Pratite nas

U potrazi za Istinom

Istina uz Dan Istarske Županije 25. rujna

Objavljeno

na

Istra u odlukama svjetskih moćnika  završetkom 1.svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske monarhije.

Predviđajući raspad Austro-Ugarske monarhije, velike sile su kao hijene trgale i dijelile još postojeću monarhiju. Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne i Italija s druge strane sklopile su  u Londonu 26.travnja 1915 ugovor o dodjeli djela teritorija Istru, Rijeku, otoke Cres i Lošinj te grad Zadar,  Italiji, kako bi je uvele u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske monarhije. To  je  pravno potvrđeno  Rapalskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

vodnjanski squadristiMeđutim Italija je ušla u Istru odmah po završetku 1.svjetskog rata, na prepad. U noći između 31. listopada na 1.studenog 1918.godine dvojica talijanskih diverzanata ušla su malom podmornicom u pulsku luku gdje je bila stacionirana hrvatska mornarica, preuzeta od Austro-Ugarske, i postavila podvodne mine na admiralski brod Viribus Unitis. Brod je potonuo u pulskoj luci povukavši na morsko dno 400 mornara većinom Hrvata, sa admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Talijanske squadre ušle su u Pulu i Istru i odmah započele sa terorom prema domicilnom  hrvatskom stanovništvu.

Talijanizacijom i terorom nagnali su  znatan dio hrvatskih učitelja i pripadnika intelektualnog sloja u emigraciju. Talijanske vlasti svojim su postupcima razorile zadrugarstvo i štedionice (posujilnice) među istarskim Hrvatima i tako im uništile gospodarsku snagu. Isključile su Hrvate iz  institucija (općina),  zatim i zabranile javno iskazivanje hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, te ih tako izbacile i iz političkog života. Zapalili su hrvatski Narodni dom u Puli i slovenski u Trstu 13.srpnja 1920.godine (znači prije potpisivanja Rapallskog ugovora) sa preko 7 000 knjiga. Zatvorene su hrvatske škole, čitaonice i zabranjene su tiskovine na hrvatskom jeziku, paljene su knjige i zabranjeno je korištenje hrvatskog jezika.

.

SOLO LA LINGUA ITALIANA -SAMO TALIJANSKI JEZIK

Sav taj teror prisilio je istarske seljake i rudare na pobunu, tako su se pod vodstvom istarskog rodoljuba, vrhunskog intelektualca, pisca i novinara dr.Ante Cilige prvi u Europi pobunili protiv fašizma.
Učesnici Proštinske bune u veljači 1920 i Labinske republike u ožujku 1920.godine, prvi su antifašisti u Europi i to što je važno naglasiti, bez komunističke partije.

spaljeni Narodni dom u Istri

Pred takvim terorom više od 70 000 Hrvata i Slovenaca iselilo je u Jugoslaviju, a oko 30 000 emigriralo u Južnu i Sjevernu Ameriku i u evropske zemlje. Bio je to prvi veliki egzodus stanovnika Istre, ovaj puta istarskih Hrvata. Mnogi su emigrirali i u tadašnju Jugoslaviju!

Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE

Talijani su u  travnju 1941, nakon napada na Jugoslaviju, izvršili   u Istri naknadnu široku mobilizaciju. Više od 5 000 mladića i ljudi starijih godišta po hitnom je postupku prebačeno na Siciliju, Sardiniju i u južnu Italiju, da bi kao sumnjive osobe bile što dalje od Istre i područja koja graniče s Jugoslavijom. Uvršteni su u tzv. specijalne bataljone,
zapravo vojne logore, u kojima je vladao strogi režim. O svakom se vojniku vodila  posebna kartoteka. Oružje im je bilo oduzeto i tjerani su na prisilne radove. Tako je u Karojbi, koja je s okolnim zaseocima brojila oko tisuću stanovnika, ostalo malo muškaraca, a od mladića samo oni koji su zbog bolesti ili težih tjelesnih mana izbjegli vojnu obavezu. Mnogi od njih se nikada nisu vratili kući. Ali su zato svi ostvarili pravo na talijanske mirovine u sadašnjoj Republici Italiji, pa i nasljednici poginulih,

Istarsko svećenstvo za vrijeme talijanske vlasti

Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je već odavno uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.

brumnić

Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma.

  • Šime Červar, je  29 godina proživio u Zrenju kao župnik. Bio je nećak biskupa Dobrile i narodni poslanik u Istarskom saboru. Fašisti iz Motovuna došli su 1921. godine u selo Zrenj, uperili mitraljeze u župnikov stan, uhvatili starog župnika, vezali ga i tukli. Njegove su knjige spalili i dom opljačkali. Zatim su ga bacili na kamion i odvezli u Motovun. Natakli su mu na rukave talijanske zastavice pokušavajući prisiliti ga da pred razjarenim iredentistima viče »živjela Italija«. U motovunskom zatvoru, u samici, pekli su ga svijećom i cigaretom, čupali mu nokte s ruku i nogu. Izbili su mu četiri zuba.
    Uskoro nakon puštanja iz zatvora umro je od pretrpljenih muka.
  • Svećenika Ernesta Belea, koji je u Zrenju držao propovijed na hrvatskom jeziku 1938. godine, napali su kamenjem i prijetili mu ubojstvom, a zatim ga uhitili i internirali.
  • I svećenika Ivana Ujčića iz Boljuna okovanog su doveli u Pazin.
  • Posebno su se okomili na jednog od poznatijih hrvatskih svećenika — Božu Milanovića — koji je bio župnik  u selu Kringi. I njega su 1921. godine napali talijanski fašisti  iz Pazina i poslije nekoliko udaraca po glavi razmilili se po župnom stanu i pobacali kroz prozor knjige. Nakon toga odveli su ga u Pulu, najprije  u
    sjedište Pulskog fašija,  a zatim predali kvesturi. Kad se vratio u Kringu,
    doživljavao je dalja šikaniranja, pa je morao preseliti u Trst, gdje je uređivao list »Pučki prijatelj«, ali njegovo izlaženje bilo je kratkog vijeka.

Već prije dolaska fažizma na vlast 1922. godine iz tri biskupije: tršćansko-koparske, porečko-pulske i riječke bilo je internirano 15 hrvatskih i slovenskih svećenika, od kojih je svećenik Flego na Sardiniji i umro. Nakon toga je 11 svećenika bilo zatvoreno, a 83 protjerano preko granice da bi na njihovo mjesto bilo dovedeno više od 60 svećenika iz raznih krajeva Italije, koji nisu znali ni riječi jezika svojih župljana.

Velik broj hrvatskih svećenika Istre prilazio je i simpatizirao oslobodilački pokret, a svećenički stanovi bili sigurna skloništa i baza za ilegalce.  Kod Buzeta s partizankom na glavi ubijen je svećenik Šime Milanović.

Nažalost, takve je  torture i ubistva istarsko svećenstvo ponovno proživljavalo nakon završetka rata, kada su komunisti pokazali svoju pravu narav i totalitarni način vlasti, pa pogazili vlastito obećanje da će Crkva moći neometano nastaviti svoj pastoralni rad.

Ustanak u Istri nakon kapitulacije Italije

Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8.rujna 1943.godine, i digli  se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.

Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom ( nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka kojom će se pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti.

Skup  o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13.rujna 1943.godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.

U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao.

djed ljube drndića

Istarski narodnjak Petar Ujčić sa unucima Ante i Ljubom Drndić

Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.

U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik Hrvatske. Ne spominje se AVNOJ. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje.

Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri

Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.

“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru.
Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju.
Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943, Dušan Diminić je već
i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa,”

Napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf

Dini Zlatić,  bila je predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.

Glavni štab NOV i PO Hrvatske donosi  odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. ZAVNOH je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića.

savo vukelić

Nakon svog dolaska u Istru, Operativni štab se 23. rujna, u suradnji s partijskim rukovodstvom i Okružnim NOO-om, posebnim proglasom obratio narodu Istre, u kojem je istaknuto i slijedeće:
»Po ugledu na vašu braću u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i Vi Istrani sami, svojom vlastitom snagom, oslobađate Vaš rodni kraj. Veliki su uspjesi koje ste do sada postigli. Vašom voljom Istra je priključena Hrvatskoj

Kao prvi predstavnik ZAVNOH-a i CK KP Hrvatske Jakov Blažević je 25. i 26. rujna 1943. prisustvovao narodnom zboru u Pazinu, a sudjelovao je i u radu Istarskog sabora. Na njemu su istinski »predstavnici uskrsle Istre« — njih više od sto pedeset radnika i seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i
Talijana — »odali počast svim palim borcima i zahvalnost NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći« da bi zatim s oduševljenjem pozdravili »povijesni čin od 13. rujna 1943.godine,  otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji«.

U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u. Sa zasjedanja Istarskog sabora upućeni su pozdravi »jedinom
pravom narodnom predstavništvu Hrvatske ZAVNOH-u i vrhovnom
komandantu NOV Jugoslavije drugu Titu«

A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968, Vladimir Bakarić je rekao;”  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u
svoje čete, bataljone i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja.”

Tako je borba  istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.

Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!

  • 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
  • 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
  • Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
  • Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!

Milovan Antun (1907.-1945.)

Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog. u  miru .Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije, zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.  Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć i utjecaj obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. Tijelo nije nikada pronađeno! Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su  se i nakon rata, što je sve opisano u knjizi Milovani.

milovani

Poznatiji narodnjaci stradalnici

  • Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe
  • Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta
  • Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja
  • Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki
  • Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja

Nemoguće je nabrojii sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata kao i poslije rata. Ivan Grah – župnik u Ližnjanu, donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze umiru svjedoci i s njima istina!

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Diplomatska borba za Istru nakon rata

Nakon završetka ratnih operacija, Saveznici nisu bili zadovoljni Titovim osvajanjem Trsta, pa je feldmaršal Alexander tražio  4. svibnja povlačenje jugoslavenskih snaga iz Trsta, Gorice i Monfalconea. Tito  mu je odgovorio da se savezničke snage mogu nesmetano služiti lukama Trst i Pula za opskrbu svojih snaga kao i komunikacijama koje vode prema Austriji. No, nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu  19. svibnja 1945. odbio je jugoslavensko stajalište te je prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.

Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum. Tim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije  i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.

Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.

Mirovna konferencija u Parizu i rješavanje graničnog pitanja

Za riješavanje pitanja granice formirano je Vijeće ministara vanjskih poslova, koje je uključivalo pet velikih sila, SAD, SSSR, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, sa zadatkom  pripreme mirovnih  ugovora i da ih  onda da na uvid mirovnoj konferenciji.

Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji.

Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s mons  Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.

božo milanović

Već 20. srpnja 1945. Savezničkoj vojnoj upravi u Trstu don Božo Milanović je uputio Memorandum hrvatskih i slovenskih svećenika, u kojem se traži priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.

Međusaveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je 19. ožujka 1946. u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri.Talijanski pisac Fulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.

U sklopu priprema za primitak Međusavezničke komisije za razgraničenje hrvatska Komisija za razgraničenje koja je djelovala pri Predsjedništvu Narodne vlade pripremila je i provela popis stanovništva Istre 1945. i objavila ga kao izdanje Jadranskog instituta. Članovi hrvatske Komisije za razgraničenje dobili su mogućnost nastupiti pred Međusavezničkom komisijom prilikom njezina boravka u Istri, u ožujku 1946., kao predstavnici Jadranskog instituta, koji je predstavljen kao nevladina udruga neovisnih znanstvenika, a zapravo je bio paravan za rad Komisije.

Prilikom boravka Međusavezničke komisije, Informacioni biro oblasnog NOO-a za Istru izdavao je i biltene na više jezika (engleski, francuski, hrvatski, ruski).

Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje

Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.

“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru.

Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.

Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52”

Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri,  88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju  više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.

Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.

Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).

Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine  zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«

I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika , što sam već opisala!

Međutim, komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.

Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975.godine!

Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-tak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”

No političko se ozračje promjenilo ,počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti ,gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali ,punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak ,ne samo Talijane ,nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja .

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš ,život koji si vodio ,sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi ,kao i točan broj iseljenih ,pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi ,a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi ,što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.

U svemu navedenom ogleda se sva pokvarenost i perfidnost komunističkog režima, načina  razmišljanja i donošenja odluka, ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista Iskoristili su ustanak koji su podigli istarski rodoljubi i pretvorili ga u komunistički, a kada je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, onda su počeli progoniti te ista svećenike, koji zbog specifičnosti svoje službe nisu  emigrirali, nego nalazili  načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama.

Talijani i svi  ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog  10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.

Hrvati koji su stoljećima održali svoj identitet i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, a izborili se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima  sjediniti  se sa maticom zemljom Hrvatskom, događaj koji se danas obilježava kao Dan Istarske Županije,  postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja  i negiranja! Apsurdno!

Djelujući sustavno na mentalni sklop stanovnika Istre, umanjujući hrvatske vrijednosti, neprestano ističući istarske specifičnosti i na taj način raditi na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, IDS želi stvoriti preduvjete za jedan eventualni referendum o odcjepljenju od Republike Hrvatske!

 IDS to radi u kontinuitetu od  osnivanja do danas, preko istrijanstva negirajući hrvatski identitet istarskih Hrvata!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Predsjednik IDS-a Boris Miletić priča o ‘uspjesima Istre i IDS-a’. Dovoljna je samo jedna riječ – Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

U Pazinu svečano obilježeno 30 godina od osnutka IDS-a!

Predsjednik IDS-a Boris Miletić nije se mogao nahvaliti sa uspjesima svoje stranke;

“IDS se od samih početaka isticao u šarenom spektru političkih stranaka, prije svega, kao regionalna stranka iz male Istre koja je avangardna i drukčija od drugih. Izborili smo se za dvojezičnost, pričali smo o nekoj dalekoj Europi i zagovarali tada nepopularne ideje antifašizma, suživota, multietničnosti i multikulturalnosti”, istaknuo je Miletić dodavši kako su danas te vrijednosti, za koje se IDS usamljen borio ’90-ih godina, dio hrvatskog  zakonodavstva.

Političari u Hrvatskoj ne ulijevaju ni malo povjerenja i ove riječi Borisa Miletića su isprazne, bez imalo podataka sa kojima bi ih potkrijepio. Kako dobro poznajem povijest i sadašnjost svojeg rodnog kraja i grada prikazati ću drugu stranu IDS-a koju Miletić sakriva ” kao zmija noge”,  da  vidimo i drugu stranu IDS-a , a ne samo ružičastu koju prezentira sam predsjednik stranke, po principu” hvalite me usta moja, kada nitko drugi neće”

1.Osnivanje IDS-a

Istarski demokratski Sabor osnovan je zvanično 14.veljače 1990.godine. Međutim priča počinje tri mjeseca ranije u prostorijama Mjesne zajednice Stoja, kojoj je nazočio novinar HRT- HR- Radio Pula Elvis Mileta i javno objavio.  Tamo je odvjetnik Ivan Pletikos okupio nekolicinu istomišljenika, idealista koji su živjeli za svoj nedosanjani san o demokratskom i pluralističkom društvu.  Zametak budućeg IDS-a činili su njegove kolege iz redakcije nekadašnjeg gimnazijskog odnosno studentskog lista IBOR, koji je Partija ugasila. Prvi je prijedlog bio da se nova partija zove Istarski demokratski savez, ali je na prijedlog Borisa Biletića u spomen na povijesni Istarski sabor prihvaćeno ime koje stranka nosi i danas.

Na fotografiji popisa članova sa potpisima vide se imena osnivača; Ivan Pletikos, Slavko Kalčić, Mladen Kolenko i drugi.  Pletikos prikuplja formulare, piše neophodne akte i Statut stranke. Njegova je “hrvatska” grupa u ogromnoj većini i gotovo bezbrižno u tadašnjem se restoranu ”Varaždin” priprema osnivačka skupština, zakazana za subotu 16. veljače. Drugu grupu predstavljali su  Ivan Pauletta, Mario Sandrić i Dino Debeljuh. Došli su s pričom da imaju sedamdesetak članova, no kako se kasnije ispostavilo, nikada ih nije bilo više od spomenute trojice, a naziv “grupe” zapravo je bila Paulettina adresa u Prematuri. Međutim, u petak ujutro dolazi mu na posao Pauletta i donosi pristupnicu i jednu omanju skulpturu ljudske šake u položaju “šipka ili fige” te sve poprati riječima : “… znaš, nas trojica smo jučer u Zagrebu registrirali IDS !”

E to je bilo nepošteno i na prijevaru otimanje IDS-a od strane talijanaša Paulette, Sandrića i Debeljuha , od osnivača Ivana Pletikosa i njegove grupe, koja je bila hrvatske opcije! Tada je Dino Debeljuh izjavio; ““A šta si ti uopće išao tamo, šta si kod njih tražio? Šta mi uopće imamo s tim Hrvatima, pa mi ćemo se od njih ionako otcijepiti!”

7. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDS-a izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDS-ove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 30 godina od osnivanja IDS-a

Dovoljno je pročitati četiri Rovinjske deklaracije od 23.travnja 1994.godine

O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDS-a dužan je postupati po tim deklaracijama.

Na osnovu Deklaracija donesen je i Statut Istarske županije, koji nije bio u skladu sa Ustavom RH, pa je Ustavni sud ukinuo 18 članaka Statuta kao neustavne.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html

Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli.

IDS kao stranka nije izašla  na prve višestranačke izbore 22.travnja 1990.godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.

  • Dugo su na vlasti i uhljebili su svoje ljude u sav županijski, općinski i državni aparat. Kako su na vlasti raspolažu sa proračunskim novcem, pa se on dijeli raznim udrugama, pa i  braniteljskim i tako ih se obvezuje da budu njihova glasačka baza.
  • Malom izlaznošću na izbore. Evo primjer; Na lokalnim izborima 2017. godine,za pulskog gradonačelnika od ukupnog dijela od 50 360  birača ,izašlo je na izbore njih 18.791  ili 37,31 % . Za Borisa Miletića glasalo je 9740 birača ,što je u postotku 51,83 % od izašlih na izbore, međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak je daleko manji 19,34 %. Znači da od 50.360 birača u Puli za Miletića je glasalo samo 9740. birača.
  • Skupština Istarske županije izglasala je i Statut Istarske županije 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka, od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

U praksi bi to značilo federalizaciju Hrvatske, što nije u skladu sa Ustavom RH i definiranom regionalnom samoupravom.

2. Neprestano mahanje sa autonomijom, propali projekt Euregije  Istre  i Istrijanstva

Deklaracija o Euroregiji Istri, koja obuhvaća i općine iz Slovenije i Italije neslavno je propala zahvaljujući Slovencima, koji su takvu ideju prepoznali kao ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike Slovenije.

  • Ivan Jakovčić je puno puta  postavio pitanje autonomije, ali  je  prigodom  proslave 16. obljetnice osnutka stranke,  rekao da bi otvaranje toga pitanja prije nego Hrvatska uđe u EU štetilo Hrvatskoj jer, kako je kazao, Istri autonomija nakon ulaska RH u EU, ali se ogradio da “IDS ne želi naštetiti politici predsjednika Mesića i Vlade te ne želi ići protiv državnih interesa i time zaustaviti ulazak Hrvatske u Europu”.
  • Dosta nam je toga da Istra bude zadnja u državi i da iz proračuna dobivamo samo mrvice, ističe istarski župan Ivan Jakovčić, 2009.godine poručujući da će IDS obnoviti svoju borbu za regionalnu autonomiju Istrehttps://www.tportal.hr/vijesti/clanak/jakovcic-obnavlja-borbu-za-autonomiju-istre-20090928/print
  • Pa iznova prigodom referenduma 2017.godine u talijanskim regijama Veneto i Lombardija u kojima je većina građana zatražila veći stupanj autonomije u školstvu, zdravstvu, sigurnosti i migracijskoj politici. Očekivano, čelnici IDS-a, i  europarlamentarac Ivan Jakovčić uvjereni su  da građani Istre žele upravljati “svime osim klasičnim državnim funkcijama, poput vanjske i obrambene politike”.https://www.vecernji.hr/vijesti/autonomija-istre-kakvu-zaziva-jakovcic-je-neustavna-1203721 – http://www.vecernji.hr
  • “IDS traži i zalaže se za veću financijsku i regionalnu autonomiju po uzoru na Dansku i Njemačku – kazao je predsjednik stranke Boris Miletić. No nevolja je što Ustav RH nije predvidio takve ovlasti županija – one su precizno popisane i odnose se na poslove od regionalnog značaja u školstvu, prometu… Za veću autonomiju županija nužne su izmjene Ustava, a za to je pak potrebna volja HDZ-a i SDP-a. U dvjema velikim strankama, međutim, nisu skloni Jakovčićevu tumačenju decentralizacije, odnosno autonomije.
  • U SDP-u i HDZ-u, bez kojih nema izmjena Ustava, kažu da jesu za decentralizaciju države, ali su protiv zazivanja neovisnosti Istre.

3. Ivan Nino Jakovčić bez ikakve odgovornosti za 30  godina upropaštavanja Istre!

A iskoristio je Istru, njene težake, radnike, seljake i građane svih profila za svoje osobno bogaćenje, bogaćenje svih njegovih pulena, načelnika i gradonačelnika i za svoju osobnu promocije i političku karijeru. Iskoristio i odbacio kao isluženu staru ragu nakon što su mu omogućili da postigne sve što sada ima u životu.

“Jakovčić u politiku ušao kao trgovac, a tako će i izaći iz politike, loveći se za svaku slamku”. Politika trgovine i kupovanja više ne prolazi…” izjavio je Damir Kajin

Nevjerojatno kako glasači ne vide, ne prepoznaju kada ih političari koriste samo kao glasački stroj, kada ih zavaraju raznim obećanjima o boljem životu, dostojnom čovjeka, kada ih obmanjuju  sa nekom posebnošću, sa Istrijanstvom ,samo da bi ih homogenizirali i iskoristili da im daju svoj glas! 

” Bolje da nas kredu naši, nego oni priko Učke” Ma bravo šjor Nino, neka plaćaju kada ste ih učinio sirotima, kada su ostali bez  posla, bez domova, kada ih kamatare, blokiraju, kada ribari za koje se niste založio u EU Parlamentu,  dobivaju slovenske kazne, kada nas trujete sa smradom iz Kaščjuna, kada ste rasprodali najatraktivnije priobalno zemljište Barbarigu i Dragoneru i mnogo drugih zemljišta diljem Istre, koja se prenamjenjena i prodata, a razlikom u cijeni napunili đepove vaši načelnici i gradonačelnici!

jakovčić seli uljanik

Bravo Nino što ste nam doveo Danka Končara i dali mu koncesiju na 99 godina, a on još nije ništa izgradio, ni jednog čovjeka zaposlio, bravo što ste mu pokupio lijepu svoticu od 136.089 eura neto, za sjedenje u Nadzornom Odboru njegove tvrtke Arafak , bravo što ste omogućio svim ovim političarima da i oni sudjeluju u podjeli kolača Brijuni-Rivijera ;

“Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i bivši istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.”

https://www.h-alter.org/vijesti/brijuni-rivijera-i-svi-zupanovi-ljudi-

Ne pjeva mu  panegirike i hvali ga na sva usta bez osnove, glavni urednik Glasa Istre Robert Frank, ” ni to bez vraga” bi rekli po našu u Istri! Uključio je šjor Nino i državni politički vrh u svoje ambiciozne, a nerealizirane planove, sve u cilju zaštite od odgovornosti, jer nakon svega navedenog ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke a još manje moralne! 

https://www.glasistre.hr/politika/ivan-nino-jakovcic-enfant-terrible-hrvatske-politike-596928

4. Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.

Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške, prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas. Radi se o nevjerojatnoj pljački državne imovine kroz sam projekt Brijuni-Rivijera i Uljanik Grupe, uključivši i brodogradilište 3.maj iz Rijeke.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom,  odnosno urbanizacijom i prodajom  najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili.

Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

2012, godine tvrtka Kermas Danka Končara dobila je prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni-Rivijera, na otok Sv. Katarinu-Monumenti, gdje bi trebala izgraditi dvije lučice nautičkog turizma, sa 550 vezova u moru i 1 150 vezova na suhom te hotel sa četiri ili pet zvijezdica sa 200 kreveta. No ni ta investicija još nije započela.

Zanimljiva je povezanost Ivana Jakovčića i Danka Končara, gdje je opet Ivan Jakovčić bio debelo u sukobu interesa, jer je na stranici 159. financijskog izvješća tvrtke Arafak, Danka Končara navedeno da mu je u 2016. isplaćeno 68.000 eura, a u 2017. godini 63.000 eura. Kako je on bio u NO Afaraka sve od veljače 2013. godine, a odstupio je pod pritiskom u kolovozu  2018. godine, nije teško pretpostaviti da je i prijašnjih godina zarađivao slične iznose samo u Arafaku, ne računajući lijepu plaću europarlamentarca.

5. Povezanost Brijuni-Rivijera i Uljanika sa IDS-om

Iz naprijed navedenog  jasno je da je projekt Brijuni-Rivijera doživio fijasko i potrošio masu državnog novca. Povezanost Ivana Jakovčića sa Dankom Končarom vidljiva je od 2010. godine kada je Danko Končar otkupio projekt izgradnje vila i golf terena na Barbarigi i Dragoneri , a 2012.godine je dobio koncesiju za Sv.Katarinu i Monumente.

Kako je Uljanik postao” šaka u oko” elitnom turizmu kojeg je zamišljao Ivan Jakovčić, trebalo je uskladiti i urbanističke planove sa projektom Brijuni -Rivijera, a za to je bio zadužen IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Prema zadnjoj izmjeni prostornog plana Grada Pule od 29.studenog 2018. godine Uljanika nema nigdje. Na mjestu Uljanika ucrtano je građevinsko zemljište???

ŽUTA oznaka je građevinsko zemljište!. Uljanik sa otokom je označen žutom oznakom!

Koga Miletić zavarava?

BRIJUNI RIVIJERA1.PNG
brijuni rivijera 2

http://www.pula.hr/hr/uprava/upravni-odjeli-i-sluzbe/upravni-odjel-za-prostorno-uredenje-komunalni-sustav-i-imovinu/prostorni-planovi/prostorni-planovi-na-snazi/vi-izmjene-i-dopune-prostornog-plana-uredjenja-grada-pule/

Ivan Jakovčić doveo je Danka Konćara  kao strateškog partnera Uljanika, iako je znao da nema besprijekorno čistu prošlost, svjestan da nema dovoljno znanja, ni sredstava za saniranje dugova Uljanika. I taj je poslovni potez Ivana Jakovčića doživio fijasko, jer Danko Končar nije postao strateški partner Uljanika. A kako i može biti strateški partner  bilo kojeg poduzeća osoba osuđena za gospodarski kriminal 1977 godine na 12.godina strogog zatvora , od kojih je 8 odslužio i osoba koja je pravomočno mora platiti 40 milijuna eura kazne zbog toga što nije pravodobno podnio javnu ponudu za preuzimanje  metalurške tvrtke Arafak.

6. Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun

Kaštijun

Klub vijećnika SDP – HSU održao press konferenciju na temu novog zaduživanja Grada Pule za 20 milijuna kuna za potrebe ŽCGO Kaštijun. Nevjerojatno koliko je već koštao Kaštijun, a preuzet je sa 400 nedostataka.

Danijel Ferić, predsjednik Savjeta za financije i državni proračun SDP Hrvatske,  je konstatirao kako je IDS odlučio građanima Pule čestitati 30 godina IDS-a, i Valentinovo, sa novim zaduženjem od 20 milijuna kuna radi saniranja nedostataka koje ima ŽCGO Kaštijun.

Upozorio je da ovdje s iznosima 20-30 i više milijuna kuna više nema govora o otklanjanju nedostataka, već se to praktički može smatrati skoro pa novim projektom.

ŽCGO Kaštijun je najveći promašaj IDS-a i njegove politike, taj centar je ekološka bomba koja je štetna za stanovnike Pule i Medulina ,te sam okoliš.

Dok s Kaštijuna u sezoni nesnosno smrdi, a vijećnici Skupštine županije prosvjeduju, Županija ne nudi rješenja već prazne priče i obećanja.

Kaštijun se nalazi 2 km od Pomera, Medulina, Banjola i 5 km od centra grada Pule, a nesnosam smrad se širi po ljetnoj vrućini. “Idealno ” za turizam.

7. Pula avetinjski prazan grad

U zimskom periodu centar grada Pule, avetinjski je pust, ulice su prazne, trgovine su zatvorene! Uljanik ne radi! Pored Uljanika uništeni  su svi veći industrijski  subjekti

Svijetski poznata ARENA trikotaža, propala da se nismo ni okrenuli, a imala je trgovine širom bivše drzave! I još manjih pogona.

8. Talijanizacija Istre

Kaže Boris Miletić” izborili smo se za dvojezičnost” Nisu  za dvojezičnost, nego za čistu talijanizaciju!

Talijanizacija se u Istri uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.

Kino Zagreb u Puli se danas zove kino Valli po talijanskoj glumici Alidi Valli, koja je glumila i u promidžbenim fašističkim filmovima i koja je navodno bila priležnica njihovog Ducea!? Zbog čega? Zar zbog manjinskih ‘prava’? Gospodin Radin bi, ako ima imalo samo -poštovanja, ljudske i nacionalne tolerantnosti, morao znati gdje je granica kada se treba stati sa traženjima takvih ‘prava’ za Talijane u Istri, koja istovremeno znače oduzimanje i/ili ukidanje temeljnih nacionalnih i ljudskih prava drugima, u ovom konkretnom slučaju prije svega nas Hrvata!

grag pula

Uvedena je zabrana zapošljavanja ako se ne zna strani (talijanski) jezik, političke funkcije se dodjeljuju po nacionalnoj osnovi (talijanski dogradonačelnici, vijećnici…), fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno sa predstavnicima talijanske zajednice i gradskih vlasti ( dolazak Ginafranca Finija u Pulu na poziv Furia Radina 2010 godine), zabrana govorenja materinjim hrvatskim jezikom u talijanskim školama (npr. u osnovnoj talijanskoj školi u Puli gdje nastavnici galame na djecu «Non parlate Croato!!!»),  –primjera je bezbroj, samo nema nasilja i sve je po zakonu. Talijanizacija  koju provodi IDS, ravna je prisilnoj talijanizaciji između dva svjetska rata, samo bez nasilnih metoda,  vrlo lukavo, a istovremeno se u svakoj prigodi favorizira talijanski jezik.

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ;  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

  • Hrvati  142 173 ( 68,33%)
  • Talijani  12 543 ( 6,03%)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika

Zbog 12 543 pripadnika talijanske manjine ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre!

9. Istra i hrvatski identitet

I nakon 30 godina retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

Prigodom darovanje pulske Vile Idola, Porečko-pulskoj biskupiji, 23.kolovoza 2017.godine,premijer Plenković izjavio je;

Naša Crkva ovdje njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, kulturu i baštinu, okuplja naše ljude i stoga mislim da na ovaj način rješavamo pitanje za koje se već desetljećima nastoji naći rješenje.

Ovo je dobra poruka na tragu naše politike, a to ćemo učiniti i u drugim situacijama kada državne institucije, s posebnim doprinosom ministra državne imovine Marića, imaju širu zadaću aktiviranja državne imovine i stavljanja u funkciju brojnih nekretnina diljem Hrvatske, koje imaju gospodarsku i ekonomsku vrijednost“

Međutim, na tu se izjavu neprimjereno i žestoko obrušio Boris Miletić ;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

 „Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije „ Miletić poručuje Premijeru da se „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” Eto a g. Debeljuh kaže da je neistina da IDS hoće svoju politiku proširiti na cijelu Hrvatsku.

Miletiću smeta hrvatski identitet Istre, jer po njemu Istra ima svoj istarski identitet. Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva  i suvereniteta RH!

Tome se usprotivio čak i Peđa Grbin ( SDP) koji je izjavio;

“Svima koji govore o neovisnosti Istre mogu poručiti samo neka pročitaju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj iz rujna 1943. ili prve stihove istarske himne koji glase: “Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog“

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo
.

10. IDS odbacuje svaku hrvatsku  komponentu Istre

U obrazloženju prigodom proglašenja ” Krasne zemlje” istarskom himnom,( Skupština Istarske županije, na svojoj  sjednici, 23. rujna 2002.godine) Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”.

Pa čak i to im smeta” dome roda hrvatskog” je nacionalistički diskurs.

Istarska Županija obilno financira Dane srpske kulture po istarskim gradovima, za 11.Dane srpske kulture u Istri, odvojila je 37 000 kuna i još 38 000 grada Pule.

Talijanska unija, Unione Italiana –Festival dell’Istroveneto je dobila 50 000 kuna u 2019.godini

Zatim obilato financira i kazalište Ulysses Rade Šerbedžije koji se već 18 godina šepuri po Brijunima. Naime 2001 Mali Brijun i tvrđavu Minor IDS-ova vlast sa pristankom Ivice Račana, dala je na korištenje kazalištu Ulysis koje je osnovao Rade Šerbedžija. Za 2019.godinu dobio je 200 000 kuna, ali nema novaca za istarski kalendar Jurina i Franina.

11. IDS i antifašizam

IDS pod pojmom antifašizam sakriva zločinačku dimenziju komunizma!

Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u ‘Europi u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura  protkanih bivšim komunističkim kadrovima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o  nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj.

A da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim,humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma.

Uostalom i EU Parlament osudio je komunizam kao isti zlo sa nacizmom i fašizmom izglasavajući Rezoluciju EU Parlamenta 19.rujna 2019.godine za koju je glasao i Valter Flego bivši IDS-ov župan Istarske županije.

Boris Miletić doslovno ponavlja stalno jedne te iste pojmove u  kojima se sudeći po njegovim izjavama baš i ne snalazi dobro. Ponavljajući svakom prigodom antifašizam ,multikulturalnost ,toleranciju,demokraciju misli da će ljude uvjeriti u istinitost takvog života u Istri ,iako ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Evo nekih od izjava:

Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći

Emisija Oporbeni zarez na HRadio 6.ožujka 2017.godine

Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
Tito nije zločinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični?
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Boris Miletić može imati kao pojedinac svoje osobno mišljenje takvo kakvo ima ,ali kao političar mora uvažavati povijesne istine ,a ne iznositi javno već utvrđene neistine iz propalog sistema i propale države, time pokazuje  da ne zna što je demokracija !

A da sa neprestanim isticanjem” napredne ,lijevo liberalne stranačke opredjeljenosti  “IDS-a kao stranke nije sve baš tako ,kako stalno govore da su antifašističa stranka ,evo par natuknica o njihovom šurovanju sa ekstremnim talijanskim desnim strankama i političarima:

IDS  ugošćuje talijanske fašiste i iredentiste -crnokošuljaše !
IDS surađuje sa talijanskim neofašistima ,koje je pozvao na 1.kongres Istrijana u Puli 1995 godine.
IDS  je ugostio Gianfranca Finija ,čovjeka koji ne priznaje Osimske sporazume .

Nismo zaboravni da se ne sjećamo Putovnice Republike Istre, Istarske monete, Rovinjskih deklaracija o Euroregiji Istri, projekta Zemlja Istra i raznih Deklaracija!
A sve pod plaštom lažne multikulturalnosti i tolerancije i antifašizma!

miletić putovnica 2

Promicatelji istrijanstva izbjegavaju spominjati pridjev “hrvatski” u svakim okolnostima, kadgod se govori o Istri. Pod patronatom njihove stranke je 1995.godine  organiziran je Prvom kongresu Istrijana u Puli 1995. na kojem su ugostili talijanske iredentiste, među ostalim Lucia Totha, potpisnika klevetničkog odgovora na reakciju MVPEI R. Hrvatske na pokušaj izdavanja iredentički motivirane talijanske poštanske marke.

Također je zabilježeno da je “otac” projekta Istra zemlja Ivan Pauletta svoj projekt 1998. predstavio u Rimu, a prezentaciju su mu organizirali Finijevi postfašisti.

Pristaše istrijanstva se praktično nikad ne zamjeraju talijanskoj iredenti. S druge strane, na samu spomen ičega što bi moglo davati na hrvatstvo Istre, na bilo koju akciju kojom bi se moglo probuditi hrvatstvo Istre dižu medijsku buku. Ostalo je zabilježeno  da su se pristaše tog istarskog regionalističkog projekta za vrijeme Domovinskog rata protivili primanju hrvatskih ratnih izbjeglica i prognanika na Istru, jer da tako hrvatske vlasti žele “kolonizirati Istru” i promjeniti nacionalni sastav stanovništva u Istri.

Sve totalitarne sustave treba osuditi   kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon 2.svjetskog rata ,nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim ,četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi ,a drugi ne, jedan amnestirati i negirati ,a drugi osuđivati!

Međutim do  tog stupnja razvoja demokratske svijesti IDS nije ni nakon 30 godina došao, iako se busaju u prsa svojim antifašizmom,  suživotom, multietničnosti i multikulturalnosti! Ostali su i nakon 30 godina jedna mala, provincijalna, zaostala stranka, zarobljena u yugokomunizmu, bez znakova da bi mogli osuditi sve totalitarne i zločinačke sisteme kao sav demokratski svijet!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari