Pratite nas

Gost Kolumne

Istina curi na vidjelo svakog dana – Ta se tragedija ne može zataškati

Objavljeno

na

Ne srpsku istinu,
ni hrvatsku istinu,
ni jugoslavensku istinu,
nego pravu istinu
i ništa drugo nego istinu.

Ako na hodočašću u Bleiburgu bude 50,000 posjetitelja, onda treba pogledati sliku tog mnoštva i pokušati njihov broj udesetostručiti, ako je uopće moguće stvoriti mentalnu sliku tog mnoštva koje je odvedeno u Jugoslaviju i nakon raznih oblika mučenja poubijano, pa će se dobiti nekakav dojam o tome kolika je strahota zadesila hrvatski narod, ne krivce, jer krivci idu na sud a nevini svojim kućama, nego vojsku, civile, starce, žene i djecu, narod koji bi bez tog i drugih zločina danas imao preko 6.5 milijuna žitelja umjesto postojeća 4 (ili manje). A oni koji se danas u hrvatskoj državi, kada su optuženi, pozivaju na presumciju nevinosti, ne misle da su optuženi u njihovoj državi imali ista prava, nego su, kako misli bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova, tako i tako krivi, jedino što su vlasti iz praktičnih razloga izostavili pravosudne formalnosti.

Ta se strahota ne može pomesti pod tepih i da je Jugoslavija potrajala 300 godina, nebi bila u stanju izbrisati tako veliku krvavu mrlju. To nije bilo jasno jugoslavenskim vlastodršcima koji su mislili da će falsifikacijom istine i manipilacijom brojevima baciti cijelu tu stvar u zaborav. To očio nije jasno ni današnjim hrvatskim projugoslavenskim vlastima, pa nikako da jednom prihvate da manipulacije istinom i brojevima ne pale.

Zar oni stvarno misle da se njihova “istina” može utjerati mirnim sredstvima. Oni jugoslaveni koji su vladali propalom i poraženom državom, ako ništa drugo, bili su toliko realni da su znali da se te podatke mora podržati pendrekom, nožem i metkom, što su temeljito i provodili.

Jedna školska kolegica mi je pisala da je o Bleiburgu prvi put čula nakon što je proglašena hrvatska samostalnost. Mogao sam joj reći onda kada smo zajedno išli u školu, jer sam znao o Bleiburgu, jer mi je djed poginuo na Bleiburgu. Mogao sam joj reći prije 45 godina ali nisam smio. Nju bi odveli na jednu stranu i objasnili joj kako sam ja provokator, neprijatelj naroda i lažov a mene bi odveli na drugu stranu i ubili Boga u meni (“Ubiti Boga u nekome” kao frazu je izmislio Svetozar Probičević dok je bio ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije).

Gledam što govore ‘novokomponovani’ antifašisti u Jasenovcu i svoja zgražanja nad žrtvama Jasenovca, koje se, ovisno o govorniku, spominju u rasponu između 70 i 700 tisuća. Svoje zgražanje nad tim događajima u Jasenovcu oni redovno poprate iskazima svog vjerovanja u humanizam i vrijednost ljudskog života, naglašavajući svoj slobodarski liberalni nazor. Te vrijednosti, međutim, univerzalnog su karaktera i ne možeš biti humanist prema svojima a nehuman prema drugima. Ne možeš zazivati pravdu nad žrtvama tvojih istomišljenika a one koje su tvoji počinili, kolike su počinili i način na koji su ih počinili nazivati zasluženima a one koji se okupe žaleći svoju mrtvom rodbinu, “ustaškim dernekom”. Nema u tima ni humanosti ni pravednosti ni istine, nego samo licemjerje do krajnjih granica.

Istina curi na vidjelo svakog dana. Iako je Jugoslavija stvarne podatke o bleiburškim žrtvama zakopala u duboku jamu i pokrila lišćem da se nikad ne pronađu i makar Velika Britanija, koja se očito stidi svoje uloge u tom genocidu, još uvijek odbija deklasificirati dokumente iz tog vremena, istina izbija na površinu svakog dana i sa svih strana. Bleiburg po tim podacima sve više ukazuje na pola milijuna žrtava, većina koji su bili civili. Ta se tragedija ne može zataškati, kao što Turska ne može zataškati armenske žrtve i kao što nitko drugi ne može zataškati zločine na velikoj skali.

Ja sam bio na Bleiburgu i čim se i ako se, Hrvatska opameti i konačno izvrši reviziju povijesti i jednom za uvijek donese istinu, ne srpsku istinu, ni hrvatsku istinu ni jugoslavensku istinu, nego pravu istinu i ništa drugo nego istinu, o hrvatskoj sudbini u 20. stoljeću, ja ću otići i u Jasenovac i pomoliti se za sve nevine žrtve jasenovačkog logora, ali ne prije toga, jer bi si inače dozvolio da postanem učesnik u velikosrpskoj propagandi o zločinačkoj naravi mog naroda. Ja prihvaćam da je u ime mog naroda učinjeno puno propusta, ali isto tako znam da je cijenu tih propusta on sam najskuplje platio.

Hrvatska ima samo jednu mogućnost zaustaviti podjele, polarizaciju i sukobe na bazi povijesnih razlika. To se ne može postići nijekanjem, laganjem ni manipulacijom, nego samo jednim velikim pothvatom, ostvarenim naučnim i povijesnim metodama, utvrditi istinu, koja će biti viđena kao istina i prihvaćena kao istina. Dok se to ne ostvari, možete 24/7 pozivati da Hrvatska okrene leđa prošlosti i okrene se budućnosti. Narod koji nije na čistu sa sobom, nema budućnosti.

Poslijeratnim generacijama koje se odgoji u uvjerenju da su im pradjedovi u I. svjetskom ratu, djedovi u II. svjetskom ratu i očevi u Domovinskom ratu bili zločinci, ne preostaje drugo nego bježati iz Hrvatske bez da ih itko goni, bježati od sebe, a svi vi kojima je istina poznata, ali samo u pasivnom obliku, tobože zgroženi, u beskraj postavljate isto pitanje “Kada će to jednom prestati?”, onako kao da to dolazi samo od sebe, ili kao da je to drugima dužnost zaustaviti a vi im se čudite da ništa ne rade, i vama koji ste spremni na koljenima klečati i moliti Boga da on nešto učini dok vi od straha i u vlastitoj sjeni prepoznajete udbu, slobodno mogu reći “Nikada!”, jer sloboda i dostojanstvo su namijenjeni za ljude a ne za čovjekolike egzistencije spremne svima drugima postavljati pitanja a sebe izostavljati. Da se i ostvari, vama to ne bi bilo na naročito zadovoljstvo, vi bi se osjećali kao podstanari u kući koju su drugi sagradili. Vi bi vjerojatno onda postavili novo pitanje: “Što ste toliko čekali?”.

Autor: Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari