Pratite nas

U potrazi za Istinom

Istina o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega

Objavljeno

na

Nevjerojatna je šuma dezinformacija i izmišljotina kad je riječ o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega. Danas čitam neke tekstove, pa to je sve ravno komunističkom Agitpropu, komentirao je Zvonimir Despot na facebooku. Stoga sve vas molim da na miru i pažljivo pročitate tekst koji je 2013. godine u Globusu napisao Darko Hudelist i koji sam već bio podijelio na mojoj stranici 2015. godine. Očito treba i dalje iznositi gole činjenice.

Na današnji dan, 8. svibnja 2013., navršilo se punih 68 godina od partizanskog oslobođenja Zagreba, dotadašnjega glavnog grada Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Taj se povijesni događaj, kao što znamo, zbio 8. svibnja 1945. Dva dana ranije, 6. svibnja 1945., Pavelić je pobjegao iz Zagreba, a za njim su se prema zapadu, tj. prema jugoslavensko-austrijskoj granici, ubrzano stale povlačiti i njemačke, odnosno ustaško-domobranske formacije. Zagreb su od upada partizana ostali braniti samo relativno malobrojni luburićevci.

Dana 7. svibnja 1945. predstavnici Wehrmachta potpisali su, u Reimsu, protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga na europskim ratištima. Time je Drugi svjetski rat, praktički, bio završen. Zagreb je gotovo na dlanu bio isporučen svojim potencijalnim osloboditeljima; ostalo je samo da se vidi koja će partizanska formacija, i odakle, tj. iz kojega smjera, prva kročiti u nj i time sebi priskrbiti vječnu slavu osloboditelja toga grada.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući 10. “zagrebački” korpus, sastavljen od partizana koji su bili rodom ili iz samog Zagreba ili iz njegove okolice. U dosadašnjim prigodničarskim osvrtima na 8. svibnja 1945. o 10. se “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Vece Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana..

Lokalpatriotski nastrojeni pojedinci su pak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice. Postoje neki podaci (ili, možda, bolje rečeno, interpretacije) po kojima je on, ako ne prvi, ono svakako među prvima ušao, 8. svibnja 1945., u Zagreb i ostavio jedan od dubljih tragova u njegovu oslobađanju. Na mitu o Posavskom odredu najviše je, proteklih godina i desetljeća, radio njegov nekadašnji pripadnik i kasniji obavještajac Mišo Deverić (danas pokojni), iako je vojni doprinos te, široj javnosti sasvim nepoznate, partizanske formacije nekadašnji komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl još u svojim “Sjećanjima” sasvim jasno sveo na pravu mjeru, napisavši: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.”

Nigdje nikada, međutim, nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati i pomalo čudna, pa i neugodna. A ta istina glasi: 8. svibnja 1945. bila je, ponajprije, “srpska priča”. U Zagreb su prve ušle i prve ga neposredno oslobodile srpske partizanske formacije, odnosno formacije pretežno sastavljene od boraca iz Srbije.

Ali i ne samo to: dan oslobođenja Zagreba bio je – sasvim suprotno idiličnim ili, recimo, ideologiziranim pričama o nekakvu savršenom “bratstvu i jedinstvu” koje je tada vladalo u novostvorenoj Jugoslavenskoj armiji – i prvi korak u evoluciji velikog srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba, evoluciji koja se, sa svim svojim fazama i dramatičnim preokretima, protegnula na 45 godina i koja je na kraju, usporedo s raspadom Titove Jugoslavije, dovela do strašnog i krvavog Srpsko-hrvatskog rata.

Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A ostalo je, također, prešućeno ili neotkriveno i to da su među pripadnicima 20. srpske brigade, pa dakle i među prvim osloboditeljima Zagreba, bila i trojica mladih Beograđana koji će kasnijih godina i desetljeća, u Titovoj Jugoslaviji, postati stožernim figurama srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta, na čelu s Dobricom Ćosićem.

Bili su to budući povjesničar književnosti i neumoljivi društveno-politički agitator i aktivist Živorad Žika Stojković; zatim budući slikar, kontroverzni filmski redatelj i pisac Miodrag Mića Popović (koji će, kao i Stojković, već 1946. postati jednim od vodećih članova Ćosićeva klana “siminovci”), kao i budući slikar i, od 1985. na 1986., član Komisije za izradu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, Stojan Ćelić.

Njihovo sudjelovanje u činu oslobođenja Zagreba bitan je sastavni dio njihovih biografija i jedna od nezaobilaznih etapa njihova prirodnog razvoja u vatrene srpske nacionaliste (to se posebno odnosi na Stojkovića i Popovića; Ćelić je, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU, bio, u usporedbi s njima dvojicom, znatno umjereniji).

Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba.

Prvo, ta je partizanska formacija – sasvim precizno: 2. i 3. bataljon 20. srpske brigade – 8. svibnja 1945. prva prešla rijeku Savu i kročila na zagrebačko tlo (tj. u zagrebačko predgrađe Trnje). To se dogodilo negdje oko 10.30 ili 10.45, dakle u prijepodnevnim satima. Srpski su partizani prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi pravo u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela (kompa) za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.

Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.

A drugo, 20. je srpska brigada, uz pomoć 24. srpske brigade (također iz sastava 45. srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.

Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima – to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati osvajačem (ili u ovom slučaju osloboditeljem) teritorija o kojem se radi. I to je, 8. svibnja 1945., pošlo za rukom upravo 45. srpskoj diviziji.

Vjerojatno u namjeri da se ta činjenica što više zabašuri ili prikrije, u dosadašnjim se interpretacijama partizanskog oslobođenja Zagreba nastojala, pored 10. “zagrebačkog” korpusa, nešto jače isticati i uloga 28. slavonske divizije (čiji je komandant bio Crnogorac Radojica Nenezić), za koju se pisalo da je prva ušla u grad. Međutim, favoriziranje 28. slavonske divizije u odnosu na 45. srpsku diviziju besmisleno je iz četiri razloga.

Prvo, 28. slavonska divizija ušla je u Zagreb nekoliko minuta (možda 10, možda 15, a možda i nešto više) kasnije u odnosu na 45. srpsku. To mi je, u razgovoru što smo ga vodili početkom 2008., vrlo otvoreno priznao nekadašnji borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. To, nadalje, piše u brojnim izvornim ratnim dokumentima što mi ih je on dao na čuvanje, a koje je pak njemu svojedobno ustupio njegov kolega iz 28. divizije, Zagrepčanin Stjepan Puba Cerjan. A to, osim toga, piše i u najozbiljnijim vojno-historiografskim knjigama, kakva je, primjerice, “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića, u kojoj se točno kaže: “Prva je u grad (Zagreb – op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija.”

Inače, sve te tri divizije pripadale su II. armiji, komandant koje je bio general-lajtnant, Beograđanin Koča Popović.

Drugo, 28. slavonska divizija, odnosno njezina 21. brigada, koja je u toj diviziji bila najbrža i najučinkovitija – ušla je u Zagreb preko Savskog mosta (onda kolnog, danas isključivo pješačkog), kao i željezničkog mosta što je u njegovoj neposrednoj blizini. I odmah je zatim produžila Savskom cestom i došla do HNK (eventualno do Ilice), gdje se zaustavila. Taj je pravac kretanja bio znatno udaljeniji od Radio-stanice u odnosu na onaj kojim su napredovali partizani iz 45. srpske divizije, koji su u Zagreb ušli preko skele kod Bundeka ili preko Crvenog mosta. Osim toga, borci iz 28. slavonske divizije nisu niti pokušavali zauzeti Radio-stanicu.

Treće, točno je da je komesar 2. bataljona 21. slavonske brigade, iz sastava 28. divizije, kapetan Jure Devčić, prvi lansirao preko radio-etera vijest da u Zagreb ulaze partizani (to se moglo dogoditi oko 10.45, a možda i nešto ranije). Ali on to nije učinio iz same zgrade Hrvatskog krugovala u Vlaškoj 116, kako su pogrešno pisali neki interpretatori partizanskog oslobođenja Zagreba, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Jure Devčić, u akciji oslobađanja Zagreba, uopće nije prelazio Savu, nije sudjelovao u zauzimanju Radio-stanice pa se, prema tome, nije niti mogao iz nje javiti.

I četvrto, iako je 21. brigada, kao sastavni dio 28. slavonske divizije, nosila pridjev “slavonska”, ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije. Kako mi je to detaljno razjasnio njezin nekadašnji pripadnik Stojan Damjanović (koji danas živi u Vrapču), ona u listopadu 1944., kada je bila jedan od učesnika velike vojne akcije oslobađanja Beograda, nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješno sprovedene Beogradske operacije taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000. Tih dvije tisuće i nešto novopridošlih bili su novomobilizani borci iz srpske Posavine, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca.

Od tih pak 2200 njih 300 bili su bivši četnici, uz napomenu da je njihov prelazak u partizane bio legaliziran poznatom Titovom amnestijom s početka jeseni 1944.

Osim mnoštva izvornih ratnih dokumenata, ključni su dokaz da je 45. srpska divizija prva ušla u Zagreb i prva krenula u zauzimanje Hrvatskog krugovala i autentična sjećanja zagrebačkog komunista i člana ilegalnog štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera. On je u svom članku priređenom za zbornik “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) vrlo precizno naveo da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali točno u 11.20 na uglu današnje Držićeve (ondašnjega Kanala) i današnje Avenije Vukovar (ondašnje Varaždinske), a da su ti partizani bili pripadnici 45. srpske divizije. Ovako je napisao:

“Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11,20 minuta sastali smo se s prvom jedinicom Jugoslavenske armije (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći…”

“Sravnjivanjem” nekoliko izvornih ratnih dokumenata i raznih drugih pisanih izvora, ustanovio sam da je major s kojim se Doder zagrlio i poljubio bio komandant 20. srpske brigade, iz sastava 45. divizije, Vojin Vidović.

Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji (objelodanjenoj u Beogradu 1992.), u zauzimanju Hrvatskoga krugovala sudjelovali su dijelovi 2. i 3. bataljona 20. brigade. Nakon što je Radio-stanica bila osvojena, u njoj je, kako piše u monografiji, napisan proglas kojim je komandant 20. brigade, major Vojin Vidović, “obavestio narode Jugoslavije da je Zagreb oslobođen”. U monografiji se još kaže: “Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljona 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao.”

Moram reći da se taj opis savršeno podudara sa svim ostalim poznatim prikazima zauzimanja Hrvatskoga krugovala, objavljenim u pojedinim listovima ili vojnim edicijama. Jedan je, primjerice, članak “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske”, objavljen u Borbi (“organu KPJ”) od 9. svibnja 1945., u kojem se, uz ostalo, citiraju i glavne rečenice proglasa pročitanog u Radio-stanici. One su glasile: “Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”

Drugi su pak sjećanja načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića iznesena u glasilu SUBNOR-a “Četvrti jul”, u broju od 6. svibnja 1975. Vučković je tada, uz ostalo, rekao: “Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljona naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama.”

O stvarnom autoru proglasa nigdje, međutim, ništa nisam pročitao, niti se on igdje uopće i spominje. I za njega, najvjerojatnije, ne nih nikada ništa ni doznao da mi beogradski povjesničar umjetnosti, pisac i generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti u vrijeme izrade Memoranduma SANU, a potom i predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.), Dejan Medaković, u jednome od naših razgovora vođenih u Beogradu od jeseni 2006. do ljeta 2008., tj. sve do svoje smrti, nije izjavio sljedeće:

– To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković – osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Ali tko to zna, to je zaboravljeno… Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio, s tim svojim prijateljem Ćelićem, u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb.

Po Medakoviću, zajedno sa Stojkovićem i Ćelićem tu se, u Radio-stanici, zatekao “i jedan treći partizan, s činom poručnika, ili takvo što, koji je na kraju završio kao hausmajstor u nekoj kući na Bulevaru revolucije u Beogradu”. Njemu je, međutim, Medaković zaboravio ime.

“Osloboditelj Zagreba br. 1” (barem po priči Dejana Medakovića), Živorad Žika Stojković, rođen je u poznatoj beogradskoj četvrti Čubura 28. rujna 1922. Bio je stariji brat čuvenog srpskog glumca Danila Bate Stojkovića, poznatog po nadimku Bubuleja. Njegov otac Aleksa, podrijetlom Srbin iz Makedonije, bio je bogati veletrgovac drvom i ugljenom, a po političkim uvjerenjima “veliki Srbin”. U rat je, samoinicijativno, stupio tek potkraj ljeta ili početkom jeseni 1944., i to kao pripadnik 20. brigade 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u istočnoj Srbiji, nedaleko od Niša. Nije se, međutim, borio s puškom u ruci nego je bio u sanitetu; dapače, bio je komesar brigadne (ili bataljonske – nisam siguran, jer o tome postoje kontradiktorni podaci) bolnice.

U Zagreb je, po Medakovićevu kazivanju, došao s činom poručnika te je kao takav bio nižerangiran od svog kolege i prijatelja Stojana Ćelića, podrijetlom Srbina iz Bosne, koji je u 20. brigadi bio šef Propagandnog odsjeka (do ožujka 1945.), a neko vrijeme i omladinski rukovodilac 1. bataljona 20. brigade, dok je na sam dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945., na svojoj uniformi već imao oznaku čina kapetana.

Na fotografijama snimljenim u ratu Žika izgleda pomalo nespretno i smiješno (bio je jako visok, pravi dvometraš, pa su mu svake hlače koje je nosio bio prekratke barem za nekoliko centimetara), no uistinu je bio sve samo ne benigan i bezopasan čovjek. Odmah nakon Dobrice Ćosića, a u nekim fazama čak i prije ili više od njega, bio je ključna osoba srpskog nacionalističkog pokreta, ujedno i bitan član Ćosićeva opozicijskog stožera iz kojega su se osmišljavale i planirale sve nacionalističke akcije u SR Srbiji, još od završetka Drugog svjetskog rata pa nadalje.

Osobito je važnu ulogu u srpskom nacionalističkom pokretu Žika Stojković imao 1971., kada je, koliko god to zvučalo nevjerojatno, bio mnogo radikalniji i eksplicitniji čak i od srpskoga “oca nacije” Dobrice Ćosića. Ono što su 1971. bili u Hrvatskoj Čičak i Budiša, to je Žika Stojković te iste godine bio u Srbiji, samo sa suprotnim predznakom i s još mnogo više strasti, fanatizma pa i mržnje u odnosu na njih. Zapjenjeno se borio protiv ustavnih amandmana, o kojima su se tijekom 1971. vodile organizirane rasprave diljem čitave zemlje, zalažući se ili za opstanak onakve Jugoslavije kakva je bila prije početka svoje ustavne transformacije u konfederaciju ili za jednu novu, veliku srpsku državu, koja bi bila sastavljena od jugoslavenskih teritorija u kojima većinski žive Srbi.

Najzapaženiji Stojkovićev istup 1971. bio je njegov vehementan govor na tribini Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, u Beogradu, 28. travnja – održan u jeku javne rasprave o ustavnim amandmanima. Žika je tada ustavne promjene okarakterizirao kao “atentat na Jugoslaviju” i usporedio ih s aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908., rekavši, uz ostalo: “Namere koje Austrija nije stigla da ostvari, sprovode sada oni na čiju se inicijativu, i insistiranje, pod vidom amandmana, vrši atentat i na ovu Jugoslaviju. Nova ustavnost znači glogov kolac srpskom narodu u toj Jugoslaviji!”

Stojković je u tom svom čuvenom izlaganju na najradikalniji mogući način otvorio srpsko pitanje u Titovoj Jugoslaviji, pitanje koje je, kako je rekao, “teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno”, pa je rečenicom: “Srbi svoja prava nisu dobijali na zasedanjima, kongresima, plenumima – tamo su ih po pravilu gubili” – indirektno poručio da će, ukoliko ustavni amandmani budu prihvaćeni, Srbi do svojih prava morati doći ratnom opcijom. Tim prije što, kako je istaknuo, po novome Ustavu “Republika Srbija, bez pokrajina, obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone.”

Ali nije to bio jedini Stojkovićev angažman 1971. Dobrica Ćosić mi je, prije tri-četiri godine, priznao da je Žika bio stvarni inspirator i autor i ništa manje “slavnog” anti-ustavnoamandmanskog istupa najpoznatijeg srpskog filozofa Mihaila Đurića, pod naslovom “Smišljene smutnje”, što ga je potonji pročitao na Pravnom fakultetu u Beogradu 18. ožujka 1971. i zbog toga zaradio devet mjeseci robijanja u zloglasnom zatvoru “Zabela” u Požarevcu. Đurić je, naime, u tom svom šokantnom istupu kao iz vedra neba otvorio pitanje unutarnjih (republičkih) granica u Jugoslaviji, okarakterizavši postojeće granice “neodrživima” te posebno pritom naglasivši:

“Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera… Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju… U trenutku kada je silom prilika doveden do toga da treba da ponovo uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?”

Time je Žika Stojković gotovo od riječi do riječi anticipirao Memorandum SANU puno desetljeće i pol prije njegova pojavljivanja u Srbiji, a, kako mi je D.Ćosić u povjerenju ispričao, supruga Mihaila Đurića bila je strahovito bijesna na nj (na Žiku Stojkovića), jer je, i to s punim pravom, smatrala da je on osobno svojim zlim utjecajem otjerao njezina muža na robiju.

Uza sve ostalo, Žika Stojković je napravio golemu gužvu i svojom neviđeno osvetoljubivom i ratobornom polemikom protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Glasa Koncila i njegova glavnog urednika Živka Kustića, u rujnu 1979., usred Branimirove godine (jedne od ključnih etapa u Crkvinu višegodišnjem slavlju “13 stoljeća kršćanstva u Hrvata”), kada je, praktički, objavio rat ne samo Katoličkoj crkvi nego i cijelom hrvatskom narodu, optuživši i nju i njega za ustaške zločine počinjene u NDH. Ta je njegova polemika – tj. polemički odgovor na jedan Kustićev napis – trebala biti objavljena u glasilu Srpske pravoslavne crkve “Pravoslavlje”, ali je tadašnji srpski patrijarh German naredio njegovoj redakciji da ga, iako je tekst već bio složen i spreman za tiskanje, u zadnji čas povuče – kako uistinu ne bi došlo do “bratoubilačkog” rata već tada, potkraj 1970-ih.

Stojković je, inače, mrzio patrijarha Germana, smatrao ga je previše blagim i “prozapadno” orijentiranim, dok je obožavao njegova nasljednika Pavla (u to vrijeme još episkopa raško-prizrenskog), s kojim je 1987., uoči proslave šest stoljeća od Vidovdana 1389., priredio znamenitu monografiju “Zadužbine Kosova”.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim menjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pesma.”

Sve što se nakon toga u Zagrebu izdogađalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.

U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb su, s istočne strane, ušle jedinice I. armije, kojima je zapovijedao general-lajtnant, Crnogorac Peko Dapčević. I tu su, međutim, najistureniji bili Srbi – konkretno, 21. srpska divizija koja je u tim borbama, na istočnoj periferiji grada, odigrala daleko najznačajniju ulogu.

A onda je, 9. svibnja 1945., u popodnevnim satima, iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. “zagrebački” korpus, sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je, kada je grmjelo i sijevalo (a i to samo u relativnom smislu), od glavnoga grada Hrvatske bio udaljen čak nekoliko desetaka kilometara (i to negdje između Varaždina i Zagreba).

U svojim “Sjećanjima” komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl otvoreno priznaje da su se on i ostali borci Korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno. Ne znam zašto su se ti njegovi memoari dosad toliko prešućivali – pretpostavljam da je u pitanju bila nekakva jalova i besmislena politička korektnost, koja se na kraju ionako uvijek vrati kao bumerang. Glavna je Šiblova teza (nikada prokomentirana u našem tisku ili publicistici) da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili – Srbi. Umjesto riječi “Srbi” Šibl je, međutim, upotrijebio riječ “nepoznati”, ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.

Na jednome mjestu on piše, opisujući ulazak 10. “zagrebačkog” korpusa u Zagreb: “Nisu nas ugledali (mislio je na Zagrepčane – op. aut.). Umjesto svojih dočekali su nepoznate.”

U drugome pak odlomku Šibl se prisjeća trenutka kada je na Hrvatskom krugovalu čuo da je Zagreb oslobođen. Pa piše: “Glas nepoznatog komandanta bataljona (čak je izbjegao spomenuti da se radilo o 20. srpskoj brigadi, toliko ga je to opterećivalo! – op. aut.) ostat će mi uvijek u uhu, i njegove riječi uvijek ću pamtiti.”

Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945. – tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu, objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”

Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.” Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Ali ima tu još nešto, ništa manje važno od dosad rečenog. Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi službena verzija oslobođenja Zagreba, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno, dogodilo posve spontano, zahvaljujući, ponajprije, iznenadnom razvoju događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.). Tako i M.Dželebdžić u svojoj knjizi “Druga jugoslovenska armija” piše da “oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac – Novo Mesto – Ljubljana”.

Na sličnu sam argumentaciju naišao i u nekim pojedinačnim dokumentima, jedan od kojih je dopis generala Rade Hamovića Gradskom odboru Saveza antifašističkih boraca RH grada Zagreba, datiran 8. siječnja 1996., u kojemu on objašnjava zašto, zapravo, 10. “zagrebački” korpus nije sudjelovao u oslobađanju Zagreba.

I ta je argumentacija, po mom mišljenju, OK – ali samo ako se sagledava cjelina, tj. Vrhovna komanda na čelu s Titom. I ono što su oni, još u rano proljeće 1945., planirali. Ali ako se ima u vidu isključivo 45. srpska divizija i ljudi koji su je konkretno sačinjavali – nemoguće je tek tako prijeći preko činjenice da je glavni motiv za njihov nerijetko i nadčovječanski angažman u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije bio – Zagreb. Ne Karlovac, ne Novo Mesto, ne Ljubljana, nego upravo – Zagreb. U očima partizana iz 45. srpske divizije Zagreb nije bio ništa drugo nego glavni grad Pavelićeve NDH, dakle jedne fašističke tvorevine koja je tijekom rata sprovodila genocid nad pripadnicima njihova naroda. I to je, s njihove strane, bio glavni razlog zašto ga je trebalo osloboditi, odnosno zauzeti. I zašto su baš oni trebali biti njegovi osloboditelji.

Navest ću dva argumenta za ovu svoju tezu.

Imam u posjedu fotokopiju originalnog ratnog dokumenta Štaba 45. srpske divizije pod nazivom “Vojna relacija za borbe vođene u vremenu od 7-12 maja 1945 god.”. Dokument su potpisali komandant 45. divizije potpukovnik Rade Zorić, načelnik Štaba 45. divizije potpukovnik Milan Abramović i politički komesar te formacije kojemu nisam uspio identificirati ime i prezime.

U tom dokumentu zapovjednički vrh 45. srpske divizije sumira cjelokupnu operaciju oslobođenja Zagreba i svoje sudjelovanje u njoj, pa kaže:

“Od Gračanice, Doboja i Bosne (kada je, početkom travnja 1945., počela velika proljetna ofanziva jedinica Unske operativne grupe divizija II. armije – op. aut.) gde su neprijatelju uništene čitave jedinice, naši borci čeličnom voljom gonili su neprijatelja u stopu i do iznemoglosti. Od Doboja do Zagreba jedinice su prešle preko 250 kilometara za 20 dana, vodeći teške i krvave borbe iz dana u dan. Bilo je dana kada su borci prelazili i po 40 km danju, odnosno noću, sami da bi uvek držali kontakt sa neprijateljem. Fizički napor borci nisu osetili, odnosno nisu hteli da osete, jer krajnji cilj im je bio Zagreb.”

Drugi važan dokument kojim raspolažem jest ratni dnevnik Miće Popovića, jednog od boraca 20. srpske brigade iz sastava 45. divizije, koji se upravo na tom trijumfalnom ratnom pohodu srpskih partizana, od istoka prema zapadu Jugoslavije, negdje na bosanskim puteljcima kao ranjenik upoznao i sprijateljio sa Žikom Stojkovićem, pa su se već u proljeće 1946. u Beogradu obojica priključili moćnom i utjecajnom klanu Dobrice Ćosića zvanom “siminovci”.

Ćosić mi je Miću Popovića (konkretno, u našem razgovoru od 30. rujna 2010.) opisao kao “ambivalentnog čovjeka, komunista-desničara”, koji je “imao neko razumijevanje za četnike i neke pročetničke nastupe zbog svog antikomunizma”, ali, isto tako, i zbog svojega geografskog podrijetla, budući da mu je otac rođen u tradicionalnome četničkom kraju (Bela Crkva, između Valjeva i Loznice), dok su mu djed i stariji preci bili ondje pravoslavni svećenici.

Mića Popović je poslije Drugog svjetskog rata izrastao u jednog od vodećih srpskih slikara, dok je među “siminovcima”, osobito od 1970-ih nadalje, imao jednu vrlo specifičnu ulogu – da u svojim slikama, tzv. “Prizorima”, vizualizira političku ideologiju svog mentora i duhovnog vođe Dobrice Ćosića.

Jedna od najkontroverznijih Popovićevih slika nastala je 1983., njezin neslužbeni naziv glasi “Tajna večera bez Spasitelja”, a riječ je zapravo o replici “Tajne večere Spasitelja sa svojim učenicima” Leonarda da Vincija. Ali za razliku od legendarne da Vincijeve slike, u čijem je središtu Isus Krist, okružen svojim učenicima, na Mićinu je platnu Isusova stolica prazna. Na njegovoj kompoziciji za dugačkim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, sjede Srbi, neki od kojih po svom izgledu i držanju asociraju na četnike, ali je već na prvi pogled vidljivo da ti Srbi nemaju svog vođu, svog bossa, svog nacionalnog “Isusa” – čim je njegovo mjesto, u središnjem dijelu slike, tragično upražnjeno. Poruka slike je jasna: Srbi vape za svojim voždom, tada, u prvoj polovici 1980-ih, da ih napokon izbavi iz njihove posvemašnje nacionalne depresije i povede u odlučujući boj.

– Ta slika – protumačio mi je njezino značenje D.Ćosić – ilustrira duhovno, biološko, demografsko stanje srpskog naroda u ono vrijeme. On nema centralnu figuru, nema prvu ličnost, nema vođu, on je izgubljen narod… To je vrijeme koje prethodi pojavi Miloševića, kada počinju te borbe i kada se baš osjeća ta depresija u narodu i odsustvo središta, tj. figure koja može iznijeti dramu naroda, koja se nagovještavala.

Mića Popović je snimio i nekoliko igranih filmova, od kojih je daleko najveću sablazan izazvao svugdje zabranjivani “Čovek iz hrastove šume”, snimljen još 1963., niti dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Glavni junak filma je Maksim, “čovjek iz šume”, Srbin-koljač (glumio ga je Mija Aleksić), koji u ratu kolje partizane i njihove suradnike za interese četnika iz svog kraja, na nekoj pustoj i goloj srpskoj planini. Uživa u klanju i čim nekoga zakolje, zareže nožem na drvetu recku, to mu je poput glavnog zgoditka. Ali onda s tim istim četnicima dolazi u nerješiv sukob i oni mu na kraju dođu glave. Glavna je kontroverznost filma u tome što je srpski koljač prikazan, doduše, kao negativac, ali i kao čovjek s kojim se Mića Popović kao redatelj na određen način identificirao, pa tako dolaze do izražaja i neke njegove pozitivne osobine. On na kraju umire, na lokalnom pravoslavnom groblju, ali s rukom ispruženom prema gore; poruka je jasna: šumski će čovjek preživjeti.

Ratni dnevnik Miće Popovića iz 1944. i 1945. – tj. njegovu pretipkanu verziju – dao mi je, prije nekoliko godina, njegov sin Jovan, koji se u Beogradu bavi dramaturgijom. Popović ga je pisao a posteriori, negdje potkraj 1945., a njegov središnji dio zauzima autobiografska pripovijetka “Sveti Antun” u kojoj je detaljno opisao svoj ratni put u 20. srpskoj brigadi, i to počevši od svog ranjavanja na brdu Straževac u Bosni 5. travnja 1945. pa sve do pobjedničkog ulaska u Zagreb 8. svibnja 1945., ali i nešto kasnijih dana, uključujući i dolazak u Leibnitz u Koruškoj, gdje je 45. divizija, po Titovoj naredbi, sudjelovala u okupaciji tog dijela Austrije.

Gotovo na svakoj stranici Mićina dnevnika spominje se Zagreb, kao glavni cilj i svojevrstan leitmotiv ratnog pohoda 20. srpske brigade, odnosno 45. srpske divizije, u njezinu napredovanju od Bosne prema zapadnim dijelovima Jugoslavije.

U poglavlju u kojem opisuje svoja razmišljanja nakon ranjavanja (a ranio ga je, kako je napisao, neki ustaša), Mića Popović, primjerice, kaže: “Čim se vratim u borbu… poginuću… Najzad uvrteh sebi u glavu da ću poginuti pred Zagrebom.”

U dijelu dnevnika posvećenom zauzimanju Bosanske Dubice, 26. travnja 1945., Mića citira rečenicu jednoga svog ratnog druga: “Sve ti je ovo bitka za Zagreb” – a onda iskazuje svoje vlastito mišljenje: “I ja shvatim da je ovo bitka za Zagreb, i da je, pošto već treba da se gine, bolje to učiniti tamo kao borac, nego ovde.”

U bilješci u kojoj govori o zauzimanju Hrvatske Dubice, 2. svibnja 1945., Mića Popović piše: “U Hrvatskoj Dubici nije bilo ustaša. Naši su bataljoni obrazovali široki luk. Pravac – Zagreb…”

U dionici pak u kojoj je riječ o zauzimanju Siska, 6. svibnja 1945., Popović je napisao: “Sa jednom stvari bio sam načisto: sad dolazi Zagreb.”

A u potpoglavlju gdje opisuje svoj dolazak u selo Kuče kraj Velike Gorice, 7. svibnja 1945., dan uoči ulaska u Zagreb, Mića Popović daje prikaz toga u tom trenutku napuštenoga hrvatskog sela, usredotočujući se na jednog mršavog dječačića koji je vukao za sobom stari, rasklimani bicikl, pa kaže:

“Ja sam se zainatio da razumem zbog čega se raduje dečaćić. Ali mi ne polazi za rukom. Ipak se setih da je to otuda što on neće u bitku za Zagreb. Izgledalo mi je čudno da on neće. A mi hoćemo. Eto i ja hoću.”

Mićin sin Jovan Popović ujedno mi je, u jednome od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca, vezana za 8. svibnja 1945,: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.

Bit opisa je sljedeća: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagreb kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana, jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?” Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane, ili u jednoga od njih, ispalio iz svog mitraljeza nekoliko rafala.

Radeći na ovome tekstu, porazgovarao sam i s nekoliko istaknutih čelnika Saveza antifašističkih boraca i anfifašista kako na razini države tako i grada Zagreba. Ivan Fumić, koji je čak 13 godina bio na čelu boračke organizacije, ovako mi je prokomentirao dokument “Vojna relacija” Štaba 45. srpske divizije i ratni dnevnik Miće Popovića:

– Vjerujem da je to sve točno, što su oni napisali. U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943. U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi – jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: “Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!” S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: “Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!” Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama.

Vladimir Jurak, koji je 17 godina predvodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba (u ratu se borio u brigadi “Matija Gubec”, koja je pripadala 10. “zagrebačkom” korpusu), bio je za nijansu-dvije još oštriji, pa mi je kazao:

– Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje. Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: “Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.” To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. U tome je stvar. Jer, Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono – mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide.

Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari