Pratite nas

U potrazi za Istinom

Istina o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega

Objavljeno

na

Nevjerojatna je šuma dezinformacija i izmišljotina kad je riječ o Zagrebu 8. svibnja 1945. i ulasku partizana u njega. Danas čitam neke tekstove, pa to je sve ravno komunističkom Agitpropu, komentirao je Zvonimir Despot na facebooku. Stoga sve vas molim da na miru i pažljivo pročitate tekst koji je 2013. godine u Globusu napisao Darko Hudelist i koji sam već bio podijelio na mojoj stranici 2015. godine. Očito treba i dalje iznositi gole činjenice.

Na današnji dan, 8. svibnja 2013., navršilo se punih 68 godina od partizanskog oslobođenja Zagreba, dotadašnjega glavnog grada Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Taj se povijesni događaj, kao što znamo, zbio 8. svibnja 1945. Dva dana ranije, 6. svibnja 1945., Pavelić je pobjegao iz Zagreba, a za njim su se prema zapadu, tj. prema jugoslavensko-austrijskoj granici, ubrzano stale povlačiti i njemačke, odnosno ustaško-domobranske formacije. Zagreb su od upada partizana ostali braniti samo relativno malobrojni luburićevci.

Dana 7. svibnja 1945. predstavnici Wehrmachta potpisali su, u Reimsu, protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga na europskim ratištima. Time je Drugi svjetski rat, praktički, bio završen. Zagreb je gotovo na dlanu bio isporučen svojim potencijalnim osloboditeljima; ostalo je samo da se vidi koja će partizanska formacija, i odakle, tj. iz kojega smjera, prva kročiti u nj i time sebi priskrbiti vječnu slavu osloboditelja toga grada.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući 10. “zagrebački” korpus, sastavljen od partizana koji su bili rodom ili iz samog Zagreba ili iz njegove okolice. U dosadašnjim prigodničarskim osvrtima na 8. svibnja 1945. o 10. se “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Vece Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana..

Lokalpatriotski nastrojeni pojedinci su pak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice. Postoje neki podaci (ili, možda, bolje rečeno, interpretacije) po kojima je on, ako ne prvi, ono svakako među prvima ušao, 8. svibnja 1945., u Zagreb i ostavio jedan od dubljih tragova u njegovu oslobađanju. Na mitu o Posavskom odredu najviše je, proteklih godina i desetljeća, radio njegov nekadašnji pripadnik i kasniji obavještajac Mišo Deverić (danas pokojni), iako je vojni doprinos te, široj javnosti sasvim nepoznate, partizanske formacije nekadašnji komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl još u svojim “Sjećanjima” sasvim jasno sveo na pravu mjeru, napisavši: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.”

Nigdje nikada, međutim, nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati i pomalo čudna, pa i neugodna. A ta istina glasi: 8. svibnja 1945. bila je, ponajprije, “srpska priča”. U Zagreb su prve ušle i prve ga neposredno oslobodile srpske partizanske formacije, odnosno formacije pretežno sastavljene od boraca iz Srbije.

Ali i ne samo to: dan oslobođenja Zagreba bio je – sasvim suprotno idiličnim ili, recimo, ideologiziranim pričama o nekakvu savršenom “bratstvu i jedinstvu” koje je tada vladalo u novostvorenoj Jugoslavenskoj armiji – i prvi korak u evoluciji velikog srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba, evoluciji koja se, sa svim svojim fazama i dramatičnim preokretima, protegnula na 45 godina i koja je na kraju, usporedo s raspadom Titove Jugoslavije, dovela do strašnog i krvavog Srpsko-hrvatskog rata.

Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A ostalo je, također, prešućeno ili neotkriveno i to da su među pripadnicima 20. srpske brigade, pa dakle i među prvim osloboditeljima Zagreba, bila i trojica mladih Beograđana koji će kasnijih godina i desetljeća, u Titovoj Jugoslaviji, postati stožernim figurama srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta, na čelu s Dobricom Ćosićem.

Bili su to budući povjesničar književnosti i neumoljivi društveno-politički agitator i aktivist Živorad Žika Stojković; zatim budući slikar, kontroverzni filmski redatelj i pisac Miodrag Mića Popović (koji će, kao i Stojković, već 1946. postati jednim od vodećih članova Ćosićeva klana “siminovci”), kao i budući slikar i, od 1985. na 1986., član Komisije za izradu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, Stojan Ćelić.

Njihovo sudjelovanje u činu oslobođenja Zagreba bitan je sastavni dio njihovih biografija i jedna od nezaobilaznih etapa njihova prirodnog razvoja u vatrene srpske nacionaliste (to se posebno odnosi na Stojkovića i Popovića; Ćelić je, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU, bio, u usporedbi s njima dvojicom, znatno umjereniji).

Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba.

Prvo, ta je partizanska formacija – sasvim precizno: 2. i 3. bataljon 20. srpske brigade – 8. svibnja 1945. prva prešla rijeku Savu i kročila na zagrebačko tlo (tj. u zagrebačko predgrađe Trnje). To se dogodilo negdje oko 10.30 ili 10.45, dakle u prijepodnevnim satima. Srpski su partizani prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi pravo u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela (kompa) za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.

Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.

A drugo, 20. je srpska brigada, uz pomoć 24. srpske brigade (također iz sastava 45. srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.

Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima – to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati osvajačem (ili u ovom slučaju osloboditeljem) teritorija o kojem se radi. I to je, 8. svibnja 1945., pošlo za rukom upravo 45. srpskoj diviziji.

Vjerojatno u namjeri da se ta činjenica što više zabašuri ili prikrije, u dosadašnjim se interpretacijama partizanskog oslobođenja Zagreba nastojala, pored 10. “zagrebačkog” korpusa, nešto jače isticati i uloga 28. slavonske divizije (čiji je komandant bio Crnogorac Radojica Nenezić), za koju se pisalo da je prva ušla u grad. Međutim, favoriziranje 28. slavonske divizije u odnosu na 45. srpsku diviziju besmisleno je iz četiri razloga.

Prvo, 28. slavonska divizija ušla je u Zagreb nekoliko minuta (možda 10, možda 15, a možda i nešto više) kasnije u odnosu na 45. srpsku. To mi je, u razgovoru što smo ga vodili početkom 2008., vrlo otvoreno priznao nekadašnji borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. To, nadalje, piše u brojnim izvornim ratnim dokumentima što mi ih je on dao na čuvanje, a koje je pak njemu svojedobno ustupio njegov kolega iz 28. divizije, Zagrepčanin Stjepan Puba Cerjan. A to, osim toga, piše i u najozbiljnijim vojno-historiografskim knjigama, kakva je, primjerice, “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića, u kojoj se točno kaže: “Prva je u grad (Zagreb – op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija.”

Inače, sve te tri divizije pripadale su II. armiji, komandant koje je bio general-lajtnant, Beograđanin Koča Popović.

Drugo, 28. slavonska divizija, odnosno njezina 21. brigada, koja je u toj diviziji bila najbrža i najučinkovitija – ušla je u Zagreb preko Savskog mosta (onda kolnog, danas isključivo pješačkog), kao i željezničkog mosta što je u njegovoj neposrednoj blizini. I odmah je zatim produžila Savskom cestom i došla do HNK (eventualno do Ilice), gdje se zaustavila. Taj je pravac kretanja bio znatno udaljeniji od Radio-stanice u odnosu na onaj kojim su napredovali partizani iz 45. srpske divizije, koji su u Zagreb ušli preko skele kod Bundeka ili preko Crvenog mosta. Osim toga, borci iz 28. slavonske divizije nisu niti pokušavali zauzeti Radio-stanicu.

Treće, točno je da je komesar 2. bataljona 21. slavonske brigade, iz sastava 28. divizije, kapetan Jure Devčić, prvi lansirao preko radio-etera vijest da u Zagreb ulaze partizani (to se moglo dogoditi oko 10.45, a možda i nešto ranije). Ali on to nije učinio iz same zgrade Hrvatskog krugovala u Vlaškoj 116, kako su pogrešno pisali neki interpretatori partizanskog oslobođenja Zagreba, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Jure Devčić, u akciji oslobađanja Zagreba, uopće nije prelazio Savu, nije sudjelovao u zauzimanju Radio-stanice pa se, prema tome, nije niti mogao iz nje javiti.

I četvrto, iako je 21. brigada, kao sastavni dio 28. slavonske divizije, nosila pridjev “slavonska”, ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije. Kako mi je to detaljno razjasnio njezin nekadašnji pripadnik Stojan Damjanović (koji danas živi u Vrapču), ona u listopadu 1944., kada je bila jedan od učesnika velike vojne akcije oslobađanja Beograda, nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješno sprovedene Beogradske operacije taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000. Tih dvije tisuće i nešto novopridošlih bili su novomobilizani borci iz srpske Posavine, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca.

Od tih pak 2200 njih 300 bili su bivši četnici, uz napomenu da je njihov prelazak u partizane bio legaliziran poznatom Titovom amnestijom s početka jeseni 1944.

Osim mnoštva izvornih ratnih dokumenata, ključni su dokaz da je 45. srpska divizija prva ušla u Zagreb i prva krenula u zauzimanje Hrvatskog krugovala i autentična sjećanja zagrebačkog komunista i člana ilegalnog štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera. On je u svom članku priređenom za zbornik “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) vrlo precizno naveo da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali točno u 11.20 na uglu današnje Držićeve (ondašnjega Kanala) i današnje Avenije Vukovar (ondašnje Varaždinske), a da su ti partizani bili pripadnici 45. srpske divizije. Ovako je napisao:

“Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11,20 minuta sastali smo se s prvom jedinicom Jugoslavenske armije (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći…”

“Sravnjivanjem” nekoliko izvornih ratnih dokumenata i raznih drugih pisanih izvora, ustanovio sam da je major s kojim se Doder zagrlio i poljubio bio komandant 20. srpske brigade, iz sastava 45. divizije, Vojin Vidović.

Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji (objelodanjenoj u Beogradu 1992.), u zauzimanju Hrvatskoga krugovala sudjelovali su dijelovi 2. i 3. bataljona 20. brigade. Nakon što je Radio-stanica bila osvojena, u njoj je, kako piše u monografiji, napisan proglas kojim je komandant 20. brigade, major Vojin Vidović, “obavestio narode Jugoslavije da je Zagreb oslobođen”. U monografiji se još kaže: “Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljona 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao.”

Moram reći da se taj opis savršeno podudara sa svim ostalim poznatim prikazima zauzimanja Hrvatskoga krugovala, objavljenim u pojedinim listovima ili vojnim edicijama. Jedan je, primjerice, članak “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske”, objavljen u Borbi (“organu KPJ”) od 9. svibnja 1945., u kojem se, uz ostalo, citiraju i glavne rečenice proglasa pročitanog u Radio-stanici. One su glasile: “Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”

Drugi su pak sjećanja načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića iznesena u glasilu SUBNOR-a “Četvrti jul”, u broju od 6. svibnja 1975. Vučković je tada, uz ostalo, rekao: “Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljona naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama.”

O stvarnom autoru proglasa nigdje, međutim, ništa nisam pročitao, niti se on igdje uopće i spominje. I za njega, najvjerojatnije, ne nih nikada ništa ni doznao da mi beogradski povjesničar umjetnosti, pisac i generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti u vrijeme izrade Memoranduma SANU, a potom i predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.), Dejan Medaković, u jednome od naših razgovora vođenih u Beogradu od jeseni 2006. do ljeta 2008., tj. sve do svoje smrti, nije izjavio sljedeće:

– To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković – osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Ali tko to zna, to je zaboravljeno… Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio, s tim svojim prijateljem Ćelićem, u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb.

Po Medakoviću, zajedno sa Stojkovićem i Ćelićem tu se, u Radio-stanici, zatekao “i jedan treći partizan, s činom poručnika, ili takvo što, koji je na kraju završio kao hausmajstor u nekoj kući na Bulevaru revolucije u Beogradu”. Njemu je, međutim, Medaković zaboravio ime.

“Osloboditelj Zagreba br. 1” (barem po priči Dejana Medakovića), Živorad Žika Stojković, rođen je u poznatoj beogradskoj četvrti Čubura 28. rujna 1922. Bio je stariji brat čuvenog srpskog glumca Danila Bate Stojkovića, poznatog po nadimku Bubuleja. Njegov otac Aleksa, podrijetlom Srbin iz Makedonije, bio je bogati veletrgovac drvom i ugljenom, a po političkim uvjerenjima “veliki Srbin”. U rat je, samoinicijativno, stupio tek potkraj ljeta ili početkom jeseni 1944., i to kao pripadnik 20. brigade 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u istočnoj Srbiji, nedaleko od Niša. Nije se, međutim, borio s puškom u ruci nego je bio u sanitetu; dapače, bio je komesar brigadne (ili bataljonske – nisam siguran, jer o tome postoje kontradiktorni podaci) bolnice.

U Zagreb je, po Medakovićevu kazivanju, došao s činom poručnika te je kao takav bio nižerangiran od svog kolege i prijatelja Stojana Ćelića, podrijetlom Srbina iz Bosne, koji je u 20. brigadi bio šef Propagandnog odsjeka (do ožujka 1945.), a neko vrijeme i omladinski rukovodilac 1. bataljona 20. brigade, dok je na sam dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945., na svojoj uniformi već imao oznaku čina kapetana.

Na fotografijama snimljenim u ratu Žika izgleda pomalo nespretno i smiješno (bio je jako visok, pravi dvometraš, pa su mu svake hlače koje je nosio bio prekratke barem za nekoliko centimetara), no uistinu je bio sve samo ne benigan i bezopasan čovjek. Odmah nakon Dobrice Ćosića, a u nekim fazama čak i prije ili više od njega, bio je ključna osoba srpskog nacionalističkog pokreta, ujedno i bitan član Ćosićeva opozicijskog stožera iz kojega su se osmišljavale i planirale sve nacionalističke akcije u SR Srbiji, još od završetka Drugog svjetskog rata pa nadalje.

Osobito je važnu ulogu u srpskom nacionalističkom pokretu Žika Stojković imao 1971., kada je, koliko god to zvučalo nevjerojatno, bio mnogo radikalniji i eksplicitniji čak i od srpskoga “oca nacije” Dobrice Ćosića. Ono što su 1971. bili u Hrvatskoj Čičak i Budiša, to je Žika Stojković te iste godine bio u Srbiji, samo sa suprotnim predznakom i s još mnogo više strasti, fanatizma pa i mržnje u odnosu na njih. Zapjenjeno se borio protiv ustavnih amandmana, o kojima su se tijekom 1971. vodile organizirane rasprave diljem čitave zemlje, zalažući se ili za opstanak onakve Jugoslavije kakva je bila prije početka svoje ustavne transformacije u konfederaciju ili za jednu novu, veliku srpsku državu, koja bi bila sastavljena od jugoslavenskih teritorija u kojima većinski žive Srbi.

Najzapaženiji Stojkovićev istup 1971. bio je njegov vehementan govor na tribini Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, u Beogradu, 28. travnja – održan u jeku javne rasprave o ustavnim amandmanima. Žika je tada ustavne promjene okarakterizirao kao “atentat na Jugoslaviju” i usporedio ih s aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908., rekavši, uz ostalo: “Namere koje Austrija nije stigla da ostvari, sprovode sada oni na čiju se inicijativu, i insistiranje, pod vidom amandmana, vrši atentat i na ovu Jugoslaviju. Nova ustavnost znači glogov kolac srpskom narodu u toj Jugoslaviji!”

Stojković je u tom svom čuvenom izlaganju na najradikalniji mogući način otvorio srpsko pitanje u Titovoj Jugoslaviji, pitanje koje je, kako je rekao, “teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno”, pa je rečenicom: “Srbi svoja prava nisu dobijali na zasedanjima, kongresima, plenumima – tamo su ih po pravilu gubili” – indirektno poručio da će, ukoliko ustavni amandmani budu prihvaćeni, Srbi do svojih prava morati doći ratnom opcijom. Tim prije što, kako je istaknuo, po novome Ustavu “Republika Srbija, bez pokrajina, obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone.”

Ali nije to bio jedini Stojkovićev angažman 1971. Dobrica Ćosić mi je, prije tri-četiri godine, priznao da je Žika bio stvarni inspirator i autor i ništa manje “slavnog” anti-ustavnoamandmanskog istupa najpoznatijeg srpskog filozofa Mihaila Đurića, pod naslovom “Smišljene smutnje”, što ga je potonji pročitao na Pravnom fakultetu u Beogradu 18. ožujka 1971. i zbog toga zaradio devet mjeseci robijanja u zloglasnom zatvoru “Zabela” u Požarevcu. Đurić je, naime, u tom svom šokantnom istupu kao iz vedra neba otvorio pitanje unutarnjih (republičkih) granica u Jugoslaviji, okarakterizavši postojeće granice “neodrživima” te posebno pritom naglasivši:

“Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera… Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju… U trenutku kada je silom prilika doveden do toga da treba da ponovo uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?”

Time je Žika Stojković gotovo od riječi do riječi anticipirao Memorandum SANU puno desetljeće i pol prije njegova pojavljivanja u Srbiji, a, kako mi je D.Ćosić u povjerenju ispričao, supruga Mihaila Đurića bila je strahovito bijesna na nj (na Žiku Stojkovića), jer je, i to s punim pravom, smatrala da je on osobno svojim zlim utjecajem otjerao njezina muža na robiju.

Uza sve ostalo, Žika Stojković je napravio golemu gužvu i svojom neviđeno osvetoljubivom i ratobornom polemikom protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Glasa Koncila i njegova glavnog urednika Živka Kustića, u rujnu 1979., usred Branimirove godine (jedne od ključnih etapa u Crkvinu višegodišnjem slavlju “13 stoljeća kršćanstva u Hrvata”), kada je, praktički, objavio rat ne samo Katoličkoj crkvi nego i cijelom hrvatskom narodu, optuživši i nju i njega za ustaške zločine počinjene u NDH. Ta je njegova polemika – tj. polemički odgovor na jedan Kustićev napis – trebala biti objavljena u glasilu Srpske pravoslavne crkve “Pravoslavlje”, ali je tadašnji srpski patrijarh German naredio njegovoj redakciji da ga, iako je tekst već bio složen i spreman za tiskanje, u zadnji čas povuče – kako uistinu ne bi došlo do “bratoubilačkog” rata već tada, potkraj 1970-ih.

Stojković je, inače, mrzio patrijarha Germana, smatrao ga je previše blagim i “prozapadno” orijentiranim, dok je obožavao njegova nasljednika Pavla (u to vrijeme još episkopa raško-prizrenskog), s kojim je 1987., uoči proslave šest stoljeća od Vidovdana 1389., priredio znamenitu monografiju “Zadužbine Kosova”.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim menjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pesma.”

Sve što se nakon toga u Zagrebu izdogađalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.

U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb su, s istočne strane, ušle jedinice I. armije, kojima je zapovijedao general-lajtnant, Crnogorac Peko Dapčević. I tu su, međutim, najistureniji bili Srbi – konkretno, 21. srpska divizija koja je u tim borbama, na istočnoj periferiji grada, odigrala daleko najznačajniju ulogu.

A onda je, 9. svibnja 1945., u popodnevnim satima, iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. “zagrebački” korpus, sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je, kada je grmjelo i sijevalo (a i to samo u relativnom smislu), od glavnoga grada Hrvatske bio udaljen čak nekoliko desetaka kilometara (i to negdje između Varaždina i Zagreba).

U svojim “Sjećanjima” komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl otvoreno priznaje da su se on i ostali borci Korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno. Ne znam zašto su se ti njegovi memoari dosad toliko prešućivali – pretpostavljam da je u pitanju bila nekakva jalova i besmislena politička korektnost, koja se na kraju ionako uvijek vrati kao bumerang. Glavna je Šiblova teza (nikada prokomentirana u našem tisku ili publicistici) da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili – Srbi. Umjesto riječi “Srbi” Šibl je, međutim, upotrijebio riječ “nepoznati”, ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.

Na jednome mjestu on piše, opisujući ulazak 10. “zagrebačkog” korpusa u Zagreb: “Nisu nas ugledali (mislio je na Zagrepčane – op. aut.). Umjesto svojih dočekali su nepoznate.”

U drugome pak odlomku Šibl se prisjeća trenutka kada je na Hrvatskom krugovalu čuo da je Zagreb oslobođen. Pa piše: “Glas nepoznatog komandanta bataljona (čak je izbjegao spomenuti da se radilo o 20. srpskoj brigadi, toliko ga je to opterećivalo! – op. aut.) ostat će mi uvijek u uhu, i njegove riječi uvijek ću pamtiti.”

Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945. – tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu, objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”

Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.” Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Ali ima tu još nešto, ništa manje važno od dosad rečenog. Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi službena verzija oslobođenja Zagreba, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno, dogodilo posve spontano, zahvaljujući, ponajprije, iznenadnom razvoju događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.). Tako i M.Dželebdžić u svojoj knjizi “Druga jugoslovenska armija” piše da “oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac – Novo Mesto – Ljubljana”.

Na sličnu sam argumentaciju naišao i u nekim pojedinačnim dokumentima, jedan od kojih je dopis generala Rade Hamovića Gradskom odboru Saveza antifašističkih boraca RH grada Zagreba, datiran 8. siječnja 1996., u kojemu on objašnjava zašto, zapravo, 10. “zagrebački” korpus nije sudjelovao u oslobađanju Zagreba.

I ta je argumentacija, po mom mišljenju, OK – ali samo ako se sagledava cjelina, tj. Vrhovna komanda na čelu s Titom. I ono što su oni, još u rano proljeće 1945., planirali. Ali ako se ima u vidu isključivo 45. srpska divizija i ljudi koji su je konkretno sačinjavali – nemoguće je tek tako prijeći preko činjenice da je glavni motiv za njihov nerijetko i nadčovječanski angažman u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije bio – Zagreb. Ne Karlovac, ne Novo Mesto, ne Ljubljana, nego upravo – Zagreb. U očima partizana iz 45. srpske divizije Zagreb nije bio ništa drugo nego glavni grad Pavelićeve NDH, dakle jedne fašističke tvorevine koja je tijekom rata sprovodila genocid nad pripadnicima njihova naroda. I to je, s njihove strane, bio glavni razlog zašto ga je trebalo osloboditi, odnosno zauzeti. I zašto su baš oni trebali biti njegovi osloboditelji.

Navest ću dva argumenta za ovu svoju tezu.

Imam u posjedu fotokopiju originalnog ratnog dokumenta Štaba 45. srpske divizije pod nazivom “Vojna relacija za borbe vođene u vremenu od 7-12 maja 1945 god.”. Dokument su potpisali komandant 45. divizije potpukovnik Rade Zorić, načelnik Štaba 45. divizije potpukovnik Milan Abramović i politički komesar te formacije kojemu nisam uspio identificirati ime i prezime.

U tom dokumentu zapovjednički vrh 45. srpske divizije sumira cjelokupnu operaciju oslobođenja Zagreba i svoje sudjelovanje u njoj, pa kaže:

“Od Gračanice, Doboja i Bosne (kada je, početkom travnja 1945., počela velika proljetna ofanziva jedinica Unske operativne grupe divizija II. armije – op. aut.) gde su neprijatelju uništene čitave jedinice, naši borci čeličnom voljom gonili su neprijatelja u stopu i do iznemoglosti. Od Doboja do Zagreba jedinice su prešle preko 250 kilometara za 20 dana, vodeći teške i krvave borbe iz dana u dan. Bilo je dana kada su borci prelazili i po 40 km danju, odnosno noću, sami da bi uvek držali kontakt sa neprijateljem. Fizički napor borci nisu osetili, odnosno nisu hteli da osete, jer krajnji cilj im je bio Zagreb.”

Drugi važan dokument kojim raspolažem jest ratni dnevnik Miće Popovića, jednog od boraca 20. srpske brigade iz sastava 45. divizije, koji se upravo na tom trijumfalnom ratnom pohodu srpskih partizana, od istoka prema zapadu Jugoslavije, negdje na bosanskim puteljcima kao ranjenik upoznao i sprijateljio sa Žikom Stojkovićem, pa su se već u proljeće 1946. u Beogradu obojica priključili moćnom i utjecajnom klanu Dobrice Ćosića zvanom “siminovci”.

Ćosić mi je Miću Popovića (konkretno, u našem razgovoru od 30. rujna 2010.) opisao kao “ambivalentnog čovjeka, komunista-desničara”, koji je “imao neko razumijevanje za četnike i neke pročetničke nastupe zbog svog antikomunizma”, ali, isto tako, i zbog svojega geografskog podrijetla, budući da mu je otac rođen u tradicionalnome četničkom kraju (Bela Crkva, između Valjeva i Loznice), dok su mu djed i stariji preci bili ondje pravoslavni svećenici.

Mića Popović je poslije Drugog svjetskog rata izrastao u jednog od vodećih srpskih slikara, dok je među “siminovcima”, osobito od 1970-ih nadalje, imao jednu vrlo specifičnu ulogu – da u svojim slikama, tzv. “Prizorima”, vizualizira političku ideologiju svog mentora i duhovnog vođe Dobrice Ćosića.

Jedna od najkontroverznijih Popovićevih slika nastala je 1983., njezin neslužbeni naziv glasi “Tajna večera bez Spasitelja”, a riječ je zapravo o replici “Tajne večere Spasitelja sa svojim učenicima” Leonarda da Vincija. Ali za razliku od legendarne da Vincijeve slike, u čijem je središtu Isus Krist, okružen svojim učenicima, na Mićinu je platnu Isusova stolica prazna. Na njegovoj kompoziciji za dugačkim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, sjede Srbi, neki od kojih po svom izgledu i držanju asociraju na četnike, ali je već na prvi pogled vidljivo da ti Srbi nemaju svog vođu, svog bossa, svog nacionalnog “Isusa” – čim je njegovo mjesto, u središnjem dijelu slike, tragično upražnjeno. Poruka slike je jasna: Srbi vape za svojim voždom, tada, u prvoj polovici 1980-ih, da ih napokon izbavi iz njihove posvemašnje nacionalne depresije i povede u odlučujući boj.

– Ta slika – protumačio mi je njezino značenje D.Ćosić – ilustrira duhovno, biološko, demografsko stanje srpskog naroda u ono vrijeme. On nema centralnu figuru, nema prvu ličnost, nema vođu, on je izgubljen narod… To je vrijeme koje prethodi pojavi Miloševića, kada počinju te borbe i kada se baš osjeća ta depresija u narodu i odsustvo središta, tj. figure koja može iznijeti dramu naroda, koja se nagovještavala.

Mića Popović je snimio i nekoliko igranih filmova, od kojih je daleko najveću sablazan izazvao svugdje zabranjivani “Čovek iz hrastove šume”, snimljen još 1963., niti dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Glavni junak filma je Maksim, “čovjek iz šume”, Srbin-koljač (glumio ga je Mija Aleksić), koji u ratu kolje partizane i njihove suradnike za interese četnika iz svog kraja, na nekoj pustoj i goloj srpskoj planini. Uživa u klanju i čim nekoga zakolje, zareže nožem na drvetu recku, to mu je poput glavnog zgoditka. Ali onda s tim istim četnicima dolazi u nerješiv sukob i oni mu na kraju dođu glave. Glavna je kontroverznost filma u tome što je srpski koljač prikazan, doduše, kao negativac, ali i kao čovjek s kojim se Mića Popović kao redatelj na određen način identificirao, pa tako dolaze do izražaja i neke njegove pozitivne osobine. On na kraju umire, na lokalnom pravoslavnom groblju, ali s rukom ispruženom prema gore; poruka je jasna: šumski će čovjek preživjeti.

Ratni dnevnik Miće Popovića iz 1944. i 1945. – tj. njegovu pretipkanu verziju – dao mi je, prije nekoliko godina, njegov sin Jovan, koji se u Beogradu bavi dramaturgijom. Popović ga je pisao a posteriori, negdje potkraj 1945., a njegov središnji dio zauzima autobiografska pripovijetka “Sveti Antun” u kojoj je detaljno opisao svoj ratni put u 20. srpskoj brigadi, i to počevši od svog ranjavanja na brdu Straževac u Bosni 5. travnja 1945. pa sve do pobjedničkog ulaska u Zagreb 8. svibnja 1945., ali i nešto kasnijih dana, uključujući i dolazak u Leibnitz u Koruškoj, gdje je 45. divizija, po Titovoj naredbi, sudjelovala u okupaciji tog dijela Austrije.

Gotovo na svakoj stranici Mićina dnevnika spominje se Zagreb, kao glavni cilj i svojevrstan leitmotiv ratnog pohoda 20. srpske brigade, odnosno 45. srpske divizije, u njezinu napredovanju od Bosne prema zapadnim dijelovima Jugoslavije.

U poglavlju u kojem opisuje svoja razmišljanja nakon ranjavanja (a ranio ga je, kako je napisao, neki ustaša), Mića Popović, primjerice, kaže: “Čim se vratim u borbu… poginuću… Najzad uvrteh sebi u glavu da ću poginuti pred Zagrebom.”

U dijelu dnevnika posvećenom zauzimanju Bosanske Dubice, 26. travnja 1945., Mića citira rečenicu jednoga svog ratnog druga: “Sve ti je ovo bitka za Zagreb” – a onda iskazuje svoje vlastito mišljenje: “I ja shvatim da je ovo bitka za Zagreb, i da je, pošto već treba da se gine, bolje to učiniti tamo kao borac, nego ovde.”

U bilješci u kojoj govori o zauzimanju Hrvatske Dubice, 2. svibnja 1945., Mića Popović piše: “U Hrvatskoj Dubici nije bilo ustaša. Naši su bataljoni obrazovali široki luk. Pravac – Zagreb…”

U dionici pak u kojoj je riječ o zauzimanju Siska, 6. svibnja 1945., Popović je napisao: “Sa jednom stvari bio sam načisto: sad dolazi Zagreb.”

A u potpoglavlju gdje opisuje svoj dolazak u selo Kuče kraj Velike Gorice, 7. svibnja 1945., dan uoči ulaska u Zagreb, Mića Popović daje prikaz toga u tom trenutku napuštenoga hrvatskog sela, usredotočujući se na jednog mršavog dječačića koji je vukao za sobom stari, rasklimani bicikl, pa kaže:

“Ja sam se zainatio da razumem zbog čega se raduje dečaćić. Ali mi ne polazi za rukom. Ipak se setih da je to otuda što on neće u bitku za Zagreb. Izgledalo mi je čudno da on neće. A mi hoćemo. Eto i ja hoću.”

Mićin sin Jovan Popović ujedno mi je, u jednome od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca, vezana za 8. svibnja 1945,: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.

Bit opisa je sljedeća: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagreb kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana, jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?” Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane, ili u jednoga od njih, ispalio iz svog mitraljeza nekoliko rafala.

Radeći na ovome tekstu, porazgovarao sam i s nekoliko istaknutih čelnika Saveza antifašističkih boraca i anfifašista kako na razini države tako i grada Zagreba. Ivan Fumić, koji je čak 13 godina bio na čelu boračke organizacije, ovako mi je prokomentirao dokument “Vojna relacija” Štaba 45. srpske divizije i ratni dnevnik Miće Popovića:

– Vjerujem da je to sve točno, što su oni napisali. U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943. U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi – jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: “Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!” S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: “Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!” Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama.

Vladimir Jurak, koji je 17 godina predvodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba (u ratu se borio u brigadi “Matija Gubec”, koja je pripadala 10. “zagrebačkom” korpusu), bio je za nijansu-dvije još oštriji, pa mi je kazao:

– Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje. Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: “Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.” To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. U tome je stvar. Jer, Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono – mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide.

Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari