Connect with us

Kolumne

Istina ili laž? Laž!

Objavljeno

on

Ilustracija/Facebook/Uzavreli Poeta

U sklopu psihosociološkog eksperimenta profesor nagovori 9 studenata da slažu kako se točka projicirana na zidu kabineta miče, dočim deseti za dogovor ne zna, pa na profesorovo pitanje – miče li se točka? – spremno odgovara kako se ne miče.

No, nakon višekratnog ponavljanja pokusa, praćenog uvjerljivim inzistiranjem devetoro kolega kako se točka ipak miče, njegova samouvjerenost kopni, da bi konačno pokleknuo pred „argumentom“ većine i nevoljko priznao kako se točka ipak miče. A kad možeš prihvatiti suprotnost onomu što možeš opipati vlastitim čulima, postaješ pripravan prihvatiti i štošta drugo, u konačnici i da Boga nema. Jedva primijetivši, time si se ograničio u tolikoj mjeri da postaješ posve slobodan,… slobodan prihvatiti sve što ti se nudi, ne pitajući se – a tko to nudi? Tko je profesor iz pokusa?

Profesor i đaci

Pogledamo li svijet oko sebe, poglavito one koji serviraju istinu, zacijelo ne ćemo omanuti prepoznamo li u 9 sudionika pokusa u dosluhu s profesorom medije srednje struje, kojima se odveć lako, a da bi to bilo slučajno, omakne da svi kao jedan tvrde kako se točka miče i kad se ne miče, dočim je žrtva njihova „eksperimenta“ (koji sad više i nije eksperiment nego njegova primjena u stvarnosti) prosječni potrošač njihova sadržaja, odveć labilan kako bi prepoznao da se točka ne miče, a kamoli ustrajao na tome. Spočetka ga je to moguće i zbunjivalo, instinktivno je slutio da nešto nije u redu, no sad je već navikao da se točka, namirisana parfemom, makar prethodno i ne bila oprana sapunom, miče.

Na tu čudnu foru, obilno začinjenu raskošnim vokabularom, „profesor“ Zoran Milanović je kao fakir kobru uspio očarati gotovo sva viđenija pera „večernjeg Kurira“, osim možda jedno-dva, a napose ona koja iz nekog nedokučivog razloga još uvijek figuriraju kao konzervativna, pa čak i desna. Doduše, oni, zmijoliki samo u duši, nemaju tako istančan sluh kao taj poprilično zastrašujući gmaz, da bi na prvu pogrešnu notu napali samog svirca. Štoviše, što je njegova svirka, prepuna falševa, nezgrapnija, podatnije se povijaju pred njom. Pa novo ruho golaća Milanovića kite versima punim divljenja, neviđenima još od Andersena, pakirajući sirovo huliganstvo i ulični prostakluk u hrabro rušenje stereotipa i prodrmavanje učmale močvare. I tek je pitanje vremena kad će u ediciji „zagrebačkog Kurira“ izaći zbirka priča, naslovljena, primjerice, kao „Orao ne lovi njonje ni nilske konje“. A što će islužene rage nego vezati konja gdje im aga kaže?

U sjeni zavodljivog Milanovićevog rječnika, po količini vulgarnosti bez presedana u svijetu politike (šire u svijetu, ne samo u Hrvatskoj), što je teško pripisati drugome do katastrofalnom kućnom odgoju, ostaje slabije zamijećen posve nepovezan sadržaj, prepun rupa, što jedna do druge tvore kaotični razumski diskontinuitet. Naime, kad se moćne i sočne etikete, u društvu nasumce nabacanih verbalnih granata bez ikakvog logičkog uzročno-posljedičnog slijeda i reda, ostave po strani, i usredotoči na sadržaj i argumente, velebna zlatousta palača Milanovića i drugara klimava je poput kule od karata. Čitava im se „logika“ svodi na nekoliko elemenata kao prepisanih iz priručnika za udbaške pripravnike (mada, tko može jamčiti da nisu prepisani?). Sve ih pobrojati bio bi Sizifov posao, stoga navedimo tek one reprezentativne, čisto za ilustraciju tehnike.

Upadanje samom sebi u usta, pa tiha slutnja salta mortale

Požalio se Milanović da ga je kao predsjednika hrvatske vlade Milorad Pupovac bezočno ucjenjivao kako bi srpskoj manjini predao vrijedne nekretnine u središtu Zagreba, iako je, kako si već u sljedećoj rečenici upada u usta, i bez njega imao komotnu saborsku većinu. Pa kako ga je onda to Pupovac ucjenjivao? Čime? Ako nije, zašto cendra da je bio ucijenjen? I nikoga između 9 đaka da profesora pobliže pita o skandaloznom priznanju da je kao hrvatski premijer donosio odluke ucijenjen. Jedva 3 dana poslije uslijedila je tiha slutnja salta mortale. Odjednom više nije bio ucijenjen, nego je to bio akt milosti Njegove Ekselencije, ulaganje u odnose s Pupovcem – i nikom ništa! Znači li to da je prvotno lagao? Ili možda sad laže? Opet nikoga da ga pita. Među 9 đaka skladan drijemež i kolektivna amnezija hipnotičkog tipa, dok deseti kliče – Bravo, profesore!

Drž’te lopova!

Kako bi preusmjerio pozornost javnosti sa skandaloznog sadržaja poruka upućenih zastupniku Pupovcu (a to baš i nije tako teško kad glasovi javnosti žele surađivati), Milanović je optuživao Pupovca za falsificiranje njegovih poruka. No, iako izostavljanje dijela sadržaja komunikacije obično upućuje na ne baš čiste namjere i možebitnu manipulaciju, ovdje to ipak nije bio slučaj. Iako je Pupovac dio sporne poruke izostavio, sigurno ne zato što mu to ne bi odgovaralo, razvidno je kako izostavljeni dio ne utječe na bit priče, jednostavno zato što je već od ranije bio javno poznat. Riječ je, naime, o Milanovićevu spočitavanju Pupovcu što je glasovao jednako kao suverenisti, pardon, „suverenacisti“ (tako Milanović o onima koji nisu štedjeli truda kako bi ga doveli na vlast, čim pokažu tračak neposluha). Posve je nejasno zašto Milanović u tome vidi potencijal za inkriminaciju, čak i prijeti da će zbog toga tražiti istragu Uskoka, kad Pupovac glasuje jednako kao suverenisti u manje od 10% slučajeva. Dotle, čuvar Partije u zimskom periodu, Peđa Grbin, glasuje jednako kao suverenisti u barem 90% slučajeva, pri čemu Milanoviću ne pada na pamet prijetiti mu istragom Uskoka. Skretanjem pozornosti na nepostojeću krivotvorinu Milanović zamagljuje bit – pritisak na saborskog zastupnika prijetnjom Uskokovom istragom od strane čovjeka, koji je, dok je bio premijer, a tada su u Uskoku radili manje-više isti ljudi kao danas, po vlastitu priznanju o istragama sve znao. Radi se nesumnjivo o političkoj korupciji prvog reda, eklatantnom kršenju načela trodiobe vlasti, tog temelja ustavno-pravnog poretka, u svrhu pritiska na Pupovčevo buduće ponašanje u slučaju kandidature Zlate Đurđević, a ne na prošlo, kako sugerira medijski aparat. Tako pomeće prijetnju pod tepih, lakonski tumačeći kako je Milanovićeva poruka Pupovcu odaslana nakon što je saborsko izjašnjavanje o nestavljanju na glasovanje Milanovićevog prijedloga kojim je zaobišao propisanu zakonsku proceduru, već završilo. No, kako čitava priča oko kandidature Zlate Đurđević još ni izbliza nije gotova, Milanovićeva poruka ne može se tretirati tek kao izraz pukoga bijesa zbog Pupovčevog glasovanja, nego jasno poprima i karakter prijetnje. Olako prelaženje preko ovog skandala bez presedana vrijedan je medijski doprinos kulturi nepridržavanja Ustava i zakona kao pijanih plota.

Demanti neizrečenog

Za ovim omiljenim argumentom iz arsenala (post)udbaških struktura nije odoljela posegnuti Milanovićeva lutka sa naslovne strane, Zlata Đurđević. Na primjedbu kako se oštro protivila odluci Vrhovnog suda o izručenju Perkovića i Mustača, Đurđević uzvraća kako je bila protiv Lex Perković, zbog čega ju nitko ni ne proziva. No, njezino protivljenje Lex Perković u biti se svodi na dobronamjernu kritiku propusta u igri ekipe za koju navija s ciljem da se izvedba poboljša, a ne da se od igrice odustane, što samo pojačava prijetvornost demantija koji to nije.

Vjerojatno ponesena pretjeranim druženjem s Milanovićem, Đurđević se zakapa još dublje u živo blato, ne videći ništa sporno u tome što je pristala biti predloženom na visoki položaj u sudbenoj vlasti mimo zakonske procedure, koja do pravorijeka Ustavnog suda nije bila u nekakvom limbu, nego je i do tada vrijedila. Da je Đurđević prihvatila biti predloženom temeljem ponovljenog javnog poziva, ne pristajući na revolveraški pristup, prijedlog bi sigurno morao biti stavljen na saborsko glasovanje. To, naravno, ne znači da bi bila izabrana, ali barem si ne bi objesila diskvalificirajući uteg oko vrata. Ovako je sirota posve izgubila prostorno-vremenski kontinuitet, a s takvom referencom može predavati još samo paunima i orlu u sanatoriju na adresi Pantovčak 241.

Lažna dvojba

Možda i najpopularniji specijalitet iz kuhinje pomoćnih kuhara gospodara laži zacijelo je stvaranje lažnih dvojbi. Tamo gdje su mogući izbori „i-i“ ili „ni-ni“ oni uvijek nameću „ili-ili“. Stvaraju umjetnu dilemu gdje joj nema mjesta, sve kako bi sa sebe zbacili odgovornost ili potaknuli razdor i nametnuli nepotrebnu, besplodnu raspravu. Tako Peđa Grbin opravdava Milanovićev prostački vokabular stvarajući lažnu dvojbu – ili bezobrazluk (Milanovićev) ili lopovluk (Plenkovićeve vlasti)! I odmah odrješito odgovara kako on bira bezobrazluk. Drugim riječima, nužno je pristati uz bezobrazluk kako bi se bilo protiv lopovluka. Tko nije bezobrazan, taj nije protiv lopovluka.

Prihvaćajući takvu logiku, Grbin ne samo što opravdava osebujni Milanovićev izričaj, nego i pristaje uz njegovu školu bontona. Do jučer se još doimao osobom pristojnog ponašanja, a sad se jedva suzdržava od tihe slutnje psovke („Ne treba se sad radi tamo neke zakonske procedure zafrkavati, da ne kažem nešto drugo…“), no od otvorenog bogohuljenja nažalost ne, kako i priliči tradiciji predaka mu.

Skretanje pozornosti sa sadržaja na formu

Grbinov saborski saveznik, baš onaj koji je izlijetao iz sabornice i na Bernardićev znak, danas prepoznatljiv i kao Milanovićeva plišana pudlica na baterije, razvodnjava gazdinu prijetnju Pupovcu skretanjem pozornosti sa sadržaja (prijetnja Uskokom) na formu. Nikola Grmoja opravdava Milanovićevo skidanje rukavica (kakav  eufemizam!), zato što mu strahovito smeta Pupovčeva javna objava privatne korespondencije, kao da ona ne može poslužiti kao kanal za političke pritiske. Uostalom, tko bi prijetio objavom na sva zvona? Da se radilo o pritisku s drugog brda, nema sumnje kako bi plišani pudl lajao o neviđenom skandalu sve dok mu se ne bi istrošile baterije.

Znakovito je i kako Grmoja ovih dana, kad je kadroviranje u pravosuđu u fokusu javnosti, proziva one kojima se pripisuju najveće zasluge za izručenje Perkovića i Mustača, u prvom redu sudca Ivana Turudića i Vladimira Šeksa. Još je zanimljivije primijetiti kako je jedina konkretna posljedica združenog pothvata terceta „Milanović – saborska oporba – mediji“, na krilima javnog nastupa Zdravka Mamića vezanog uz korupciju u pravosuđu, to što sudac Turudić, koji se grdno zamjerio Milanoviću u slučaju Perković-Mustač, suprotno očekivanjima, a na opće odobravanje ljevičarskih medija, nije izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda. I tko je onda tu iskreni (post)udbaški suradnik? Onaj koji je u vrijeme dok je navodno služio Udbi, to činio toliko iskreno da su ga smjestili u starogradiški zatvor, da bi ga danas ondašnji udbaški šefovi ogorčeno prokazivali kao svog doušnika? Ili su to ipak oni koji slijede naputke udbaških šefova tvoreći danas antišeksističku koaliciju? Istupom bivšeg Josipovićevog savjetnika, rame uz rame Milanoviću i „Na Neretvi ćupriji“ svrstao se i Škorin Domovinski pokret (ŠDP). Držeći se krilatice ŠDP = SDP slijepo, nesretni je Stijepo potvrdio da ne samo što vrijeme provedeno na Pantovčaku uza Josipovićeve skute nije iskoristio kako bi evangelizirao, nego je, upravo suprotno, evangeliziran „evanđeljem po Perkoviću i Mustaču“.

Uporno držeći Milanoviću štangu, striktno na liniji „Perković-Mustač“, definitivno razotkrivaju motive kojima su se vodili kako bi ga, neutralizirajući pretežno desno biračko tijelo, i doveli na vlast. A zato ih valjda lijevo-liberalni mediji, u čemu prednjači Milanovićeva omiljena televizija, drže kao malo vode na dlanu. Svima koji još nisu čuli da je Milanović rekao nešto što nije istina zajedničko je i što gaje prilično rastezljivo poimanje istine, pri čemu im se smisao političkog djelovanja svodi na – za pravosuđe ala „Perković-Mustač“ protiv Šeksova pravosuđa! Naime, u ovom trenutku na terenu su samo dvije ekipe. Treća, idealna, koliko god nekome privlačna bila, postoji samo zamišljena u glavama. U stvarnosti je nema. U takvim okolnostima svaka ekipa koja ju glumi nužno se mora prikloniti jednoj od dvije postojeće, bilo podržavajući jednu, bilo protiveći se drugoj. Najjasnije se to vidjelo kad je navodno treća ekipa preuzela policiju i pravosuđe zadržavši u sedlu kadrove iz ergele „Perković-Mustač“.

Bravura je živit bez lavura

Medijski prodavači magle uživaju u izjednačavanju neizjednačivog, najveći im je gušt izjednačiti nebo i podzemlje. Tako oni koji se nisu libili izjednačiti branitelja i napadača nemaju baš nikakvih etičkih dvojbi pri izjednačavanju marljivog s lijenčinom, najizvrsnijeg s talogom kakav se u poštenoj kući drži u špajzi pod ključem kad prispiju gosti. I to nije sve! Kao završni toreadorov ubod slijedi upravo dijabolična inverzija – laž je bolja jer ju narod želi čuti, a istina, napose ako se još i razložno argumentira, ne valja, jer to je dociranje s visoka. A odakle će istina doći nego odozgo? Pa ne će valjda iz medijskog podzemlja?

U takvu, skroz izvrnutu svijetu onaj koji je čitavo vrijeme, pozivajući se na ljudske slobode, opstruirao mjere epidemiološke zaštite (čak i po pravorijeku Ustavnog suda), postaje sad junakom jer spočitava njihovu nesavršenu i neravnomjernu primjenu. A strašno ga muči i pravosuđe otporno na korupciju u toj mjeri da i uz pozamašne novčane iznose nije moguće osigurati presudu po želji. Valjda je čovjek s razlogom zabrinut. U doba kad je on sve znao, nije bilo tako. I sad to, jasno, žurno treba reformirati.

Mnogima je nepodnošljiva istina kako „čuvar briselskih hodnika“ ima itekakve rezultate, ono što čuvar udbaških hodnika (hodnika udbaških šefova, ne udbaških žrtava) nikad nije imao. A kako bi ih i imao, kad se, kako legenda kaže, na europskim sastancima, tek jednom javio za riječ kako bi ukazao na neku gramatičku grešku. Inače je fejsbukadžija šutio k’o bubica, jezičinu mu proždro tigar k’o on ribice. Vidjevši se intelektualno nadmoćnim tim blaziranim aparatčicima, bilo mu je ispod časti tražiti pomoć za sanaciju posljedica stoljetne poplave. Sve će on sam, zna on, pukla mu cijev u stanu,… Ili mu je možda bilo lijeno dati nalog za ispunjavanje tih dosadnih formulara?

I kud ćeš većeg komplimenta nego kad ti jedan Zoran Milanović kaže da si lijen i nesposoban? Dobro, donekle je i razumljivo što je tako našpanan na Andreja Plenkovića, jer mu ovaj ne da čistiti smrdljivu ribetinu, pa ju sad, da se ne usmrdi, preventivno mora čistiti sâm, i to potajice na najskrovitijim mjestima. Razumljivo je i što mu Plenkovićev teror radom i rezultatima pada teže nego ženina nutricionistička diktatura bazirana na tankim šnitama kruha i tek ponekom gutljaju vode (ne dao mu Bog na kap soka i pomisliti!). Stoga bi, kad god bi izašao iz kuće, posve logično reagirao poput psa netom puštenog s lanca. Na usta bi mu izbila slina (ili ipak pjena?), i, što doslovce, što figurativno, oglodao bi do najsitnije koščice sve što bi mu se našlo pod zubima. Katkad bi u žaru borbe za zalogaj više gricnuo i svoje, ali čim kucne izbora čas, „lepi“ će da im oprosti što je mor’o da ih ujeda. Uzevši u obzir kroničnu izgladnjelost, nema mjesta čuđenju što su iza Milanovića ostali samo kosturi. Ne samo riblji kosturi na tanjuru, nego kosturi posvuda (Agrokor, Uljanik, naftna polja u Siriji, kreditni rejting u smeću, naposljetku i Milanovićeva omiljena N1 televizija, u Hrvatskoj od predizborne 2014. godine, a sad, evo, pred tržišno zasluženim „vritnjakom“), koje Andrej Plenković marljivo rješava jednog po jednog.

Svirka pukovniku i teka u Taču

I kako onda Milanović ne će biti fiksiran uniziti toliko boljeg od sebe, uz obilatu medijsku pomoć svodeći ga prividno na vlastitu mjeru? Kako ne će patiti od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, poremećaja u ponašanju što prijeti prijeći u poremećaj osobnosti, i nadasve, kad se već prepoznaje u Marlonu Brandu, od poremećaja percepcije? Mada, od svih likova koje je Brando utjelovio Milanović nekako najviše vuče na sumanutog pukovnika Kurtza iz Coppoline „Apokalipse danas“, dok njegovi zadivljeni pristaše neodoljivo podsjećaju na pleme domorodaca koje u Kurtzu vidi utjelovljeno božanstvo.

Kad se jednom podvuče crta, ostat će zabilježeno kako „Hrvatski bog Trol“ ni na jednoj dužnosti nije radio ništa drugo doli svirao pukovniku. Unatoč tome, iza Milanovića će ipak nešto ostati (a da nisu kosturi). Kako iza konja ostaje sedlo, a iza magarca samar, tako će i iza njega ostati – svirka pukovniku i teka u Taču! Eto, iza svakoga ponešto!

Grgur S.

 

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari