko, ma šta deseterostruko – stostruko, tisuću puta brojnijeg neprijatelja!

E, ali ne dadoše se Ivica i Milanka!

Revolucionarna krv vrije, ideali još griju srca, plamen proleterski iz očiju sijeva (a internacionala u grudima bije), znaju oni da su sad stožer okupljanja (privremeno) poraženih jugo-snaga. Neki bezveznjaci i političke analfabete su je (zamislite tu drskost!) čak prozivali za promjenu tabora – kao, sad kod Raškovića, sad kod Račana – ali to su tipovi koji nemaju pojma što je politika i pragmatika i ne znaju da se do cilja može i zaobilaznim putem, preko brda i dolina, okolo-naokolo, umjesto ravno glavom u bukvu. Kao da je sramota biti sekretarica Jovana Raškovića!? Svašta!

I dok je spomenuti Bero sanjao o danu kad će ugledat’ Velikog Vođu, drugarica Milanka je već uvelike sjedila na tiskovnim konferencijama kraj njega (malenog rastom, ali s velikim idejama u glavi). To prešaltavanje od Jovana do Ivana pokazalo se pravim potezom.

Krči Milanče sebi put, krči li krči.

Tko god zine što protiv nje, Partija skoči i uzme je u zaštitu. “Ne mož’ ti prebrojavat’ krvna zrnca nekomu (pogotovu ako je Srbin) i spominjati njegovu prošlost, a on član Partije, taman posla!” – uglas će oni. I nastavi li taj i dalje, Partija napada još žešće. Dok ga ne dohvate mediji i ne presude mu.

Bogme se i za Račana to pokazalo kao dobar odabir. Em dokazuje kako u Partiji vlada internacionalizam, em Milanka korisna i upotrebljiva. Ženska oštra na jeziku, brale, brije li brije, bez kompleksa, obzira i straha. Tuče po Tuđmanu (i familiji), hadezeju, kriminalu, korupciji, lopovluku, pljački, privatizaciji, pogrešno usmjerenim investicijama, deficitu, naopakoj poreznoj politici, hrvatskom nacionalizmu, šovinizmu, crkvi u Hrvata, fašizmu, biciklizmu, turizmu…nema u kojem sektoru je nema. Ni ekologija, socijala, zdravstvo, ekonomija, gospodarstvo joj nisu strani. A humanitarne akcije da se ne govori! U tomu joj ni Lady Di nije ravna bila.

U sve se kuži, sve komentira, sve zna, k’o zapeta puška (nevesinjska) čeka, a plus tu je, na mjestu i zaštitni mehanizam (što mu dođe nešto poput pancirke kod vojnika), jer što god tko da joj zucne kontra, na čelo mu udare etiketu “brojača krvnih zrnaca”, “ustaše”, “rigidnog nacionalista”, “šovinista”. Iz te sigurne busije tuče Milanče (k’o Joja na Kozari), tuče i ne posustaje. Uči Hrvate redu, radu, demokraciji, slobodi, pravu, pravdi, jednakosti, ljudskim pravima, toleranciji i koliko god se opirali, ona nastavlja, vrijedno i uporno – jer zna da je sve to za njihovo dobro.

Mic po mic, step by step (rekli bi Englezi) i eto ti nje kao desne ruke, glavne suradnice Velikog Vođe (Little Johna iliti Malog Ivice u prijevodu – kako su govorili poneki zlobnici). Pretvori se krhka i emotivna Milanka (koja je znala čak i zaplakati kad bi spominjala prava žena, djece ili LGBT populacije – tol’ko joj to na srcu bilo), u alfa ženku! Za nevjerovat’! Napada (k’o mlada Vojvođanka na bunker), proziva, dijeli lekcije, kritizira, prijeti…a pogotovu kad su TV kamere blizu, nemreš joj parirat! Na jednu iz protivničkog tabora, ona deset! Na jednu repliku – svojih pet! Ne da oka otvorit hadezeju! I zna pred kamerama nastupati baš onako (gotovo graciozno), manekenski…uvijek uređena, glacnuta, frizura i obleka na mjestu, šminka (manje više) decentna, sve u svemu …ok (very nice, rekli bi Englezi).

Okružena društvom sličnog profila i revolucionarno-proleterskog habitusa i naboja (četa mala ali odabrana), kreće ona u neravnopravni boj i mukotrpno dizanje rejtinga Partiji (KPH/SKH/SKH-SDP/SDP), uz oslonac na Velikog Vođu, njegov imidž i karizmu.

I bogme, dalo to rezultate. Nakon cijelog desetljeća iscrpljivanja u rovovskom ratu, kad su mnogi već mislili da će Partija zauvijek ostati u oporbi i dočekati lustraciju, komunisti zgrabiše vlast. Netom poslije smrti prvog predsjednika. I drmaše Hrvatskom uz pomoć najprije “šestorke”, potom “četvorke” (Tomčića, Budiše, Jakovčića) sve dok se odnekud iz bijelog svijeta ne pojavi onaj nesretni Sanader (fotograf golišavih ljepotica i šminker). Ode sve k vragu, učas. Naobećav’o on raji brda i doline, podijelio neke “jamstvene kartice” i dobio izbore! Na brzaka. Muhtadžija!

Opet Partija u oporbene klupe. Ali, gerilski rat se nastavlja. Mi ili oni! Do istrage vaše ili naše! No pasaran! Hasta la vista!

Partija se ne predaje!

“Nema bacanja koplja u trnje”! – veli otresito Veliki Vođa (malog rasta i velikih ideja) i dodirne kažiprstom desne ruke rub kačketa sasvim nalik Lenjinovom (oni stariji boljševici nalazili su čak i fizičke sličnosti između jednoga i drugoga lidera – i istini za volju percepcija im nije bila posve kriva).

Slijedi homogenizacija, zbijanje redova.

“Ne dajmo prostora fašizmu! Nema prolaza za ustaše! Dolje neprijatelji Partije svih vrsta i boja!”

Partija se priprema za ponovno preuzimanje vlasti. Rejting čak polako raste, naoko sve ok.

No, dođe vrijeme da Veliki Vođa krene na put bez povratka.

Istini za volju (kol’ko se Milanka sjeća), već tada počeše puhati neki novi vjetrovi. I krene jagma za pozicije.

Vođa nije pošteno ni oči sklopio, a pronio se glas o nasljedniku na čelu Partije. On je kao (netom prije nego je krenuo na taj put bez povratka) prišapnuo nekomu (tko zna komu) kako želi da ga na čelu Partije naslijedi taj i taj…I uhvati se ujdurma.

TKO JE TAJ!?

Uzmuvali se komunisti. Vode se zakulisne igre, šire se tračevi, olajava se suparnike i neistomišljenike (svugdje, na svakom koraku i u svakoj prilici), šnjofa se, istražuje, kalkulira, vrbuje, lobira, nagovara, ima i trzavica, razmirica, varnica…ali Partija se i dalje drži skupa. Unatoč svemu. Znaju onu staru komunističku istinu: i najtvrđa granitna stijena raspada se na komade ako se u njoj pojavi napuklina. Zbili redove i ne daju se.

Održaše se tako na površini, u slavu Tita, Partije, socijaldemokracije, humanizma i ljudskih prava – jer, u međuvremenu postadoše ekskluzivni “zaštitnici” svega što je napredno, suvremeno i progresivno u Europi, svijetu i šire.

Nadala se Milanka, očekivala i nadala…kako će konačno za kormilo Partije poslije toliko godina krvave revolucionarne borbe, stotina ispijenih kava s Velikim Vođom i još više neprospavanih noći. Malo će tu pripomoći i krvna zrnca, pa CV (Ratni put), karizma Velikog Vođe i to je to. A plus je i žena! Na koncu i ne izgleda tako loše. I u prvim je redovima borbe za ženska prava. Oduvijek. Od kad za sebe zna. A nova “reformirana” Partija koja je prošla Scile i Haribde i brojne metamorfoze od 1945. do danas, naročito je držala do toga da se mora povećati postotak žena u politici, Saboru, državnoj upravi.

I tako ona čeka, čeka, čeka, lobira, nada se…kad ono ćorak!

Dovedoše Milanovića, zagrebačkog mangupa, rošavog i bahatog razmaženka koji se učlanio 1999. u Partiju, a dotadašnja mu karijera bila vezana za hadezejovo MVP i Ivu Sanadera. Dakle, jučer uletio u Partiju, bio potrčko fotoreportera (koji usput rečeno slika golišave ženske), izgradio karijeru okružen hadezejom i najednom lider KPH/SKH/SKH-SDP/SDP-a!

Kako je to moguće, karamba karambita!?

I onda Milanki proradi kliker. Znači, to je taj odabir Velikog Vođe! Proguta ona knedlu, odboluje 2-3 mjeseca i natrag u prve redove! Na muci se poznaju junaci (kaže pjesma stara). I opet krčenje puta, rudarenje – u Saboru i izvan njega. Zoki zahtjevan, prijeke naravi, strog, isključiv, podozriv, sumnjičav, važe ih i mjeri, raspoređuje, postavlja i smjenjuje. I dobro tu ona pliva. Ima utakmica u nogama (i laktovima) i jasno joj je kako se to radi: kad moraš ruke na leđa glava dolje, sluga pokoran gospodaru, ljubim noge…kad ovaj okrene leđa malo burgijaš po svome i tako.

Za kratko vrijeme eto ti nje kao jedne od glavnih figura kraj novog šefa, fajtera i revolucionara novog kova koji se oslanja na staru praksu.

I tako dalje razmišlja Milanka oslonjena na električni stup i sanjivo zagledana u fontanu preko puta…

Ima već više od 6 sati kako je dala ostavku na članstvo u Partiji a još ne može doć’ k sebi. Uputi se polako preko bulevara, pljune usput u fontanu (Bandićevu) onako, gušta radi, okrene se graciozno na peti i pođe dalje promatrajući maglovitu igru neonskih svjetiljki na obližnjem neboderu.

I tko zna otkuda i kako, pred oči joj najednom iskrsnu slike iz prošlih vremena. Drugovi i drugarice, jedno za drugim…Željka, Ingrid, Slavko, Ivan, Nenad, Željko, Baja, Milan, Bojan, Peđa, Rajko, Zlatko, Ivan (još jedan i to Račan), Ranko, Ante, Jerko, Mato, Marina…

I kao kroz maglu, prisjeti se nekih sekvenci, epizoda iz povijesti svoje Partije za koje je već mislila da ih je zaboravila…

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari