Pratite nas

Povijesnice

Istočna i sjeverna pradomovina Hrvata – Donska Hrvatska

Objavljeno

na

Iz knjige dr. O. Dominika Mandića, “Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda”, objavljene u izdanju Hrvatske revije 1971., koja je nazvana “vade mekum” (knjiga pratilica), i hrvatski putokaz.
U uvodu knjige navodi se: “Svaka knjiga, kao i čovjek, ima svoju sudbinu, a ova Mandićeva na poseban način, jer se pojavljuje u času sudbonosnih lomova, kad je fantazija o “bratstvu i jedinstvu” raskrinkana i odbačena kao laž i opsjena, pa ova knjiga sa svojim uvjerljivim sadržajem jednom zauvijek utvrdjuje visoki zid između dva naroda, hrvatskoga i srpskoga, koje su kroz preko jedno stoljeće, od ilirskih i jugoslavenskih fantasta do crvenih unitarista, pokušali ne samo povezati, nego i ujediniti, dapače i umijesiti u jedno novo, “jugoslavensko” tijelo. Proliveno je u toj težnji (u hrvatskoj naivnosti i srpskoj hegemoniji) mnogo krvi i mnogo znoja, da se ujedini neujedinjivo, i nakon svega, vrlo tragičnoga, dva se različita naroda ne samo nisu ujedinila, nisu se čak niti približila: raskopana je nepremostiva provalija, i danas smo jedni drugima dalje nego smo bili ikada prije kroz vjekove“.


Hrvatsko ime prvi put se spominje na dvjema spomen-pločama na javnim zgradama u gradu Tanaisu na ušću Dona u Azovsko more, koje su bile pisane grčkim jezikom početkom III stoljeća po Kristu. Prva ploča pisana je za tanaiskoga cara Sauromates-a (175-211 po Kr.). U njoj se spominje odličnik, sin Horvatov. (1) Na drugoj ploči, pisanoj god. 220. za vlade cara Reskuporida, sina Sauromatesova, među četiri tanaiska poglavara navodi se Horvat Sandarzijev. (2) Ako se u oba natpisa odbaci grčki nastavak – os,dobivamo čisto hrvatsko ime u starom kajkavskom izgovoru: Horvat. (3)

Nastaje pitanje: kojega su podrijetla bili donski Hrvati i odakle su tamo došli? Iako to pitanje nije još u svim pojedinostima objašnjeno, sve nas upućuje da su donski Hrvati bili iranskoga podrijetla. Od konca, naime, I do III stoljeća po Kr. u državi Tanais, u području Dona, živjela su razna iranska plemena Sarmata, pa su i Hrvati, koji su tu živjeli, morali biti Iranci (4). Nadalje, narodno ime Hrvat je iranskoga podrijetla. Prema ruskom iranologu Vsevolodu Milleru, ime Hrvat dolazi od iranske riječi Horva(t)u, u značenju: Sunčeva postelja, put (5). M. Vasmer hrvatsko ime izvodi iz Hu-urvata = prijatelj, amicus (6). I nazivi: kral, ban, župan, kako su se zvali stari upravnici Hrvata, iranskoga su podrijetla (7). I vjera starih Hrvata nosila je iranske oznake: bog svijetla i tame, štovanje vatre, spaljivanje mrtvih, itd. (8). I hrvatske su riječi vjerskih pojmova iranske: Bog, vjera, žrtva, raj, vazam; vapiti, zazivati, gatati, itd. (9). Po iranskom načinu stari su Hrvati označavali bojama strane svijeta i zemalja, u kojima su stanovali: Bijela boja naznačavala je zapadnu stranu, crvena južnu, zelena istočnu, a crna sjevernu (10). Odatle Bijela ili Zapadna Hrvatska, Crvena ili Južna Hrvatska, Zelena ili Istočna Hrvatska. I stara hrvatska narodna umjetnost nosi oznake istočne i iranske, napose hrvatski troplet. I svoj narodni grb sa 64 crvene i bijele kocke Hrvati su donijeli iz Irana.(11)

Donski su Hrvati, dakle, u starini morali doći iz Irana. Na kamenom natpisu kralja Darija I (522.-486. prije Kr.) medju 23 naroda, koja su mu se pokoravala, navodi se narod Harauvat-iš (12). Perzijske svete knjige Avesta (Vendidad) zovu taj narod Harahvaiti. Pokrajina, u kojoj je taj narod živio, obuhvatala je u ondašnjim vremenima: južnu polovinu današnjega Afganistana, cijeli Beludžistan i istočni dio današnjeg Irana (Perzije). U toj staroj pokrajini treba tražiti pradomovinu današnjih Hrvata. (13)

Zakarpatska Velika ili Bijela Hrvatska


Od III do VII stoljeća ne posjedujemo pisanih izvora, koji bi govorili o Hrvatima. O njima počinju govoriti pisani izvori u VII, a posebno od VIII-X stoljeća. Od tih izvora najznamenitije je djelo K. Porfirogeneta “O upravi carstvom”, napisamo god. 948/952. U tom djelu car-povjesnik, na osnovu carskoga arhiva u Bizantu i hrvatske narodne predaje na više mjesta govori o Hrvatima na Jadranu i onima iza Karpata. Tako u pogl. 31. Porfirogenet piše:

Hrvati koji sada stanuju u krajevima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, zvanih “Bijeli”, koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke… Velika Hrvatska, zvana također Bijela, do danas nije krštena” (14).

Pod “Turskom” Porfirogenet misli na Mađarsku, jer su Mađari starinom potjecali iz Turkestana; pod “Franačkom” on ima uvidu istočnu franačku državu, koja je u IX i X stoljeću obuhvaćala današnje njemačke i austrijske zemlje. Prema tome, Porfirogenetova Velika ili Bijela Hrvatska protezala se je u X stoljeću sjeverno od Ugarske, a istočno od tadašnje Njemačke, dotično današnjom Češkom, Slovačkom i južnom Poljskom.

Porfirogenetove navode o zakarpatskoj Hrvatskoj i Hrvatima potvrđuju i drugi njemu suvremeni i stariji pisci. Tako arapski putopisac Ibn Rustah, na osnovu putopisa Muslim Al-Džarmi (842/847.), o sjevernim Hrvatima piše:

Njihov vladar se kruni… Njegovo je sjedište u sredini Slavenske zemlje… On nosi naslov ‘Vladar vladara’, a zove se Svet Malik. On je moćniji nego subandž (župan), a subandž je njegov zamjenik… Grad, u kojemu on stanuje, zove se Držvab i oni imaju tu sajam tri dana svakoga mjeseca“. (15)

To isto mjesto iz Al-Džarmi-ja navodi i Kardizi, samo u kraćem obliku. On sjedište hrvatskoga kralja zove: “Džarawat” (16).

Priznati stručnjaci: Marquart (17), L. Niederle (18), L. Hauptmann (19) u arapskim izrazima “Držvab”, “Džarawat” i “Chordát” nalaze ime “Horvat”, Hrvat. Glavni grad Velike ili Bijele Hrvatske nalazio se je na mjestu današnjega Krakova, koje je još onda bilo poznato trgovačko središte.

Arapski putopisac Al-Mas’udi, u djelu “Murug at tanbit” god. 943. nabraja slavenske narode u srednoj Evropi: Srbe (Surbin), Moravljane (Morawa), Hrvate (Chorwatin) i Čehe (Cachin) (20). O Velikoj Hrvatskoj on piše:

Ovoj slovenskoj državi najbliža je država Al-Firag [Prag]… U blizini ove slavenske države leži država Turaka [Mađara]. Ovaj je narod najljepši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji medju Slavenima” (21).

Hrvate sjeverno od Karpata spominju i drugi arapski pisci, a tako i Perzijski geograf. (22) Oni glavni grad sjevernih Hrvata zovu: Irvab, Irvt, Chordad, t.j. Hrvat (23).

Anglosaski kralj Alfred Veliki (871-901.) u prijevodu Orozijeve “Povijesti svijeta“, opisujući narode srednje Evrope ovako piše:

Na istoku zemlje Moravske leži zemlja Visla, a na istoku od te je Dacija, gdje su ranije stanovali Goti. Na sjeveroistoku od Moravljana su Dalaminci, a na istoku od Dalaminaca su Hrvati (Hori-thi), a na sjever od Dalaminaca su Srbi (Surpe)” (24).

Stari ruski ljetopis “Povest’ vremennyh let“, koji je nastao početkom XII stoljeća na osnovu starih ruskih kronika, tri puta spominje sjeverne Hrvate (Hrvate, Horvati): prvi put govoreći o najstarijoj ruskoj povijesti; zatim pod godinom 907. i 992. (25) Na osnovu reda, kojim ljetopis nabraja razna slavenska plemena na tim mjestima, L. Hauptmann je dokazao, da ruski ljetopisac govori o Hrvatima u Maloj Poljskoj oko gornje Visle. (26)

Listina iz god. 1086., koja opisuje granice tadašnje praške biskupije, spominje dvije skupine sjevernih Hrvata: “Chrouati et altera Chrowati” (27). Iako se i danas među učenjacima raspravlja, gdje su navedeni Hrvati stanovali god. 1086., nitko ipak ne niječe, da su Hrvati uistinu tada živjeli sjeverno od Karpata. Naše je mišljenje, da Praška listina govori o češkim i malopoljskim Hrvatima. U starini hrvatski narodni prostor bio je jedinstven i neprekinut. Kada se god. 626. jedan dio sjevernih Hrvata odselio na jug, većinom iz srednjega dijela hrvatskoga prostora, iz današnje sjeverne Moravske i Slovačke, u središnji hrvatski prostor doselila su se druga slavenska plemena. Tim je narodno tijelo sjevernih Hrvata bilo rascijepljeno i nastale su dvije hrvatske skupine: zapadna u Češkoj i istočna na Visli u Poljskoj. Da se Hrvata najviše odselilo na jug iz sjeverne Slovačke, govori nam velika sličnost izmedju hrvatskoga i slovačkoga jezika, koji su između sebe daleko bliži nego s drugim slavenskim jezicima.

U zapadnom, češkom dijelu negdašnje Velike ili Bijele Hrvatske, u IX i X stoljeću vladala je hrvatska vojvodska obitelj Slavnik, (28) od koje je potjecao i sv. Adalbert, apostol Poljaka (29). I sv. Ludmila, baka sv. Wenceslava češkoga, bila je zapadna Hrvatica (30). Kada je češki kralj Boleslav I (935.-967.) oko god. 960. zavladao hrvatskim zapadnim zemljama, kojima su dotle vladali Slavnikovići, malo pomalo hrvatsko je ime iščezlo i tamošnji su se Hrvati slili s Česima, Moravcima i Slovacima. (31)

Istočni Hrvati negdašnje Velike Hrvatske oko gornje Visle god. 999. došli su pod vlast poljskoga kralja Boleslava Hrabroga (992.-1025.) (32). Od toga vremena i u tim krajevima nastupa polako polonizacija starih Višlanskih Hrvata. Tamo su se ipak hrvatsko ime i hrvatska svijest zadugo očuvala. Talijanski kartograf Allodi god. 1730. u svom atlasu na karti Evrope ucrtao je na Jadranu Kraljevstvo Hrvata (“Re(g)no di Croazia“), a iznad Karpata Bijelohrvate (“Belocroati“) izmedju Moravaca i Rumunja. (33) Doseljenici iz okolnih krajeva oko Krakova još početkom XX stoljeća registriraju se kod američkih vlasti kao Bijeli Hrvati: “Bielochorvats (Cracovinians)” (34).

Odnos Zakarpatskih i Donskih Hrvata


Da su zakarpatski Bijeli Hrvati istoga roda s Donskim Hrvatima, govori nam njihovo narodno ime. Hrvatsko ime nije izvedeno od općega pojma, da bi moglo na raznim mjestima neovisno nastati, nego je specifično vlastito ime s određenim značenjem. Zbog toga, gdje god se spominju Hrvati, bilo na Donu, bilo za Karpatima, bilo na Jadranu ili drugdje, oni su pripadnici istoga naroda Hrvata, koje smo našli na Donu početkom III stoljeća po Kr. Da su zakarpatski Hrvati došli iz područja Dona, govori nam i njihov naziv Bijeli ili Zapadni Hrvati. Oni su “Bijeli” ili Zapadni Hrvati prema Južnim ili “Crvenim” Hrvatima, koji su ostali na Donu.

Iako nemamo izvora, koji bi nam to izričito svjedočili, sve nas upućuje, da je jedan dio Donskih Hrvata za provale Huna u Evropu (god. 375. po Kr.) bio povučen na Zapad i dospio sjeverno od današnjih Karpata. Tu su se iranski Hrvati izmiješali s brojnijim mjesnim slavenskim plemenima i od njih primili slavenski jezik. Međutim, nakon pada hunske velevlasti, Hrvati su zakarpatske Slavene državno organizirali i dali im svoje narodno ime. Prije provale Avara (oko god. 560.) Bijeli ili Zapadni Hrvati stvorili su s Antima veliku državu, koja se prostirala sjeverno od Karpata od gornje Labe do gornjega Dnjestra (35). R. Heinzel dokazuje, da se igorje Karpati starogermanske Hervarasage prozvalo po Hrvatima: Harvata gorje, t.j. Gorje Hrvata (36).

Foto: Ferdinand Quiquerez – Dolazak Hrvata k moru

1 B. Latyschev, Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Auximi,vol. II, Petropoli 1890, n. 445, pag. 262.
2 B. Latyschev, n. dj., n. 430, pag. 237.
3 Plinije Stariji (oko 23-79. po Kr.), Historia Naturalis, VI, 19, među iranskim plemenima Sarmata na Donu navodi Coitae, koji se naziv u nekim rukopisima piše Cortae. N. Županić (Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 292) nagađa, da su pod tim Plinijevim nazivom prepisivači iskrivili ime “Hrvati”, koje je u izvorniku moralo glasiti: Co(r)itae, Horvati. Prema tome hrvatsko bi se ime spominjalo već u I stoljeću po Kristu.
4 O iranskim plemenima u današnjoj jugoistočnoj Rusiji oko rijeke Dona, i o iranskom podrijetlu Hrvata, vidi: L. Niederle, Slavonske starožitnosti, I, Prag 1902, 321-434; M. I. Rostovtzeff, Iranians and Greecks in South Russia, Oxford 1922; M. Vasmer, Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven, I. Die Iranier in Südrussland, Leipzig 1923; L. Hauptmann, “Kroaten, Goten und Sarmaten”, Germanoslavica, III, Prag 1935; R. Nahtigal, “Donesek k zgodovini vprašanja 0 imenu Hrvat”, “ ”Etnolog”, X-XI, Ljubljana 1937/39; S. Sakač, “Iranische Herkunft des kroatischenVolksnamens”, Orientalia Christ. Periodica, XV, Roma 1949, 313-340; M. Dabo-Peranić, Iranska Hrvatska, Paris 1962. Pregled teorija o hrvatskom imenu daje: F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb1925, 238-40.
5 V. Miller, Žurnal ministerstva narodnago prosveštenija (1886), 259 ssl.
6 M. Vasmer, n. dj., 56.
7 S. K. Sakač, ”The Iranian origins of the Croats”, The Croatian Nation, Chicago 1955, 30-46; D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrv. povijesti, Rim 1963, 195-201.
8 I. Peisker, ”Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja”, Starohrvatska Prosvjeta, II, (1928), 53-88; M. Šufflay, ”Zaratuštra u Crvenoj Hrvatskoj”,Croatia Sacra, I, (1931), 109-114; I. Pilar, ”O dualizmu u vjeri starih Sloviena i o njegovu podrijetlu i značenju”, Zbornik za narodni život i običaje, sv. 28/ 1, Zagreb 1931, 1-86. L. Sadnik, ”Die Religion der Slawen”, Blick nach Osten, I/l, (1948), 38-45.
9 F. Dvornik, The Slavs. Their early history and Civilization, Boston 1956, 47-51.
10 L. Saussure, ”Le systéme cosmologique sino-iranien”, journal asiatique, 202 (1923), 235-297; ISTI, ”Uorigine des noms de mer Rouge, mer Noire et mer Blanche”, Le Globe, 63, (Gèneve 1924), 23; S. K. Sakač, n. dj.,37-40.
11 I. Strzygowski, Starohrvatska umjetnost, Matica Hrvatska, Zagreb 1927, 15-63, 156-181; M. Dabo-Peranić, n. dj., 21-24.
12 Nakš i Rustam, “Iscriptions of Darius”, Journal of the linguistic Society of America, vol. 15, n. o 3, July-Sept. 1939, 163; F. W. König, Reliefund Inschrift des Königs Dareios I. am Felsen von Bagistan, Leiden 1938, 36 sl.; S. K. Sakač, Iranische Herkunft des kroatischen Volksnamens, 327-329. – U nazivu ”Harauvat-iš”», ”iš” je iranski pluralni nastavak.
13 S. K. Sakač, n. dj., 326-336.
14 C. Porphyrogenitus, De administrando imperio, cap. 31, izd. Gy. Moravcsik – R. I. H. Ienkins, Budapest 1949, 146, red 3-5; 152, red 83.
15 I. Marquart, Osteuropäische und Ostasiatische Streifzüge, Lepzig 1903, 468; L. Hauptmann, ”Dolazak Hrvata”, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 113.
16 I. Marquart, n. dj., 468; Hauptmann, n. dj., 113.
17 I. Marquart, n. dj., 468 i 471 sl.
18 L. Niederle, n. dj., II/ 1, Prag 1906, 269-271.
19 L. Hauptmann, n. dj., 111-120.
20 I. Marquart, n. dj., 101 sl.; F. Dvornik, The making of Central and Eastern Europe, London 1949, 270 sl.
21 I. Marquart, n. dj., 102; L. Hauptmann, n. dj., 106. Oba pisca gornji navod drukčije shvaćaju nego mi.
22 . Marquart, n .dj., 471; V. Minorsky, The regions of the World, London 1937, 159, 428-30; F. Dvornik, n. dj., 271 sl.
23 L. Hauptmann, Germanoslavica, III (1935), 534-40; L. Niederle, n. dj.,269-271.
24 I. Bosworth, A literal translation of King Alfred’s Anglo-Saxon version of the Compendious History of the World by Orosius, London 1855, 37; L Niederle, n. dj., 263.
25 D. S. Lihačev, Povest’ vremennyh let’, izd. Akad. nauk SSSR, Moskva-Leningrad 1950, 14, 23, 84.
26 L. Hauptmann, Zbornik kralja Tomislava, 103-111.
27 G. Friedrich, Codex diplomaticus et epistolaris regni Bohemiae, I, Prag 1904/7, 92; L. Hauptmann, n. dj., 88-93.
28 Cosmas Pragensis, Chronicae Boemorum, I, cap. 27, MGH, SS, NS, II, Berlin 1923, 49 sl.; F. Dvornik, n. dj., 92-94, 160-67; I. Loserth, ”Der Sturtz des Hauses Slavnik”, Abhandl. für Österreich. Geschichte, LXV (1895); I. Rus, Kralji dinastije Svevladočev, Ljubljana 1931.
29 H. G. Voigt, Adalbert von Prag, Berlin 1898; F. Dvornik, n. di. Index, 335.
30 I. Emler, Fontes rerum Bohemicarum, Prag 1871, 127-134; L. Niederle, n. di., 264; F. Dvornik, n. di., 343.
31 Marquart, n. dj., 129-31; L. Hauptmann, n. di., 110 sl.; F. Dvornik, n. di., 92-94, 98. 205 sl., 230-235.
32 I. Marquart, n. di., 131-137; L. Hauptmann, n. di. i mj.; F. Dvornik, n. dj., 298-304.
33 Allodijeva karta otisnuta je u The Croatian Nation, Chicago 1953, 91.
34 U.S. Senate: Reports of the Imigration Commission, Dictionary of races or peoples, Washington, D. C., 1911, str. 40, 43, 105.
35 L. Niederle, n. di., 263-66; F. Dvornik, n. di., 277-297.
36 R. Heinzel, ”Uber die Hervararsaga”, Sitzungsb. K. Akademie, Hist. -Phil. – 1., vol. 114, Wien 1887, 499; F. Dvornik, n. d., 284 sl.

Projekt Velebit.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari