Pratite nas

Reagiranja

Istanbulska konvencija – novi manifest našeg “progresivističkog” polusvijeta

Objavljeno

na

Bravo! Stupila je danas na snagu Istanbulska konvencija! Konačno! Dan za povijest! Sad je sve riješeno! Magnifico!!!

Ovo stvarno već prelazi u teško podnošljivu mučninu.

Dolazim u iskušenje ne samo isključiti Internet i pobacati sve elektronske uređaje koji reproduciraju bilo kakav zvuk, nego se lišiti i “dobrobiti” koju mi donosi elektrika. Sve sam više uvjeren da je Tesla mogao i svrhovitije potrošiti vlastiti život. I da nas nije bogzna kako usrećio. Kud nije u Lici pokrenuo neki OPG i u miru proživio svoj vijek, bez muke, bijede i stresova?

Gledam kako i vlast i oporba jednako sline oko ove Istanbulske konvencije (u daljnjem tekstu IK – zbog uštede prostora) i uzdižu je poput nekog novovjekog progresivističkog kanona. Složno puze pred činovnicima iz Europe i tu se tek bjelodano vidi kako su jedni i drugi u dlaku isti, jednaki da jednakiji biti ne mogu.

Oko tog pišljivog papira prave famu, kao da će on sam po sebi riješiti ono što se riješiti ne može nikakvim deklaracijama, konvencijama i sličnim tričarijama, pa ni zakonima, nego moralnom i duhovnom obnovom društva – prihvaćanjem i prakticiranjem humanih odnosa, onako kako to primjerice nalaže (kod njih) toliko omraženi kršćanski nauk.

Prije dan-dva svoj je pledoaje o famoznoj Istanbulskoj konvenciji (koja nam je obilježila posljednjih nekoliko godina života) izgovorio (po tko zna koji put) i Davor Bernardić – čovjek koji sjedi u stolici predsjednika nepostojeće stranke. I još uvijek nije svjestan kako je politički zombi, iako to svi oko njega jasno vide. Kad god ne zna što će sa sobom, Bero se dohvati ove teme i naširoko razglaba o najnovijem manifestu lijevo-liberalno-anarhističke klike, za koju IK ima značenje kakvo je za komuniste imao nekadašnji KM (Komunistički manifest iz 1848.) ili Mala Crvena Knjižica Mao Ze Donga.

Gotovo je otužno gledati ga i slušati što trabunja, jer to ne čuju ni oni oko njega (članovi SDP-a u raspadu), a kamo li tko drugi, ali Bero i dalje tjera svoje…poput starog pokvarenog vergla, uvijek jednu te istu ariju, bez odstupanja i skretanja s “linije”.

I što je najgore, čini se kako je sve džab-džaba – nula, zero, ćorak! Sve što on i njemu slični vezu mjesecima.

Hrvati, taj “zaostali”, “primitivni”, “plemenski” narod, koji još uvijek više drži do već odavno odbačenih i zastarjelih “gluposti” (poput očuvanja života, braka i obitelji) a rađanje djece smatraju bitnim (!?), zgražavaju se svih oblika seksualnog općenja osim hetero (!?), a muškog, srednjeg i ženskog roda se hvataju kao pijani plota i odbijaju urazumiti se i shvatiti kako ne postoje spol i rod – i da je to samo fikcija, izmišljotina religije i ostatak poganske plemenske svijesti, društveni konstrukt crkvenih i inih krugova koji su za cilj imali stvoriti nejednakost među ljudima!

I radi Bero na “osvješćivanju” puka svom silinom (kao i Mrak-Taritaš, Vesna Pusić, LGBTIQ udruge, oni iz “Pametno” i ostali “progresivci”), ali, slučajno ili ne, izbjegava spomenuti “spektakularne pozitivne pomake” što ih već sada donosi IK. Iz skromnosti valjda, jer ne voli biti nametljiv.

No, na stranu sve, moram priznati da ima tu nečega, oko te IK. Realnosti treba pogledati u oči.

Mnogi su sumnjali u njezinu djelotvornost, ali brzo se pokazalo kako su posve u krivu.

Nisu Turci mutavi! Oni su znali kakav je to recept i što dobivaju s IK, zato su i sredili preko veze i borili se i rukama i nogama da se to kod njih potpiše, a oni budu prvi koji će je prihvatiti (još u ožujku 2012).

I zaboravila raja u Turskoj što je nasilje!

Moraju im reprizirati “Sulejmana” i “Sandokana” da poslije toliko godina vide malo klanja i krvi.

A tek žene! Nema više harema i seksualnih robinja, nema debelih sluškinja koje trče oko još debljih gospodara, peru im noge, mažu ih, masiraju, hlade lepezama i dvore po cijeli dan – od jutra do sutra. Nema više da svaki Turčin komu to napamet padne svoju hanumu ćopi za ruse kose pa o zid s njome, ili da joj šakama rebra prebroji…jok! Sve je to stvar prošlosti!

Dobro, tu i tamo par stotina muških svako malo završi pred streljačkim vodovima ili ih okače o užad, ali nemojmo biti sitničavi, pomaci na planu nasilja prema ženama i djeci toliko su uočljivi da ih ništa ne može zasjeniti.

Čujem da je Erdoğan neki dan postavio kamen temeljac za hram posvećen IK! Vele Turci, ovo će i Ataturka baciti u sjenu (ta IK). Umjesto u Taj Mahal turisti će nagrnuti u hram IK. I tko god želi moći će klanjati pred njime slobodno, bez ograničenja, 24 sata dnevno.

Tek sad, kad sagledam ove činjenice razumijem našeg urednog, namirisanog, lijepog i pametnog Davora Bernardića zašto tako nadahnuto zbori baš o toj IK! Mnogo je puta zborio na istu temu (par stotina sati – samo što sam ja sluš’o), ali neka, neka, o tomu razgovora nikad dosta! Važna i prevažna, epohalna stvar je u pitanju, a da bi se preko nje tek tako prešlo.

Nije Bero lud, vidi kakve je rezultate IK postigla u Turskoj, Albaniji, Andori, Austriji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Monaku, Crnoj Gori, Nizozemskoj, Norveškoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Portugalu, San Marinu, Srbiji, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj i svim drugim zemljama u EU ili izvan nje.

Dođe mi da izađem na najbliži trg i riknem iz sveg glasa (poput Rikarda Lavljeg Srca): Živjela IK!!! Živjela!!!

I tako svaki dan po 20-30 puta. Dok me grlo služi i noge nose.

Teşekkürler Türkiye, İstanbul’a teşekkürler!!! Vaši smo dužnici!

Ne mogu se čudom načuditi što je ljudska civilizacija čekala do 2011. godine s tim manifestom!? Ma sramota! Što se u Istanbul nije išlo prije 200, 300, ili barem prije 100 godina!? Zašto Marx i Engels nisu smislili to umjesto marksizma? Možda nas ni Turci ne bi napali da su usvojili IK  na vrijeme!? Čemu je Tesli trebalo potratiti život na one glupe i opasne eksperimente, umjesto da je pisao IK!? I Faraday, Mendeljejev, Einstein, Plank, toliki promašeni životi tobožnjih znanstvenika. Žalosno!

Ako netko misli da se sprdam i karikiram stvari – u pravu je. U ovih nekoliko rečenica htio sam se narugati svim onim tragikomičnim likovima na našoj društvenoj i političkoj sceni, tim klaunima koji se klanjaju IK baš kao da je riječ o nečemu nadnaravnom, što će samo po sebi riješiti sve probleme vezano za muško-ženske i obiteljske odnose.

To stupidno, karikaturalno idolopoklonstvo nalik obredima pogana koji su nekad davno klečali pred nepoznatim silama ili kipovima svojih bogova, a što ga prakticira naša lijevo-liberalno-anarhistička javnost klanjajući se svemu što je na liniji “progresivizma” (odnosno “napretka”, onako kako ga oni vide i shvaćaju), toliko je groteskno, da tu normalan čovjek ostaje u čudu, preneražen tolikom količinom idiotizma i ljudske gluposti.

Ima već više od 5 mjeseci kako je Sabor ratificirao famoznu Istanbulsku konvenciju. I jeste li primijetili da je od tog trenutka došlo je do drastičnog pada svih oblika nasilja, pogotovu nad ženama i u obitelji, s tendencijom njegovog potpunog iskorjenjivanja?

U perspektivi s nasiljem ćemo se sretati još samo u virtualnom svijetu – gledajući filmove i igrajući video igrice. I neće biti više služavki – sve će postati gazdarice – tako da se po Zagrebu i drugim gradovima Lijepe naše ne moraju kretati procesije onih zakrabuljenih dama obučenih u odore služinčadi ispod kojih im proviruju manikirani i svježe lakirani nokti (najčešće umjetni), a ispod šiltova kapa sijevaju oči uokvirene šminkom (s isto tako umjetnim trepavicama) i napadno namazane usne kao naznake sasvim friškog Make up-a.

Svi oblici nasilja i tlake u ovom društvu postat će stvar prošlosti.

Što li će tek biti kad se IK posve ugradi u zakon!?

Hrvati će poželjet’ nasilja, al’ nasilja nigdje biti neće (u nedostatku drugog izvora moram parafrazirati srpskog guslara Filipa Višnjića). Njegoša ću zasad ostaviti na miru, on je bio opčinjen nasiljem, ali toga u Crnoj Gori od usvajanja IK nema ni i tragovima, pa da susjedima ne kvarim idilu.

“Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran” – reče jednom davno Albert Einstein.

 

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Slaven Raguž odgovorio Peternelu: I djeca iz Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je potpredsjednik HHO Hrvatske koji 40 milijuna kn mostarskoj bolnici uspoređuje sa slučajem Daruvarac, spominjući kako ima novaca za bolnicu u Mostaru, a nema za bolesnu djecu u Hrvatskoj. Samo jedan u nizu onih koji s gađenjem govore o traćenju proračunskih novaca RH za tamo neka primitivna domorodačka plemena u BiH, piše Slaven Raguž, predsjednik HRS-a.

Kako mi nije dopušteno odgovoriti njemu na stranici, evo ovako ću:

– u odnosu na u prosjeku 9,5 milijardi kuna godišnjeg uvoza iz RH i 5,7 milijardi kuna godišnjeg vanjskotrgovinskog suficita kojeg Hrvatska ima sa BiH, u čemu sa preko 90% (po podacima vanjskotrgovinske komore BiH) sudjeluju općine sa hrvatskom većinom, 40 milijuna kuna je sića.

– nitko od ovih struĆnjaka ne spominje preferencijalne trgovinske ugovore sa hrvatskim tvrtkama (nauštrb bh tvrtki iz iste branše), a osobito ne spominje načine dobivanja vlasničkih udjela RH u pojedinim tvrtkama u BiH, poput recimo HT-a Mostar. Kako i na koji način se dobio vlasnički udio i koliko od toga uprihodi RH godišnje. Kada se uzme samo HT kao primjer, 40 milijuna kn ispada također sića. A ni spomenuli nismo Buško jezero i koliko gubimo na tom problemu.

– od silnih tih milijuna kn koje Hrvatska godinama velikodušno daje bolnici i Sveučilištu, velikodušno se i diktiraju tvrtke iz RH kao ugovarači/izvođači kod ulaganja…. masno se plaćaju profesori iz RH da dolaze odraditi par predavanja godišnje, dok katedru u stvarnosti drže asistenti….praktično, u ovom slučaju, pomoć je u biti ulaganje sa dobrim povratom prihoda.

– sve da i zanemarimo sve ovo iznad, SKB Mostar liječi hrvatske državljane, dakle ljude sa hrvatskim državljanstvom, poput recimo Safeta Oručevića koji ima hrvatsku putovnicu i kao hrvatski građanin ima Ustavom RH zagarantirana sva prava kao i Igor Peternel i svi drugi hrvatski državljani s koje god strane granice živjeli, tako da nije istina da nema za bolesnu djecu novaca. I ovo je novac za bolesnu djecu.

Prema tome, čovječe ne spočitavaj sa svoje uzvišene razine zašto novac ide tvojim sunarodnjacima, nego inzistiraj na propitivanju kome ide i kako se troši taj novac. Niti jedno revizorsko izvješće nije urađeno, niti ijedan inspekcijski nadzor. Ispada kako je ovo najbolji i najbezbolniji način nenamjenskog trošenja novaca, da ne kažem pranja. Pitaj tko se na tim novcima okorištava, a ne zašto se uopće daju.

Na kraju, zašto ne spomeneš kako je baš ta SKB Mostar stavila na raspolaganje svoje resurse da djeca iz Metkovića i tog dijela Hrvatske dolaze u Mostar na liječenje? Upitajte bilo kojeg roditelja iz Metkovića, Opuzena, Ploča i sl., svatko će pristati prije na put u Mostar, nego u Dubrovnik ili Split. To pitaj Kujundžića… zašto odbija taj vid suradnje, zašto se bilateralno to ne dogovori, a ne pitaj zašto skrbi o državljanima Hrvatske koji žive u BiH, napisao je Slaven Raguž.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari