Pratite nas

Pregled

Istinski poštovatelj žrtava

Objavljeno

na

Dokle ide i koliko već traje licemjerje Milorada Pupovca mogli smo i ove godine pred samu proslavu veličanstvene „Oluje” čitati u medijima. On prvo naoko pitomo kaže kako nije dobro da „svatko priznaje samo svoje žrtve”. Tobože, okrenimo se humanizmu i plemenitosti. Zaboravimo. U stvari time uporno pokušava „proturiti” i ugurati jednu novu kategoriju: i poginuli među agresorima samo su žrtve.

Milorad PupovacNjemu željene, to bi trebale biti opće žrtve, koje bi trebalo poštovati i priznavati na punoj državnoj razini jednako kao i hrvatske branitelje i civile koji su stradali u obrani od istog tog srpskoga agresora. Inače se slažemo kako nije dobro da još i dan danas postoje žrtve na obje strane. To je uvrjeda svim palim hrvatskim braniteljima, civilima, žrtvama srbijanskog silovanja, mučki ubijenim starcima, ženama i djeci. To je uvrjeda za sve hrvatske zatočenike srbijanskih fašističkih logora, one koji su tamo poginuli pod gadnim batinama i uvrijeda svima onim nesrbima ranjenima, osakaćenima i invalidima do kraja života, koji su iz tih logora jedva spasili glavu na ramenima.

Pitanje oprosta

Mogu li koljači i poginuli pripadati istoj vrsti stradalih – žrtvi? Što bi to imala komemorirati i praštati Republika Hrvatska dok ne riješi pitanje žrtava i pitanje agresora? Dok još potražuje od Srbije lokacije više od tisuću masovnih grobnica i logora s hrvatskim braniteljima i civilima? Dok oprost nije ni zatražen – Hrvatska nema što opraštati. Tà Srbija odbija priznati i samo postojanje koncentracijskih logora na svome terenu! Dok Hrvatska traži lokacije moguće još uvijek živih i zatočenih u fašističkim srbijanskim koncentracijskim logorima… što oprostiti? To što ni jedna srbijanska vlast do sada kategorički ne priznaje svoju agresiju? Kome praštati kad nema agresora? A riječ je o lokacijama i o logorima koje ta kandidatkinja za članstvo u EU još uvijek ne priznaje i još skriva. Zašto? Ima li svjedoka? Ima li preživjelih?

Jedna ozbiljna država, kakva bi tek trebala postati Hrvatska, ne bi trebala dopuštati da se na njezinom teritoriju slave žrtve iz redova okupatora a da svoje žrtve još nije ni vratila kući! Dok su rane još svježe a Srbija ne priznaje ni agresiju, ni hrvatske žrtve po jamama, niti svoje fašističke koncentracijske logore, prava je izdaja dopuštati nekakve srpskeSrb komemoracije koje bi valjda imale abolirati genocid i stvoriti ekvidistancu od kako ga nazivaju – zajedničkog zločina! Ako ćemo se pozivati na nekakav Pupovčev nazovi humanizam o žrtvi kao žrtvi bez obzira čija je, koje sve treba poštivati, onda je krajnje licemjerno tražiti da se sjećamo „svih koji su stradali od ’91 do ’95.” A zašto i uz koju argumentaciju samo njih? To nije moj stav, niti ideja, ali zašto se onda ne bismo sjećali, zašto ne bismo komemorirali i sve žrtve od 1941. do 1945.? Od 1945. pa sve do 1990.? Zar to isto nisu samo žrtve? Kako jesu, zašto Pupovca nema na Bleiburgu, uz Jazovku? Zašto ovaj veliki borac za obranu srpskih žrtava ne kaže u Jasenovcu: Ovdje leže kosti i onih žrtava koje su mučki ubijane od ’45 do ’48? Odakle zna da među tim Titovim žrtvama nije bilo ni Židova, ni Roma a niti Srba? Umjesto toga on nam trabunja o pravom pomirenju, istinskom pomirenju, potpunom pomirenju.

Pomirenje

Kao da ne postoji samo jedno i jedino: pomirenje. Pomirenje utemeljeno na istini, priznanju agresije i razaranja, priznanju prava Hrvatske na obranu, priznanju da treba vratiti i pokradeno kulturno blago i registratore iz Vukovarske bolnice, a prvo humane ostatke hrvatskih žrtava. Pomirenje je moguće ostvariti, kad se prizna istina i kad se zatraži oprost. Pomirenje može stići jedino poslije zahtjeva za oprostom, nikako unaprijed. Pupovcu još nije jasno da drugačijega pomirenja nikada ne će biti. Ne može ga ni biti. Nema ga u svijetu. Njemačka se izravno i iskreno ispričala Izraelu i ne samo njemu i još plaća ratne reparacije i odštete. Njemačka se već davno suočila sa zločinima nacista i ne drži figu u džepu kao Srbija i Pupovac: pomirenje bi htjeli, da… htjeli bi da i Hrvati priznaju i srpske žrtve ali krivnju za agresiju ne priznaju. Ako nema odgovornosti za agresiju, onda nema ni agresije, zar ne?

VukovarKako je pomirenje moguće ako agresora nije bilo? Kad njegovi Slobodan Milošević i Milan Martić njemu, kao zločinci, nisu ni postojali? Kad njemu Toma Grobar nije četnički vojvoda i kad njemu nije istina ono što se Šešelj dere po Haagu već godinama (parafraziram): svi ovi iz prošle i sadašnje srbijanske vlasti bili su sa mnom i počinili su iste zločine! Što dakle traži Pupovac, kad ga gledamo uz Tomu Grobara u Beogradu kako se smije – da zaboravimo sve? Pored zdravih očiju i ušiju?

Vrhunac je njegove mimikrije u tvrdnji: „Naša je zadaća da se sjećamo svih (…) i Srba i Hrvata.” Pa kako se on sjeća Hrvata? Nema ga u Vukovaru, u Škabrnji, u Borovom selu, ne obilježava dan granatiranja Dubrovnika, ne priznaje da je Srbija s Crnom Gorom izvršila (između ostaloga) i kulturocid, da je sustavno provodila genocid i etničko čišćenje tzv. SAO Krajine i Knina mnogo… mnogo prije veličanstvene „Oluje”. A on bi se tobože iskreno prisjećao svih – pa i Hrvata. A gdje su djela? Što ćemo sa srbijanskim zločinima prije legitimne akcije „Oluja”? Postoje li te hrvatske žrtve? Kad se on njih sjetio? Prvo Srbi a tek zatim svi ostali? On je stvarno istinski poštovatelj i rata i žrtava…

„Moramo se osloboditi objesti i mržnje” – kaže predsjednik „Srbskog Narodnog Veća” na komemoraciji samo srpskim žrtvama u Dvoru, u Srbu, posvuda gdje obmanjuje i prešućuje istinu. To što on patetično i paradno zove oslobađanjem od mržnje i objesti obična je podvala. Nijednog se on ne odriče. A nama… u sjećanju na hrvatske žrtve, na sve one prognane iz srpskih tzv. krajina a prije akcije „Oluja” gdje je tu naša mržnja ili objest? U memoriji? U poštivanju žrtve srpske agresije? Mi s pravom tražimo svoje mrtve i zločinački još sakrivene žrtve. Tražimo jame za koje njegovi vrlo dobro znaju gdje su. Gdje je tu mržnja? U želji da nevini napokon dobiju grobni humak i obilježje? Mi tražimo one, koji su od nemani nazvani Hrvatima za klanje. Salatom. Da, to su urlali srpski okupatori, misleći da pjevaju. Bili su to neljudi, četnici, rulja. Divlja srpska paravojska pod nadzorom tzv. JNA. Ali tko su današnji, suvremeni Srbi koji ne žele otkriti ta zlodjela? Si tacitus consensus. Gdje su masovne grobnice sa zaklanim hrvatskim braniteljima, civilima i starcima? Kako suvremeni Srbi mogu pravdati skivanje tih jama?

Te memorije bi Pupovac izgleda volio da se mi riješimo, a oni da je zadrže – pa da se brate, već jednom pravedno i istinski izmirimo. Tko je tu sada objestan, da ne kažem morbidan?

SrebrenicaJe li ovo put pomirenja, u izjednačavanju svih žrtvava? Recite to Židovima, da postoji samo jedna jedina vrsta žrtve na dvije strane!

Kao što je pokvareno tražiti pomirenje bez traženja oprosta, tako je perfidno izvlačiti se od stvarne geste, humane geste, od minimum minimuma. Pupovac poručuje da ne će na proslavu „Oluje” i to iz maestralnog razloga: on naime vjeruje da će u Kninu i ove godine „biti svađe i iskazivanja mržnje između onih koji su istinski poštivatelji mira i onih koji to nisu.” Hrvatsku veličanstvenu pobjedu „slučajno” ne spominje, on glagolja o miru kao da je on zajedničko djelo. Ne pada mu na pamet da objasni zašto su toliki brojni danas u Hrvatskoj još bijesni na okupatore. Po njegovu bi shvaćanju valjda obitelji nestalih trebale ljubavlju zasuti Pupovca i bratiju mu koja ovakvom ignorancijom samo produbljuje ponore. Nije li Beograd zatražio od Europe da Hrvatskoj trajno zabrani slavljenje veličanstvene „Oluje”? Nije li Pupovac (prvi put nasmijan) razdragano trčao u Beograd? Što je dakle prava istina o razlogu njegova nedolaska u pobjednički Knin?

Pupovac šuti i o Srebrenici i o Vukovaru

I dok krivicu vidi samo na našoj strani, i dok mu srce puca samo za srpske žrtve, kako to da se nije odredio prema stranačkome Stanimiroviću i njegovom „fotografisanju” za TV ispred mjesta krunskog zločina – Vukovarske bolnice? Kako to da se Pupovac nije odredio prema tome? Kako to da se u medijima raširila fotografija Pupovca u civilnome i brata mu u dijelu uniforme pobunjenih okupatora iz Knina? Njih je Pupovac posjećivao i prije i poslije veličanstvene „Oluje”. Kako to da se nije odredio prema tome, čak ni godinama kasnije kao zastupnik u Saboru? Hrvati su mu krivi, a Srbi? On čak šuti o srpskim počiniteljima strahovitog zločina u Srebrenici, u Vukovaru, u… Štoviše, nisu li upravo zagrebačke „Novosti”, glasilo njegovog „Srbskog narodnog veća” kad su prije nekoliko godina na vježbi pala dva hrvatska miga kod Slunja, slavile na naslovnici lista rugajući se: „Oba! Oba su pala!”

VukovarLikujući što su pala dva hrvatska miga u miru. Bila je to njihova tolerantna parafraza i odgovor što je Hrvatska vojska srušila u ratu, ali u ratu… dva srpska miga nad Šibenikom! Kad je srušila one koji su bombardirali šibensku katedralu, mostove, kad su ubijali civile. A upravo te „Novosti” zovu „Pupovčevim Novostima”. Je li on tako shvaća mir kako pjeva: „naša je zadaća da se sjećamo svih… i Srba i Hrvata. Želi li se on tako osloboditi i objesti i mržnje? I kada će se (i) za taj tiskovni ispad, koji plaćaju svi hrvatski građani, ispričati? Kada će se ispričati za premlaćivanje novinara kod manastira Krka… za žutu traku u Saboru… za… i tako redom.

Ne trebamo ni dvojiti da smo mi, koji pamtimo srpsku agresiju, srpske agresije, za Pupovca oni koji šire mržnju. Ako (i) na hrvatskoj strani postoje širitelji mržnje to je shvatljivo kad se odmota ukupni film jer nismo poštivatelji ovakvog nepravednog i kvazi mira. No, u razaranoj i spaljenoj Hrvatskoj shvatljivo je mrziti pokolje, osjećati gađenje spram teških zločina koje su počinili agresori, a oni se zovu Srbi. Ona razararanja kojih u Srbiji nema. Nije ih nikada bilo, osim kada ih je NATO opatrnuo. Kao agresore. Kao nedvojbene agresore. Mržnju su stvorili agresori, geneza je u Beogradu, gdje su i padale NATO bombe, neka se Pupovac zato prvo obrati onima koji su stvorili mržnju a ne onima koji ju šire. Neka se obrati vojvodama koje vrlo dobro znaju tko je agresor a tko žrtva, gdje su logori a gdje masovne jame. Ovako, izgleda da je istinski poštovatelj mira Pupovac, koji drži moralnim što Srbija još skriva i ne priznaje postojanje svojih fašističkih koncentracijskih logora. Istinski je poštovatelj mira on, koji ne priznaje da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija, počinjen toliki broj teških zločina, neviđen pokolj u Vukovaru te etničko čišćenje i genocid. To je istinski poštovatelj žrtava i mira? Takav jedan nudi nam pomirenje?

Ako Pupovca kninske proslave ali ujedno i komemoracije hrvatskim žrtvama petoga kolovoza, smetaju zbog tobože svađa, mržnje kako kaže (jer njemu je do hrvatskog jedinstva) pa neka navrati koji drugi dan. Tko mu brani? Navratite, jer vi ste istinski poštovatelj mira.

Javor Novak/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Bandić: Prijedlog da se Blago Zadro posmrtno proglasi počasnim građaninom Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je zastupnicima Gradske skupštine da na sjednici zakazanoj za 9. prosinca general-bojnika Blagu Zadru posmrtno proglase počasnim građaninom Zagreba.

U prijedlogu se navodi da bi Zadro trebao biti proglašen počasnim građaninom “za izniman doprinos u organiziranju obrane Vukovara i uspostavi teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, čime je trajno zadužio Republiku Hrvatsku i Grad Zagreb”.

Zadro je jedan od najvećih heroja Domovinskog rata, a svojom je hrabrošću i istinskim domoljubljem dao izniman doprinos uspostavi teritorijalne cjelovitosti Hrvatske.

Po izbijanju bitke za Vukovar je zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzeo zapovijedanje obranom Vukovara u Borovu Naselju. Pod njegovim vodstvom je na Trpinjskoj cesti zaustavljena oklopna sila JNA i uništeno je na desetke tenkova i oklopnih transportera. Posmrtno je promaknut u čin general-bojnika.

Zadro sa svojim sinom Robertom, također poginulim u Domovinskome ratu, počiva na vukovarskome Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Ime Blage Zadre nosi Zapovjedno-stožerna škola Ministarstva obrane, Osnovna škola u Borovu Naselju i ulice u Grudama, Splitu i Zagrebu. Posmrtno je 2011. godine odlikovan Nagradom za životno djelo za iznimnu hrabrost i život položen u obrani Vukovara 1991. godine.

U neovisnoj Hrvatskoj relativno malom broju ljudi pripala je titula počasnih građanina Zagreba. Među njima su, primjerice, Majka Tereza, Franjo Tuđman, Margaret Thatcher, Dragutin Tadijanović, Janica Kostelić, Većeslav Holjevac, Edo Murtić, generali Ante Gotovina i Mladen Markač, te Branko Lustig. (Hina)

 

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Predrag Peđa Mišić: Srbin sam, branio sam grad i ponosim se

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa priključio se ZNG-u. Završio je u logoru, gdje su ga Srbi mučili i maltretirali. Brata koji se priključio neprijateljskoj strani više nikad nije vidio. Peđa se danas bavi humanitarnim radom

Vukovarac Predrag Mišić Peđa (52) imao je 24 godine kad je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su se doselili u Vukovar početkom 60-ih. On je rođen u Vukovaru, kao i njegova dva brata. Djetinjstvo je, tijekom školskih praznika, provodio kod rodbine u Srbiji.

Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tad nije postojala. Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu s ljudima koji ga okružuju, ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže, tad su mu ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi s čudnim imenima te o njima nije razmišljao kao o ljudima druge narodnosti.

Po želji roditelja, školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikad nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete te se iz centra preselio na Mitnicu. A tad mu se dogodio prvi preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio, pišu 24sata.hr

Radio sam tad u veleprodaji pića i, kao i svi, shvaćao da raspad Jugoslavije neće biti nimalo miran. Već se krajem 1990-ih osjetio rat, ali nekako smo se svi nadali da ipak neće biti krvoprolića. Poslije događaja u Borovu Selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što trebam braniti. U Vukovaru sam rođen, tu su mi kuća, obitelj, prijatelji… Jedno dijete sam već imao, a drugo je bilo na putu.

Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Danju sam radio, a noću bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG-a, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba – nismo imali ni uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum – prisjeća se Peđa prvih dana rata i vatrenih krštenja.

Vjerojatno smo brat i ja pucali jedan na drugoga’

Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bilo poput filma. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i stupio u obranu, ali s druge, srpske strane. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to ni ne znaju. Od tada nisu se ni vidjeli ni čuli 28 godina.

– Svi su pričali kako je Borovo Selo tad već bilo puno četnika. Kako do tada nikad nisam vidio nešto što se zove četnik, sjeo sam u auto i krenuo za Borovo Selo. Na prvoj velikoj krivini barikada na pola ceste, na desnoj strani rov, a njih četvorica izlaze zarasli, s bradama do trbuha, čudnim kapama, ono, užasni. Uplašio sam se kad sam ih vidio. Rekli su mi da okrenem auto, a ja zablokirao, ne znam ni okrenuti – prisjeća se Peđa.

Srbi su tu imali sačekušu. Pucali su na svakoga tko je naišao. Morao si biti brz, a ispred Peđe vozio je traktor.

– Pogodili su me, ispuzao sam iz auta i dopuzao do rova naše vojske. U Bogdanovcima su me ‘skrpali’ – niže Peđa, koji je na bogdanovačkom putu ranjen u nos i glavu. Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Čvrsto su ga držali, zapravo više ostavljali takav dojam.

-JNA je sama sebi stvorila famu da u Vukovaru ima tko zna koliko ljudi i naoružanja. Nisu znali. Da su krenuli na nas prvih dana, pregazili bi nas – kaže Peđa, kojem su sljedeći dani, tjedni i mjeseci bili nevjerojatni. Grad u okruženju, hrane sve manje, gladan si, struju ni ne pamte, nema vode, nema kupanja. Tek kasnije doznao je da je u počecima rata, zbog toga što je Srbin a nosi oružje, dugo bio pod nadzorom, što KOS-a što hrvatskih službi, ali to mu je danas razumljivo.

Peđa je na srpskom popisu traženih osoba

– Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje. Jedno od njih je dvorište lučke kapetanije koje je bilo blizu bolnice. Kad god si otvorio vrata dvorišta, vidio si bezbroj trupala, koja smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnoga granatiranja, nismo više imali mogućnost pokapati. Od raznesenih glava, tijela raskomadanih do neprepoznatljivosti… Do tada mi je vidjeti mrtvog čovjeka bilo vrlo traumatično, ali s vremenom oguglaš. Predaja, odvoženje na Ovčaru i zatočeništvo bili su mi osobno najgori životni period.

Kad čovjeku oduzmeš slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu. Nema higijene, gladan si devet mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom dotuku te do kraja. S godinama, kad te dohvati i taj PTSP, tražiš sve više mira, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru – tiho zbori Peđa, kojeg su Srbi u zatočeništvu posebno maltretirali s obzirom na to da je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica.

O tim zlostavljanjima Peđa ne govori. Nakon devet mjeseci robijanja, 14. 8. 1992. godine razmijenjen je u Nemetinu. Tad je prvi put vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu, te suprugu i starije dijete, koje je početkom granatiranja poslao iz Vukovara.

Brata više nikad nije vidio, majku, koja je 18. studenog otišla k sestrama u Beograd, vidio je tek godinama poslije u Mađarskoj. Samo jednom. Ne smije k njoj u Beograd jer je na srpskom popisu traženih.

Član je Hrvatske konzervativne stranke

– Tamo uopće ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti. Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, s bratićem i sestričnom tamo provodio ljeta i sretne dane djetinjstva. Ali sve su mi te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići – iskren je Peđa, koji se u privatnom životu okrenuo vjeri i obitelji.

Nakon što se neko vrijeme borio s vlastitim demonima zbog PTSP-a, još je jednom ustao kao feniks iz pepela i sad već godinama radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o Gradu heroju, koji nije zaslužio biti grad slučaj.

– Uključio sam se u politiku jer nisam mogao više gledati i slušati što se radi. Smatrao sam da mogu pridonijeti boljitku grada u kojemu živim. Pristupio sam prvo HSP-u ‘Ante Paradžik’, a sad sam u Hrvatskoj konzervativnoj stranci. Dio smo većinske koalicije u Vukovaru s HDZ-om i gradski sam vijećnik.

Uglavnom radim na humanitarnim projektima, onima koji se tiču djece i potrebitih, i u toj priči nije mi bitno tko je Srbin a tko Hrvat jer svi zaslužuju bolje – kaže Predrag, koji je prije nekoliko dana završio prikupljanje novčane pomoći i kupnju 17 tableta za djecu u kninskoj osnovnoj školi.

On je 2014. razbio dvojezičnu ploču

Bio je ogorčen postupkom pravoslavnog svećenika koji je prilikom posjeta školi donio na dar sedam tableta za djecu Srbe koja pohađaju taj razred, a nije donio niti jedan ostaloj djeci.

– Desetak tisuća Srba sudjelovalo je u obrani Hrvatske i to su lojalni građani ove države, čije stavove i ja zastupam. SDSS nema ekskluzivno pravo zastupati srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. U Vukovaru, pa i u Borovu Selu, žive Srbi koji razmišljaju kao ja, koji mi prilaze na ulici, pružaju ruku i čestitaju na svemu što činim i govorim. Ja sam srpska nacionalna manjina, ali se sramim onoga što je moj narod učinio u Hrvatskoj.

Sa sigurnošću tvrdim da u Vukovaru živi većina lojalnih Srba, kojima sva ova natezanja oko ćirilice i uvećanih prava uopće ne trebaju jer ne žele da njihovu djecu čine drukčijima, a još manje da ih svrstavaju među ekstremiste – ističe Predrag, koji je nedavno osuđen jer je, kao i još 30-ak vukovarskih branitelja, 2014. godine razbio dvojezičnu ploču postavljenu u Vukovaru, pišu 24sata.hr

 

Predrag Peđa Mišić: Ako država pokuša dvojezične ploče postaviti silom, odgovoriti ćemo silom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati