Pratite nas

U potrazi za Istinom

ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ – POVIJEST KOJA SE PONAVLJA dio II.

Objavljeno

na

Talijani i četnici - saveznici od početka rata do kapitulacije Italije (rujna 1943.)

Nedvojbeno je da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, pod krinkom “jugoslovenstva” nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:

“…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, ‘Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine’ svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata.”

(Vidi: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str 14.)

Važne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima.

“Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:

August Cesarec

August Cesarec

‘Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom ‘narodnog jedinstva i državne cjeline’ plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.'”

(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.; istaknuo: Z.P.)

Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid ‘ugroženosti’ Srba, kako bi se ne samo opravdalo sve što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje ‘Velike Srbije’. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj ‘ugroženosti’ što će kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.

Karta Banovine Hrvatske

Karta Banovine Hrvatske

“Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta ‘Srbi na okup’. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su ‘Srbi u opasnosti’. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list ‘Srpska riječ’, a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti ‘Nova srpska riječ’. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje ‘srpskih srezova’ od Banovine Hrvatske.

(Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).

Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.”

(Vidi: Ivan Jelić, ‘O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj’, zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.; istaknuo: Z.P.)

Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe ‘zaštitu srpskog naroda’ i ‘borbu za Otadžbinu’. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju i oni su se kukavički stavljali u službu okupatora bez pokušaja pružanja bilo kakvog otpora.

Jedan drugi također značajni jugoslavenski autor o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše:

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …”

(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.; istaknuo: Z.P.)

O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr. Fikreta Jelić-Butić kaže:

“…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu ‘San Marco’, koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja).” (istaknuo: Z.P.)

Nakon što su je zaklali, četnici žrtvi vade srce

Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobroslav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:

“Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata. (U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: ‘Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.
(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija’.

(Vidi: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.; istaknuo: Z.P )

(…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje ‘ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.’ Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: ‘Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).’ (Vidi: Rade Petrović, ‘Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.’, ‘Prilozi’, Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)

…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. (Drago Gizdić, ‘Dalmacija 1941’, Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da ‘u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije’. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina ‘velikojugosloveni’ Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.

(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke ‘u ime Srba Likei).” (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.; istaknuo: Z.P.)

Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema vezano za “srpske izbjeglice”:

“…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije ‘nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana’. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, ‘Dalmacija1941’, Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre ‘znatno preterane’ te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo ‘oko 800 aktivnih muškaraca’. (– isto; istaknuo: Z.P.)

O tomu kako su “srpske izbjeglice” korištene kao sredstvo za okupaciju, dr. Fikreta Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora dr. Đuru Stanisavljevića:

” (…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). ‘Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.’ (isto, str.49.).
Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku.”

( dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.; istaknuo: Z.P.)

Opisujući situaciju u talijanskoj okupacijskoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (ovdje već citirani) povjesničar navodi:

” (…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića.”

(dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.; istaknuo: Z.P.)

U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević.
Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je postdiplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije gdje je ova tematika obrađena detaljno i studiozno.

(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)

Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u “ustaničkoj masi”, a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.

Tijekom proljeća i ljeta 1941. godine ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije vojne operacije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako što zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj prevladavaju Srbi) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret ‘Srbi na okup’, zahtjevi Srba iz Dalmacije – peticije za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji, napadi na hrvatske civile, ubojstva, pljačke, izazivanje nemira itd.). Ustaše također pokušavaju razbiti ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši “poslanici” iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj). Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi služili njihovim ciljevima. Propaganda koju vode prvaci pokreta “Srbi na okup” i četnici svodi se na specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena srpske “izbjeglice” vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i dr. Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima ali i na drugim mjestima u knjizi) i to jasno govori što se ustvari događalo u prvim tjednima i mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije. Srpske “izbjeglice” korištene su od talijanskog okupatora kao sredstvo ekspanzije, budući da su ambicije Talijana bile ne samo održati okupacijsku zonu koja im je “pripala”, nego demarkacijsku liniju pomaknuti dalje na sjever.

Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima (neovisno o izvoru) pojavljuju uvijek ista imena četničkih kolovođa i velikosrpskih ideologa od kojih mnogi sudjeluju i u “antifašističkom ustanku” u Srbu i okolici ili su u uskoj vezi s “ustanicima”, dok istodobno surađuju s Talijanima i četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).

Iz navedenih podataka jasno je kako su i u kojoj mjeri destabiliziranju stanja doprinosili četnici i “srpske izbjeglice” i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih “povjesničara”) Srbi već u prvim mjesecima rata doživjeli najveći “genocid od ustaša”.

Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih “letećih odreda” i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane radikalnih srpskih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na ovom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za “genocid”, u najmanju je ruku neodgovorno i neozbiljno. Ustaških represalija je bilo, ali to ni u kojem slučaju nije bio glavni uzrok i pokretač ratnih događaja, nego prije posljedica svega onoga što je prethodilo i to je sasvim jasno vidljivo iz dostupne historiografske građe.

Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima, ali jednako tako i ako se zanemari razdoblje krvave velikosrpske diktature koja je Hrvate tlačila više od 22 godine – u razdoblju od “ujedinjenja” (1918.) do sloma Kraljevine Jugoslavije i početka novog svjetskog sukoba.

U arhivima ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati kako su radikalni srpski nacionalisti i četnici služeći velikosrpskoj ideji sustavno izazivali krizu u Hrvatskoj, stvarali ozračje nemira, straha, mržnje i sukoba, započeli sa zločinima prije 10. travnja 1941. i potom se stavili u službu talijanskog okupatora s jasnim ciljem sprječavanja uspostave NDH i etničkog čišćenja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvode Jezdimir Dangić, Radivoje Kerović, Đuro Bižić i drugi). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim kvislinzima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda, pomagali aktivno u istrebljenju Židova i Roma, odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.). Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma pri čemu su pojedine četničke vojvode (njih 18) priznali Pavelićevu vlast (među ostalima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).
Treba također imati u vidu činjenicu kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela rasne zakone (dakle, čitavih 9 mjeseci prije napada Njemačke i kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije).

Nikako se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće:

1.Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića (brat Milana Nedića), 1940. godine je svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan po jedan četnički “leteći” odred (njih i danas mnogi Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim “specijalcima”) i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine nad Hrvatima prije proglašenja NDH ili u prvim tjednima njezina postojanja, pa čak i paljenje čitavih sela. Zločini u okolici Bjelovara te u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to dok ustaša tamo nije bilo, svjedoče o tomu da su Srbi masovno od početka ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti s ciljem stvaranja svoga etnički čistog teritorija pod okriljem okupatora.

Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije, Tada je – prema podacima što ih je javno iznosio krajem 80-ih i početkom 90-ih dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.

2.Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u začetku onemogućiti svaki pokušaj uspostave hrvatske države.

Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo “antifašistički ustanak” ili da su aktivnosti velikosrpskih nacionalista i četnika na području NDH bile samo reakcija na ustaški teror, najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.

Mi Drugi svjetski rat ne možemo i nećemo završiti sve dok se ne bude znala prava i konačna istina o svemu što se tada događalo, dok se ne naprave vjerodostojni i činjenično potkrijepljeni popisi žrtava i dok se ne riješimo jednostrane, lažne i konstruirane povijesti.

Jedino istina može donijeti mir, povjerenje među narodima i stvoriti uvjete za normalan život, te prekinuti svjetonazorske i ideološke podjele i ratove koje još uvijek vodimo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ – POVIJEST KOJA SE PONAVLJA dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

27. siječnja Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta – što je rekla dr. Gitman o Stepincu, Hrvatima i Židovima u II. svjetskom ratu?

Objavljeno

na

Objavio

Povjesničarka Židovka dr. Esther Gitman doktorirala je na temu holokausta na području bivše Jugoslavije, te izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima rekavši: „Ti su ljudi (Hrvati op.) lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod“.

Što se tiče Alojzija Stepinca, dr. Gitman ganuto svjedoči o njegovoj dobroti i ljudskosti prema Židovima: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”

Generalna skupština UN 2005. usvojila je rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. On se slavi na današnji dan 27. siječnja.

Dana 27. siječnja 1945. sovjetske jedinice ušle su u najzloglasniji i najveći nacistički logor Auschwitz u Poljskoj. U tom logoru i mučilištu nevinih izgubilo je život preko milijun ljudi od kojih je 90 % bilo Židova, piše narod.hr.

Dio je ubijen u plinskim komorama, ali i na druge brutalne načine kao: izgladnjivanje, prislini rad, pogubljenja i medicinski eksperimenti.

Međunarodni dan sjećanja na holokaust obilježava se u europskim zemljama u kojima je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 milijuna ljudi, a od čega oko 31 milijun civila što se nije nikada dogodilo u povijesti ratova.

Židovi su bili proganjani u svim državama koje je okupirala Njemačka ili su bili pod njenim utjecaje. Prva država u Europi koja je provela Holokaust i nosi taj sramni nečasni biljeg je Srbija, čija je vlada Milana Nedića već u kolovozu 1942. proglasila Srbiju kao prvu državu u Europi koja je “juedenfrei” (slobodna od Židova). U Srbiji je ubijeno ili nestalo čak 90% od prijerartnih 16.000 Židova.

Nažalost, osobe kao Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, izraziti fašisti koji su sudjelovali u Holokaustu u Srbiji, su danas praktički javno rehabiltirani, a o njima je vrlo pozitivno govorio, primjera radi, bivši predjednik Srbije Vojislav Koštunica.

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

 

Hrvati i Alojzije Stepinac su bili lučonoše mira u II. svjetskom ratu

Povjesničarka Židovka Esther Gitman koja je doktorirala na temu holokausta na području bivše Jugoslavije izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima.

“Bila sam šokirana činjenicom”, kaže dr. Gitman, “da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti”, piše vecernji.hr

Uz obične građane, u spasu preživjelih Židova u NDH pomagali su svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, humanitarne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego – kako je Esther Gitman otkrila u arhivskim dokumentima – i kroz jedan službeni program ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike – koji su već ostali bez posla i bili na putu deportacija u logore – tako da oni budu poslani u Bosnu (tada NDH) zbog potreba liječenja endemskog sifilisa, koji je svako malo prelazio u epidemijske razmjere, vlastima NDH je iznio dr. Ante Vuletić (dr. Gitman ga naziva velikim Hrvatom)

Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić je pristao na prijedlog zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, a plan je, kaže dr. Gitman, podržao i Ante Pavelić uz opasku: Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati.

Ukupno je u programu sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno kad se pribroje i njihove obitelji bilo je to 650 ljudi.

Slikovni rezultat za židovi spašavanje ndh

Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac (drugi čovjek kojeg dr. Gitman naziva velikim Hrvatom), za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama”, kaže dr. Gitman i nastavlja: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”, piše Glas Koncila

“Stepinac tako jasno poručuje današnjoj Europi, i to već od g. 1938. u nagovoru studentima i tijekom svih sljedećih godina, da su nacionalne vrijednosti i prava svih europskih naroda, među kojima je i pravo na vlastitu državu, za što se on čvrsto zauzimao i u slučaju svojega hrvatskoga naroda, istodobno vrijednosti zapadne civilizacije, koja stalno i bez okolišanja mora također stajati u obrani slobode i prava svakoga pojedinca, obitelji, rase, naroda, vjerske zajednice. Pa naš je nadbiskup, da se malo našalim, veći Europejac nego mnoštvo današnjih političara i birokrata u Bruxellesu”, smatra dr. Gitman.

“Kasnije su komunisti u sprezi s velikosrpskom ideologijom, služeći se istom metodologijom, pridodali i u biti rasističku, a može se onda reći i fašističku tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda. Zahvaljujući silnoj promidžbenoj nadmoći te su se teze »udomaćile« ne samo u onodobnoj jugoslavenskoj javnosti, nego i u velikom dijelu svjetske javnosti. Njihove razorne posljedice osjećaju se još i danas te ne treba gajiti iluzije – trebat će još mnogo vremena da stvarne povijesne činjenice i istina promijene tu prevladavajuću svijest i podsvijest”, i završava: ”

Ponovila bih samo zaključnu misao, zapravo želju, ne samo moju, nego mnogih, koju sam izrekla na kraju izlaganja na predstavljanju knjige: neka nadbiskup Stepinac bude proglašen svetcem, što on već jest! Spasio je svoju Crkvu, svoj narod i mnoge od nas.

Dva velika Hrvata spasila su stotine Židova: dr. Ivan Vuletić i nadbiskup Alojzije Stepinac (dr. Esther Gitman)

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

VIDEO – Beljakov jednodnevni ratni put

Objavljeno

na

Objavio

Nastavno na verbalni egzibicionizam Kreše Beljaka, manifestiran u žaljenju nad premalim brojem Hrvata koje je smaknula jugoslavenska tajna služba ili izjednačavanju Bleiburga i Oluje, danas se predsjednik naše podružnice u Velikoj Gorici Štefan Stanešić sastao s HOS-ovcem Tomislavom Čaušićem koji je svjedok Beljakova jednodnevnog ratnog puta u HOS-u.

Bio je Beljak najjači dok mama i tata nisu došli po svog nestaška, objavljeno je na facebook stranici Neovisnih za Hrvatsku.

“Beljak je stigao u 1. satniju HOS-a Jasenovac navečer oko 18h. Nije dobio odoru, a niti oružje. Samo večera. Ujutro rano došli su mama i tata po njega. Izvikali se na kretena i odveli ga doma. Sve skupa oko 13 sati u HOS-u. Možda zatraži nekakav orden. Možeš se pozvati uvijek na mene, Jabuka”; piše HOS-ovac Tomislav Čaušić – Jabuka.

Pogledajte video izjavu svjedoka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari