Pratite nas

Gost Kolumne

Istina curi na vidjelo svakog dana – Ta se tragedija ne može zataškati

Objavljeno

na

Ne srpsku istinu,
ni hrvatsku istinu,
ni jugoslavensku istinu,
nego pravu istinu
i ništa drugo nego istinu.

Ako na hodočašću u Bleiburgu bude 50,000 posjetitelja, onda treba pogledati sliku tog mnoštva i pokušati njihov broj udesetostručiti, ako je uopće moguće stvoriti mentalnu sliku tog mnoštva koje je odvedeno u Jugoslaviju i nakon raznih oblika mučenja poubijano, pa će se dobiti nekakav dojam o tome kolika je strahota zadesila hrvatski narod, ne krivce, jer krivci idu na sud a nevini svojim kućama, nego vojsku, civile, starce, žene i djecu, narod koji bi bez tog i drugih zločina danas imao preko 6.5 milijuna žitelja umjesto postojeća 4 (ili manje). A oni koji se danas u hrvatskoj državi, kada su optuženi, pozivaju na presumciju nevinosti, ne misle da su optuženi u njihovoj državi imali ista prava, nego su, kako misli bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova, tako i tako krivi, jedino što su vlasti iz praktičnih razloga izostavili pravosudne formalnosti.

Ta se strahota ne može pomesti pod tepih i da je Jugoslavija potrajala 300 godina, nebi bila u stanju izbrisati tako veliku krvavu mrlju. To nije bilo jasno jugoslavenskim vlastodršcima koji su mislili da će falsifikacijom istine i manipilacijom brojevima baciti cijelu tu stvar u zaborav. To očio nije jasno ni današnjim hrvatskim projugoslavenskim vlastima, pa nikako da jednom prihvate da manipulacije istinom i brojevima ne pale.

Zar oni stvarno misle da se njihova “istina” može utjerati mirnim sredstvima. Oni jugoslaveni koji su vladali propalom i poraženom državom, ako ništa drugo, bili su toliko realni da su znali da se te podatke mora podržati pendrekom, nožem i metkom, što su temeljito i provodili.

Jedna školska kolegica mi je pisala da je o Bleiburgu prvi put čula nakon što je proglašena hrvatska samostalnost. Mogao sam joj reći onda kada smo zajedno išli u školu, jer sam znao o Bleiburgu, jer mi je djed poginuo na Bleiburgu. Mogao sam joj reći prije 45 godina ali nisam smio. Nju bi odveli na jednu stranu i objasnili joj kako sam ja provokator, neprijatelj naroda i lažov a mene bi odveli na drugu stranu i ubili Boga u meni (“Ubiti Boga u nekome” kao frazu je izmislio Svetozar Probičević dok je bio ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije).

Gledam što govore ‘novokomponovani’ antifašisti u Jasenovcu i svoja zgražanja nad žrtvama Jasenovca, koje se, ovisno o govorniku, spominju u rasponu između 70 i 700 tisuća. Svoje zgražanje nad tim događajima u Jasenovcu oni redovno poprate iskazima svog vjerovanja u humanizam i vrijednost ljudskog života, naglašavajući svoj slobodarski liberalni nazor. Te vrijednosti, međutim, univerzalnog su karaktera i ne možeš biti humanist prema svojima a nehuman prema drugima. Ne možeš zazivati pravdu nad žrtvama tvojih istomišljenika a one koje su tvoji počinili, kolike su počinili i način na koji su ih počinili nazivati zasluženima a one koji se okupe žaleći svoju mrtvom rodbinu, “ustaškim dernekom”. Nema u tima ni humanosti ni pravednosti ni istine, nego samo licemjerje do krajnjih granica.

Istina curi na vidjelo svakog dana. Iako je Jugoslavija stvarne podatke o bleiburškim žrtvama zakopala u duboku jamu i pokrila lišćem da se nikad ne pronađu i makar Velika Britanija, koja se očito stidi svoje uloge u tom genocidu, još uvijek odbija deklasificirati dokumente iz tog vremena, istina izbija na površinu svakog dana i sa svih strana. Bleiburg po tim podacima sve više ukazuje na pola milijuna žrtava, većina koji su bili civili. Ta se tragedija ne može zataškati, kao što Turska ne može zataškati armenske žrtve i kao što nitko drugi ne može zataškati zločine na velikoj skali.

Ja sam bio na Bleiburgu i čim se i ako se, Hrvatska opameti i konačno izvrši reviziju povijesti i jednom za uvijek donese istinu, ne srpsku istinu, ni hrvatsku istinu ni jugoslavensku istinu, nego pravu istinu i ništa drugo nego istinu, o hrvatskoj sudbini u 20. stoljeću, ja ću otići i u Jasenovac i pomoliti se za sve nevine žrtve jasenovačkog logora, ali ne prije toga, jer bi si inače dozvolio da postanem učesnik u velikosrpskoj propagandi o zločinačkoj naravi mog naroda. Ja prihvaćam da je u ime mog naroda učinjeno puno propusta, ali isto tako znam da je cijenu tih propusta on sam najskuplje platio.

Hrvatska ima samo jednu mogućnost zaustaviti podjele, polarizaciju i sukobe na bazi povijesnih razlika. To se ne može postići nijekanjem, laganjem ni manipulacijom, nego samo jednim velikim pothvatom, ostvarenim naučnim i povijesnim metodama, utvrditi istinu, koja će biti viđena kao istina i prihvaćena kao istina. Dok se to ne ostvari, možete 24/7 pozivati da Hrvatska okrene leđa prošlosti i okrene se budućnosti. Narod koji nije na čistu sa sobom, nema budućnosti.

Poslijeratnim generacijama koje se odgoji u uvjerenju da su im pradjedovi u I. svjetskom ratu, djedovi u II. svjetskom ratu i očevi u Domovinskom ratu bili zločinci, ne preostaje drugo nego bježati iz Hrvatske bez da ih itko goni, bježati od sebe, a svi vi kojima je istina poznata, ali samo u pasivnom obliku, tobože zgroženi, u beskraj postavljate isto pitanje “Kada će to jednom prestati?”, onako kao da to dolazi samo od sebe, ili kao da je to drugima dužnost zaustaviti a vi im se čudite da ništa ne rade, i vama koji ste spremni na koljenima klečati i moliti Boga da on nešto učini dok vi od straha i u vlastitoj sjeni prepoznajete udbu, slobodno mogu reći “Nikada!”, jer sloboda i dostojanstvo su namijenjeni za ljude a ne za čovjekolike egzistencije spremne svima drugima postavljati pitanja a sebe izostavljati. Da se i ostvari, vama to ne bi bilo na naročito zadovoljstvo, vi bi se osjećali kao podstanari u kući koju su drugi sagradili. Vi bi vjerojatno onda postavili novo pitanje: “Što ste toliko čekali?”.

Autor: Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Davor Ivanković: Brkić je jamčio za Karamarka, Stier za Plenkovića – tko će jamčiti za Stiera?

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Kada bi u Hrvatskoj postojao neki krizni stožer koji bi zaustavio rast ljute hrvatske desnice, ne bi se trebali puno mučiti oko recepta. Dovoljno je nagovoriti Hrvoja Zekanovića, jednog od lidera Suverenista, da samo nastaviti ovako. Od prošle nedjelje njemu su toliko narasla krila pa je u emisiji Otvoreno pokazao neviđenu netoleranciju prema drugima, u Hrvatskom saboru agresiju i bijes, a onda je još upao na presicu manjinskih Roma, kao da se trudi potvrditi sve one ružne predrasude o nesnošljivim Hrvatima, piše Davor Ivanković / Večernji list .

Tek što su se hrvatski nacionalisti digli iz političkog mrtvila i nebitnosti, Zekanović je junački krenuo to promijeniti. Ne shvaća da 20 posto hrvatskih birača lavira na političkom rubu i može svoj glas dati i lijevoj i desnoj političkoj opciji. Nastavi li on plašiti te birače, oni će se prikloniti drugoj opciji. Vjerojatno se sada i Ruža Tomašić pita je li pametno otići u Bruxelles ili ima i tu posla. Jer, kako bi to grublje rekli veterani HDZ-a iz vremena Tuđmana, hrvatska desnica više je puta pokazala da je sastavljena od reda bedaka i reda provokatora. S time da nije jednostavno razlučiti tko su tu politički bedaci, a tko provokatori.

No, nije ovdje kriv goropadni Zekanović, nego je došao u priliku zbog posljedica ne baš šampionskog kormilarenja Andreja Plenkovića, koji je istiskivanjem svoje desnice naokolo pobacao puno komposta za procvat desnice. Čudno da nije predvidio što će se dogoditi ako tako “centrira” svoj HDZ i kako to da ga iskusniji šaptači poput Šeksa i Granića nisu na to upozorili na vrijeme. Ako se Granić nije ufao svom školarcu Plenkoviću dati to upozorenje, onda ga nije dobro savjetovao. Šeksova je pozicija ponešto razumljivija jer je vjerojatno imao sebičnije razloge, bilo mu je važno dobro zbrinuti svog posinka Karla Resslera, a ako mu je to bio plan, ostvario ga je.

Šeks je sigurno razumio što se događa, no možda ga nije bilo briga za opću sliku, nego mu je interes počeo i završio sa Šeksom. Koliko se može čuti, i na predsjedništvima HDZ-a je njemu bilo sve OK i nema problema. Kako bilo, u vrhu HDZ-a nisu shvatili da moraju zadržati glasove te ljute desnice da bi stranku održali u balansu. Ovako se dogodila parafraza Arhimedova zakona – koliko lijevoga utisneš u HDZ, istisneš veću količinu desnoga. A i sada kažu da neće “svoj HDZ pomaknuti ni za milimetar” premda ta strategija HDZ baca u minus ili, kako to računovođe kažu, “baca u crveno”. Nadalje, birači su pokazali da ovakav HDZ ne smatraju desnim centrom.

Politolozi bi ovdje potvrdili da je simbol desnog centra – Davor Ivo Stier, primjerice. Sada se pojavila vijest da će se Stier dogovoriti s Plenkovićem, što je zvučalo čudno jer, kada bi to bilo istina, time bi on već u startu počinio političko samoubojstvo i potvrdio teze da je suviše introvertiran tip. On jest teoretičar, no već je pokazao da zna da je politika pragmatičan zanat. Stier sigurno nije savršen, no iako se vide njegove mane, činjenica je da se u HDZ-u govori o njemu kao mogućoj alternativi. Njemu bliski tvrde da mu je apsolutno jasno da mora graditi samostalnu, autonomnu platformu te se stoga sada neće svrstati ni uz Plenkovića ni uz Brkića. Smatra da bi, kada bi počeo paktirati s nekime od njih dvojice, ljudi mislili da im je bacao dudu varalicu. HDZ je sada u fazi vaganja snaga i teško je procijeniti koliko će trajati status quo. Ali se čini logičnim da prvi potez povuče Plenković, koji mora razriješiti dvojbu je li Brkić kriv ili prav. Uz to se cijela stvar u HDZ-u može pogoršati ode li Plenković u Bruxelles, što nitko u stranci neće doživjeti kao njegov junački potez. Naprotiv.

Takva bi situacija potom širom otvorila vrata povratku Zorana Milanovića na političku scenu kao prvom nužnom koraku u projektu povratka lijevih političkih opcija na vlast na sljedećim parlamentarnim izborima. Milanović je, naime, spretan političar, a jasno je da, kada osvoji potporu cjelokupne ljevice, neće ljevičariti, nego pokazivati i svoju državotvornost. Ako se za predsjednika kandidira i Miroslav Škoro, to Milanoviću još više otvara vrata jer će Škoro manje udarati po njemu, a više po Kolindi Grabar-Kitarović. Ako ljevici uspije taj prvi boj, onda je već zamislivo da bi se na idućim parlamentarnim izborima Hrvatska opet mogla zacrvenjeti.

Ostane li, pak, HDZ ovakvog profila, a ljuta desnica zveketanjem nastavi plašiti neodlučne birače, mobilizirat će se sve što je u centru i lijevo protiv njih. Dakle, Stier bi ovdje trebao pokazati gdje mu je baza, a HDZ da je dominantno desna stranka, što je njezina prirodna pozicija. Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Komentar čitatelja: ‘HDZ dobio izbore, a traži krivca?!’

Objavljeno

na

Objavio

HDZ je na ovim izborima imao ludu sreću. Da su desne opcije imale malo poniznosti i ukrotile svoj ego, danas bi HDZ bio totalni gubitnik izbora. SDP ne bi bio gubitnik i da je dobio tri, pa čak i dva mandata jer se od njih nije ništa ni očekivalo. Stranka je bila u rapadu, a ovim se konsolidirala i dobila ogromni vjetar u leđa. Samo zahvaljujući bolesnim ambicijama lidera desnih političkih opcija, HDZ se još „može izvlačiti“ da je dobio izbore, iako je kontradiktorno da, unatoč tomu što je, kako oni kažu pobjednik, traži krivca za loš rezultat. Zašto traže krivca, ako su pobijedili? Valjda bi kao pobjednici trebali trijumfirati i slaviti te tražiti kome dati nagradu za tako dobar pobjednički razultat, a ne tražiti od nižih razina analizu gdje se zakazalo. Tako iz HDZ-a bahato optužuju sve i svakoga za svoj debakl. Pa su im krivi Crkva i biskupi, sindikati i nezahvalni radnici itd., itd. Nažalost, nemaju snage ni poniznosti realno analizirati stanje i priznati svoje pogrješke, napraviti politički zaokret i ne činiti više gluposti. A pogrješaka je u posljednje vrijeme, od kada je Plenković preuzeo kormilo HDZ-a bilo zaista previše, i ako je gledati po njima, ovako „dobar“ rezultat jest zaista iznenađenje. Sav politički kapital koji je Karamarko stvorio godinama mudro radeći, Plenković je u ovo malo vremena prokockao.

Pokušat ćemo nabrojati samo neke od Plenkovićevih najvećih pogrješaka. Svojim dolaskom je iz Vlade izbacio Hasanbegovića što je rezultiralo odlaskom trojca: Hasanbegović, Bruna, Glasnović. Potom se nonšalantno riješio Mostovaca i u Vladu uveo krajnje lijevo-liberalni HNS. Ruka ucijenjenoga i osumnjičenoga Sauhe je jedno vrijeme spašavala Vladu u Saboru. Potom se riješio i Zekanovića i Hrasta. Sada je u tijeku medijsko šikaniranje, a potom će uslijediti i odstrijel Milijana Brkića. Ako mu to uspije nesumnjivo na red će doći Štir i Kovač. Plenkovićeve su namjere sasvim jasne od prvoga dana. Istjerati iz HDZ sve što desno diše! Ciničan i ignorantski odnos prema Crkvi pa čak i pokušaj manipulacije sastanka s biskupom Željkom Puljićem kada su tvrdili kako je Crkva prihvatila Istanbulsku konvenciju biskupi mu nikad neće zaboraviti. Usvajanje Marakeškoga sporazuma unatoč očitom pritivljenju ogromne većine izazvali su prosvjede desetina tisuća ljudi u Zagrebu i Splitu. Organiziran je i veliki prosvjed u Vukovaru nezadovoljnika (ne)radom Vlade na raščišćavanju ratnih zločina od strane srpsko-četničkoga agresora. Korumpirane i aferaške ministre Plenković je bezobrazno štitio unatoč njihovoj očitoj krivnji i osudi javnosti.

Guranje zakona kojim se produžava radni vijek sa 65 na 67 godina života, i to pred same izbore izazvao je dodatni bijes skoro svakoga građanina hrvatske jer se skoro svakoga i tiče pa su sindikati bez problema uspjeli skupiti potpise preko 600 000 tisuća građana nezadovoljnih radom Plenkovićeve Vlade. Da ne govorimo o finaciranju notornoga Pupovca i njegovih antihrvatskih novina, smjenivanju Kajkića, šikaniranju Tihomira Dujmovića s HRT-a i svih koji su pokazali da misle svojom glavom. Naprosto, narod je pokazao da mu je dosta Plenkovićeve diktature i da se dalje tako u rashrvaćivanju Domovine neće moći ići. Dovođenje Angele Merkel, omržene u čitavoj Europi pred same izbore u Zagreb je možda najgori PR potez kojim je Plenković zakucao svoju sumanutu viziju. Njegov bezobrazluk i drskost mogli bismo usporediti samo s Macronovim u Francuskoj.

HDZ je došao u veliki škripac, veći nego svojevremeno sa Sanaderom. Nema se snage suprotstaviti Plenkoviću, a njegov ostanak na čelu definitivno znači daljnji sunovrat pa možda i nestanak HDZ-a kao stranke s polilitičke scene. Čak je pitanje bi li nakon svega učinjenoga dolazak Štira ili Kovača na Plenkovićevo mjesto više uopće mogao popraviti rejting stranci? Toliko je pogrešaka učinjeno, a da su vodeći HDZ-ovci samo klimali glavom i šutjeli na sve to, da im takvo ponašanje oduzima kredibilitet kod naroda da sutra, ukoliko Plenkovića uspiju smijeniti, mogu bilo što reći sebi u obranu. S takvim čovjekom sjediti godinama i dijeliti njegove stavove je nepodnošljivo i neoprostivo. Hrvatski birači to neće ni zaboraviti, ni oprostiti.  

Mile Josipić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari