Pratite nas

Kolumne

Istina o Jugoslaviji gora je od onoga što je rekla Predsjednica Kolinda G. K.

Objavljeno

na

Kako je bilo biti Hrvatom u komunističkoj Jugoslaviji?

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ponekad se brzopleto izražava: ponekad zbog neuvida u zbilju, ponekad zbog pomanjkanja znanja iz povijesti, a to jedva čekaju njezini neprijatelji i protivnici kako bi ju politički slistili ili još gore proglasili „površnom lutkicom“. Unatoč rečenome, predsjednica bi ipak trebala dobro odvagati svaku riječ izrečenu u javnosti jer ona nije samo obična političarka i državnica, ona je i simbol hrvatske državnosti, kao što su grb, zastava i himna. Preporučili bismo i njezinim kritičarima da poradi toga budu suzdržani u ocjenjivanju njezinih nastupa, to jest da ju po potrebi kritiziraju, ali pri tome se koriste primjerenim rječnikom. Hrvatska je politika ionako zagađena pretjeranim vokabularom.

Na predsjednicu su se nedavno okomili dežurni jugonostalgičari, a njih nije malo, jer je u intervjuu austrijskome Kleine Zeitungu rekao ovo: „Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje podrijetlo. Umjesto da kažemo ‘ja sam Hrvat’, morali smo reći ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.“ Odgovarajući na predsjedničine riječi, portal dnevno.hr iznosi kako njezine tvrdnje „da je u Jugoslaviji zabranjeno bilo izjašnjavati se kao Hrvat“ nisu točne pa onda navodi kako je broj Hrvata u Jugoslaviji porastao od 1948. do 1981. sa 3,78 na 4,42 milijuna tako da su „Hrvati sve do raspada bivše države bili drugi narod po zastupljenosti.“ I onda kao najveći dokaz ove tvrdnje objavljen je preslik „Izvoda iz matične knjige venčanih“ Josipa Broza Tita i Jovanke Budisavljević u kojemu je Broz po nacionalnosti označen Hrvatom.

Predsjednica je u intervjuu Kleine Zeitungu bila neprecizna, ali još više to su bili oni koji ju kritiziraju zbog njezinih tvrdnji o izražavanju hrvatstva u komunističkoj Jugoslaviji. Svatko ima s tim dijelom povijesti drukčija iskustva, ali postoji i kolektivno sjećanje naroda. Potpisnik ovoga članka bio je za vrijeme popisa stanovništva SFRJ god. 1953. vojnik u 26. oklopnoj diviziji JNA u Skoplju zadužen za pomaganje pri popisu u svome bataljunu. Naređeno nam je od zapovjedništva divizije da smijemo biti pri ruci vojnicima (neki su bili nepismeni!) kako moraju ispuniti određeni formular, ali nikako ne smijemo bilo kako utjecati na određivanje njihove nacionalnosti. Znači, svatko se mogao deklarirati kako je htio. To je bila teorija, a praksa je bila nešto drukčija. Neki su se izjašnjavali „Jugoslavenima“ premda to nisu bili jer su se nadali da će time lakše steći „zasluge“ u društvenome životu i na radnome mjestu. Posebno je bilo delikatno nacionalno određivanje muslimana. Muslimani sa sela i iz manjih mjesta u našem bataljunu upisivali su u rubriku nacionalnost „Hrvat“, iz većih gradova „Musliman“, a neki čak i „Srbin“. Kad sam jednoga takvoga muslimanskoga „Srbina“, protivno zapovijedi više komande, zapitao zašto se kao musliman upisuje da je Srbin, dobrodušno je odgovorio „Danas je u Bosni probitačnije biti Srbin, ali samo Alah zna što sam ja.“

Naredio pokolj Hrvata na Bleiburgu

Nacionalno izjašnjavanje nije bilo podvrgnuto nekim većim pritiscima no, kako reče moj Mujo, „probitačnije“ je bilo biti Srbinom i/ili Jugoslavenom nego Hrvatom. Ne samo u Bosni i Hercegovini, nego diljem Jugoslavije. Da se Josip Broz Tito formalno izjašnjavao Hrvatom, to nije bila tajna, ali ne treba posebno naglašavati da svi ostali Hrvati nisu bili tako moćni kao on da se tako deklariraju, no to je kod njega bilo političko taktiziranje, a ne nacionalno osvjedočenje. Tito je u prvome razgovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincom rekao „Ja kao Hrvat i katolik…“ nastojeći ga pridobiti da Katoličku Crkvu u Hrvata odvoji od Svete Stolice. Nakon što je Stepinac to odbio, bio je na insceniranome procesu osuđen na 16 godina robije. Tito je koristio svoje „hrvatstvo“ kao političko lukavstvo i ni za što drugo. Tako je za vrijeme hrvatskoga proljeća Tito pročitao u „Hrvatskome tjedniku“ da je Stjepan Radić najveći Hrvat 20. stoljeća, ljubomorno zapazivši: „A ja sam mislio da sam to ja.“ U svojim memoarima slavni kipar Ivan Meštrović napisao je kako mu je Tito rekao da on, Josip Broz, nije ništa manji Hrvat od njega, Meštrovića, jer da se on bori protiv srpske hegemonije. Činjenice su govorile drugim jezikom. Zar nije bilo dovoljno za njegovo antihrvatstvo što je dao naređenje da se izvrše pokolji nakon Bleiburga i uguši hrvatsko proljeće?

Nacionalno pitanje, barem Hrvata i Srba, nije bilo riješeno u komunističkoj Jugoslaviji. Komunistička partija uvela je federalizam, čak konfederalizam, ali samo u teritorijalnome, ali ne i etničkome pogledu. Hrvati i Srbi imali su veća nacionalna prava izvan svojih matičnih pokrajina u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji poslije osnivanja Banovine Hrvatske nego u SFRJ. Svako hrvatstvo i srpstvo izvan SR Hrvatske i SR Srbije bilo je uglavnom zabranjeno, od hrvatstva u BiH jedino je bilo zapažena knjižara Matice hrvatske u Mostaru, a od srpstva KUD Prosvjeta u Zagrebu. Jugokomunisti forsirali su pokrajinstvo: u Hrvatskoj dalmatinstvo, istrijanstvo i slavonstvo, u Srbiji su davali neke prednosti autonomnim pokrajinama, te naravno jugoslavenstvo koje su htjeli pretvoriti u nacionalnu posebnost što im ipak nije uspjelo. Muslimani su dobili veliko M u svome narodnom imenu, ali nisu smjeli razvijati svoje kulturne i jezične posebnosti. Sve rečeno izazivalo je bunt Hrvata, Srba i rijetko Muslimana te bilo pogonsko gorivo za raspad Jugoslavije. Zašto to nije poznato nekim sadašnjim hrvatskim političarima, nevjerojatno je. Možda je to neznanje, a možda i prikriveni jugoslavenski nacionalizam.

Znakovito je reagiranje nekih hrvatskih političara na riječi predsjednice Republike. Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku samorazumljivo je zaključio „da se nominalno moglo reći da si Hrvat, ali da je bila nepisana politička korektnost da se to ne govori.“ O tome su kružili vicevi kao ovaj: neki je Hrvat na beogradskim Terazijama počeo vikati „Ja sam Hrvat“ pa ga je milicija munjevito uhitila i zatvorila. U Zagrebu je neki Srbin vikao „Ja sam Srbin“ na što nitko nije reagirao osim jednog Zagorca koji mu je prišapnuo: „Bogec, sam si kriv.“ Hasanbegović podsjeća da je pridjev „hrvatsko“ svuda prebačen u „genitiv“. To se počelo ispravljati tijekom hrvatskoga proljeća, ali je nakon Karađorđeva uglavnom zaustavljeno. Sjećam se da je splitski HNK do 1971. nosio ime „Narodno kazalište“ da bi dobilo dodatak „hrvatsko“ tek u hrvatskome proljeću. Partizani su neformalnu splitsku himnu „Marjane, Marjane ča barjak ne viješ, naš barjak hrvatski“, preinačili „naš barjak narodni.“ Hasanbegović navodi da je pri spominjanju hrvatskoga naroda uvijek dodavano „i srpski narod“. Tako je jednom navedeno da u austrijskome Gradišću (Burgenlandu) živi hrvatska i srpska nacionalna manjina, a potonjoj ondje ni traga.

Jogurt je samo metafora

Komunisti su bili toliko glupi da su kažnjavali i one koji su pjevali stare narodne pjesme iz Prvog hrvatskoga preporoda kao „Oj ti vilo, vilo Velebita…“ i „Ustani, bane Jelačiću…“ Prema predsjedniku HSS-a Kreši Beljaku, Hrvati u Jugoslaviji su „imali gotovo sve, samo su neke pjesme bile zabranjene.“ A zašto su se onda pobunili čak i mnogobrojni partijci tijekom hrvatskoga proljeća tražeći jugoslavenskim ustavom zajamčenu političku, gospodarsku i kulturnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u SFRJ? Zašto je bila objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika? Zašto je hrvatska politička emigracija, po Vladimiru Bakariću, bila „najgora“ od svih drugih emigracija iz Jugoslavije i Udba je ubila više hrvatskih emigranata nego sve istočnoeuropske tajne službe svojih protivnika u inozemstvu? Zašto je među jugoslavenskim političkim zatvorenicima do albanske pobune na Kosovu, prema nacionalnosti bilo najviše Hrvata, a SFRJ ih je imao više po glavi stanovništva nego Sovjetski Savez?

A ono pak što su o predsjedničinoj izjavi govorili Josip Manolić, Boris Miletić, Anka Mrak-Taritaš, Zlatko Komadina i Ranko Ostojić govori u prilog spoznaji da je njihov politički habitus još uvijek komunistički i jugoslavenski ili pak da boluju od gubitka pamćenja pa bi trebali potražiti liječničku pomoć. U Hrvatskoj nije izvršena lustracija i to je to. Ono o jogurtu koji je spomenula predsjednica treba shvatiti metaforički. Svatko tko ima tračak sjećanja, zna da je u SFRJ bilo razdoblja s brojnim pomanjkanjima osnovnih artikala dnevne potrošnje, išlo se u Trst u kupovinu traperica, kišnih mantila tzv. šuškavaca i južnoga voća, a bez gastarbajterskih novčanih pošiljki jugoslavenska bi ekonomija crkla davno prije pada komunizma itd. Postojali su dugi redovi za osnovne prehrambene namirnice. A što je najgore, komunistička Jugoslavija bila je jednopartijska diktatura u kojoj su proganjani svi koji su drukčije mislili i osjećali, a da o drukčijem djelovanju i ne govorimo, posebice Hrvati i vjernici. Onome koji govori drukčije ne bi trebalo biti mjesta u javnome životu sadašnje Republike Hrvatskoj da je ona stvarno ono što piše u njezinu Ustavu. Ali, na žalost, nije.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari