Pratite nas

U potrazi za Istinom

Istarska convivenza – suživot, stvarnost ili IDS-ova fikcija?

Objavljeno

na

FABRIZIO RADIN: Volio bih da moj mandat obilježi ideja koju mi je sugerirao bivši župan Jakovčić ISTARSKA CONVIVENZA, naslov je u lokalnom glasilu Glasu Istre.

 „Radi se o civilizacijskom dostignuću prvorazrednog značaja koji zaslužuje biti kandidiran i registriran kao nematerijalno kulturno dobro. Convivenzom brišemo sve mentalne granice koje su nas razdvajale i prouzrokovale ogromne patnje“ kaže obnašatelj dužnosti istarskog župana Fabrizio Radin

https://www.glasistre.hr/istra/fabrizio-radin-volio-bih-da-moj-mandat-obiljezi-ideja-koju-mi-je-sugerirao-bivsi-zupan-jakovcic-istarska-convivenza-592647

„Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito:

  • -jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta,
  • -folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote,
  • -tradicijska umijeća i obrti

Pod koju Stavku bi predložili convivenzu ili suživot?

Znaju li uopće značenje tog pojma, jer ja u Istri ne vidim jednakopravan suživot svih naroda,  narodnosti i nacionalnih manjina?

Već sam naslov nije u skladu sa covivenzom-suživotom, jer mnogi ljudi ne znaju talijanski jezik, a ni Župan, ni urednik Glasa Istre nisu nigdje napisali prijevod riječi!

Zar svi trebaju znati talijanski jezik?

Nije li po Ustavu RH službeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski?

Članak 12.

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Talijanska nacionalna manjina dobila je dvojezičnost, zbog održavanja svoga nacionalnog identiteta, ne misli li župan Fabrizio Radin da bi i dvojezičnost trebala biti dvosmjerna, radi očuvanja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda? To je onda stvarni suživot, stvarna convivenza!

Eto na prvoj rečenici convivenza je zapela i pokazala se kao fikcija, a ne stvarna, jer se ne provodi u praksi, u stvarnom svakodnevnom životu.

Nije to prvi put da se zaobilazi prijevod na hrvatski jezik u Istri!

Dana 13. lipnja 2016. održana je sjednica Skupštine Istarske županije. Nakon izlaganja Furia Radina na talijanskom jeziku, Ivica Butorac (HDZ) zatražio je službeni prijevod njegova izlaganja.

Na taj zahtjev za prijevod Predsjednik Skupštine Valter Drandić,  neprimjereno je reagirao, kao da u Istri svi razumiju talijanski jezik.
Predsjednik Skupštine član je IDS-a tako da uopće ne iznenađuje takvo ponašanje, s obzirom  njihovu bahatu i licemjernu politiku!

Gdje je tu suživot ili convivenza sa kojom se busaju u prsa?
Gdje je tu multikulturalnost i tolerancija kojom se hvale?
Gdje su demokratski principi o pravima svakog čovjeka na svoj jezik?

Zar za talijansku manjinu Zakoni vrijede ,a za istarske hrvate ne
vrijede?
Zar su istarski hrvati građani drugog reda u vlastitoj državi?

IDS-ova licemjerna i podla politika

Od samog osnivanja IDS je imao „ mentalne granice prema hrvatskom narodu i Hrvatskoj državi“ i to uske mentalne granice u kojima nije bilo mjesta za hrvatsku komponentu u Istri, a to je opredjeljenje prikrivao raznim smicalicama, ali ostaje činjenica da nisu kao stranka, nikako prihvaćali raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne države Hrvatske. Znači od samog početka IDS-a suživot sa hrvatskom komponentom nije bio prihvatljiv.

Ideja transgraničnosti koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideja  o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, nije u skladu  s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. Stvarajući pritisak na  hrvatsku nacionalnu pripadnosti pučanstva Istre, proglašavajući je fašizoidnom, ustaškom i klerofašističkom i pozivajući stanovništvo Istre na izjašnjavanje kao Istrijani, čelnici IDS-a su vješto iskoristili proces društvenih promjena u situaciji prelaska iz jednostranačkoga u višestranački politički sustav i u trenutcima stvaranja  hrvatske države djelovali su kao destabilizirajući faktor tražeći regiju s posebnim statusom konstantno insinuirajući i producirajući sukob sa strankom na vlasti HDZ-om i predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

I to je po IDS-u  put ka istarskoj convivenci-suživotu? Da, ali bez hrvatske komponente!

Potkrijepiti ću sa par izjava utemeljitelja i osnivača IDS-a.

Programska deklaracija IDS-a objavljena 7. srpnja 1991. godine određuje politički profil stranke  stranke, liberalnoga usmjerenja čija je politička osnova regionalizam s isticanjem kulturne i teritorijalne specifičnosti.

.“ ‘IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh svojih predaka koji nikada nisu bili svoji na svome!’.  Za logo stranke odabran je zeleni krug sa tri koze koje su predstavljale podjelu Istre na tri djela: hrvatski, talijanski i slovenski. Cilj IDS-a je, među ostalim, ta tri istarska djela ujediniti u euro-regiju Istru,  ali zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti.“

Ma što to značilo, hrvatska opcija nije postojala“ jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“???

Glas Istre, br. 79, 22. ožujka 1990., str. 4.

 IDS je protiv nacionalne države, Elio Martinčić još preciznije kaže  ; „Zato smo mi protiv države nacije, a za državu – regija…..IDS je osnovan da bi se suprotstavio novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana.“

Koji su to Istrani? U čije ime govori? Jeli IDS tražio izjašnjavanje građana Istre? Nije naravno!

Glas Istre, br. 108, 20. travnja 1990., str. 2

Po Ivanu Pauletti „Istranin je onaj tko poštuje istarske tradicije i običaje, prihvaća istarsku kulturu i djeluje za napredak Istre i dobrobit njenih žitelja“

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8

„Istrijanstvo predstavlja specifičnu svijest nacionalne pripadnosti koja se odnosi na procese identifikacije istarskoga čovjeka sa zajedničkim teritorijem i povijesnom sudbinom.“

Programska deklaracija IDS-a, 1991.

U trenutcima kada je Hrvatska branila suverenitet, Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, izjavljuje: „Siguran sam da će do građanskog rata doći, jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja.“ Ops „ nečija nacistička opredjeljenja“

Glas Istre, br. 92, 5. travnja 1991., str. 9.

„Nas Istrane neka puste na miru“ Očito Mario Sandrić nije čuo pjesmu, koja se pjevala u Istri i van Istre u izbjeglištvu nakon što je, 12.studenog . 1920.godine u Rapallu, potpisan ugovor o predaji Istre Italiji, a potpisali su ga predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Primjetno je da je Mario Sandrić rekao  Istrani, a ne Istrijani!!! Što znači da još nije krenulo Istrijanstvo u galop.

. , evo i jedne od pjesama koje su se rado pjevale među izbjeglicama iz Istre (izvor: Romana Cehulić, čiji je otac Dragutin Plenča rođen 1931. u naselju Trešnjevka u Zagrebu):

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo.
Talijani imaju pune vreće
Kupit nas neće
Kupit nas neće.
Talijani piju iz puni bunji
A naši žulji plaćaju
A naši žulji plaćaju.
Mi smo Istrani i Hrvati pravi,
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo

IDS o granicama

Čelnici IDS-a nisu razumjeli nacionalno integracijski proces i stvaranje samostalne države Hrvatske. Ivan Pauletta tvrdi: „Granice postavljene u Istri postavljene su protiv volje istarskog naroda.“ A da taj isti Pauletta, narod nije pitao za granice! Zanimljivo je i to da je 19. svibnja 1991.održan referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, kada se 94,17% građana izjasnilo za samostalnost, a Pauletta, tvrdi da su granice postavljene protiv volje istarskog naroda?

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.

Posve je izvjesno da je IDS od te Stranke Jugoslavena (SJ) preuzeo programsku deklaraciju i prihvatio identičan odnos prema granicama koji ne vodi očuvanju teritorijalnoga integriteta novonastale  hrvatske države. Naime u programskoj izjavi SJ kaže se: „Osnovni cilj SJ je pokretanje snažnijeg procesa integracije regija na jugoslavenskom prostoru kako bi se stvorili preduvjeti da Jugoslavija regija integrira sebe politički, ekonomski, kulturno-civilizacijski u buduću Europu regija u kojoj granice postaju tek crte na geografskim kartama“

Naše teme, br. 3-4 (1990.), Zagreb, str. 783

Ivan Jakovčić u svojem prvom nastupu kao predsjednik IDS-a ističe: „Apsurdno je da se na pragu novog stoljeća ovdje u Europi grade nove granice“

Podsjećam referendum o samostalnosti održan je 19.svibnja 1991. godine.

Glas Istre, br. 200, 24. srpnja 1991., str. 14

Uspostavljanjem granice suverene Republike Hrvatske u Istri Ivan Jakovčić smatra: „To je jedan politički problem koji ima međunarodne implikacije. Po našoj procjeni, radi se o grubom kršenju Osimskih sporazuma.“

Nakon raspada SFR Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija kao sljednice prihvatile su Osimske sporazume.

Glas Istre, br. 291, 23. listopada 1991., str. 4

IDS „je organizirao proteste na granici, u Savudriji koji je bio jedan od niza organiziranih protestnih skupova protiv ustanovljenih granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Istrani iz Republike Slovenije, predstavljeni predsjednikom M. Carbonijem kao i Istrani iz Hrvatske, koje je predstavljao predsjednik IDS-a I. Jakovčić, opet su poručili pismom vladama republika Slovenije i Hrvatske da su im granice nametnute, (…) da ne smiju dijeliti tri naroda i tri kulture koje žive na ovom prostoru. Pismo je dostavljeno vladi Republike Italije“

Glas Istre, br. 289, 21. listopada, 1991., str. 10.

Ponavljam referendum o neovisnosti održan je 19.svibnja 1991.godine sa 94,17% za neovisnu Hrvatsku državu u priznatim granicama iz Ustava SFRJ iz 1974, godine, koje je priznala Badinterova komisija.

 Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Debeljuh-Bogliun slažu se da „Istra ima sve geografske, kulturne, povijesne i privredne pretpostavke da bude regija

Glas Istre, br. 104,16. travnja 1990., str. 8.

Ivan Pauletta tvrdi: „…sada je Europa svijet regija a ne svijet nacija“

Glas Istre, br. 70, 13. ožujka 1990., str. 10

IDS protiv mobilizacije i primanja izbjeglica i prognanika

U razdoblju obrane od agresije JNA i velikosrpskih četničkih formacija, koji su razarajući otimali hrvatske krajeve i tjerali na progon civilno stanovništvo Hrvatske: žene, djecu, bolesne i nejake Ivan Jakovčić nije htio primiti prognanike. Jakovčića je samo brinuo strah od gubitka identiteta Istre. Tako u pismu upućenom predsjednicima istarskih općina predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora.

To znači da Ivan Jakovčić nije htio jačanje hrvatske komponente u Istri! Zar  istarska convivenza, bez Hrvata, odnosno bez suživota?

Glas Istre, 15. ožujka 1993., br. 72, 5    

Čelnici IDS-a Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Bogliun-Debeljuh tvrdili su  da je najvažnije „da mi želimo regiju, a ona se stvara u ime mira, nasuprot države nacije, koja je nastala u ratu radi njega samog“

Eto tumačenja raspada Jugoslavije ” rat je nastao radi njega samog” a ne zbog Velikosrpske politike i agresije Srbije i JNA na hrvatski teritorij u cilju stvaranja Velike Srbije, sa granicom na crti Karlobag-Virovitica! To je govorio dugogodišnji veleposlanik Republike Hrvatske i zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova RH g.Dino Debeljuh koji kaže da ja pišem neistine ( lažem) i da imam bujnu maštu

“ Mašta im je doista bila bujna, no to su sve bile neistine.“

I ovo je valjda rezultat“ moje bujne mašte“

IDS poziva na demilitarizaciju i nudi recept za izolaciju Istre od Hrvatske u slučaju rata i napada upućujući 9. svibnja 1991. godine zahtjev vladama Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije, parlamentima europskih država te generalnomu sekretaru UN. Potpisnici zahtjeva Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, i Mario Blečić, koordinator IDS-a, svojevoljno, a sve u ime naroda Istre, a da nisu u svojstvu legitimnih predstavnika naroda, traže da se Istra zaštiti UN-ovim mirotvornim akcijama u slučaju oružanoga sukoba u njihovoj zemlji”

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8.

Dino Debeljuh je također rekao da je „vrijeme da se Istri vrati Istarski sabor, a Istarski demokratski sabor tražit će i referendum za Istru“

Glas Istre, br. 204, 28. srpnja 1990., str. 16

Debeljuh je isticao: „Ne bi van intrigivalo da Istra postane regija sa svojim Saborom. Kako ća je to prije sto lit bila.

Glas Istre, br. 215, 8. kolovoza 1990., str. 11.

Ivan Jakovčić u talijanskome listu Il giornale navodi da „prvi put u post-titoističkom Saboru je zastupljena jedna autonomaška snaga“, dok Jakovčić ističe da „na neki način slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije“

Evo još jedno tumačenje Domovinskog rata od strane dugogodišnjeg IDS-ovog predsjednika Ivana Jakovčića , po njemu je dr. Tuđman” odvojio Hrvatsku od Jugoslavije” Hrvatska je kriva za raspad Jugoslavije! Oni nikako ne mogu preboljeti Jugoslaviju! To je IDS-ova convivenza! Suživot sa Hrvatima nije moguć, jer su oni krivi za raspad Jugoslavije?

Jeli  to u osnovi razlog animoziteta prema istarskim Hrvatima, koji su autohtoni stanovnici Istre?

Glas Istre, br. 245, 6. rujna 1992., str. 11.

Ivan Pletikos osnivač IDS-a, koji je zagovarao prohrvatski smjer stranke tada je izjavio”„njihov odijum naspram svega hrvatskog, neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata i hrvatskih dijalekata u Istri te stvaranje pojma istrijanstva i Istrijana izvan njegovih povijesnih dimenzija vodi u autonomaštvo kao oblik novokomponovanog političkog primitivizma i koncepciju politike kao politike krvi i tla. Time je IDS sada trenutno potpuno na tragu jednog Carla de Franceschija po kojoj Hrvati nisu Hrvati već Istrijani dok su svi ostali zadržali svoj identitet.”

Glas Istre, br. 68, 11. ožujka 1990., str. 15

Ivan Jakovčić na predizbornoj tribini IDS-a izjavljuje da „Istru treba braniti, a mi smo ovdje za to“, ne precizirajući od koga bi trebalo braniti Istru.

Glas Istre, br. 21, 23. siječnja 1993., str. 7

Ivan Pauletta izjavljuje: „U Istri smatramo i želimo da Istra bude cjelina, što sada nije. Pri tom mislim na cijelo geografsko područje, bez internih granica, s visokim stupnjem autonomije.“

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.      

 Kako su to mislili provesti ? To je čista iluzija, jer nijedna zemlja neće se odreći svog teritorija. Koja convivenza i sa kime?

I još   Fabrizio Radin uzdiže Ivana Jakovčića sa istarskom convivenzom?

Slovenci razvukli ogradu duž granice s hrvatskom, a sad su ljuti jer italija isto radi njima. Convivenza sa Slovencima, preko žice?

https://www.parentium.com/mobile/default.asp?clanak=72546

IDS i dr, Franjo Tuđman

Dr. Franjo Tuđman uvidio je da ga IDS-ovci sustavno obmanjuju kada je Skupština Istarske županije izglasala Statut 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka , od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

Vlada Republike Hrvatske zahtjevom od 14. travnja 1994. pokrenula je pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske postupak za ocjenu suglasnosti odredbi Statuta Istarske županije s Ustavom Republike Hrvatske i sa zakonom.

Ustavni sud je tako, primjerice, ukinuo odredbu čl. 23. Statuta o zaštiti istrijanstva budući da takva norma kojom se posebno štiti regionalna pripadnost,
nije u suglasnosti s odredbama čl. 14. i 15. Ustava. Prema odredbama čl. 14.
Ustava građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom
položaju ili drugim osobinama. Time su svi pred zakonom jednaki. Ustav pak
u čl. 15. jamči ravnopravnost i slobodu izražavanja narodnosne pripadnosti pripadnicima svih naroda i manjina.
“Ta se ustavna jamstva ne mogu drugim
propisima uređivati na drugačiji način, ni sužavati, a niti proširivati.” (Odluka
Ustavnog suda RH, Službene novine ZI, 1995., str. 103.)

IDS i talijanska nacionalna manjina

IDS-u se odmah priklonila i talijanska manjina u Istri koja je bila dominantno politički lijeve orijentacije, ali sada i s novo-starim desnim i iredentističkim usmjerenjem. Tako poznati talijanski predstavnik Giacomo Scotti ističe: „Talijanska manjina nastala je upravo kao antifašistička komponenta istarsko-riječkog stanovništva“

Glas Istre, br. 143, 27. svibnja 1991., str. 8.

I  talijanska manjina je u programskim načelima regionalne stranke prepoznala otpor prema nacionalnoj Hrvatskoj državi kojoj nije željela pripadati. Potvrda te tvrdnje je izjava Loredane Bogliun-Debeljuh i Franca Juria: „Što vi to, u stvari nudite nama – građanima Istre, ponovo nam nudite nacionalne podjele. Talijanima u formuli zajedničkog života s ostalim slavenskim narodima u Istri nudite priznanje da žive na hrvatskoj zemlji, pa neka se osjećaju kao kod kuće!“

Glas Istre, br. 86, 29. ožujka 1990., str. 11.

Tomu moramo priključiti i sve druge narode s prostora nekadašnje Jugoslavije koji su se naselili poslije Drugoga svjetskog rata na istarski poluotok i koji nisu osjećali Hrvatsku kao domovinu već su težili za očuvanjem prijašnje države kao simbioze krajeva kojima pripadaju i s kojima se poistovjećuju.

Convivenza-suživot, da uvijek, jer je to jedini način da ljudi različitih političkih uvjerenja, nacionalnosti i vjera, žive jedni do drugih, ali ne na IDS-ov način, negiranja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda, kojeg je htio pretvoriti u Istrijane! Ne negirajući hrvatski identitet i naturajući mu istrijanski identitet.

IDS-ova politika istrijanstva proteže se kroz sve godine postojanja IDS-a, pa je mladež IDS-a pozivala građane da se na popisu 2011.godine izjasne kao Istrijani.

IDS poziva – izjasnite se kao Istrijani za popis stanovništva 2011,godine

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ids-poziva-izjasnite-se-kao-istrijani-20110223/print

Klub mladih IDS-a predstavio je informativno-edukativnu kampanju Ja sam Istrijan/ka, kojom se, vele, promoviraju ljudska i građanska prava

A Dino Debeljuh piše;“  insinuiralo se konstantno da smo htjeli odcijepiti Istru iz Hrvatske, da smo građane nagovarali da se deklariraju kao Istrijani,“

https://ivijesti.hr/dino-debeljuh-odgovorio-ids-nisu-osnovali-cetnici-fasisti-talijanasia-ni-iredentisti-ipak-danasnji-ids-nije-isti/

Priopćenje za javnost!
Na „Okruglom stolu“ koji je Puli 2. travnja 2011. godine, na temu „Što znači biti Istrijan?“, organizirala Mladež IDS-a trojica od četvorice pozvanih gostiju iskazala su se čistom fašističkom retorikom.
Govor mržnje, prema hrvatskom narodu, Republici Hrvatskoj – zapravo prema svemu hrvatskom, dominirao je u izlaganjima Sandija Blagonića, Erni Gigante Deškovića i posebice Ivana Paulette koji je u svojem istupu otišao najdalje izvan okvira Ustavom RH dozvoljenog, izjavivši da se zalaže za odvajanje
Istre od RH.
Nevio Šetić je jedini u tom društvu bio normalan, spreman argumentirano diskutirati na temu te tribine.
Kako je koncept „Okruglog stola“ bio zamišljen tako da nakon uvodnih izlaganja i nazočni auditorij može raspravljati razvila se široka i žestoka rasprava uglavnom protiv izlaganja trojice, po našem mišljenju, neospornih fašista. To međutim lokalni dnevnik nije niti jednom riječju zabilježio iako je diskusija
znatno duže potrajala i bila zanimljivija od samog izlaganja gostiju. Takav scenarij sugerira da je čitava akcija bila unaprijed planirana sa tom istom dnevnom tiskovinom. U scenarij se jedino nije uklopila činjenica što je tribina bila posječena u ogromnoj većini od onih koji ne dijele mišljenje organizatora.
No, što je stvarna pozadina ovog skandaloznog događaja? Prvi i površni dojam za mnoge će biti aktualni popis stanovništva u RH, a ova tribina samo kao dio kampanje Mladih IDS-a o „istrijanstvu“, započete krajem veljaće ove godine. No, to po našem mišljenju nije točno. Istrijanstvo kao „nacionalna
pripadnost“ davno je prevladana i apsolvirana tema. Ona nije nikada ni dosegla „znanstvenu“ razinu jer je u startu bila raskrinkana kao plod političko – primidžbenih laboratorija iredentističko – velikosrpskih snaga kojima je samostalna Hrvatska bila meta za njihove teritorijalne pretenzije. Da je to tako potvrđuju i nedavne izjave čelnika srpskih društava u Istri koji tvrde da je među onima koji su se izjasnili „Istrijanima“ bilo najmanje 30% Srba.
Izazivanje nacionalne i političke  polarizacije u Istri ima, po našem mišljenju, pozadinu u želji da se spriječi otvaranje kriminalnih afera u koje su umješane vodeće političke, pravosudne i dijelom policijske strukture naše Županije. Za Udrugu hrvatskih branitelja „Zavjet“
Ninoslav Mogorović, predsjednik podružnice za ŽI

https://pollitika.com/istrijan-ne-brojanju-krvnih-zrnaca

Dakle nisu insinuacije, već istina, dokazana istina!

A rezultati popisa iz 2011. godine su UKUPAN BROJ STANOVNIKA:  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

I nakon 28 godina od međunarodnog priznanja RH retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola Porečko-Pulskoj biskupiji premijer Andrej Plenković izjavio je;

„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”, rekao je Plenković

Na te se riječi premijera Plenkovića žestoko obrušio Boris Miletić;

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je predsjednik IDS-a . Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”, priopćeno je iz IDS-a.

Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer“ uznemirava“nacionalne manjine ??? Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?

A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

A da gotovo u isto vrijeme Istarska Županija ukida subvencioniranje kalendara Jurina i Franina, koji je izlazio od 1922. godine i namijenjen širokom istarskom, mahom seoskom, čitateljstvu te je uživao veliku popularnost!

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije“  Uvreda je spominjanje „ hrvatske vrijednost, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu“???

 „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” su Miletićeve riječi, a Dino Debeljuh za tu tvrdnju, da IDS želi svoju politiku proširiti van Istre na cijelu Hrvatsku proglašava neistinom!

Jeli to istarska convivenza ili suživot?

Gdje je tu Miletićeva „  otvorenost, multikulturalnost, raznolikost i tolerancija“???

 „ Negirati postojanje i prava jednog naroda koji je autohtoni narod u Istri, da čuva i održi svoju kulturu i svoj identitet, to je convivenza ili suživot??? 

Ne dopustiti hrvatskom narodu da budu Hrvati, nego ih pretvarati u Istrijane , istarski identitet jeli to convivenza ili suživot pitam i novog župana Fabrizia Radina, koji se nije udostojio ni izreći hrvatski izraz za convivenzu-suživot???

Kako glase početni stihovi istarske himne?

Krasna zemljo, Istro mila,

Dome roda Hrvatskog…

Pa čak i u obrazloženju prigodom proglašenje” Krasne zemlje” istarskom himnom Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”. I u službenom obrazloženju eto uopće ne spominju Hrvatsku!

http://www.istra-istria.hr/index.php?id=197

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.godine.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Zaključak

Čelnici IDS-a svjesno su manipulirali stanovništvom Istre stvarajući istarski (istrijanski) identitet čime su kod istarskih Hrvata uspjeli stvoriti holodek, virtualni svijet u kojem su samo oni, IDS, zaštitnici interesa Istre i njezina stanovništva u odnosu na centar državne vlasti s kojim su kontinuirano u stanju napetosti i konflikta. Djelujući sustavno na mentalni profil pučanstva Istre i umanjujući hrvatske vrijednosti u ozračju isticanja istarskih specifičnosti kroz multikulturalnost i multietničnost,  kao i sustavno radeći na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata slobodno se može zaključiti da je djelovanje IDS-a, nanijelo nemjerljivu štetu nacionalnim interesima Republike Hrvatske i stanovnicima Istre.

Ostati će u povijesti zabilježeni samo kao uništavači Istre , kako na gospodarskom, tako i na imovinsko-pravnom i ideološkom planu.

I nakon svega javlja se Dino Debeljuh, sa nekim floskulama, kao da se tek probudio “Bila je to politika najplemenitijih ljudskih vrlina, poput poštivanja različitosti, gledanja na multikulturalnost kao na bogatstvo a ne razlog za svađu, poštenje, istina, prijateljstvo. Politika čistih računa, traženja prava koja ostvaruju druge slične sredine Istri, regije država europske unije.”

Najplemenitijim ljudskim vrlinama??? A od registracije su krenuli prijevarom!

Da se nasmijem? Ne, nije smiješno nego za plakati, plačem nad Uljanikom, nad rasprodanom istarskom zemljom ( Barbariga, Dragonera….), plačem nad opljačkanom Istrom i Hrvatskom i nad nama prevarenim i opljačkanim narodom!

Rezultat IDS-ove politike rasprodana je istarska zemlja, uništena industrija i zatrovani međunacionalni odnosi !

Katastrofa! Elementarna nepogoda za Istru!

Ja volim ovu našu Krasnu zemlju, naše prave-dobre i gostoljubive  Istrane, težake na ovoj našoj škrtoj zemlji istarskoj , ovaj naš ča, naše roženice, naš balun i našu Katoličku vjeru koja nas je održala uz sve žrtve, pobijene svećenike i dala nam moralne i etičke ljudske vrijednosti , koje je njihova Partija htjela uništiti, a eto nije uspjela.

Moj Nono , moja moralna i ljudska veličina , od koga san pokupila sve što znan i osjećam o Istri uvijek je govorio: „Ne dica moja u politiku , politika je šporka! „

A vero je!

Ili :“ ne kleti dica moja , beštimati i kleti ni Bogu milo!“

Nemam nikakve materijalne koristi od pisanja, više štete ,nisam neprijateljski orijentirana prema nikome,  ali imam satisfakciju da političarima slobodno mogu reći  da su moralne nule, lopovi, prevaranti i  niškoristi! Barem tu slobodu nam je demokracija donijela!

Dakle gospodo  Ivan Jakovčić, Fabrizio Radin, Boris Miletić i ostali jeli to vaša ISTARSKA CONVIVENZA, koju bi proglasili nematerijalnim kulturnim dobrom?

Neće ići bez stvarnog suživota sa poštivanjem jednakih prava svih naroda, narodnosti i nacionalnih manjina u Istri!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari