Connect with us

Politički rentgen

Istina je nadohvat ruke, ali još uvijek skrivena u grobovima nestalih!

Objavljeno

on

…„ Republika Hrvatska  ulaže veliki napore i čini sve ono što je u njihovoj moći po pitanju nestalih osoba Domovinskog rata. Međutim, moramo biti svjesni da nije odgovornost
na našoj državi. Odgovornost je na Republici Srbiji te na domaćim Srbima, i to je najveći problem. Konstantno se radi na pregledu terena s najmodernijom tehnologijom, no bez točnih informacija i bez suradnje sa Srbijom teško da će doći do napretka“ – ističu jednoglasno svi čelnici udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila Domovinskog rata…..

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Imaju osjećaj da je istina nadohvat ruke, a nikako ne mogu do te istine, koja je još uvijek prekrivena velom šutnje i duboko je zakopana u posljednjim počivalištima njihovih najmilijih, koji su nestali u vihoru velikosrpske mržnje prema svemu hrvatskom. U tom kontekstu, treba posebno istaknuti ulogu domaćih Srba i njihovog vodstva u Republici Hrvatskoj, koje ima tu ustavnu privilegiju obnašati vlast i činiti vladajuću većinu u državi, a nemaju ni zrnce empatije i odgovornosti kako bi svojim saznanjima doprinijeli  rješavanju ovog bolnog civilizacijskog pitanja. Stajalište srpskog vodstva u Republici Hrvatskoj glede ovog pitanja više je nego zabrinjavajuće i postavlja se logično pitanje zašto je to tako?

Kada će, ili hoće li Srbi u Hrvatskoj priznati da su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, bez obzira bili oni izmanipulirani ili su to činili iz mržnje prema svemu hrvatskom, jer samo katarza i priznanje dalo bi im legitimitet lojalnih građana Republike Hrvatske, što bi svakako u kontekstu obilnih ustavnih prava koja imaju, bio dokaz da se zločin ne isplati. Njihova šutnja, kao i šutnja službenog Beograda o teškim pitanjima nestalih osoba iz Domovinskog rata, zapravo je prijetnja nekim novim ratovima. Nedostatak temeljne empatije prema mrtvima, još je jedan zločin nad mrtvima i poziv je na nove zločine.

Međunarodni dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu obilježava se 30. kolovoza. Prebolan  je to dan za sve one koji još uvijek ne znaju gdje su njihovi najmiliji i 30 godina nakon Domovinskog rata. U Republici Hrvatskoj je još uvijek 1.858 neriješenih slučajeva, od čega se 1.458 odnosi na nestale osobe, a 400 na traženje posmrtnih ostataka (riječ je o osobama za koje su poznate okolnosti smrti, ali nema posmrtnih ostataka). Od 1.858 neriješenih slučajeva 520 slučajeva odnosi se na Vukovarsko-srijemsku županiju, a 386 slučajeva na područje grada Vukovara (321 nestala osoba i 61 osoba za koje se znaju okolnosti smrti, ali nema posmrtnih ostataka).

Gospođa Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila Domovinskog rata, naglašava kako je u traženju svojih nestalih članova obitelji najveći problem prolaznost godina, jer što više vrijeme prolazi istina nam je sve dalje, kao da netko želi relativizirati ljudske živote i svesti ih na puke brojeve i kolateralne žrtve, kakvih u ratovima uvijek ima.

„Boli me taj osjećaj da je istina tu nadohvat ruke, a ne mogu nikako do te istine. Život u toj neizvjesnosti i osjećaj da oni nisu napravili prema svojim najmilijima ono što je njihova dužnost, to grobno mjesto i ta svijeća, to je ono što njih progoni“ – rekla je Alvir.

Ljiljana Alvir još uvijek traga za svojim bratićem i bratom koji je imao samo 19 godina. Ima saznanja gdje je zarobljen, tko je bio s njim prilikom zarobljavanja, te je dobila informaciju gdje je bio zakopan. To mjesto je bilo pretraženo, no nažalost, tamo ništa nije pronađeno.

„Progoni me osjećaj obaveze i dužnosti prema njemu. Imam roditelje koji su živi i osjećam potrebu da im  ispunim tu najveću životnu želju. Stalno je prisutno razočarenje, ali i motivacija da se ne odustane i da idem dalje. To je moja dužnost i potreba“, kaže Ljiljana Alvir.

Kao predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila
ističe kako tjedno, ali i dnevno ima uvid u ono što Republika Hrvatska radi po tom pitanju.
„U različitim situacijama, u pojedinim ili grupnim slučajevima, oni zovu mene i surađujemo. Znam da država doista jako puno radi te trenutno nemaju neke mogućnosti, nego se osloniti na svoje snage, ali nedostaju nam ključne informacije iz Srbije. U istočnoj Hrvatskoj i Vukovaru radi se pretraživanje terena, razgovora s mogućim svjedocima, analiziraju se sve informacija koje su nekada pristigle u bilo koju od institucija“ – pojašnjava Alvir.

U tom kontekstu državne brige za obitelji nestalih valja spomenuti Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata, koji s puno osjećaja definira prava obitelji nestalih i prije nego što se osobe za kojima se traga proglase mrtvima i forenzički identificiraju. Zakon, koji je izazvao lavinu kritika ostrašćene desne oporbe, čini se da nitko od njih nije ni pročitao, jer da jest, morali bi primijetiti da je Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata bio prijeko potreban upravo obiteljima naših nestalih i našim civilnim žrtvama, uz dužan pijetet svim stradalnicima rata bez obzira na nacionalnost.

Sandra Rapčak iz Sotina, predsjednica je Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, bila je tek dvogodišnja djevojčica kad je ostala bez oca. Njegovo ime je i danas na popisu nestalih. Sandra je zajedno s ostalim obiteljima iz Sotina putovala u Beograd na suđenje za
ratni zločin počinjen u Sotinu.

„Razgovarali smo s njima u cilju da dođemo do informacija o ostalim nestalim osobama, no oni jednostavno ne žele surađivati. Jedino što potvrde jest da su svi ubijeni, s čim smo se mi i pomirili jer, ako se nisu vratili nakon par godina, neće se nikada ni vratiti“ – rekla je Rapčak.

Ono što nju, kao i sve najviše boli jest to, što ni nakon trideset godina nema groba gdje bi se pomolila i zapalila svijeću. Nakon ovoliko godina kazne ih za zločince više ih ne zanimaju, jer ako i dobiju neke kazne, one su toliko mizerne, kao da se srpski sudovi rugaju našim suzama i našim žrtvama. Sve što Sandru, kao i ostale koji traže svoje voljene, zanima gdje su, i neće na tome prestati raditi do kraja svog života dok to i ne saznaju.

„Država ulaže veliki napore i ono što je u njihovoj moći po pitanju nestalih osoba Domovinskog rata. Međutim, moramo biti svjesni da nije odgovornost na našoj državi. Odgovornost je na Republici Srbiji te na domaćim Srbima, i to je najveći problem. Konstantno se radi na pregledu terena s najmodernijom tehnologijom, no bez točnih informacija i bez suradnje sa Srbijom i vodstvom Srba u Hrvatskoj teško da će doći do napretka u rješavanju ovih bolnih pitanja“- rekla je Rapčak.

Njezina jedina želja, kao i želja svih koji traže nestale je da ih nađu, kako bi barem malo olakšali njihovim roditeljima od kojih su neki umrli od tuge, jer nisu pronašli svoju djecu.
„Ono što je svakako bitno za naglasiti za sadašnje generacije jest, da svi moramo uložiti trud u ovo vrlo važno pitanje, kako ne bismo našoj djeci i našoj budućnosti ostavili taj teret prošlosti i obavezu da oni moraju nešto što je bilo prije trideset i više godina“ – naglasila je Sandra Rapčak.

Igor Korać već trideset godina traži svog djeda te u nadi da se to i dogodi pa je s  ciljem dobivanja novih informacija ili lokacije grobnice objavio plakat na koji je malo tko ostao ravnodušan.
„Ovo je drugi plakat, jer je prvi oštećen, poderan do pola. U centru je grada i očito je da je nekome smetao. To su reakcije s njihove, srpske strane. Odavno sam htio to napraviti, no sada sam konačno to i realizirao i više se neću zaustaviti. Tražit ću ga dokle god budem mogao“ – rekao je Igor Korać.

Svih ovih godina saznao je da je djed odveden u Negoslavce, te da je tamo teško zlostavljan i tučen.
„Bio je u njihovoj današnjoj općini, tamo su ga držali te je, kao jedan od posljednjih, likvidiran. Svih tih dana je bio na ispitivanjima i torturama. Naše službe imaju iskaz i dokaz svjedokinje koja ga je zadnja vidjela, no nažalost, i dalje nemamo saznanja gdje je. Neki, koji su sudjelovali u tome svemu, u gradu su i žive slobodno. Ne tražim više ni tko je to učinio ni zašto ni kako. Samo tražim da onaj tko zna, konačno kaže gdje je tijelo. Ostalo me ništa ne zanima. Nema mržnje, samo želimo znati gdje je kako bismo mu mogli otići na grob i zapaliti svijeću“ – zaključuje Igor.

Zloćin bez kazne, zloćin bez pokajanja i empatije prema mrtvima, trajno će opterećivati hrvatsko-srpske odnose unutar naše domovine, kao i međunarodne odnose s prvim susjedima i taj srpski stav prema zločinu i mrtvima, zapravo je samo fitilj na buretu baruta i poruka da su u stanju ponoviti iste zločine, ako se za to ukaže prilika. Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević, umjesto da prebrojava Hrvate koji se u Hrvatskoj deklariraju kao pravoslavni vjernici, trebao bi učiniti sve sa svojim šefom Miloradom Pupovcem, kako bi pomogli ožalošćenim obiteljima u pronalasku svojih najmilijih. Kao simboličan znak dobre volje, konačno bi trebali otkriti istinu o dr. Ivanu Šreteru i to bi trebao biti početak izgradnje iskrenog povjerenja i međusobne suradnje, kao i poticaj svim Srbima u Hrvatskoj, konačno kazati što je istina, koja na kraju uvijek oslobađa?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR