Pratite nas

U potrazi za Istinom

ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ – POVIJEST KOJA SE PONAVLJA dio II.

Objavljeno

na

Talijani i četnici - saveznici od početka rata do kapitulacije Italije (rujna 1943.)

Nedvojbeno je da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, pod krinkom “jugoslovenstva” nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:

“…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, ‘Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine’ svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata.”

(Vidi: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str 14.)

Važne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima.

“Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:

August Cesarec

August Cesarec

‘Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom ‘narodnog jedinstva i državne cjeline’ plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.'”

(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.; istaknuo: Z.P.)

Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid ‘ugroženosti’ Srba, kako bi se ne samo opravdalo sve što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje ‘Velike Srbije’. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj ‘ugroženosti’ što će kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.

Karta Banovine Hrvatske

Karta Banovine Hrvatske

“Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta ‘Srbi na okup’. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su ‘Srbi u opasnosti’. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list ‘Srpska riječ’, a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti ‘Nova srpska riječ’. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje ‘srpskih srezova’ od Banovine Hrvatske.

(Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).

Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.”

(Vidi: Ivan Jelić, ‘O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj’, zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.; istaknuo: Z.P.)

Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe ‘zaštitu srpskog naroda’ i ‘borbu za Otadžbinu’. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju i oni su se kukavički stavljali u službu okupatora bez pokušaja pružanja bilo kakvog otpora.

Jedan drugi također značajni jugoslavenski autor o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše:

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …”

(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.; istaknuo: Z.P.)

O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr. Fikreta Jelić-Butić kaže:

“…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu ‘San Marco’, koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja).” (istaknuo: Z.P.)

Nakon što su je zaklali, četnici žrtvi vade srce

Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobroslav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:

“Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata. (U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: ‘Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.
(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija’.

(Vidi: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.; istaknuo: Z.P )

(…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje ‘ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.’ Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: ‘Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).’ (Vidi: Rade Petrović, ‘Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.’, ‘Prilozi’, Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)

…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. (Drago Gizdić, ‘Dalmacija 1941’, Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da ‘u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije’. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina ‘velikojugosloveni’ Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.

(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke ‘u ime Srba Likei).” (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.; istaknuo: Z.P.)

Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema vezano za “srpske izbjeglice”:

“…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije ‘nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana’. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, ‘Dalmacija1941’, Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre ‘znatno preterane’ te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo ‘oko 800 aktivnih muškaraca’. (– isto; istaknuo: Z.P.)

O tomu kako su “srpske izbjeglice” korištene kao sredstvo za okupaciju, dr. Fikreta Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora dr. Đuru Stanisavljevića:

” (…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). ‘Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.’ (isto, str.49.).
Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku.”

( dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.; istaknuo: Z.P.)

Opisujući situaciju u talijanskoj okupacijskoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (ovdje već citirani) povjesničar navodi:

” (…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića.”

(dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.; istaknuo: Z.P.)

U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević.
Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je postdiplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije gdje je ova tematika obrađena detaljno i studiozno.

(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)

Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u “ustaničkoj masi”, a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.

Tijekom proljeća i ljeta 1941. godine ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije vojne operacije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako što zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj prevladavaju Srbi) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret ‘Srbi na okup’, zahtjevi Srba iz Dalmacije – peticije za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji, napadi na hrvatske civile, ubojstva, pljačke, izazivanje nemira itd.). Ustaše također pokušavaju razbiti ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši “poslanici” iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj). Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi služili njihovim ciljevima. Propaganda koju vode prvaci pokreta “Srbi na okup” i četnici svodi se na specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena srpske “izbjeglice” vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i dr. Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima ali i na drugim mjestima u knjizi) i to jasno govori što se ustvari događalo u prvim tjednima i mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije. Srpske “izbjeglice” korištene su od talijanskog okupatora kao sredstvo ekspanzije, budući da su ambicije Talijana bile ne samo održati okupacijsku zonu koja im je “pripala”, nego demarkacijsku liniju pomaknuti dalje na sjever.

Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima (neovisno o izvoru) pojavljuju uvijek ista imena četničkih kolovođa i velikosrpskih ideologa od kojih mnogi sudjeluju i u “antifašističkom ustanku” u Srbu i okolici ili su u uskoj vezi s “ustanicima”, dok istodobno surađuju s Talijanima i četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).

Iz navedenih podataka jasno je kako su i u kojoj mjeri destabiliziranju stanja doprinosili četnici i “srpske izbjeglice” i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih “povjesničara”) Srbi već u prvim mjesecima rata doživjeli najveći “genocid od ustaša”.

Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih “letećih odreda” i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane radikalnih srpskih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na ovom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za “genocid”, u najmanju je ruku neodgovorno i neozbiljno. Ustaških represalija je bilo, ali to ni u kojem slučaju nije bio glavni uzrok i pokretač ratnih događaja, nego prije posljedica svega onoga što je prethodilo i to je sasvim jasno vidljivo iz dostupne historiografske građe.

Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima, ali jednako tako i ako se zanemari razdoblje krvave velikosrpske diktature koja je Hrvate tlačila više od 22 godine – u razdoblju od “ujedinjenja” (1918.) do sloma Kraljevine Jugoslavije i početka novog svjetskog sukoba.

U arhivima ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati kako su radikalni srpski nacionalisti i četnici služeći velikosrpskoj ideji sustavno izazivali krizu u Hrvatskoj, stvarali ozračje nemira, straha, mržnje i sukoba, započeli sa zločinima prije 10. travnja 1941. i potom se stavili u službu talijanskog okupatora s jasnim ciljem sprječavanja uspostave NDH i etničkog čišćenja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvode Jezdimir Dangić, Radivoje Kerović, Đuro Bižić i drugi). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim kvislinzima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda, pomagali aktivno u istrebljenju Židova i Roma, odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.). Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma pri čemu su pojedine četničke vojvode (njih 18) priznali Pavelićevu vlast (među ostalima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).
Treba također imati u vidu činjenicu kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela rasne zakone (dakle, čitavih 9 mjeseci prije napada Njemačke i kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije).

Nikako se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće:

1.Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića (brat Milana Nedića), 1940. godine je svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan po jedan četnički “leteći” odred (njih i danas mnogi Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim “specijalcima”) i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine nad Hrvatima prije proglašenja NDH ili u prvim tjednima njezina postojanja, pa čak i paljenje čitavih sela. Zločini u okolici Bjelovara te u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to dok ustaša tamo nije bilo, svjedoče o tomu da su Srbi masovno od početka ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti s ciljem stvaranja svoga etnički čistog teritorija pod okriljem okupatora.

Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije, Tada je – prema podacima što ih je javno iznosio krajem 80-ih i početkom 90-ih dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.

2.Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u začetku onemogućiti svaki pokušaj uspostave hrvatske države.

Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo “antifašistički ustanak” ili da su aktivnosti velikosrpskih nacionalista i četnika na području NDH bile samo reakcija na ustaški teror, najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.

Mi Drugi svjetski rat ne možemo i nećemo završiti sve dok se ne bude znala prava i konačna istina o svemu što se tada događalo, dok se ne naprave vjerodostojni i činjenično potkrijepljeni popisi žrtava i dok se ne riješimo jednostrane, lažne i konstruirane povijesti.

Jedino istina može donijeti mir, povjerenje među narodima i stvoriti uvjete za normalan život, te prekinuti svjetonazorske i ideološke podjele i ratove koje još uvijek vodimo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ – POVIJEST KOJA SE PONAVLJA dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari