Pratite nas

U potrazi za Istinom

Istina o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega

Objavljeno

na

Nevjerojatna je šuma dezinformacija i izmišljotina kad je riječ o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega. Danas čitam neke tekstove, pa to je sve ravno komunističkom Agitpropu, komentirao je Zvonimir Despot na facebooku. Stoga sve vas molim da na miru i pažljivo pročitate tekst koji je 2013. godine u Globusu napisao Darko Hudelist i koji sam već bio podijelio na mojoj stranici 2015. godine. Očito treba i dalje iznositi gole činjenice.

Na današnji dan, 8. svibnja 2013., navršilo se punih 68 godina od partizanskog oslobođenja Zagreba, dotadašnjega glavnog grada Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Taj se povijesni događaj, kao što znamo, zbio 8. svibnja 1945. Dva dana ranije, 6. svibnja 1945., Pavelić je pobjegao iz Zagreba, a za njim su se prema zapadu, tj. prema jugoslavensko-austrijskoj granici, ubrzano stale povlačiti i njemačke, odnosno ustaško-domobranske formacije. Zagreb su od upada partizana ostali braniti samo relativno malobrojni luburićevci.

Dana 7. svibnja 1945. predstavnici Wehrmachta potpisali su, u Reimsu, protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga na europskim ratištima. Time je Drugi svjetski rat, praktički, bio završen. Zagreb je gotovo na dlanu bio isporučen svojim potencijalnim osloboditeljima; ostalo je samo da se vidi koja će partizanska formacija, i odakle, tj. iz kojega smjera, prva kročiti u nj i time sebi priskrbiti vječnu slavu osloboditelja toga grada.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući 10. “zagrebački” korpus, sastavljen od partizana koji su bili rodom ili iz samog Zagreba ili iz njegove okolice. U dosadašnjim prigodničarskim osvrtima na 8. svibnja 1945. o 10. se “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Vece Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana..

Lokalpatriotski nastrojeni pojedinci su pak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice. Postoje neki podaci (ili, možda, bolje rečeno, interpretacije) po kojima je on, ako ne prvi, ono svakako među prvima ušao, 8. svibnja 1945., u Zagreb i ostavio jedan od dubljih tragova u njegovu oslobađanju. Na mitu o Posavskom odredu najviše je, proteklih godina i desetljeća, radio njegov nekadašnji pripadnik i kasniji obavještajac Mišo Deverić (danas pokojni), iako je vojni doprinos te, široj javnosti sasvim nepoznate, partizanske formacije nekadašnji komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl još u svojim “Sjećanjima” sasvim jasno sveo na pravu mjeru, napisavši: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.”

Nigdje nikada, međutim, nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati i pomalo čudna, pa i neugodna. A ta istina glasi: 8. svibnja 1945. bila je, ponajprije, “srpska priča”. U Zagreb su prve ušle i prve ga neposredno oslobodile srpske partizanske formacije, odnosno formacije pretežno sastavljene od boraca iz Srbije.

Ali i ne samo to: dan oslobođenja Zagreba bio je – sasvim suprotno idiličnim ili, recimo, ideologiziranim pričama o nekakvu savršenom “bratstvu i jedinstvu” koje je tada vladalo u novostvorenoj Jugoslavenskoj armiji – i prvi korak u evoluciji velikog srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba, evoluciji koja se, sa svim svojim fazama i dramatičnim preokretima, protegnula na 45 godina i koja je na kraju, usporedo s raspadom Titove Jugoslavije, dovela do strašnog i krvavog Srpsko-hrvatskog rata.

Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A ostalo je, također, prešućeno ili neotkriveno i to da su među pripadnicima 20. srpske brigade, pa dakle i među prvim osloboditeljima Zagreba, bila i trojica mladih Beograđana koji će kasnijih godina i desetljeća, u Titovoj Jugoslaviji, postati stožernim figurama srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta, na čelu s Dobricom Ćosićem.

Bili su to budući povjesničar književnosti i neumoljivi društveno-politički agitator i aktivist Živorad Žika Stojković; zatim budući slikar, kontroverzni filmski redatelj i pisac Miodrag Mića Popović (koji će, kao i Stojković, već 1946. postati jednim od vodećih članova Ćosićeva klana “siminovci”), kao i budući slikar i, od 1985. na 1986., član Komisije za izradu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, Stojan Ćelić.

Njihovo sudjelovanje u činu oslobođenja Zagreba bitan je sastavni dio njihovih biografija i jedna od nezaobilaznih etapa njihova prirodnog razvoja u vatrene srpske nacionaliste (to se posebno odnosi na Stojkovića i Popovića; Ćelić je, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU, bio, u usporedbi s njima dvojicom, znatno umjereniji).

Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba.

Prvo, ta je partizanska formacija – sasvim precizno: 2. i 3. bataljon 20. srpske brigade – 8. svibnja 1945. prva prešla rijeku Savu i kročila na zagrebačko tlo (tj. u zagrebačko predgrađe Trnje). To se dogodilo negdje oko 10.30 ili 10.45, dakle u prijepodnevnim satima. Srpski su partizani prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi pravo u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela (kompa) za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.

Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.

A drugo, 20. je srpska brigada, uz pomoć 24. srpske brigade (također iz sastava 45. srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.

Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima – to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati osvajačem (ili u ovom slučaju osloboditeljem) teritorija o kojem se radi. I to je, 8. svibnja 1945., pošlo za rukom upravo 45. srpskoj diviziji.

Vjerojatno u namjeri da se ta činjenica što više zabašuri ili prikrije, u dosadašnjim se interpretacijama partizanskog oslobođenja Zagreba nastojala, pored 10. “zagrebačkog” korpusa, nešto jače isticati i uloga 28. slavonske divizije (čiji je komandant bio Crnogorac Radojica Nenezić), za koju se pisalo da je prva ušla u grad. Međutim, favoriziranje 28. slavonske divizije u odnosu na 45. srpsku diviziju besmisleno je iz četiri razloga.

Prvo, 28. slavonska divizija ušla je u Zagreb nekoliko minuta (možda 10, možda 15, a možda i nešto više) kasnije u odnosu na 45. srpsku. To mi je, u razgovoru što smo ga vodili početkom 2008., vrlo otvoreno priznao nekadašnji borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. To, nadalje, piše u brojnim izvornim ratnim dokumentima što mi ih je on dao na čuvanje, a koje je pak njemu svojedobno ustupio njegov kolega iz 28. divizije, Zagrepčanin Stjepan Puba Cerjan. A to, osim toga, piše i u najozbiljnijim vojno-historiografskim knjigama, kakva je, primjerice, “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića, u kojoj se točno kaže: “Prva je u grad (Zagreb – op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija.”

Inače, sve te tri divizije pripadale su II. armiji, komandant koje je bio general-lajtnant, Beograđanin Koča Popović.

Drugo, 28. slavonska divizija, odnosno njezina 21. brigada, koja je u toj diviziji bila najbrža i najučinkovitija – ušla je u Zagreb preko Savskog mosta (onda kolnog, danas isključivo pješačkog), kao i željezničkog mosta što je u njegovoj neposrednoj blizini. I odmah je zatim produžila Savskom cestom i došla do HNK (eventualno do Ilice), gdje se zaustavila. Taj je pravac kretanja bio znatno udaljeniji od Radio-stanice u odnosu na onaj kojim su napredovali partizani iz 45. srpske divizije, koji su u Zagreb ušli preko skele kod Bundeka ili preko Crvenog mosta. Osim toga, borci iz 28. slavonske divizije nisu niti pokušavali zauzeti Radio-stanicu.

Treće, točno je da je komesar 2. bataljona 21. slavonske brigade, iz sastava 28. divizije, kapetan Jure Devčić, prvi lansirao preko radio-etera vijest da u Zagreb ulaze partizani (to se moglo dogoditi oko 10.45, a možda i nešto ranije). Ali on to nije učinio iz same zgrade Hrvatskog krugovala u Vlaškoj 116, kako su pogrešno pisali neki interpretatori partizanskog oslobođenja Zagreba, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Jure Devčić, u akciji oslobađanja Zagreba, uopće nije prelazio Savu, nije sudjelovao u zauzimanju Radio-stanice pa se, prema tome, nije niti mogao iz nje javiti.

I četvrto, iako je 21. brigada, kao sastavni dio 28. slavonske divizije, nosila pridjev “slavonska”, ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije. Kako mi je to detaljno razjasnio njezin nekadašnji pripadnik Stojan Damjanović (koji danas živi u Vrapču), ona u listopadu 1944., kada je bila jedan od učesnika velike vojne akcije oslobađanja Beograda, nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješno sprovedene Beogradske operacije taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000. Tih dvije tisuće i nešto novopridošlih bili su novomobilizani borci iz srpske Posavine, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca.

Od tih pak 2200 njih 300 bili su bivši četnici, uz napomenu da je njihov prelazak u partizane bio legaliziran poznatom Titovom amnestijom s početka jeseni 1944.

Osim mnoštva izvornih ratnih dokumenata, ključni su dokaz da je 45. srpska divizija prva ušla u Zagreb i prva krenula u zauzimanje Hrvatskog krugovala i autentična sjećanja zagrebačkog komunista i člana ilegalnog štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera. On je u svom članku priređenom za zbornik “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) vrlo precizno naveo da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali točno u 11.20 na uglu današnje Držićeve (ondašnjega Kanala) i današnje Avenije Vukovar (ondašnje Varaždinske), a da su ti partizani bili pripadnici 45. srpske divizije. Ovako je napisao:

“Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11,20 minuta sastali smo se s prvom jedinicom Jugoslavenske armije (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći…”

“Sravnjivanjem” nekoliko izvornih ratnih dokumenata i raznih drugih pisanih izvora, ustanovio sam da je major s kojim se Doder zagrlio i poljubio bio komandant 20. srpske brigade, iz sastava 45. divizije, Vojin Vidović.

Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji (objelodanjenoj u Beogradu 1992.), u zauzimanju Hrvatskoga krugovala sudjelovali su dijelovi 2. i 3. bataljona 20. brigade. Nakon što je Radio-stanica bila osvojena, u njoj je, kako piše u monografiji, napisan proglas kojim je komandant 20. brigade, major Vojin Vidović, “obavestio narode Jugoslavije da je Zagreb oslobođen”. U monografiji se još kaže: “Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljona 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao.”

Moram reći da se taj opis savršeno podudara sa svim ostalim poznatim prikazima zauzimanja Hrvatskoga krugovala, objavljenim u pojedinim listovima ili vojnim edicijama. Jedan je, primjerice, članak “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske”, objavljen u Borbi (“organu KPJ”) od 9. svibnja 1945., u kojem se, uz ostalo, citiraju i glavne rečenice proglasa pročitanog u Radio-stanici. One su glasile: “Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”

Drugi su pak sjećanja načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića iznesena u glasilu SUBNOR-a “Četvrti jul”, u broju od 6. svibnja 1975. Vučković je tada, uz ostalo, rekao: “Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljona naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama.”

O stvarnom autoru proglasa nigdje, međutim, ništa nisam pročitao, niti se on igdje uopće i spominje. I za njega, najvjerojatnije, ne nih nikada ništa ni doznao da mi beogradski povjesničar umjetnosti, pisac i generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti u vrijeme izrade Memoranduma SANU, a potom i predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.), Dejan Medaković, u jednome od naših razgovora vođenih u Beogradu od jeseni 2006. do ljeta 2008., tj. sve do svoje smrti, nije izjavio sljedeće:

– To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković – osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Ali tko to zna, to je zaboravljeno… Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio, s tim svojim prijateljem Ćelićem, u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb.

Po Medakoviću, zajedno sa Stojkovićem i Ćelićem tu se, u Radio-stanici, zatekao “i jedan treći partizan, s činom poručnika, ili takvo što, koji je na kraju završio kao hausmajstor u nekoj kući na Bulevaru revolucije u Beogradu”. Njemu je, međutim, Medaković zaboravio ime.

“Osloboditelj Zagreba br. 1” (barem po priči Dejana Medakovića), Živorad Žika Stojković, rođen je u poznatoj beogradskoj četvrti Čubura 28. rujna 1922. Bio je stariji brat čuvenog srpskog glumca Danila Bate Stojkovića, poznatog po nadimku Bubuleja. Njegov otac Aleksa, podrijetlom Srbin iz Makedonije, bio je bogati veletrgovac drvom i ugljenom, a po političkim uvjerenjima “veliki Srbin”. U rat je, samoinicijativno, stupio tek potkraj ljeta ili početkom jeseni 1944., i to kao pripadnik 20. brigade 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u istočnoj Srbiji, nedaleko od Niša. Nije se, međutim, borio s puškom u ruci nego je bio u sanitetu; dapače, bio je komesar brigadne (ili bataljonske – nisam siguran, jer o tome postoje kontradiktorni podaci) bolnice.

U Zagreb je, po Medakovićevu kazivanju, došao s činom poručnika te je kao takav bio nižerangiran od svog kolege i prijatelja Stojana Ćelića, podrijetlom Srbina iz Bosne, koji je u 20. brigadi bio šef Propagandnog odsjeka (do ožujka 1945.), a neko vrijeme i omladinski rukovodilac 1. bataljona 20. brigade, dok je na sam dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945., na svojoj uniformi već imao oznaku čina kapetana.

Na fotografijama snimljenim u ratu Žika izgleda pomalo nespretno i smiješno (bio je jako visok, pravi dvometraš, pa su mu svake hlače koje je nosio bio prekratke barem za nekoliko centimetara), no uistinu je bio sve samo ne benigan i bezopasan čovjek. Odmah nakon Dobrice Ćosića, a u nekim fazama čak i prije ili više od njega, bio je ključna osoba srpskog nacionalističkog pokreta, ujedno i bitan član Ćosićeva opozicijskog stožera iz kojega su se osmišljavale i planirale sve nacionalističke akcije u SR Srbiji, još od završetka Drugog svjetskog rata pa nadalje.

Osobito je važnu ulogu u srpskom nacionalističkom pokretu Žika Stojković imao 1971., kada je, koliko god to zvučalo nevjerojatno, bio mnogo radikalniji i eksplicitniji čak i od srpskoga “oca nacije” Dobrice Ćosića. Ono što su 1971. bili u Hrvatskoj Čičak i Budiša, to je Žika Stojković te iste godine bio u Srbiji, samo sa suprotnim predznakom i s još mnogo više strasti, fanatizma pa i mržnje u odnosu na njih. Zapjenjeno se borio protiv ustavnih amandmana, o kojima su se tijekom 1971. vodile organizirane rasprave diljem čitave zemlje, zalažući se ili za opstanak onakve Jugoslavije kakva je bila prije početka svoje ustavne transformacije u konfederaciju ili za jednu novu, veliku srpsku državu, koja bi bila sastavljena od jugoslavenskih teritorija u kojima većinski žive Srbi.

Najzapaženiji Stojkovićev istup 1971. bio je njegov vehementan govor na tribini Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, u Beogradu, 28. travnja – održan u jeku javne rasprave o ustavnim amandmanima. Žika je tada ustavne promjene okarakterizirao kao “atentat na Jugoslaviju” i usporedio ih s aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908., rekavši, uz ostalo: “Namere koje Austrija nije stigla da ostvari, sprovode sada oni na čiju se inicijativu, i insistiranje, pod vidom amandmana, vrši atentat i na ovu Jugoslaviju. Nova ustavnost znači glogov kolac srpskom narodu u toj Jugoslaviji!”

Stojković je u tom svom čuvenom izlaganju na najradikalniji mogući način otvorio srpsko pitanje u Titovoj Jugoslaviji, pitanje koje je, kako je rekao, “teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno”, pa je rečenicom: “Srbi svoja prava nisu dobijali na zasedanjima, kongresima, plenumima – tamo su ih po pravilu gubili” – indirektno poručio da će, ukoliko ustavni amandmani budu prihvaćeni, Srbi do svojih prava morati doći ratnom opcijom. Tim prije što, kako je istaknuo, po novome Ustavu “Republika Srbija, bez pokrajina, obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone.”

Ali nije to bio jedini Stojkovićev angažman 1971. Dobrica Ćosić mi je, prije tri-četiri godine, priznao da je Žika bio stvarni inspirator i autor i ništa manje “slavnog” anti-ustavnoamandmanskog istupa najpoznatijeg srpskog filozofa Mihaila Đurića, pod naslovom “Smišljene smutnje”, što ga je potonji pročitao na Pravnom fakultetu u Beogradu 18. ožujka 1971. i zbog toga zaradio devet mjeseci robijanja u zloglasnom zatvoru “Zabela” u Požarevcu. Đurić je, naime, u tom svom šokantnom istupu kao iz vedra neba otvorio pitanje unutarnjih (republičkih) granica u Jugoslaviji, okarakterizavši postojeće granice “neodrživima” te posebno pritom naglasivši:

“Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera… Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju… U trenutku kada je silom prilika doveden do toga da treba da ponovo uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?”

Time je Žika Stojković gotovo od riječi do riječi anticipirao Memorandum SANU puno desetljeće i pol prije njegova pojavljivanja u Srbiji, a, kako mi je D.Ćosić u povjerenju ispričao, supruga Mihaila Đurića bila je strahovito bijesna na nj (na Žiku Stojkovića), jer je, i to s punim pravom, smatrala da je on osobno svojim zlim utjecajem otjerao njezina muža na robiju.

Uza sve ostalo, Žika Stojković je napravio golemu gužvu i svojom neviđeno osvetoljubivom i ratobornom polemikom protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Glasa Koncila i njegova glavnog urednika Živka Kustića, u rujnu 1979., usred Branimirove godine (jedne od ključnih etapa u Crkvinu višegodišnjem slavlju “13 stoljeća kršćanstva u Hrvata”), kada je, praktički, objavio rat ne samo Katoličkoj crkvi nego i cijelom hrvatskom narodu, optuživši i nju i njega za ustaške zločine počinjene u NDH. Ta je njegova polemika – tj. polemički odgovor na jedan Kustićev napis – trebala biti objavljena u glasilu Srpske pravoslavne crkve “Pravoslavlje”, ali je tadašnji srpski patrijarh German naredio njegovoj redakciji da ga, iako je tekst već bio složen i spreman za tiskanje, u zadnji čas povuče – kako uistinu ne bi došlo do “bratoubilačkog” rata već tada, potkraj 1970-ih.

Stojković je, inače, mrzio patrijarha Germana, smatrao ga je previše blagim i “prozapadno” orijentiranim, dok je obožavao njegova nasljednika Pavla (u to vrijeme još episkopa raško-prizrenskog), s kojim je 1987., uoči proslave šest stoljeća od Vidovdana 1389., priredio znamenitu monografiju “Zadužbine Kosova”.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim menjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pesma.”

Sve što se nakon toga u Zagrebu izdogađalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.

U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb su, s istočne strane, ušle jedinice I. armije, kojima je zapovijedao general-lajtnant, Crnogorac Peko Dapčević. I tu su, međutim, najistureniji bili Srbi – konkretno, 21. srpska divizija koja je u tim borbama, na istočnoj periferiji grada, odigrala daleko najznačajniju ulogu.

A onda je, 9. svibnja 1945., u popodnevnim satima, iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. “zagrebački” korpus, sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je, kada je grmjelo i sijevalo (a i to samo u relativnom smislu), od glavnoga grada Hrvatske bio udaljen čak nekoliko desetaka kilometara (i to negdje između Varaždina i Zagreba).

U svojim “Sjećanjima” komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl otvoreno priznaje da su se on i ostali borci Korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno. Ne znam zašto su se ti njegovi memoari dosad toliko prešućivali – pretpostavljam da je u pitanju bila nekakva jalova i besmislena politička korektnost, koja se na kraju ionako uvijek vrati kao bumerang. Glavna je Šiblova teza (nikada prokomentirana u našem tisku ili publicistici) da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili – Srbi. Umjesto riječi “Srbi” Šibl je, međutim, upotrijebio riječ “nepoznati”, ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.

Na jednome mjestu on piše, opisujući ulazak 10. “zagrebačkog” korpusa u Zagreb: “Nisu nas ugledali (mislio je na Zagrepčane – op. aut.). Umjesto svojih dočekali su nepoznate.”

U drugome pak odlomku Šibl se prisjeća trenutka kada je na Hrvatskom krugovalu čuo da je Zagreb oslobođen. Pa piše: “Glas nepoznatog komandanta bataljona (čak je izbjegao spomenuti da se radilo o 20. srpskoj brigadi, toliko ga je to opterećivalo! – op. aut.) ostat će mi uvijek u uhu, i njegove riječi uvijek ću pamtiti.”

Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945. – tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu, objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”

Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.” Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Ali ima tu još nešto, ništa manje važno od dosad rečenog. Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi službena verzija oslobođenja Zagreba, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno, dogodilo posve spontano, zahvaljujući, ponajprije, iznenadnom razvoju događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.). Tako i M.Dželebdžić u svojoj knjizi “Druga jugoslovenska armija” piše da “oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac – Novo Mesto – Ljubljana”.

Na sličnu sam argumentaciju naišao i u nekim pojedinačnim dokumentima, jedan od kojih je dopis generala Rade Hamovića Gradskom odboru Saveza antifašističkih boraca RH grada Zagreba, datiran 8. siječnja 1996., u kojemu on objašnjava zašto, zapravo, 10. “zagrebački” korpus nije sudjelovao u oslobađanju Zagreba.

I ta je argumentacija, po mom mišljenju, OK – ali samo ako se sagledava cjelina, tj. Vrhovna komanda na čelu s Titom. I ono što su oni, još u rano proljeće 1945., planirali. Ali ako se ima u vidu isključivo 45. srpska divizija i ljudi koji su je konkretno sačinjavali – nemoguće je tek tako prijeći preko činjenice da je glavni motiv za njihov nerijetko i nadčovječanski angažman u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije bio – Zagreb. Ne Karlovac, ne Novo Mesto, ne Ljubljana, nego upravo – Zagreb. U očima partizana iz 45. srpske divizije Zagreb nije bio ništa drugo nego glavni grad Pavelićeve NDH, dakle jedne fašističke tvorevine koja je tijekom rata sprovodila genocid nad pripadnicima njihova naroda. I to je, s njihove strane, bio glavni razlog zašto ga je trebalo osloboditi, odnosno zauzeti. I zašto su baš oni trebali biti njegovi osloboditelji.

Navest ću dva argumenta za ovu svoju tezu.

Imam u posjedu fotokopiju originalnog ratnog dokumenta Štaba 45. srpske divizije pod nazivom “Vojna relacija za borbe vođene u vremenu od 7-12 maja 1945 god.”. Dokument su potpisali komandant 45. divizije potpukovnik Rade Zorić, načelnik Štaba 45. divizije potpukovnik Milan Abramović i politički komesar te formacije kojemu nisam uspio identificirati ime i prezime.

U tom dokumentu zapovjednički vrh 45. srpske divizije sumira cjelokupnu operaciju oslobođenja Zagreba i svoje sudjelovanje u njoj, pa kaže:

“Od Gračanice, Doboja i Bosne (kada je, početkom travnja 1945., počela velika proljetna ofanziva jedinica Unske operativne grupe divizija II. armije – op. aut.) gde su neprijatelju uništene čitave jedinice, naši borci čeličnom voljom gonili su neprijatelja u stopu i do iznemoglosti. Od Doboja do Zagreba jedinice su prešle preko 250 kilometara za 20 dana, vodeći teške i krvave borbe iz dana u dan. Bilo je dana kada su borci prelazili i po 40 km danju, odnosno noću, sami da bi uvek držali kontakt sa neprijateljem. Fizički napor borci nisu osetili, odnosno nisu hteli da osete, jer krajnji cilj im je bio Zagreb.”

Drugi važan dokument kojim raspolažem jest ratni dnevnik Miće Popovića, jednog od boraca 20. srpske brigade iz sastava 45. divizije, koji se upravo na tom trijumfalnom ratnom pohodu srpskih partizana, od istoka prema zapadu Jugoslavije, negdje na bosanskim puteljcima kao ranjenik upoznao i sprijateljio sa Žikom Stojkovićem, pa su se već u proljeće 1946. u Beogradu obojica priključili moćnom i utjecajnom klanu Dobrice Ćosića zvanom “siminovci”.

Ćosić mi je Miću Popovića (konkretno, u našem razgovoru od 30. rujna 2010.) opisao kao “ambivalentnog čovjeka, komunista-desničara”, koji je “imao neko razumijevanje za četnike i neke pročetničke nastupe zbog svog antikomunizma”, ali, isto tako, i zbog svojega geografskog podrijetla, budući da mu je otac rođen u tradicionalnome četničkom kraju (Bela Crkva, između Valjeva i Loznice), dok su mu djed i stariji preci bili ondje pravoslavni svećenici.

Mića Popović je poslije Drugog svjetskog rata izrastao u jednog od vodećih srpskih slikara, dok je među “siminovcima”, osobito od 1970-ih nadalje, imao jednu vrlo specifičnu ulogu – da u svojim slikama, tzv. “Prizorima”, vizualizira političku ideologiju svog mentora i duhovnog vođe Dobrice Ćosića.

Jedna od najkontroverznijih Popovićevih slika nastala je 1983., njezin neslužbeni naziv glasi “Tajna večera bez Spasitelja”, a riječ je zapravo o replici “Tajne večere Spasitelja sa svojim učenicima” Leonarda da Vincija. Ali za razliku od legendarne da Vincijeve slike, u čijem je središtu Isus Krist, okružen svojim učenicima, na Mićinu je platnu Isusova stolica prazna. Na njegovoj kompoziciji za dugačkim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, sjede Srbi, neki od kojih po svom izgledu i držanju asociraju na četnike, ali je već na prvi pogled vidljivo da ti Srbi nemaju svog vođu, svog bossa, svog nacionalnog “Isusa” – čim je njegovo mjesto, u središnjem dijelu slike, tragično upražnjeno. Poruka slike je jasna: Srbi vape za svojim voždom, tada, u prvoj polovici 1980-ih, da ih napokon izbavi iz njihove posvemašnje nacionalne depresije i povede u odlučujući boj.

– Ta slika – protumačio mi je njezino značenje D.Ćosić – ilustrira duhovno, biološko, demografsko stanje srpskog naroda u ono vrijeme. On nema centralnu figuru, nema prvu ličnost, nema vođu, on je izgubljen narod… To je vrijeme koje prethodi pojavi Miloševića, kada počinju te borbe i kada se baš osjeća ta depresija u narodu i odsustvo središta, tj. figure koja može iznijeti dramu naroda, koja se nagovještavala.

Mića Popović je snimio i nekoliko igranih filmova, od kojih je daleko najveću sablazan izazvao svugdje zabranjivani “Čovek iz hrastove šume”, snimljen još 1963., niti dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Glavni junak filma je Maksim, “čovjek iz šume”, Srbin-koljač (glumio ga je Mija Aleksić), koji u ratu kolje partizane i njihove suradnike za interese četnika iz svog kraja, na nekoj pustoj i goloj srpskoj planini. Uživa u klanju i čim nekoga zakolje, zareže nožem na drvetu recku, to mu je poput glavnog zgoditka. Ali onda s tim istim četnicima dolazi u nerješiv sukob i oni mu na kraju dođu glave. Glavna je kontroverznost filma u tome što je srpski koljač prikazan, doduše, kao negativac, ali i kao čovjek s kojim se Mića Popović kao redatelj na određen način identificirao, pa tako dolaze do izražaja i neke njegove pozitivne osobine. On na kraju umire, na lokalnom pravoslavnom groblju, ali s rukom ispruženom prema gore; poruka je jasna: šumski će čovjek preživjeti.

Ratni dnevnik Miće Popovića iz 1944. i 1945. – tj. njegovu pretipkanu verziju – dao mi je, prije nekoliko godina, njegov sin Jovan, koji se u Beogradu bavi dramaturgijom. Popović ga je pisao a posteriori, negdje potkraj 1945., a njegov središnji dio zauzima autobiografska pripovijetka “Sveti Antun” u kojoj je detaljno opisao svoj ratni put u 20. srpskoj brigadi, i to počevši od svog ranjavanja na brdu Straževac u Bosni 5. travnja 1945. pa sve do pobjedničkog ulaska u Zagreb 8. svibnja 1945., ali i nešto kasnijih dana, uključujući i dolazak u Leibnitz u Koruškoj, gdje je 45. divizija, po Titovoj naredbi, sudjelovala u okupaciji tog dijela Austrije.

Gotovo na svakoj stranici Mićina dnevnika spominje se Zagreb, kao glavni cilj i svojevrstan leitmotiv ratnog pohoda 20. srpske brigade, odnosno 45. srpske divizije, u njezinu napredovanju od Bosne prema zapadnim dijelovima Jugoslavije.

U poglavlju u kojem opisuje svoja razmišljanja nakon ranjavanja (a ranio ga je, kako je napisao, neki ustaša), Mića Popović, primjerice, kaže: “Čim se vratim u borbu… poginuću… Najzad uvrteh sebi u glavu da ću poginuti pred Zagrebom.”

U dijelu dnevnika posvećenom zauzimanju Bosanske Dubice, 26. travnja 1945., Mića citira rečenicu jednoga svog ratnog druga: “Sve ti je ovo bitka za Zagreb” – a onda iskazuje svoje vlastito mišljenje: “I ja shvatim da je ovo bitka za Zagreb, i da je, pošto već treba da se gine, bolje to učiniti tamo kao borac, nego ovde.”

U bilješci u kojoj govori o zauzimanju Hrvatske Dubice, 2. svibnja 1945., Mića Popović piše: “U Hrvatskoj Dubici nije bilo ustaša. Naši su bataljoni obrazovali široki luk. Pravac – Zagreb…”

U dionici pak u kojoj je riječ o zauzimanju Siska, 6. svibnja 1945., Popović je napisao: “Sa jednom stvari bio sam načisto: sad dolazi Zagreb.”

A u potpoglavlju gdje opisuje svoj dolazak u selo Kuče kraj Velike Gorice, 7. svibnja 1945., dan uoči ulaska u Zagreb, Mića Popović daje prikaz toga u tom trenutku napuštenoga hrvatskog sela, usredotočujući se na jednog mršavog dječačića koji je vukao za sobom stari, rasklimani bicikl, pa kaže:

“Ja sam se zainatio da razumem zbog čega se raduje dečaćić. Ali mi ne polazi za rukom. Ipak se setih da je to otuda što on neće u bitku za Zagreb. Izgledalo mi je čudno da on neće. A mi hoćemo. Eto i ja hoću.”

Mićin sin Jovan Popović ujedno mi je, u jednome od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca, vezana za 8. svibnja 1945,: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.

Bit opisa je sljedeća: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagreb kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana, jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?” Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane, ili u jednoga od njih, ispalio iz svog mitraljeza nekoliko rafala.

Radeći na ovome tekstu, porazgovarao sam i s nekoliko istaknutih čelnika Saveza antifašističkih boraca i anfifašista kako na razini države tako i grada Zagreba. Ivan Fumić, koji je čak 13 godina bio na čelu boračke organizacije, ovako mi je prokomentirao dokument “Vojna relacija” Štaba 45. srpske divizije i ratni dnevnik Miće Popovića:

– Vjerujem da je to sve točno, što su oni napisali. U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943. U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi – jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: “Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!” S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: “Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!” Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama.

Vladimir Jurak, koji je 17 godina predvodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba (u ratu se borio u brigadi “Matija Gubec”, koja je pripadala 10. “zagrebačkom” korpusu), bio je za nijansu-dvije još oštriji, pa mi je kazao:

– Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje. Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: “Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.” To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. U tome je stvar. Jer, Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono – mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide.

Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Predsjednik IDS-a Boris Miletić priča o ‘uspjesima Istre i IDS-a’. Dovoljna je samo jedna riječ – Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

U Pazinu svečano obilježeno 30 godina od osnutka IDS-a!

Predsjednik IDS-a Boris Miletić nije se mogao nahvaliti sa uspjesima svoje stranke;

“IDS se od samih početaka isticao u šarenom spektru političkih stranaka, prije svega, kao regionalna stranka iz male Istre koja je avangardna i drukčija od drugih. Izborili smo se za dvojezičnost, pričali smo o nekoj dalekoj Europi i zagovarali tada nepopularne ideje antifašizma, suživota, multietničnosti i multikulturalnosti”, istaknuo je Miletić dodavši kako su danas te vrijednosti, za koje se IDS usamljen borio ’90-ih godina, dio hrvatskog  zakonodavstva.

Političari u Hrvatskoj ne ulijevaju ni malo povjerenja i ove riječi Borisa Miletića su isprazne, bez imalo podataka sa kojima bi ih potkrijepio. Kako dobro poznajem povijest i sadašnjost svojeg rodnog kraja i grada prikazati ću drugu stranu IDS-a koju Miletić sakriva ” kao zmija noge”,  da  vidimo i drugu stranu IDS-a , a ne samo ružičastu koju prezentira sam predsjednik stranke, po principu” hvalite me usta moja, kada nitko drugi neće”

1.Osnivanje IDS-a

Istarski demokratski Sabor osnovan je zvanično 14.veljače 1990.godine. Međutim priča počinje tri mjeseca ranije u prostorijama Mjesne zajednice Stoja, kojoj je nazočio novinar HRT- HR- Radio Pula Elvis Mileta i javno objavio.  Tamo je odvjetnik Ivan Pletikos okupio nekolicinu istomišljenika, idealista koji su živjeli za svoj nedosanjani san o demokratskom i pluralističkom društvu.  Zametak budućeg IDS-a činili su njegove kolege iz redakcije nekadašnjeg gimnazijskog odnosno studentskog lista IBOR, koji je Partija ugasila. Prvi je prijedlog bio da se nova partija zove Istarski demokratski savez, ali je na prijedlog Borisa Biletića u spomen na povijesni Istarski sabor prihvaćeno ime koje stranka nosi i danas.

Na fotografiji popisa članova sa potpisima vide se imena osnivača; Ivan Pletikos, Slavko Kalčić, Mladen Kolenko i drugi.  Pletikos prikuplja formulare, piše neophodne akte i Statut stranke. Njegova je “hrvatska” grupa u ogromnoj većini i gotovo bezbrižno u tadašnjem se restoranu ”Varaždin” priprema osnivačka skupština, zakazana za subotu 16. veljače. Drugu grupu predstavljali su  Ivan Pauletta, Mario Sandrić i Dino Debeljuh. Došli su s pričom da imaju sedamdesetak članova, no kako se kasnije ispostavilo, nikada ih nije bilo više od spomenute trojice, a naziv “grupe” zapravo je bila Paulettina adresa u Prematuri. Međutim, u petak ujutro dolazi mu na posao Pauletta i donosi pristupnicu i jednu omanju skulpturu ljudske šake u položaju “šipka ili fige” te sve poprati riječima : “… znaš, nas trojica smo jučer u Zagrebu registrirali IDS !”

E to je bilo nepošteno i na prijevaru otimanje IDS-a od strane talijanaša Paulette, Sandrića i Debeljuha , od osnivača Ivana Pletikosa i njegove grupe, koja je bila hrvatske opcije! Tada je Dino Debeljuh izjavio; ““A šta si ti uopće išao tamo, šta si kod njih tražio? Šta mi uopće imamo s tim Hrvatima, pa mi ćemo se od njih ionako otcijepiti!”

7. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDS-a izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDS-ove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 30 godina od osnivanja IDS-a

Dovoljno je pročitati četiri Rovinjske deklaracije od 23.travnja 1994.godine

O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDS-a dužan je postupati po tim deklaracijama.

Na osnovu Deklaracija donesen je i Statut Istarske županije, koji nije bio u skladu sa Ustavom RH, pa je Ustavni sud ukinuo 18 članaka Statuta kao neustavne.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html

Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli.

IDS kao stranka nije izašla  na prve višestranačke izbore 22.travnja 1990.godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.

  • Dugo su na vlasti i uhljebili su svoje ljude u sav županijski, općinski i državni aparat. Kako su na vlasti raspolažu sa proračunskim novcem, pa se on dijeli raznim udrugama, pa i  braniteljskim i tako ih se obvezuje da budu njihova glasačka baza.
  • Malom izlaznošću na izbore. Evo primjer; Na lokalnim izborima 2017. godine,za pulskog gradonačelnika od ukupnog dijela od 50 360  birača ,izašlo je na izbore njih 18.791  ili 37,31 % . Za Borisa Miletića glasalo je 9740 birača ,što je u postotku 51,83 % od izašlih na izbore, međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak je daleko manji 19,34 %. Znači da od 50.360 birača u Puli za Miletića je glasalo samo 9740. birača.
  • Skupština Istarske županije izglasala je i Statut Istarske županije 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka, od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

U praksi bi to značilo federalizaciju Hrvatske, što nije u skladu sa Ustavom RH i definiranom regionalnom samoupravom.

2. Neprestano mahanje sa autonomijom, propali projekt Euregije  Istre  i Istrijanstva

Deklaracija o Euroregiji Istri, koja obuhvaća i općine iz Slovenije i Italije neslavno je propala zahvaljujući Slovencima, koji su takvu ideju prepoznali kao ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike Slovenije.

  • Ivan Jakovčić je puno puta  postavio pitanje autonomije, ali  je  prigodom  proslave 16. obljetnice osnutka stranke,  rekao da bi otvaranje toga pitanja prije nego Hrvatska uđe u EU štetilo Hrvatskoj jer, kako je kazao, Istri autonomija nakon ulaska RH u EU, ali se ogradio da “IDS ne želi naštetiti politici predsjednika Mesića i Vlade te ne želi ići protiv državnih interesa i time zaustaviti ulazak Hrvatske u Europu”.
  • Dosta nam je toga da Istra bude zadnja u državi i da iz proračuna dobivamo samo mrvice, ističe istarski župan Ivan Jakovčić, 2009.godine poručujući da će IDS obnoviti svoju borbu za regionalnu autonomiju Istrehttps://www.tportal.hr/vijesti/clanak/jakovcic-obnavlja-borbu-za-autonomiju-istre-20090928/print
  • Pa iznova prigodom referenduma 2017.godine u talijanskim regijama Veneto i Lombardija u kojima je većina građana zatražila veći stupanj autonomije u školstvu, zdravstvu, sigurnosti i migracijskoj politici. Očekivano, čelnici IDS-a, i  europarlamentarac Ivan Jakovčić uvjereni su  da građani Istre žele upravljati “svime osim klasičnim državnim funkcijama, poput vanjske i obrambene politike”.https://www.vecernji.hr/vijesti/autonomija-istre-kakvu-zaziva-jakovcic-je-neustavna-1203721 – http://www.vecernji.hr
  • “IDS traži i zalaže se za veću financijsku i regionalnu autonomiju po uzoru na Dansku i Njemačku – kazao je predsjednik stranke Boris Miletić. No nevolja je što Ustav RH nije predvidio takve ovlasti županija – one su precizno popisane i odnose se na poslove od regionalnog značaja u školstvu, prometu… Za veću autonomiju županija nužne su izmjene Ustava, a za to je pak potrebna volja HDZ-a i SDP-a. U dvjema velikim strankama, međutim, nisu skloni Jakovčićevu tumačenju decentralizacije, odnosno autonomije.
  • U SDP-u i HDZ-u, bez kojih nema izmjena Ustava, kažu da jesu za decentralizaciju države, ali su protiv zazivanja neovisnosti Istre.

3. Ivan Nino Jakovčić bez ikakve odgovornosti za 30  godina upropaštavanja Istre!

A iskoristio je Istru, njene težake, radnike, seljake i građane svih profila za svoje osobno bogaćenje, bogaćenje svih njegovih pulena, načelnika i gradonačelnika i za svoju osobnu promocije i političku karijeru. Iskoristio i odbacio kao isluženu staru ragu nakon što su mu omogućili da postigne sve što sada ima u životu.

“Jakovčić u politiku ušao kao trgovac, a tako će i izaći iz politike, loveći se za svaku slamku”. Politika trgovine i kupovanja više ne prolazi…” izjavio je Damir Kajin

Nevjerojatno kako glasači ne vide, ne prepoznaju kada ih političari koriste samo kao glasački stroj, kada ih zavaraju raznim obećanjima o boljem životu, dostojnom čovjeka, kada ih obmanjuju  sa nekom posebnošću, sa Istrijanstvom ,samo da bi ih homogenizirali i iskoristili da im daju svoj glas! 

” Bolje da nas kredu naši, nego oni priko Učke” Ma bravo šjor Nino, neka plaćaju kada ste ih učinio sirotima, kada su ostali bez  posla, bez domova, kada ih kamatare, blokiraju, kada ribari za koje se niste založio u EU Parlamentu,  dobivaju slovenske kazne, kada nas trujete sa smradom iz Kaščjuna, kada ste rasprodali najatraktivnije priobalno zemljište Barbarigu i Dragoneru i mnogo drugih zemljišta diljem Istre, koja se prenamjenjena i prodata, a razlikom u cijeni napunili đepove vaši načelnici i gradonačelnici!

jakovčić seli uljanik

Bravo Nino što ste nam doveo Danka Končara i dali mu koncesiju na 99 godina, a on još nije ništa izgradio, ni jednog čovjeka zaposlio, bravo što ste mu pokupio lijepu svoticu od 136.089 eura neto, za sjedenje u Nadzornom Odboru njegove tvrtke Arafak , bravo što ste omogućio svim ovim političarima da i oni sudjeluju u podjeli kolača Brijuni-Rivijera ;

“Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i bivši istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.”

https://www.h-alter.org/vijesti/brijuni-rivijera-i-svi-zupanovi-ljudi-

Ne pjeva mu  panegirike i hvali ga na sva usta bez osnove, glavni urednik Glasa Istre Robert Frank, ” ni to bez vraga” bi rekli po našu u Istri! Uključio je šjor Nino i državni politički vrh u svoje ambiciozne, a nerealizirane planove, sve u cilju zaštite od odgovornosti, jer nakon svega navedenog ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke a još manje moralne! 

https://www.glasistre.hr/politika/ivan-nino-jakovcic-enfant-terrible-hrvatske-politike-596928

4. Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.

Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške, prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas. Radi se o nevjerojatnoj pljački državne imovine kroz sam projekt Brijuni-Rivijera i Uljanik Grupe, uključivši i brodogradilište 3.maj iz Rijeke.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom,  odnosno urbanizacijom i prodajom  najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili.

Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

2012, godine tvrtka Kermas Danka Končara dobila je prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni-Rivijera, na otok Sv. Katarinu-Monumenti, gdje bi trebala izgraditi dvije lučice nautičkog turizma, sa 550 vezova u moru i 1 150 vezova na suhom te hotel sa četiri ili pet zvijezdica sa 200 kreveta. No ni ta investicija još nije započela.

Zanimljiva je povezanost Ivana Jakovčića i Danka Končara, gdje je opet Ivan Jakovčić bio debelo u sukobu interesa, jer je na stranici 159. financijskog izvješća tvrtke Arafak, Danka Končara navedeno da mu je u 2016. isplaćeno 68.000 eura, a u 2017. godini 63.000 eura. Kako je on bio u NO Afaraka sve od veljače 2013. godine, a odstupio je pod pritiskom u kolovozu  2018. godine, nije teško pretpostaviti da je i prijašnjih godina zarađivao slične iznose samo u Arafaku, ne računajući lijepu plaću europarlamentarca.

5. Povezanost Brijuni-Rivijera i Uljanika sa IDS-om

Iz naprijed navedenog  jasno je da je projekt Brijuni-Rivijera doživio fijasko i potrošio masu državnog novca. Povezanost Ivana Jakovčića sa Dankom Končarom vidljiva je od 2010. godine kada je Danko Končar otkupio projekt izgradnje vila i golf terena na Barbarigi i Dragoneri , a 2012.godine je dobio koncesiju za Sv.Katarinu i Monumente.

Kako je Uljanik postao” šaka u oko” elitnom turizmu kojeg je zamišljao Ivan Jakovčić, trebalo je uskladiti i urbanističke planove sa projektom Brijuni -Rivijera, a za to je bio zadužen IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Prema zadnjoj izmjeni prostornog plana Grada Pule od 29.studenog 2018. godine Uljanika nema nigdje. Na mjestu Uljanika ucrtano je građevinsko zemljište???

ŽUTA oznaka je građevinsko zemljište!. Uljanik sa otokom je označen žutom oznakom!

Koga Miletić zavarava?

BRIJUNI RIVIJERA1.PNG
brijuni rivijera 2

http://www.pula.hr/hr/uprava/upravni-odjeli-i-sluzbe/upravni-odjel-za-prostorno-uredenje-komunalni-sustav-i-imovinu/prostorni-planovi/prostorni-planovi-na-snazi/vi-izmjene-i-dopune-prostornog-plana-uredjenja-grada-pule/

Ivan Jakovčić doveo je Danka Konćara  kao strateškog partnera Uljanika, iako je znao da nema besprijekorno čistu prošlost, svjestan da nema dovoljno znanja, ni sredstava za saniranje dugova Uljanika. I taj je poslovni potez Ivana Jakovčića doživio fijasko, jer Danko Končar nije postao strateški partner Uljanika. A kako i može biti strateški partner  bilo kojeg poduzeća osoba osuđena za gospodarski kriminal 1977 godine na 12.godina strogog zatvora , od kojih je 8 odslužio i osoba koja je pravomočno mora platiti 40 milijuna eura kazne zbog toga što nije pravodobno podnio javnu ponudu za preuzimanje  metalurške tvrtke Arafak.

6. Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun

Kaštijun

Klub vijećnika SDP – HSU održao press konferenciju na temu novog zaduživanja Grada Pule za 20 milijuna kuna za potrebe ŽCGO Kaštijun. Nevjerojatno koliko je već koštao Kaštijun, a preuzet je sa 400 nedostataka.

Danijel Ferić, predsjednik Savjeta za financije i državni proračun SDP Hrvatske,  je konstatirao kako je IDS odlučio građanima Pule čestitati 30 godina IDS-a, i Valentinovo, sa novim zaduženjem od 20 milijuna kuna radi saniranja nedostataka koje ima ŽCGO Kaštijun.

Upozorio je da ovdje s iznosima 20-30 i više milijuna kuna više nema govora o otklanjanju nedostataka, već se to praktički može smatrati skoro pa novim projektom.

ŽCGO Kaštijun je najveći promašaj IDS-a i njegove politike, taj centar je ekološka bomba koja je štetna za stanovnike Pule i Medulina ,te sam okoliš.

Dok s Kaštijuna u sezoni nesnosno smrdi, a vijećnici Skupštine županije prosvjeduju, Županija ne nudi rješenja već prazne priče i obećanja.

Kaštijun se nalazi 2 km od Pomera, Medulina, Banjola i 5 km od centra grada Pule, a nesnosam smrad se širi po ljetnoj vrućini. “Idealno ” za turizam.

7. Pula avetinjski prazan grad

U zimskom periodu centar grada Pule, avetinjski je pust, ulice su prazne, trgovine su zatvorene! Uljanik ne radi! Pored Uljanika uništeni  su svi veći industrijski  subjekti

Svijetski poznata ARENA trikotaža, propala da se nismo ni okrenuli, a imala je trgovine širom bivše drzave! I još manjih pogona.

8. Talijanizacija Istre

Kaže Boris Miletić” izborili smo se za dvojezičnost” Nisu  za dvojezičnost, nego za čistu talijanizaciju!

Talijanizacija se u Istri uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.

Kino Zagreb u Puli se danas zove kino Valli po talijanskoj glumici Alidi Valli, koja je glumila i u promidžbenim fašističkim filmovima i koja je navodno bila priležnica njihovog Ducea!? Zbog čega? Zar zbog manjinskih ‘prava’? Gospodin Radin bi, ako ima imalo samo -poštovanja, ljudske i nacionalne tolerantnosti, morao znati gdje je granica kada se treba stati sa traženjima takvih ‘prava’ za Talijane u Istri, koja istovremeno znače oduzimanje i/ili ukidanje temeljnih nacionalnih i ljudskih prava drugima, u ovom konkretnom slučaju prije svega nas Hrvata!

grag pula

Uvedena je zabrana zapošljavanja ako se ne zna strani (talijanski) jezik, političke funkcije se dodjeljuju po nacionalnoj osnovi (talijanski dogradonačelnici, vijećnici…), fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno sa predstavnicima talijanske zajednice i gradskih vlasti ( dolazak Ginafranca Finija u Pulu na poziv Furia Radina 2010 godine), zabrana govorenja materinjim hrvatskim jezikom u talijanskim školama (npr. u osnovnoj talijanskoj školi u Puli gdje nastavnici galame na djecu «Non parlate Croato!!!»),  –primjera je bezbroj, samo nema nasilja i sve je po zakonu. Talijanizacija  koju provodi IDS, ravna je prisilnoj talijanizaciji između dva svjetska rata, samo bez nasilnih metoda,  vrlo lukavo, a istovremeno se u svakoj prigodi favorizira talijanski jezik.

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ;  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

  • Hrvati  142 173 ( 68,33%)
  • Talijani  12 543 ( 6,03%)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika

Zbog 12 543 pripadnika talijanske manjine ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre!

9. Istra i hrvatski identitet

I nakon 30 godina retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

Prigodom darovanje pulske Vile Idola, Porečko-pulskoj biskupiji, 23.kolovoza 2017.godine,premijer Plenković izjavio je;

Naša Crkva ovdje njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, kulturu i baštinu, okuplja naše ljude i stoga mislim da na ovaj način rješavamo pitanje za koje se već desetljećima nastoji naći rješenje.

Ovo je dobra poruka na tragu naše politike, a to ćemo učiniti i u drugim situacijama kada državne institucije, s posebnim doprinosom ministra državne imovine Marića, imaju širu zadaću aktiviranja državne imovine i stavljanja u funkciju brojnih nekretnina diljem Hrvatske, koje imaju gospodarsku i ekonomsku vrijednost“

Međutim, na tu se izjavu neprimjereno i žestoko obrušio Boris Miletić ;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

 „Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije „ Miletić poručuje Premijeru da se „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” Eto a g. Debeljuh kaže da je neistina da IDS hoće svoju politiku proširiti na cijelu Hrvatsku.

Miletiću smeta hrvatski identitet Istre, jer po njemu Istra ima svoj istarski identitet. Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva  i suvereniteta RH!

Tome se usprotivio čak i Peđa Grbin ( SDP) koji je izjavio;

“Svima koji govore o neovisnosti Istre mogu poručiti samo neka pročitaju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj iz rujna 1943. ili prve stihove istarske himne koji glase: “Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog“

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo
.

10. IDS odbacuje svaku hrvatsku  komponentu Istre

U obrazloženju prigodom proglašenja ” Krasne zemlje” istarskom himnom,( Skupština Istarske županije, na svojoj  sjednici, 23. rujna 2002.godine) Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”.

Pa čak i to im smeta” dome roda hrvatskog” je nacionalistički diskurs.

Istarska Županija obilno financira Dane srpske kulture po istarskim gradovima, za 11.Dane srpske kulture u Istri, odvojila je 37 000 kuna i još 38 000 grada Pule.

Talijanska unija, Unione Italiana –Festival dell’Istroveneto je dobila 50 000 kuna u 2019.godini

Zatim obilato financira i kazalište Ulysses Rade Šerbedžije koji se već 18 godina šepuri po Brijunima. Naime 2001 Mali Brijun i tvrđavu Minor IDS-ova vlast sa pristankom Ivice Račana, dala je na korištenje kazalištu Ulysis koje je osnovao Rade Šerbedžija. Za 2019.godinu dobio je 200 000 kuna, ali nema novaca za istarski kalendar Jurina i Franina.

11. IDS i antifašizam

IDS pod pojmom antifašizam sakriva zločinačku dimenziju komunizma!

Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u ‘Europi u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura  protkanih bivšim komunističkim kadrovima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o  nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj.

A da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim,humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma.

Uostalom i EU Parlament osudio je komunizam kao isti zlo sa nacizmom i fašizmom izglasavajući Rezoluciju EU Parlamenta 19.rujna 2019.godine za koju je glasao i Valter Flego bivši IDS-ov župan Istarske županije.

Boris Miletić doslovno ponavlja stalno jedne te iste pojmove u  kojima se sudeći po njegovim izjavama baš i ne snalazi dobro. Ponavljajući svakom prigodom antifašizam ,multikulturalnost ,toleranciju,demokraciju misli da će ljude uvjeriti u istinitost takvog života u Istri ,iako ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Evo nekih od izjava:

Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći

Emisija Oporbeni zarez na HRadio 6.ožujka 2017.godine

Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
Tito nije zločinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični?
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Boris Miletić može imati kao pojedinac svoje osobno mišljenje takvo kakvo ima ,ali kao političar mora uvažavati povijesne istine ,a ne iznositi javno već utvrđene neistine iz propalog sistema i propale države, time pokazuje  da ne zna što je demokracija !

A da sa neprestanim isticanjem” napredne ,lijevo liberalne stranačke opredjeljenosti  “IDS-a kao stranke nije sve baš tako ,kako stalno govore da su antifašističa stranka ,evo par natuknica o njihovom šurovanju sa ekstremnim talijanskim desnim strankama i političarima:

IDS  ugošćuje talijanske fašiste i iredentiste -crnokošuljaše !
IDS surađuje sa talijanskim neofašistima ,koje je pozvao na 1.kongres Istrijana u Puli 1995 godine.
IDS  je ugostio Gianfranca Finija ,čovjeka koji ne priznaje Osimske sporazume .

Nismo zaboravni da se ne sjećamo Putovnice Republike Istre, Istarske monete, Rovinjskih deklaracija o Euroregiji Istri, projekta Zemlja Istra i raznih Deklaracija!
A sve pod plaštom lažne multikulturalnosti i tolerancije i antifašizma!

miletić putovnica 2

Promicatelji istrijanstva izbjegavaju spominjati pridjev “hrvatski” u svakim okolnostima, kadgod se govori o Istri. Pod patronatom njihove stranke je 1995.godine  organiziran je Prvom kongresu Istrijana u Puli 1995. na kojem su ugostili talijanske iredentiste, među ostalim Lucia Totha, potpisnika klevetničkog odgovora na reakciju MVPEI R. Hrvatske na pokušaj izdavanja iredentički motivirane talijanske poštanske marke.

Također je zabilježeno da je “otac” projekta Istra zemlja Ivan Pauletta svoj projekt 1998. predstavio u Rimu, a prezentaciju su mu organizirali Finijevi postfašisti.

Pristaše istrijanstva se praktično nikad ne zamjeraju talijanskoj iredenti. S druge strane, na samu spomen ičega što bi moglo davati na hrvatstvo Istre, na bilo koju akciju kojom bi se moglo probuditi hrvatstvo Istre dižu medijsku buku. Ostalo je zabilježeno  da su se pristaše tog istarskog regionalističkog projekta za vrijeme Domovinskog rata protivili primanju hrvatskih ratnih izbjeglica i prognanika na Istru, jer da tako hrvatske vlasti žele “kolonizirati Istru” i promjeniti nacionalni sastav stanovništva u Istri.

Sve totalitarne sustave treba osuditi   kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon 2.svjetskog rata ,nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim ,četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi ,a drugi ne, jedan amnestirati i negirati ,a drugi osuđivati!

Međutim do  tog stupnja razvoja demokratske svijesti IDS nije ni nakon 30 godina došao, iako se busaju u prsa svojim antifašizmom,  suživotom, multietničnosti i multikulturalnosti! Ostali su i nakon 30 godina jedna mala, provincijalna, zaostala stranka, zarobljena u yugokomunizmu, bez znakova da bi mogli osuditi sve totalitarne i zločinačke sisteme kao sav demokratski svijet!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari