Pratite nas

Pregled

Istinski poštovatelj žrtava

Objavljeno

na

Dokle ide i koliko već traje licemjerje Milorada Pupovca mogli smo i ove godine pred samu proslavu veličanstvene „Oluje” čitati u medijima. On prvo naoko pitomo kaže kako nije dobro da „svatko priznaje samo svoje žrtve”. Tobože, okrenimo se humanizmu i plemenitosti. Zaboravimo. U stvari time uporno pokušava „proturiti” i ugurati jednu novu kategoriju: i poginuli među agresorima samo su žrtve.

Milorad PupovacNjemu željene, to bi trebale biti opće žrtve, koje bi trebalo poštovati i priznavati na punoj državnoj razini jednako kao i hrvatske branitelje i civile koji su stradali u obrani od istog tog srpskoga agresora. Inače se slažemo kako nije dobro da još i dan danas postoje žrtve na obje strane. To je uvrjeda svim palim hrvatskim braniteljima, civilima, žrtvama srbijanskog silovanja, mučki ubijenim starcima, ženama i djeci. To je uvrjeda za sve hrvatske zatočenike srbijanskih fašističkih logora, one koji su tamo poginuli pod gadnim batinama i uvrijeda svima onim nesrbima ranjenima, osakaćenima i invalidima do kraja života, koji su iz tih logora jedva spasili glavu na ramenima.

Pitanje oprosta

Mogu li koljači i poginuli pripadati istoj vrsti stradalih – žrtvi? Što bi to imala komemorirati i praštati Republika Hrvatska dok ne riješi pitanje žrtava i pitanje agresora? Dok još potražuje od Srbije lokacije više od tisuću masovnih grobnica i logora s hrvatskim braniteljima i civilima? Dok oprost nije ni zatražen – Hrvatska nema što opraštati. Tà Srbija odbija priznati i samo postojanje koncentracijskih logora na svome terenu! Dok Hrvatska traži lokacije moguće još uvijek živih i zatočenih u fašističkim srbijanskim koncentracijskim logorima… što oprostiti? To što ni jedna srbijanska vlast do sada kategorički ne priznaje svoju agresiju? Kome praštati kad nema agresora? A riječ je o lokacijama i o logorima koje ta kandidatkinja za članstvo u EU još uvijek ne priznaje i još skriva. Zašto? Ima li svjedoka? Ima li preživjelih?

Jedna ozbiljna država, kakva bi tek trebala postati Hrvatska, ne bi trebala dopuštati da se na njezinom teritoriju slave žrtve iz redova okupatora a da svoje žrtve još nije ni vratila kući! Dok su rane još svježe a Srbija ne priznaje ni agresiju, ni hrvatske žrtve po jamama, niti svoje fašističke koncentracijske logore, prava je izdaja dopuštati nekakve srpskeSrb komemoracije koje bi valjda imale abolirati genocid i stvoriti ekvidistancu od kako ga nazivaju – zajedničkog zločina! Ako ćemo se pozivati na nekakav Pupovčev nazovi humanizam o žrtvi kao žrtvi bez obzira čija je, koje sve treba poštivati, onda je krajnje licemjerno tražiti da se sjećamo „svih koji su stradali od ’91 do ’95.” A zašto i uz koju argumentaciju samo njih? To nije moj stav, niti ideja, ali zašto se onda ne bismo sjećali, zašto ne bismo komemorirali i sve žrtve od 1941. do 1945.? Od 1945. pa sve do 1990.? Zar to isto nisu samo žrtve? Kako jesu, zašto Pupovca nema na Bleiburgu, uz Jazovku? Zašto ovaj veliki borac za obranu srpskih žrtava ne kaže u Jasenovcu: Ovdje leže kosti i onih žrtava koje su mučki ubijane od ’45 do ’48? Odakle zna da među tim Titovim žrtvama nije bilo ni Židova, ni Roma a niti Srba? Umjesto toga on nam trabunja o pravom pomirenju, istinskom pomirenju, potpunom pomirenju.

Pomirenje

Kao da ne postoji samo jedno i jedino: pomirenje. Pomirenje utemeljeno na istini, priznanju agresije i razaranja, priznanju prava Hrvatske na obranu, priznanju da treba vratiti i pokradeno kulturno blago i registratore iz Vukovarske bolnice, a prvo humane ostatke hrvatskih žrtava. Pomirenje je moguće ostvariti, kad se prizna istina i kad se zatraži oprost. Pomirenje može stići jedino poslije zahtjeva za oprostom, nikako unaprijed. Pupovcu još nije jasno da drugačijega pomirenja nikada ne će biti. Ne može ga ni biti. Nema ga u svijetu. Njemačka se izravno i iskreno ispričala Izraelu i ne samo njemu i još plaća ratne reparacije i odštete. Njemačka se već davno suočila sa zločinima nacista i ne drži figu u džepu kao Srbija i Pupovac: pomirenje bi htjeli, da… htjeli bi da i Hrvati priznaju i srpske žrtve ali krivnju za agresiju ne priznaju. Ako nema odgovornosti za agresiju, onda nema ni agresije, zar ne?

VukovarKako je pomirenje moguće ako agresora nije bilo? Kad njegovi Slobodan Milošević i Milan Martić njemu, kao zločinci, nisu ni postojali? Kad njemu Toma Grobar nije četnički vojvoda i kad njemu nije istina ono što se Šešelj dere po Haagu već godinama (parafraziram): svi ovi iz prošle i sadašnje srbijanske vlasti bili su sa mnom i počinili su iste zločine! Što dakle traži Pupovac, kad ga gledamo uz Tomu Grobara u Beogradu kako se smije – da zaboravimo sve? Pored zdravih očiju i ušiju?

Vrhunac je njegove mimikrije u tvrdnji: „Naša je zadaća da se sjećamo svih (…) i Srba i Hrvata.” Pa kako se on sjeća Hrvata? Nema ga u Vukovaru, u Škabrnji, u Borovom selu, ne obilježava dan granatiranja Dubrovnika, ne priznaje da je Srbija s Crnom Gorom izvršila (između ostaloga) i kulturocid, da je sustavno provodila genocid i etničko čišćenje tzv. SAO Krajine i Knina mnogo… mnogo prije veličanstvene „Oluje”. A on bi se tobože iskreno prisjećao svih – pa i Hrvata. A gdje su djela? Što ćemo sa srbijanskim zločinima prije legitimne akcije „Oluja”? Postoje li te hrvatske žrtve? Kad se on njih sjetio? Prvo Srbi a tek zatim svi ostali? On je stvarno istinski poštovatelj i rata i žrtava…

„Moramo se osloboditi objesti i mržnje” – kaže predsjednik „Srbskog Narodnog Veća” na komemoraciji samo srpskim žrtvama u Dvoru, u Srbu, posvuda gdje obmanjuje i prešućuje istinu. To što on patetično i paradno zove oslobađanjem od mržnje i objesti obična je podvala. Nijednog se on ne odriče. A nama… u sjećanju na hrvatske žrtve, na sve one prognane iz srpskih tzv. krajina a prije akcije „Oluja” gdje je tu naša mržnja ili objest? U memoriji? U poštivanju žrtve srpske agresije? Mi s pravom tražimo svoje mrtve i zločinački još sakrivene žrtve. Tražimo jame za koje njegovi vrlo dobro znaju gdje su. Gdje je tu mržnja? U želji da nevini napokon dobiju grobni humak i obilježje? Mi tražimo one, koji su od nemani nazvani Hrvatima za klanje. Salatom. Da, to su urlali srpski okupatori, misleći da pjevaju. Bili su to neljudi, četnici, rulja. Divlja srpska paravojska pod nadzorom tzv. JNA. Ali tko su današnji, suvremeni Srbi koji ne žele otkriti ta zlodjela? Si tacitus consensus. Gdje su masovne grobnice sa zaklanim hrvatskim braniteljima, civilima i starcima? Kako suvremeni Srbi mogu pravdati skivanje tih jama?

Te memorije bi Pupovac izgleda volio da se mi riješimo, a oni da je zadrže – pa da se brate, već jednom pravedno i istinski izmirimo. Tko je tu sada objestan, da ne kažem morbidan?

SrebrenicaJe li ovo put pomirenja, u izjednačavanju svih žrtvava? Recite to Židovima, da postoji samo jedna jedina vrsta žrtve na dvije strane!

Kao što je pokvareno tražiti pomirenje bez traženja oprosta, tako je perfidno izvlačiti se od stvarne geste, humane geste, od minimum minimuma. Pupovac poručuje da ne će na proslavu „Oluje” i to iz maestralnog razloga: on naime vjeruje da će u Kninu i ove godine „biti svađe i iskazivanja mržnje između onih koji su istinski poštivatelji mira i onih koji to nisu.” Hrvatsku veličanstvenu pobjedu „slučajno” ne spominje, on glagolja o miru kao da je on zajedničko djelo. Ne pada mu na pamet da objasni zašto su toliki brojni danas u Hrvatskoj još bijesni na okupatore. Po njegovu bi shvaćanju valjda obitelji nestalih trebale ljubavlju zasuti Pupovca i bratiju mu koja ovakvom ignorancijom samo produbljuje ponore. Nije li Beograd zatražio od Europe da Hrvatskoj trajno zabrani slavljenje veličanstvene „Oluje”? Nije li Pupovac (prvi put nasmijan) razdragano trčao u Beograd? Što je dakle prava istina o razlogu njegova nedolaska u pobjednički Knin?

Pupovac šuti i o Srebrenici i o Vukovaru

I dok krivicu vidi samo na našoj strani, i dok mu srce puca samo za srpske žrtve, kako to da se nije odredio prema stranačkome Stanimiroviću i njegovom „fotografisanju” za TV ispred mjesta krunskog zločina – Vukovarske bolnice? Kako to da se Pupovac nije odredio prema tome? Kako to da se u medijima raširila fotografija Pupovca u civilnome i brata mu u dijelu uniforme pobunjenih okupatora iz Knina? Njih je Pupovac posjećivao i prije i poslije veličanstvene „Oluje”. Kako to da se nije odredio prema tome, čak ni godinama kasnije kao zastupnik u Saboru? Hrvati su mu krivi, a Srbi? On čak šuti o srpskim počiniteljima strahovitog zločina u Srebrenici, u Vukovaru, u… Štoviše, nisu li upravo zagrebačke „Novosti”, glasilo njegovog „Srbskog narodnog veća” kad su prije nekoliko godina na vježbi pala dva hrvatska miga kod Slunja, slavile na naslovnici lista rugajući se: „Oba! Oba su pala!”

VukovarLikujući što su pala dva hrvatska miga u miru. Bila je to njihova tolerantna parafraza i odgovor što je Hrvatska vojska srušila u ratu, ali u ratu… dva srpska miga nad Šibenikom! Kad je srušila one koji su bombardirali šibensku katedralu, mostove, kad su ubijali civile. A upravo te „Novosti” zovu „Pupovčevim Novostima”. Je li on tako shvaća mir kako pjeva: „naša je zadaća da se sjećamo svih… i Srba i Hrvata. Želi li se on tako osloboditi i objesti i mržnje? I kada će se (i) za taj tiskovni ispad, koji plaćaju svi hrvatski građani, ispričati? Kada će se ispričati za premlaćivanje novinara kod manastira Krka… za žutu traku u Saboru… za… i tako redom.

Ne trebamo ni dvojiti da smo mi, koji pamtimo srpsku agresiju, srpske agresije, za Pupovca oni koji šire mržnju. Ako (i) na hrvatskoj strani postoje širitelji mržnje to je shvatljivo kad se odmota ukupni film jer nismo poštivatelji ovakvog nepravednog i kvazi mira. No, u razaranoj i spaljenoj Hrvatskoj shvatljivo je mrziti pokolje, osjećati gađenje spram teških zločina koje su počinili agresori, a oni se zovu Srbi. Ona razararanja kojih u Srbiji nema. Nije ih nikada bilo, osim kada ih je NATO opatrnuo. Kao agresore. Kao nedvojbene agresore. Mržnju su stvorili agresori, geneza je u Beogradu, gdje su i padale NATO bombe, neka se Pupovac zato prvo obrati onima koji su stvorili mržnju a ne onima koji ju šire. Neka se obrati vojvodama koje vrlo dobro znaju tko je agresor a tko žrtva, gdje su logori a gdje masovne jame. Ovako, izgleda da je istinski poštovatelj mira Pupovac, koji drži moralnim što Srbija još skriva i ne priznaje postojanje svojih fašističkih koncentracijskih logora. Istinski je poštovatelj mira on, koji ne priznaje da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija, počinjen toliki broj teških zločina, neviđen pokolj u Vukovaru te etničko čišćenje i genocid. To je istinski poštovatelj žrtava i mira? Takav jedan nudi nam pomirenje?

Ako Pupovca kninske proslave ali ujedno i komemoracije hrvatskim žrtvama petoga kolovoza, smetaju zbog tobože svađa, mržnje kako kaže (jer njemu je do hrvatskog jedinstva) pa neka navrati koji drugi dan. Tko mu brani? Navratite, jer vi ste istinski poštovatelj mira.

Javor Novak/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nino Raspudić: Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan

Objavljeno

na

Objavio

Tema emisije Peti dan bila je humanističke znanosti vs STEM, a gosti komentatori Nino Raspudić, Petar Mitrikeski, Marijana Bijelić i Igor Mikloušić.

STEM je akronim koji označava znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, naglasila je u uvodu voditeljica.

Marijana Bijelić navela je da se znanosti dijele na prirodne, humanističke i društvene.

“Što je znanost apstraktnija, u najvećoj mogućoj mjeri je izvan ideologije.”, kaže Bijelić.

Petar Tomev Mitrikeski kao genetičar navodi da je STEM-ovac te objašnjava.

“Humanističke znanosti tiču se čovjeka, društvene znanosti promatraju institucije i čovjekovo ponašanje u skupini, a prirodne znanosti govore o genetici i evoluciji.”

Mikloušić: Pada interes za humanističkim znanostima

“Pada interes za humanističkim znanostima od 2008. od financijske krize”, navodi Mikloušić te ocjenjuje: “Ljudi koji će u budućnosti voditi financije ili državu moraju imati šire znanje”. Smatra da je važno da čovjek posjeduje znanje od umjetnosti do znanosti i arhitekture.

Gosti su spomenuli da su kontroverzne ideje razlog pada popularnosti društvenih znanosti poput propagiranja rodne ideologije.

Raspudić: STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani

Raspudić navodi da zbog raspodjele javnih sredstava dolazi do sukoba oko toga koje su od navedenih znanosti korisnije.

“STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani.” te dodaje da “samo četvrtina STEM-ovaca radi u svom području.”

“Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan. Previše smo opterećeni navodnim prestižnim sveučilištima koja propagiraju takve ideje.”, istaknuo je Raspudić.

“STEM je važan za kapitalizam, jer stvara prihode”, kaže Mitrikeski.

S druge strane, “STEM-ovci ujedno poboljšavaju kvalitetu života, sigurnost hrane i dr.”, naveo je Mikloušić.

“Prije je mjerilo znanja bilo poznavanje Shakespearea, a danas se gleda koliko je netko vješt u tehničkim znanostima”.

Za kraj, gosti su se složili da je suradnja svih područja važna za napredak cjelokupnog društva.

(HRT/narod.hr)

 

Nino Raspudić: Međunarodna zajednica je stvorila ‘hrvatsko pitanje’ u BiH

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

U pokušaju ilegalnog ulaska iz Srbije u Hrvatsku glumili da su na biciklističkoj turneji!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MUP

Četiri muškaraca na biciklima stigla su na granični prijelaz Batina sa srbijanske strane i ležerno pokušali nastaviti biciklirati u Hrvatskoj. Izgledali su kao članovi biciklističkog kluba na turneji koje su tijekom ljeta – a ovaj se događaj zbio 1. rujna ove godine nešto iza 20 sati – vrlo popularne.

Vidjelo se da su uložili trud u prezentaciju: bili su jednako odjeveni, bijele majice imale su isti logo i natpis Bellastoria. Majice s logom, inače, izrađene su za projekt za djecu pod nazivom Bellastoria, koji uključuje ljetne kampove i radionice. Organizator projekta su biskupije talijanske regije Lombardija.

Kad ih je zaustavila hrvatska policija, tvrdili su da su članovi biciklističkog kluba i da moraju nastaviti turneju po Hrvatskoj. Tour od Croatia, ponavljali su. No, stvarna priča malo je drugačija – bila je riječ o Afganistancu i tri Iranca koji su na ovaj, osebujan i originalan način, ilegalno pokušali ući u Hrvatsku pa onda dalje na zapad, očito inspirirani dugom povijesti sporta kao instrumentom bijega iz domovine.

Kada se govori o međunarodnim sportskim natjecanjima, redom se spominju rezultati, rekordi i medalje.

Rjeđe se govori o drugoj strani takvih događaja – činjenici da se i dan-danas sportaši i prateće osoblje, koje legalno stigne u zemlju domaćina natjecanja, ne vraća kući, već zatraži azil ili jednostavno nestane, piše Večernji list

Tako je od četiri nigerijska sportaša koji su se natjecali u Puli jedan – doduše nakon neuspjelih prijelaza granice sa Slovenijom te prijave gubitka dokumenata – zatražio azil u Hrvatskoj. O tome, po nekim navodima, razmišlja i dvojac koji je za sada po neutvrđenim okolnostima – iako on za to krivi hrvatsku policiju – završio u BiH.

Sport kao instrument bijega nije nestao završetkom hladnog rata, kad su, primjerice, Olimpijske igre završavale masovnim bijegom. Iz Melbournea se 1956. kući nije željelo vratiti 30 Mađara, a igre u Münchenu 1972. čak je 117 sportaša iskoristilo za ostanak na zapadu. Samo su se države iz kojih dolaze prebjezi promijenile.

– Na svakom većem sportskom natjecanju ostane dio stranih sportaša i države organizatorice spremne su na to – kazao je lani Peter Beattie, organizator Igara Commonwealtha, kad je 26 sportaša iz Kameruna, Ugande i Ruande odbilo napustiti Australiju. Što se događa s njima, ovisi.

Neki odmah zatraže azil, kao sportaš iz Sudana koji je ušetao u policijsku postaju prije negoli su Olimpijske igre u Londonu 2012. i počele. Neki dobiju azil, drugi budu odbijeni i vraćeni u matične države. Veliki dio nestane bez traga, kao 11 izviđačica sa Svjetskog skupa u Švedskoj 2011.

Neki pak pobjegnu, i to doslovno, tijekom samog natjecanja – prije nekoliko godina tijekom Londonskog maratona – Mami Konneh Lahun iz Sierra Leona, nakon što je trčala 2 sata i 46 minuta i ušla 20. u cilj, nastavila je trčati i nestala.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari