Pratite nas

Intervju

Istanbulska konvencija naviješta smrt čovjeka kao slike Božje

Objavljeno

na

Uskrsni intervju s biskupom mons. dr. sc. Milom Bogovićem

Oče biskupe, nekoliko je događaja u posljednje vrijeme koji su snažno pridonijeli produbljivanju podjela unutar hrvatskoga društva. Krenuli bismo obrnutim redoslijedom, odnosno od nagle odluke da se u Sabor uputi ratifikacija Istanbulske konvencije. Prema nekim informacijama, interne ankete pokazale su da se čak 80 posto članstva HDZ-a tomu protivi. Zašto onda takav postupak?

Najprije zahvaljujem što ste mi dali priliku da pošaljem svojemu narodu ono što čeka da bude glasno izrečeno. Osjećam se poput starozavjetnoga proroka Jone kojemu neki glas ne da mira; stalno me nuka: „Idi, viči u Hrvatskoj poput Jone u Ninivi: neka tvoj glas dopre i do kralj(ev)a ove naše Ninive! Viči poput Jeremije: Nasilje, nasilje! Vrši se nasilje pod plaštem borbe protiv nasilja!“

Zašto treba vikati? Zar se to što želite reći ne može reći bez vike?

Istina! Pravi je govor moguć samo u miru, kad jedni druge dobro čuju i razumiju. Postoji i kod nas taj mirni i staloženi govor, ali je on slabo čujan od galame i vike oko nas, pa nastaje podizanje tona; kao na svadbama kada ljudi koji su se našli zajedno nakon mnogo godina trebaju vikati da bi se predstavili jedni drugima. Oko njih nemilostivo trešti i udara, kao da ih netko metlom lupa po prsima. U tim je prilikama teško čuti glas razbora, ljudski glas, a kamo li razlikovati dobro od zla.

Istanbulska konvencija naviješta smrt čovjeka kao slike Božje

Vi biste, dakle, viknuli. Evo Vam zvučnik Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, iako smo svjesni da se ni nas ne čuje dobro; prvo jer smo kulturno, a drugo jer smo hrvatsko vijeće. Ipak, ako dobro viknete, možda Vas i čuju.

Slikovito govoreći, treba prihvaćanjem Konvencije netko platiti dug i pokazati se sposobnim za veći kredi(bilite)t. To je ipak pogrješna računica. Istanbulska konvencija naviješta smrt čovjeka kao slike Božje; smrt iza koje nema uskrsnuća. Neki je nedefinirani pritisak nad ovim narodom i ovom državom da se Konvencija prihvati kao naše mišljenje. Treba viknuti ovomu narodu da i on ne osudi sama sebe. Oni koji ne vjeruju u tu sliku Božju, teže mogu vidjeti nešto sporno u Konvenciji, iako je ona protiv prirode čovjeka i njegova života. Ali mi koji smo vjernici doista ju doživljavamo kao agresiju na vlastiti narod i vlastitu državu. Još više – to je izravna agresija na golu egzistenciju čovjeka.

Jedan teolog reče da su mnogi u Istanbulskoj konvenciji vidjeli i ono što ona nema, a drugi nisu vidjeli ni ono što ona ima. Jedni govore da je ona potrebna kako bi se spriječilo nasilje nad ženama, a drugi govore da je ona nasilje nad svima – nad muškarcima i ženama, a najviše će biti nad djecom. Gdje je granica između nasilja i borbe protiv nasilja?

Teško je nacrtati granicu, ali znademo da je mjerilo to želimo li doista pomoći ovomu svijetu, ili se neodgovorno poigravamo s njegovom sudbinom. Istraživanja su pokazala da u zemljama koje su ratificirale Konvenciju nasilje nad ženama nije smanjeno. Oni koji su pokrenuli ovu akciju bili su svjesni da pod tim vidom ne će ni biti nekih uspjeha. Zapravo se nasilje vrši pod plaštem borbe protiv nasilja. Svijet je postao veoma osjetljiv na nasilje nad ženama pa, hajde, prikvačimo uz taj vlak s nasiljem nad ženama i rodnu ideologiju, da u paketu prođe, jer inače kao neprirodna ne bi prošla nigdje sama, jer u sebi ima nešto nasilno nad prirodom čovjeka. Inače, svaka ideologija ima u sebi otvorenost prema nasilju.

Nasilje se osjeti i u vjeri kada je zaražena ideologijom, što smo ne tako davno dobro osjetili na vlastitoj koži. Neki iznimno lako pomiču granicu između borbe protiv nasilja i samoga nasilja. To je vjekovna priča. Prvomu Adamu Napasnik govori da ga želi osloboditi od Boga koji ga drži podložnim, a zapravo ga on zarobljava. Znademo što se sve predstavljalo kao borba za slobodu naroda, a narod je bio zarobljavan; kako je najavljivana borba za istinu, a narod je dobio laž. Onaj isti koji je stajao pred prvim Adamom i dalje se šeće i šetat će se svijetom do posljednjega Adama, nudeći svoju „istinu i oslobođenje“. On je i danas za to da se djeci u ranoj mladosti govori o prezervativima prilikom spolnih odnosa, a sada bi trebalo unijeti smutnju da dijete bira rod bez obzira na spol.

Nered nastaje kada pšenica želi biti kukuruz, a kukuruz kada želi biti pšenica

Prigovara se Crkvi i konzervativnoj desnici da koče napredak gledajući samo na čuvanje onoga što je i kako je bilo nekad, a ne vide da svijet ide i treba ići naprijed.

Ne trebamo taj prigovor samo tako odbaciti. Veoma je prisutna u nama vjernicima svijest o postojanju vječnih vrijednosti koje treba prenositi s koljena na koljeno i ne zaboraviti ih negdje u prošlom stoljeću. Treba uvijek spašavati i prenositi sve ono čime čovjek nadvisuje svako druge zemaljsko stvorenje, a za nas vjernike najveća je vrijednost to što smo stvoreni na sliku Božju. Ima, također, još mnogo toga što je čovjek na svojem putu kroz povijest stvorio u skladu sa svojom slikom. Ne valja to zaboraviti i napustiti.

No čovjeku je vlastitost da raste, da stječe nove vrjednote, i u nekom smislu se mijenja. Konzervativac više pazi na ono što je baštinio, progresist stavlja naglasak na ono što nije baštinio. On ne vidi boljitak u čuvanju baštine, nego u traženju nečega boljega. Slabost prvoga često je to što gleda na promjene kao na opasnost, a drugoga to što samo u njima vidi napredak. Najopasnije je kada dođe do prekida s osnovom, s iskonom, s onim što je bitno za čovjeka. Treba se konzervativac čuvati da ne gasi duha koji vodi naprijed, a progresist da ne obezvrijedi ono na čemu smo izrasli i ono što jesmo. Danas se lako zavara narod već time što se obećavaju promjene, jer narod nije zadovoljan onime što ima. Kasno je kada narod uvidi da te promjene nisu njemu u prilog, nego su protiv njega. Nije promjena dobra samo zato što je drukčija, nego zato što donosi neku novu vrijednost. Zato treba biti oprezan kad se obećavaju promjene, pogotovo one većega značenja kao što je ova.

Reče slikovito profesor Bajsić da nered nastaje kada pšenica želi biti kukuruz, a kukuruz kada želi biti pšenica. Onda se rađa veliko ništa. Ako si pšenica, radi tako da budeš dobra pšenica; ako si kukuruz, budi dobar kukuruz. Nije nevažno jesi li dobra ili loša pšenica, dobar ili loš kukuruz. Različitosti postoje jer su se u rastu dogodile promjene. No one se ne bi dogodile da je prekinuta veza s korijenima. Ako se želiš odreći sebe i biti neki konstrukt bez obzira na svoje korijene, onda možeš samo izdati sebe.

Neprimjetno se nameće društvu neki novi kodeks ponašanja

Svako društvo cijeni vjernost i odanost. Vjernost do kraja u religijama se naziva mučeništvo, a u civilnom društvu junaštvo i herojstvo. Iz Vaših riječi proizlazi da napuštanje nekih baštinjenih vrijednosti može zvučati kao svojevrsna izdaja – suprotno i od mučeništva i od herojstva.

Ovih smo dana slušali o Judi koji je izdao onoga s kojim je tri godine živio u zajednici, koji mu je pokazivao povjerenje, koji je bio spreman sve učiniti za njegovo dobro. Ali možemo govoriti i o drugoj Judinoj izdaji: izdao je i samoga sebe, svoju sudbinu i svoje spasenje. Kršćanstvo je uvijek naglašavalo da ne smijemo izdati sami sebe, da se ne odreknemo i ne obezvrijedimo sami sebe. Svaka osoba treba spasiti sliku Božju na koju je stvorena.

To nije samo pitanje jedne osobe, jer onaj koji je spreman sebe izdati, spreman je izdati i svakoga drugog čovjeka. Tko je spreman od sebe praviti konstrukte, neovisno o svojim korijenima, još lakše će praviti konstrukte od drugih. Odvajanje od vlastitih korijena, njihovo rezanje, to je odvajanje od izvora života. Znademo da su neki u vrijeme totalitarnih sustava pravili konstrukte od ljudi: govorili su da su stjenice, uši, gnjide ili štakori koje je trebalo potamaniti po raznim auschwitzima, hudim jamama, jazovkama, jasenovcima i dr. Nisu ondje ubijani ljude, nego loši konstrukti, štetočine.

Neprimjetno se nameće društvu neki novi kodeks ponašanja. O nekim stvarima ne smije se govoriti nego samo pohvalno, a o drugima je preporučljivo s porugom. Nije čudno da se jedan mislilac u novinama potužio Bogu što je rođen kao katolik, Hrvat, kao član većinskoga naroda, heteroseksualac itd., jer mu je s tim teretom teško živjeti u ovom svijetu i u ovoj državi. Idemo li prema tome da će biti neprihvatljivo govoriti da si otac, majka, djed, baka? Kako će onda opstati čovjek?

Vlast ne želi čuti što narod misli

Katolička Crkva upozorila je vrlo jasno na opasnosti koje donosi Istanbulska konvencija, ali i drugi mehanizmi koji se nameću Hrvatskoj izvana, s vrlo agresivnim ideološkim obrascem. Dokle su stvari eskalirale, vidimo u pojedinim zemljama poput Kanade i Velike Britanije. Jesmo li pregrubi kad kažemo da su čak i komunisti manje zadirali u obiteljske vrijednosti? Smatrate li da bi o takvim temeljnim pitanjima za budućnost trebao odlučivati narod na referendumu?

Rekao sam gore da je kod nas dignuta velika buka oko Istanbulske konvencije pa se normalan govor gotovo i ne čuje. U Crkvi u Hrvata jedino svojim podignutim glasom možemo čuti biskupa Košića. Govore i drugi, ali njihov glas amortizira sveopća buka i galama pa neki nisu ni čuli da su se biskupi – i službeno i najslužbenije – oglasili o Istanbulskoj konvenciji. I jasno su protiv njezine ratifikacije. Nisu neki uspjeli čuti ni papu Franju, iako je on veoma glasan.

Govori se da Konvencija ima široku podršku u narodu, ali se ne želi čuti što narod misli. U isto se vrijeme očituje veliki strah od naroda pa se izbjegava referendum. Švicarci često zovu narod da kaže na referendumu svoje mišljenje, i za stvari koje nam izgledaju manje važne. Ovo je pitanje svakako toliko važno da bi se trebao o njemu čuti glas naroda. Inače se vrši nasilje (agresija) na vlastiti narod i na vlastitu državu. Kada bi narod i bio u krivu, njegovi bi predstavnici trebali poštovati njegovo mišljenje. Tim više bi to trebali kad je narod u pravu.

Na nedavnom natječaju Ministarstva kulture za otkup knjiga odbijeni su i svi naslovi Kršćanske sadašnjosti (40 naslova), svi naslovi Glasa Koncila (10 naslova) i svi naslovi Verbuma (32 naslova) – triju ponajvećih katoličkih izdavača. Među Verbumova 32 odbijena naslova nalaze se i tri knjige pape Franje. Nama ovo zvuči kao više nego jasna poruka aktualnoga ministarstva što misli o katoličkoj sastavnici hrvatske kulture.

To nisam znao i ne znam zašto se s time ne ide u narod. Vi ste spomenuli one koji su dobili odbijenice. Još biste bolje shvatili kamo se usmjeruje naš kulturni kotač da vidite tko je sve dobio potporu i kakvu.

Neka se vidi istina

Osim Istanbulske konvencije, novi val velikih podjela unutar hrvatskoga društva izazvao je dokument Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koji je potpisao akademik Zvonko Kusić, a od kojega se ogradio dio članova Vijeća. Dojma smo da se Vijeće od svojega osnivanja pa sve do donošenja zaključka nije uspjelo odmaknuti od dnevnopolitičkih konteksta. Nije li baš to trebalo izbjeći?

Mene još više zabrinjava činjenica što se u Vijeću čulo i ispravno mišljenje kako se treba suočiti s našom prošlošću, ali je ono u zaključcima zanemareno. Prije smo živjeli u iluziji da istina ne pobjeđuje zato što nije poznata. Sada je poznata, a gubi. To je mišljenje iznio dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Koliko dugo je trajalo obračunavanje s fašističkim nasljeđem? Zar nije već jednom došlo vrijeme da se obračuna i s komunističko-partizanskim nasljeđem koje simbolizira crvena zvijezda – naglašava Tanjić. Hoćemo li ostaviti poruku idućim naraštajima da se oni suoče s tim nasljeđem, da oni odrade ono što smo mi bili dužni učiniti; među ostalim, da se s institucija, događaja i osoba skine nabacano blato koje je pola stoljeća na njih bacano. Neka se vidi istina koja, dakako, ne će biti uvijek ugodna i za onoga koji ju traži.

Veoma sam se obradovao kada sam vidio da Hrvatsko katoličko sveučilište odašilje prave i zdrave poruke našemu narodu. Nadam se da će ono još više rasti prema tomu da bude vjerni tumač i zaštitnik onoga što ovaj narod u dubini svoje duše vjeruje, da će znati dobro čitati tu knjigu koja se zove narod.

Kao povjesničar, kako gledate na našu konstataciju da je Vijeće trebalo u prvom redu dati preporuku za sustavno istraživanje žrtava i posljedica totalitarnih sustava, koje nisu ni izbliza dovoljno istražene, a u koje bi se mogla uključiti i međunarodna stručna javnost? Zašto hrvatska država ne bi uspostavila financijske i druge okvire kojima bi se napokon utvrdile činjenice? Ovako, ostajemo do daljnjega taoci jugoslavenske historiografije sa svim teškim političkim implikacijama.

Jedna ploča u počast istinskim junacima imala je isti znak na sebi koji su nosili ti poginuli. Od toga je napuhan balon koji je trebao pokriti Bleiburg, sve hude jame, jazovke, a i nad Jasenovcem je i dalje gusta magla koja čuva, kao neke dragocjenosti, lažne „istine“ propaloga sustava. Potrebno je suočavanje s tim lažima. Nažalost, bježi se od istine da bi se izbjeglo suočavanje s mnogim žrtvama čiji glas i danas vapi da ih priznamo kao ljude jer su potamanjeni i bačeni u jame kao stjenice, uši i gnjide.

Mi valjda te jame ostavljamo arheolozima da se nakon kojih stotinu godina, kad ih otkopaju, čude što je to bilo na tim mjestima kada je toliko ljudi ondje stradalo, kao što se i sada neki čude kada na Krbavskom polju otkriju brojne kosti stradalih prije više od pola tisućljeća. Hvala Bogu i svim ljudima koji su podržali i pomogli u izgradnji Crkve hrvatskih mučenika ponad toga polja, toga trajnog spomena na njihove žrtve i na žrtve svih znanih i neznanih koje su prinesene u prošlosti zato da bi oni koji će doći nakon njih imali ljepšu sadašnjost i budućnost.

Udruga Svehrvatski grob

Krajem prošle godine, kao dio Vaših dugogodišnjih napora, osnovana je udruga „Svehrvatski grob – groblje mira“. Možete li nam reći nešto više o samoj ideji svehrvatskoga groba i o ciljevima nove udruge? Možda da krenemo od njezina imena?

Nedavno smo osnovali posebnu udrugu „Svehrvatski grob“. Cilj je našega rada da sve hrvatske žrtve koje su neljudski bačene u razne jame budu dolično pokopane, jer svaki čovjek ima pravo na grob. One žrtve za koje se dozna identitet treba pokopati na obiteljskom groblju, pa makar više nemaju nikoga tko bi se za to zauzeo, a sve druge treba pokopati u Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika.

Želimo sve uključiti u tu akciju, kao što je to bilo za Crkvu hrvatskih mučenika (CHM). To je zapravo završetak projekta u čast svima iz naše povijesti kojima nismo mogli izraziti poštovanje i zahvalnost za njihovu žrtvu. Važno je raditi da žrtve postanu dio nas, a ne nešto što smo prihvatili kao odbačeno. Potrebno je pokrenuti medije da se upoznaju ciljevi te da se prati kako se oni ostvaruju. Planiramo izdavati glasilo udruge (poput Hrvatske vjernosti) i pokrenuti portal.

Radit ćemo na tome da se popišu sva grobišta i da ih se obilježi brojem. O tome mnogo možemo naučiti od urednika širokobriješkoga žrtvoslova. Uz svako grobište treba vezati i riječi autentičnih svjedoka. Groblje mira u Bilama kraj Mostara može nam biti nadahnuće kako se odaje počast onima kojima je svako dostojanstvo bilo oduzeto i pogaženo.

U Ministarstvu hrvatskih branitelja naišli smo na ljude koji imaju osjećaj poštovanja prema svim žrtvama i koji žele odraditi pošteno posao koji narod od njih očekuje. Inicijativa udruge „Svehrvatski grob“ prihvaćena je kao nacionalna inicijativa koju hrvatska država podržava i osjeća kao svoj dug da ju ostvari. Čini mi se da je sastanak 6. ožujka u Ministarstvu hrvatskih branitelja stavio tu inicijativu na pravi kolosijek i da će doći do svojega cilja; ako i ova inicijativa ne naiđe na nekoga protivničkog skretničara, kakve smo nažalost već susretali.

Nakon što je svojedobno ukinuta saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Komisija za hrvatski martirologij dobila je popis ukinute državne komisije i nastavila s radom. Dokle se došlo s izradom popisa?

Komisija za hrvatski martirologij crkvena je ustanova kojoj je prvotni zadatak da u našoj katoličkoj prošlosti – tu su obuhvaćeni i katolici iz Bosne i Hercegovine – pronađemo i prikažemo one koji zaslužuju da se časte u Crkvi kao blaženici i mučenici. Bio sam u posljednjem mandatu predsjednik te Komisije, a sada je to mons. Jure Bogdan, koji se više od mene razumije u postupke proglašenja svetima. Kada je dokinuta spomenuta državna komisija i dugo nije nitko bio zadužen da nastavi započeti popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, brigu je na sebe preuzela crkvena komisija.

Drugi svjetski rat bio je davno. Bilo je više popisa žrtava toga rata od strane komunističkih vlasti, ali na tim popisima ne ćemo naći one koje su pobili komunisti i partizani. Prema tadašnjim vlastodršcima, oni ne zaslužuju status žrtve ne samo zato što su bili na drugoj strani, nego – kako rekosmo – njima je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo, to su bile uši i gnjide koje je trebalo potamaniti. Iz takva shvaćanja, nije im se moglo naći mjesta s onima koji su poginuli kao saveznici revolucije. Te nepopisane žrtve popisivala je nakon 1991. spomenuta državna komisija. Dobili smo na korištenje ono što je ona uspjela popisati i mi smo u Komisiji za hrvatski martirologij to nastavili. Mi, dakako, nemamo pravo, kao katolička i crkvena organizacija, popisivati sve, nego samo katolike. Tu dužnost možemo obaviti jer imamo mrežu, bolju nego itko drugi, i način kako doći do podataka o rođenju i smrti.

Nastojao sam dobiti točne podatke svih biskupijskih povjerenika koliko je bilo popisanih kad su preuzeli zadatak, a koliko ih je danas. Budući da je došlo do premještaja odgovorne osobe na središnjem računalu (serveru), nisam mogao od svih dobiti te podatke, ali mogu reći kako se to radi na primjeru Gospićko-senjske biskupije u kojoj je biskupski povjerenik Franje Puškarić. Prema njegovu izvješću, na popisu u listopadu 2013. na području koje danas obuhvaća Gospićko-senjska biskupija bilo je popisano 33.455 svih žrtava. Od toga je bilo 13.000 katolika. Dana 8. ožujka 2018. na popisu je 40.596 svih žrtava, od kojih je 22.544 katolika. Dakako, mi preuzimamo sve dosadašnje popise, ali i ispravljamo pogrješne upise i podatke. Posao nije dovršen, on se nastavlja u svakoj biskupiji. Treba reći da je popis katoličkih žrtava u Bosni i Hercegovini mnogo bolje napredovao jer su oni na vrijeme vidjeli da sve trebaju obavljati sami.

Oduševljavamo se Europom, a ona je stara i ugledna dama na infuziji

Jedan od najvećih problema s kojima se Hrvatska danas suočava svakako je masovno iseljavanje praćeno negativnim prirodnim prirastom. Demografske prognoze veoma su crne i alarmantne, no na tom planu Hrvatska očito nema nikakve smislene strategije, a ni volje da se nešto promijeni. Zašto političke strukture ne pridaju veću pozornost ovomu pitanju svih pitanja?

Često govorim ljudima da se mi trebamo učiti opraštati i sami sebi. Mi smo dobili državu, ali nismo odmah stekli znanje kako ju treba držati. Uz to smo više puta mijenjali vlade pa se državni aparat nije mogao stabilizirati. Jedva se netko malo uhoda, a već ga zamjenjuje netko koji još šepa na obje noge. Svaka vlada misli da ima za sva mjesta svoje kadrove koji će raditi mnogo bolje od onih prethodnih. Teško je stvarati velike projekte ako stalno moraš paziti da ti netko ne izmakne stolicu. Dakako, treba reći i to da na upravljačke stolice često dolaze ljudi kojima je malo ili ništa stalo do ovoga naroda i države. Sve to utječe na slabu osjetljivost i nedostatak dugoročnih projekata za demokratsku obnovu Hrvatske. Imam dosta godina, pa mnogo pamtim. Sjećam se vremena svojega župnikovanja u Krivom Putu, kada su ljudi odlazili iz svojih sela jer nisu imali puta prema radnomu mjestu. Kad sam nakon više godina onamo navratio, vidio sam da je asfalt došao gotovo do svakoga kokošinjca, ali ondje više nije bilo ljudi.

Ovdje mi pada na pamet jedna misao mojega profesora umjetnosti u Rimu. Govorio je da postoje mladi i stari ljudi, ali također i mlade i stare civilizacije. Rimsko Carstvo nije propalo zbog siromaštva, nego zato što je bilo ostarjela civilizacija. Oduševljavamo se Europom, a ona je stara i ugledna dama na infuziji. Da ne dolazi svježa krv izvana, ona bi brzo uvenula. Mi smo dio toga svijeta. Papa Ivan Pavao II. govorio je da smo mi narod nade i da smo mi sačuvali mnoge ljudske i kršćanske vrjednote koje je dobar dio Europe već izgubio. Ali što ćemo kada sve više i sami napuštamo ono životno u našem narodu, a vodimo ga prema onomu što je za njega pogubno, kao što je i ovo s Istanbulskom konvencijom.

Često se govori samo o ekonomskim aspektima masovnoga iseljavanja, koji su svakako objektivno velik problem. No nije li možda u pozadini jedan od ključnih razloga iseljavanja zapravo osjećaj da se u Hrvatskoj malo toga ili ništa ne mijenja nabolje, te da sposobnost, završene škole i etika rada imaju malu vrijednost?

Tu treba imati u vidu dvije stvari. Prvo su vanjske okolnosti koje država može i treba popravljati, a drugo je odnos prema životu, gdje je i država nemoćna. Država može osigurati bolje uvjete za obitelji i majke. Poznati su mi slučajevi kada je materijalna potpora bila dovoljna da roditelji imaju više djece. U tom se smislu radi u bogatom svijetu i pokazuju se izvjesni rezultati. Ali stoji činjenica da narod izumire najviše u bogatom svijetu. To znači da se tim putem ne može sve riješiti. U ovoj korizmi mnogo smo toga čuli o smislu i vrijednosti žrtve i patnje. Onaj koji osjeća da je tu skriveno blago za život svijeta, taj će se veseliti svakomu životu.

Hrvati su u vremenima najveće bijede imali pune kuće djece, puna sela ljudi, a uz to smo stigli do Kamčatke i Patagonije. Ali oni koji su tada rađali novi naraštaj, smijali bi se do suza da im netko govori o Istanbulskoj konvenciji. Danas to promiču naša ministarstva (kulture i obrazovanja!), danas nam to nameće Vlada koju smo izabrali. I smiju se nama koji se tomu protivimo. Hoćemo li podržati ono životno u našem narodu, ili ćemo slušati makabrističke ideje Zapada na umoru?

Nalazimo se pred blagdanom Isusova uskrsnuća. Što biste poručili vjernicima i čitateljima ususret ovomu najvećemu kršćanskom blagdanu? Koliko je Uskrs važan za nas kao pojedince i za hrvatsko društvo u cjelini?

Kako se približava proljeće, koji se sve čudesni pogoni pokreću u prirodi! No treba znati da priroda najviše pati u proljeće, kada rađa novi život.

Za Isusovo uskrsnuće kažemo da je novo proljeće za čovječanstvo. Do tog proljeća došlo je velikom patnjom Onoga koji ga je ostvario. Isus tumači svoju smrt na jedan novi način. Ona nije krajnji nestanak, nego je vrata u bogatstvo života. „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Naoko izgleda tužna sudbina plemenitoga pšeničnog zrna. Ono je rukom sijača odbačeno iz toplih ambara u blato, u gnoj i smrad; kao da je suvišno, ili čak štetno.

Ali sijač vjeruje u zrno. On će doći k njemu, ali da ga čavlima drljače zatrpa još dublje. Koje li patnje?! Kad bi nam ono moglo reći što je sve pretrpjelo! Zrno nestaje onda kad je okolina zahvaćena projektom novoga života i kada nove snage mogu projekt života dovesti do kraja. Iz „groba zrna“ niče klica novoga života; ne jedno zrno, nego klas – na sliku toga zrna.

Proljeće je vrijeme stvaranja novoga života, ali i vrijeme najveće patnje prirode. Ništa veliko ne nastaje bez velike patnje. Nebeski Sijač posijao je na naš planet Krista, zrno koje nije bilo zaraženo nikakvom bolešću. Sijač vjeruje u uspjeh: „Uspjet će moj sluga!“ Njegovo će umiranje kroz veliku patnju donijeti bogatstvo života, „stostruki“ urod, svima onima koji u Krista vjeruju.

Da bi nastao novi život, Njegovo se tijelo predaje (poput zrna), njegova se krv prolijeva. Svi smo mi dionici toga spasonosnoga predanja i prolijevanja pa zato radosno kličemo:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo!

Uskrsli Krist isti je onaj koji je bio na križu, isti onaj koji se rodio u Betlehemu, isti onaj koji sjedi „s desne Bogu Ocu“. Mi ćemo se njegovim darom promijeniti, ali ćemo ostati istinska djeca svojih roditelja.

Radosne vazmene blagdane želim svim čitateljima ovoga portala

O. Barišić, D. Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: ‘Ako se ponovno kandidiram, vjerujem da ću imati potporu HDZ-a’

Objavljeno

na

Objavio

Kolinda Grabar-Kitarović: Premijer i ja češće ćemo se sastajati

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u intervjuu za subotnje izdanje Jutarnjega lista kako vjeruje da će, ako se kandidira za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku ponovno imati potporu HDZ-a, odnosno s premijerom Andrejom Plenkovićem smatra mnogo boljim nego što se prikazuje u javnosti te najavljuje češće sastanke kako bi se izbjegli nesporazumi.

Grabar-Kitarović je u razgovoru ponovila da u ovom trenutku o tome uopće ne razmišlja o kandidaturi za još jedan predsjednički mandat već je usredotočena na obnašanje sadašnjeg. “Do izbora je ostala godina i pol, a ovo nije izborna godina u bilo kojem smislu, i treba je maksimalno iskoristiti za reforme”, kazala je.

Na novinarsko pitanje kazala je i da nije razmišljala o tome da, ako se odluči kandidirati za novi mandat, to učini kao nezavisna kandidatkinja. „Nisam. Prvi mandat sam dobila kao kandidatkinja HDZ-a i ako se ponovno odlučim kandidirati, vjerujem da ću ponovno imati potporu stranke. U HDZ-u sam se učlanila u ranoj mladosti, stranku nisam napuštala u najtežim trenucima, nakon gubitka izbora 2000., niti 2011. godine. Da nije bilo potpore HDZ-a i tisuća vrijednih volontera, nikad ne bih bila izabrana za predsjednicu”.

Govoreći o odnosima s premijerom Andrejom Plenkovićem, navodi kako se ne moraju uvijek slagati, ali uvijek moraju raditi u interesu hrvatske države te smatra da to i čine.

“Rekla bih da su naši odnosi mnogo bolji nego što je to prikazano u javnosti. Nije problem u sadržaju naše komunikacije, jer mi komuniciramo vrlo dobro, problem je ponekad u nedostatku te komunikacije. Dogovorili smo se da ćemo se češće nalaziti i razgovarati kako ne bi dolazilo do nesporazuma”, ocijenila je hrvatska predsjednica nakon novinarske konstatacije kako je dojam da je u posljednje vrijeme odnos nje i premijera više hladan nego topao.

Na novinarsku opasku kako je bilo razmišljanja i o tome da želi postati predsjednicom HDZ-a te na pitanje ima li takve namjere, Grabar-Kitarović je odgovorila da ju trenutačno zanima dužnost koju obnaša te da je u potpunosti tome posvećena.

Moramo pogledati istini u oči

Analizirajući položaj Hrvatske, pet godina od kako smo ušli u EU, s obzirom na to da su nas, kako je istaknuto u pitanju, prestigle gotovo sve zemlje EU, u nekim segmentima i Rumunjska, a bliži se i Bugarska, predsjednica je ustvrdila da je “riječ o stanju u kojem smo se našli nakon godina i godina krivih politika”. „Rijetko je koja država još iza nas, a ako iz zemlje isele deseci tisuća ljudi ne možemo govoriti da nam je dobro. To naprosto nije istina, moramo pogledati istini u oči”, upozorila je.

Kao glavne razloge iseljavanja navodi preveliku tromost i birokratiziranost društva, nedovoljno vrednovanje znanja i sposobnosti, široko razvijenu kulturu takozvanog uhljebništva i nepotizma, nedovoljnu učinkovitost pravosuđa i opći otpor prema privatnoj inicijativi, poduzetništvu i investicijama.

“Pojednostavljeno rečeno u Hrvatskoj se uvijek traži stotinu razloga zašto je nešto nemoguće napraviti, a tek potom kako se nešto može napraviti. To nas doslovno uništava”, dodala je.

Upitana je li u vezi s iseljavanjem i sadašnja Vlada propustila obaviti svoj dio posla, odgovara: “Morate priznati da se u godinu i pol mandata ne može preokrenuti stanje koje se gomilalo godinama i desetljećima. To je prije svega kritika stanja u kojem smo se danas našli”.

Predsjednica smatra da moramo požuriti s pripremama za predsjedanje EU-om, a jedan od problema je i nedovršena zgrada veleposlanstva u Bruxellesu.

“S premijerom sam razgovarala o problemu zgrade i oboje smo konsternirani što ta zgrada, nakon toliko novca koji je utrošen na kupnju, još stoji nedovršena. Nije učinjeno gotovo ništa, a godina i pol dana još ostaje za pripreme, što je za predsjedanje EU-om jako malo. Smatram da smo dosta kasno počeli s pripremama, a usudila bih se reći da kasnimo i kod osposobljavanja tima za ovaj posao. Doista moramo požuriti”, ustvrdila je.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: ‘Referendumom nas marginalci žele vratiti 50 godina unatrag’

Objavljeno

na

Objavio

Povod za intervju s premijerom Andrejem Plenkovićem pet je godina Hrvatske u EU. Ovaj tjedan Večernji list organizirao je i veliku konferenciju na kojoj se raspravljalo o dobrim i lošim stranama našeg članstva.

Intervju se poklopio s novom migrantskom krizom koja stoji pred EU. Na summitu koji su obilježili tvrdi zahtjevi dijela članica za obranom granica EU bio je i premijer Plenković.

Osim tema o EU razgovaralo se o cijelom nizu aktualnih pitanja, od odnosa s predsjednicom, reformi, situacije u HDZ-u, Agrokoru…

Komentirajući referendumsku inicijativu Narod odlučuje kojom se traže promjene, od izbornih pravila do prava zastupljenosti manjina, ocijenio je da referendum nije način za odlučivanje o izbornom sustavu neke zemlje te poručio da će se boriti protiv prisutnog trenda populizma. Drži da takve inicijative imaju za cilj oslabiti HDZ te spuštanjem izbornog praga steći politički legitimitet.

“Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja Europske unije vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad. HDZ koji vodim protiv tog trenda se odlučio boriti. Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma. Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Franje Tuđmana koju oni očito ne razumiju”, rekao je.

Razgovor o poboljšanju izbornog sustava je potreban, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu, dodao je Plenković. Ističe pritom da je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja jer im je takav sustav “donio niz izbornih pobjeda”. “Uz zadržavanje granice od 10 posto prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi, kao i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima. Želimo uvesti dopisno glasovanje za hrvatske državljane izvan Hrvatske, a tražimo i modele da uskladimo izborne jedinice s brojem birača”.

Dva referendumska pitanja donose šest promjena koje će osigurati da građani će moći odlučivati o tome tko postaje njihov zastupnik u Saboru preferencijskim glasovima. Takav izbor zastupnika osigurat će da oni budu više odgovorni biračima koji su im dali svoj glas, nego šefu svoje stranke. Isto tako, referendum će spriječiti političku trgovinu HDZ-a i SDP-a sa strankama koje ne mogu prijeći izborni prag, trgovinu mandatima nacionalnih manjina te omogućiti veću izlaznost na izbore kroz dopisno i elektroničko glasovanje.

Koalicija HDZ-a i SDP-a nije moguća, poručio je. “Za veliku koaliciju trebate barem dvije velike stranke – ja zasad vidim samo jednu koja ima kvalitetna rješenja i ljude za mijenjati Hrvatsku na bolje. Velika koalicija sa SDP-om samo bi smanjila naš reformski kapacitet, a to nije ono što građani od nas očekuju”, ustvrdio je te dodao da u Hrvatskom saboru, izuzev politikantstva i demagogije, nije čuo njihov konkretan doprinos reformskim naporima.

O pet godina članstva u EU

Hrvatska obilježava pet godina članstva u EU, a premijer ocjenjuje da je u najvećoj mjeri možemo biti zadovoljni članstvom koje je građanima donijelo brojne koristi, Hrvatskoj međunarodni politički i sigurnosni kredibilitet, a gospodarstvu zamah razvoja na zdravim temeljima. “Prihvaćanjem europskih vrijednosti i pravne stečevine, Europska unija značajno je doprinijela tome da je Hrvatska danas uređenije, prosperitetnije i pravednije društvo nego je bila na početku svoga europskog puta”, ocijenio je te naglasio da članstvom u EU “sukreiramo europske politike koje imaju izravan učinak na naše radnike, poduzetnike, izvoznike, studente i druge”.

Ulazak u EU bio je početak gospodarskog oporavka Hrvatske, nakon šest godina recesije, rekao je Plenković i naglasio važnost europskih fondova iz kojih je dosad povučeno 8,4 milijardi kuna više nego što je Hrvatska uplatila.

Otvaranjem tržišta EU-a hrvatski izvoz porastao je s 9 na 14 milijardi eura, istaknuo je premijer te podsjetio da je Hrvatska izašla iz Procedure prekomjernog proračunskog deficita i prvi put ostvarila proračunski suficit, kao i da kontinuirano smanjuje javni dug.

A završnu računicu svih financijskih i gospodarskih učinaka članstva, naveo je, moći ćemo podvući tek kada istekne sljedeći sedmogodišnji proračun EU-a, za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

“Napredak koji su ostvarile zemlje koje su ušle u EU desetljeće prije nas (2004.) samo dokazuje koliko se članstvo u EU isplati. Siguran sam da će i Hrvatska ostvariti sličan napredak u idućim godinama. Upravo zato vjerujem u europski projekt i vjerujem da će Hrvatska iskoristiti sve prednosti koje članstvo nudi”, rekao je, uz ostalo, Plenković.

Pokrećemo reformski ciklus koji se godinama odgađao

S obzirom na svoje najave da će ova godina biti reformska, premijer ističe da Vlada ima tri temeljna cilja – racionalno vođenje javnih financija, pokretanje snažnijeg investicijskog ciklusa i nastavak provedbe strukturnih reformi te da pokreće “reformski ciklus koji se godinama odgađao”.

Navodi da je upravo njegova Vlada, prvi put nakon 2002. godine, otvorila javnu raspravu o mirovinskoj reformi kojom želi “osigurati održivi mirovinski sustav i pristojne mirovine budućim generacijama”.

Dodao je da je usvojen niz demografskih i pronatalitetnih mjera, povećane su rodiljne i roditeljske naknade te se proširuje dječji doplatak na još 150.000 djece, kao i da od iduće godine slijedi nova porezna reforma “koja će donijeti nova porezna rasterećenja za građane i poduzeća”.

“Ključne su još reforme u zdravstvu, javnoj upravi i pravosuđu radi racionalizacije troškova i moderniziranja tih sustava”, rekao je te naveo da je pred izglasavanjem u Hrvatskom saboru paket pravosudnih zakona, dok su Zakon o zdravstvenoj zaštiti i paket mjera za olakšavanje položaja blokiranih sugrađana u prvom čitanju, kao i da se žurno radi i na novom ovršnom zakonu.

“Pokrećemo reformski ciklus koji se godinama odgađao. A sve ovo odnosi se samo na sljedećih šest mjeseci. Sjetite se samo kakvo je ozračje bilo u Hrvatskoj prije par godina, dominirala su ideološka prepucavanja. Veseli me da u Hrvatskoj već tjednima raspravljamo u javnosti je li bolje smanjiti opću stopu PDV-a ili porez na dohodak. To je iskorak”, zaključio je.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori