Pratite nas

Povijesnice

Istočna i sjeverna pradomovina Hrvata – Donska Hrvatska

Objavljeno

na

Iz knjige dr. O. Dominika Mandića, “Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda”, objavljene u izdanju Hrvatske revije 1971., koja je nazvana “vade mekum” (knjiga pratilica), i hrvatski putokaz.
U uvodu knjige navodi se: “Svaka knjiga, kao i čovjek, ima svoju sudbinu, a ova Mandićeva na poseban način, jer se pojavljuje u času sudbonosnih lomova, kad je fantazija o “bratstvu i jedinstvu” raskrinkana i odbačena kao laž i opsjena, pa ova knjiga sa svojim uvjerljivim sadržajem jednom zauvijek utvrdjuje visoki zid između dva naroda, hrvatskoga i srpskoga, koje su kroz preko jedno stoljeće, od ilirskih i jugoslavenskih fantasta do crvenih unitarista, pokušali ne samo povezati, nego i ujediniti, dapače i umijesiti u jedno novo, “jugoslavensko” tijelo. Proliveno je u toj težnji (u hrvatskoj naivnosti i srpskoj hegemoniji) mnogo krvi i mnogo znoja, da se ujedini neujedinjivo, i nakon svega, vrlo tragičnoga, dva se različita naroda ne samo nisu ujedinila, nisu se čak niti približila: raskopana je nepremostiva provalija, i danas smo jedni drugima dalje nego smo bili ikada prije kroz vjekove“.


Hrvatsko ime prvi put se spominje na dvjema spomen-pločama na javnim zgradama u gradu Tanaisu na ušću Dona u Azovsko more, koje su bile pisane grčkim jezikom početkom III stoljeća po Kristu. Prva ploča pisana je za tanaiskoga cara Sauromates-a (175-211 po Kr.). U njoj se spominje odličnik, sin Horvatov. (1) Na drugoj ploči, pisanoj god. 220. za vlade cara Reskuporida, sina Sauromatesova, među četiri tanaiska poglavara navodi se Horvat Sandarzijev. (2) Ako se u oba natpisa odbaci grčki nastavak – os,dobivamo čisto hrvatsko ime u starom kajkavskom izgovoru: Horvat. (3)

Nastaje pitanje: kojega su podrijetla bili donski Hrvati i odakle su tamo došli? Iako to pitanje nije još u svim pojedinostima objašnjeno, sve nas upućuje da su donski Hrvati bili iranskoga podrijetla. Od konca, naime, I do III stoljeća po Kr. u državi Tanais, u području Dona, živjela su razna iranska plemena Sarmata, pa su i Hrvati, koji su tu živjeli, morali biti Iranci (4). Nadalje, narodno ime Hrvat je iranskoga podrijetla. Prema ruskom iranologu Vsevolodu Milleru, ime Hrvat dolazi od iranske riječi Horva(t)u, u značenju: Sunčeva postelja, put (5). M. Vasmer hrvatsko ime izvodi iz Hu-urvata = prijatelj, amicus (6). I nazivi: kral, ban, župan, kako su se zvali stari upravnici Hrvata, iranskoga su podrijetla (7). I vjera starih Hrvata nosila je iranske oznake: bog svijetla i tame, štovanje vatre, spaljivanje mrtvih, itd. (8). I hrvatske su riječi vjerskih pojmova iranske: Bog, vjera, žrtva, raj, vazam; vapiti, zazivati, gatati, itd. (9). Po iranskom načinu stari su Hrvati označavali bojama strane svijeta i zemalja, u kojima su stanovali: Bijela boja naznačavala je zapadnu stranu, crvena južnu, zelena istočnu, a crna sjevernu (10). Odatle Bijela ili Zapadna Hrvatska, Crvena ili Južna Hrvatska, Zelena ili Istočna Hrvatska. I stara hrvatska narodna umjetnost nosi oznake istočne i iranske, napose hrvatski troplet. I svoj narodni grb sa 64 crvene i bijele kocke Hrvati su donijeli iz Irana.(11)

Donski su Hrvati, dakle, u starini morali doći iz Irana. Na kamenom natpisu kralja Darija I (522.-486. prije Kr.) medju 23 naroda, koja su mu se pokoravala, navodi se narod Harauvat-iš (12). Perzijske svete knjige Avesta (Vendidad) zovu taj narod Harahvaiti. Pokrajina, u kojoj je taj narod živio, obuhvatala je u ondašnjim vremenima: južnu polovinu današnjega Afganistana, cijeli Beludžistan i istočni dio današnjeg Irana (Perzije). U toj staroj pokrajini treba tražiti pradomovinu današnjih Hrvata. (13)

Zakarpatska Velika ili Bijela Hrvatska


Od III do VII stoljeća ne posjedujemo pisanih izvora, koji bi govorili o Hrvatima. O njima počinju govoriti pisani izvori u VII, a posebno od VIII-X stoljeća. Od tih izvora najznamenitije je djelo K. Porfirogeneta “O upravi carstvom”, napisamo god. 948/952. U tom djelu car-povjesnik, na osnovu carskoga arhiva u Bizantu i hrvatske narodne predaje na više mjesta govori o Hrvatima na Jadranu i onima iza Karpata. Tako u pogl. 31. Porfirogenet piše:

Hrvati koji sada stanuju u krajevima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, zvanih “Bijeli”, koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke… Velika Hrvatska, zvana također Bijela, do danas nije krštena” (14).

Pod “Turskom” Porfirogenet misli na Mađarsku, jer su Mađari starinom potjecali iz Turkestana; pod “Franačkom” on ima uvidu istočnu franačku državu, koja je u IX i X stoljeću obuhvaćala današnje njemačke i austrijske zemlje. Prema tome, Porfirogenetova Velika ili Bijela Hrvatska protezala se je u X stoljeću sjeverno od Ugarske, a istočno od tadašnje Njemačke, dotično današnjom Češkom, Slovačkom i južnom Poljskom.

Porfirogenetove navode o zakarpatskoj Hrvatskoj i Hrvatima potvrđuju i drugi njemu suvremeni i stariji pisci. Tako arapski putopisac Ibn Rustah, na osnovu putopisa Muslim Al-Džarmi (842/847.), o sjevernim Hrvatima piše:

Njihov vladar se kruni… Njegovo je sjedište u sredini Slavenske zemlje… On nosi naslov ‘Vladar vladara’, a zove se Svet Malik. On je moćniji nego subandž (župan), a subandž je njegov zamjenik… Grad, u kojemu on stanuje, zove se Držvab i oni imaju tu sajam tri dana svakoga mjeseca“. (15)

To isto mjesto iz Al-Džarmi-ja navodi i Kardizi, samo u kraćem obliku. On sjedište hrvatskoga kralja zove: “Džarawat” (16).

Priznati stručnjaci: Marquart (17), L. Niederle (18), L. Hauptmann (19) u arapskim izrazima “Držvab”, “Džarawat” i “Chordát” nalaze ime “Horvat”, Hrvat. Glavni grad Velike ili Bijele Hrvatske nalazio se je na mjestu današnjega Krakova, koje je još onda bilo poznato trgovačko središte.

Arapski putopisac Al-Mas’udi, u djelu “Murug at tanbit” god. 943. nabraja slavenske narode u srednoj Evropi: Srbe (Surbin), Moravljane (Morawa), Hrvate (Chorwatin) i Čehe (Cachin) (20). O Velikoj Hrvatskoj on piše:

Ovoj slovenskoj državi najbliža je država Al-Firag [Prag]… U blizini ove slavenske države leži država Turaka [Mađara]. Ovaj je narod najljepši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji medju Slavenima” (21).

Hrvate sjeverno od Karpata spominju i drugi arapski pisci, a tako i Perzijski geograf. (22) Oni glavni grad sjevernih Hrvata zovu: Irvab, Irvt, Chordad, t.j. Hrvat (23).

Anglosaski kralj Alfred Veliki (871-901.) u prijevodu Orozijeve “Povijesti svijeta“, opisujući narode srednje Evrope ovako piše:

Na istoku zemlje Moravske leži zemlja Visla, a na istoku od te je Dacija, gdje su ranije stanovali Goti. Na sjeveroistoku od Moravljana su Dalaminci, a na istoku od Dalaminaca su Hrvati (Hori-thi), a na sjever od Dalaminaca su Srbi (Surpe)” (24).

Stari ruski ljetopis “Povest’ vremennyh let“, koji je nastao početkom XII stoljeća na osnovu starih ruskih kronika, tri puta spominje sjeverne Hrvate (Hrvate, Horvati): prvi put govoreći o najstarijoj ruskoj povijesti; zatim pod godinom 907. i 992. (25) Na osnovu reda, kojim ljetopis nabraja razna slavenska plemena na tim mjestima, L. Hauptmann je dokazao, da ruski ljetopisac govori o Hrvatima u Maloj Poljskoj oko gornje Visle. (26)

Listina iz god. 1086., koja opisuje granice tadašnje praške biskupije, spominje dvije skupine sjevernih Hrvata: “Chrouati et altera Chrowati” (27). Iako se i danas među učenjacima raspravlja, gdje su navedeni Hrvati stanovali god. 1086., nitko ipak ne niječe, da su Hrvati uistinu tada živjeli sjeverno od Karpata. Naše je mišljenje, da Praška listina govori o češkim i malopoljskim Hrvatima. U starini hrvatski narodni prostor bio je jedinstven i neprekinut. Kada se god. 626. jedan dio sjevernih Hrvata odselio na jug, većinom iz srednjega dijela hrvatskoga prostora, iz današnje sjeverne Moravske i Slovačke, u središnji hrvatski prostor doselila su se druga slavenska plemena. Tim je narodno tijelo sjevernih Hrvata bilo rascijepljeno i nastale su dvije hrvatske skupine: zapadna u Češkoj i istočna na Visli u Poljskoj. Da se Hrvata najviše odselilo na jug iz sjeverne Slovačke, govori nam velika sličnost izmedju hrvatskoga i slovačkoga jezika, koji su između sebe daleko bliži nego s drugim slavenskim jezicima.

U zapadnom, češkom dijelu negdašnje Velike ili Bijele Hrvatske, u IX i X stoljeću vladala je hrvatska vojvodska obitelj Slavnik, (28) od koje je potjecao i sv. Adalbert, apostol Poljaka (29). I sv. Ludmila, baka sv. Wenceslava češkoga, bila je zapadna Hrvatica (30). Kada je češki kralj Boleslav I (935.-967.) oko god. 960. zavladao hrvatskim zapadnim zemljama, kojima su dotle vladali Slavnikovići, malo pomalo hrvatsko je ime iščezlo i tamošnji su se Hrvati slili s Česima, Moravcima i Slovacima. (31)

Istočni Hrvati negdašnje Velike Hrvatske oko gornje Visle god. 999. došli su pod vlast poljskoga kralja Boleslava Hrabroga (992.-1025.) (32). Od toga vremena i u tim krajevima nastupa polako polonizacija starih Višlanskih Hrvata. Tamo su se ipak hrvatsko ime i hrvatska svijest zadugo očuvala. Talijanski kartograf Allodi god. 1730. u svom atlasu na karti Evrope ucrtao je na Jadranu Kraljevstvo Hrvata (“Re(g)no di Croazia“), a iznad Karpata Bijelohrvate (“Belocroati“) izmedju Moravaca i Rumunja. (33) Doseljenici iz okolnih krajeva oko Krakova još početkom XX stoljeća registriraju se kod američkih vlasti kao Bijeli Hrvati: “Bielochorvats (Cracovinians)” (34).

Odnos Zakarpatskih i Donskih Hrvata


Da su zakarpatski Bijeli Hrvati istoga roda s Donskim Hrvatima, govori nam njihovo narodno ime. Hrvatsko ime nije izvedeno od općega pojma, da bi moglo na raznim mjestima neovisno nastati, nego je specifično vlastito ime s određenim značenjem. Zbog toga, gdje god se spominju Hrvati, bilo na Donu, bilo za Karpatima, bilo na Jadranu ili drugdje, oni su pripadnici istoga naroda Hrvata, koje smo našli na Donu početkom III stoljeća po Kr. Da su zakarpatski Hrvati došli iz područja Dona, govori nam i njihov naziv Bijeli ili Zapadni Hrvati. Oni su “Bijeli” ili Zapadni Hrvati prema Južnim ili “Crvenim” Hrvatima, koji su ostali na Donu.

Iako nemamo izvora, koji bi nam to izričito svjedočili, sve nas upućuje, da je jedan dio Donskih Hrvata za provale Huna u Evropu (god. 375. po Kr.) bio povučen na Zapad i dospio sjeverno od današnjih Karpata. Tu su se iranski Hrvati izmiješali s brojnijim mjesnim slavenskim plemenima i od njih primili slavenski jezik. Međutim, nakon pada hunske velevlasti, Hrvati su zakarpatske Slavene državno organizirali i dali im svoje narodno ime. Prije provale Avara (oko god. 560.) Bijeli ili Zapadni Hrvati stvorili su s Antima veliku državu, koja se prostirala sjeverno od Karpata od gornje Labe do gornjega Dnjestra (35). R. Heinzel dokazuje, da se igorje Karpati starogermanske Hervarasage prozvalo po Hrvatima: Harvata gorje, t.j. Gorje Hrvata (36).

Foto: Ferdinand Quiquerez – Dolazak Hrvata k moru

1 B. Latyschev, Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Auximi,vol. II, Petropoli 1890, n. 445, pag. 262.
2 B. Latyschev, n. dj., n. 430, pag. 237.
3 Plinije Stariji (oko 23-79. po Kr.), Historia Naturalis, VI, 19, među iranskim plemenima Sarmata na Donu navodi Coitae, koji se naziv u nekim rukopisima piše Cortae. N. Županić (Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 292) nagađa, da su pod tim Plinijevim nazivom prepisivači iskrivili ime “Hrvati”, koje je u izvorniku moralo glasiti: Co(r)itae, Horvati. Prema tome hrvatsko bi se ime spominjalo već u I stoljeću po Kristu.
4 O iranskim plemenima u današnjoj jugoistočnoj Rusiji oko rijeke Dona, i o iranskom podrijetlu Hrvata, vidi: L. Niederle, Slavonske starožitnosti, I, Prag 1902, 321-434; M. I. Rostovtzeff, Iranians and Greecks in South Russia, Oxford 1922; M. Vasmer, Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven, I. Die Iranier in Südrussland, Leipzig 1923; L. Hauptmann, “Kroaten, Goten und Sarmaten”, Germanoslavica, III, Prag 1935; R. Nahtigal, “Donesek k zgodovini vprašanja 0 imenu Hrvat”, “ ”Etnolog”, X-XI, Ljubljana 1937/39; S. Sakač, “Iranische Herkunft des kroatischenVolksnamens”, Orientalia Christ. Periodica, XV, Roma 1949, 313-340; M. Dabo-Peranić, Iranska Hrvatska, Paris 1962. Pregled teorija o hrvatskom imenu daje: F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb1925, 238-40.
5 V. Miller, Žurnal ministerstva narodnago prosveštenija (1886), 259 ssl.
6 M. Vasmer, n. dj., 56.
7 S. K. Sakač, ”The Iranian origins of the Croats”, The Croatian Nation, Chicago 1955, 30-46; D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrv. povijesti, Rim 1963, 195-201.
8 I. Peisker, ”Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja”, Starohrvatska Prosvjeta, II, (1928), 53-88; M. Šufflay, ”Zaratuštra u Crvenoj Hrvatskoj”,Croatia Sacra, I, (1931), 109-114; I. Pilar, ”O dualizmu u vjeri starih Sloviena i o njegovu podrijetlu i značenju”, Zbornik za narodni život i običaje, sv. 28/ 1, Zagreb 1931, 1-86. L. Sadnik, ”Die Religion der Slawen”, Blick nach Osten, I/l, (1948), 38-45.
9 F. Dvornik, The Slavs. Their early history and Civilization, Boston 1956, 47-51.
10 L. Saussure, ”Le systéme cosmologique sino-iranien”, journal asiatique, 202 (1923), 235-297; ISTI, ”Uorigine des noms de mer Rouge, mer Noire et mer Blanche”, Le Globe, 63, (Gèneve 1924), 23; S. K. Sakač, n. dj.,37-40.
11 I. Strzygowski, Starohrvatska umjetnost, Matica Hrvatska, Zagreb 1927, 15-63, 156-181; M. Dabo-Peranić, n. dj., 21-24.
12 Nakš i Rustam, “Iscriptions of Darius”, Journal of the linguistic Society of America, vol. 15, n. o 3, July-Sept. 1939, 163; F. W. König, Reliefund Inschrift des Königs Dareios I. am Felsen von Bagistan, Leiden 1938, 36 sl.; S. K. Sakač, Iranische Herkunft des kroatischen Volksnamens, 327-329. – U nazivu ”Harauvat-iš”», ”iš” je iranski pluralni nastavak.
13 S. K. Sakač, n. dj., 326-336.
14 C. Porphyrogenitus, De administrando imperio, cap. 31, izd. Gy. Moravcsik – R. I. H. Ienkins, Budapest 1949, 146, red 3-5; 152, red 83.
15 I. Marquart, Osteuropäische und Ostasiatische Streifzüge, Lepzig 1903, 468; L. Hauptmann, ”Dolazak Hrvata”, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 113.
16 I. Marquart, n. dj., 468; Hauptmann, n. dj., 113.
17 I. Marquart, n. dj., 468 i 471 sl.
18 L. Niederle, n. dj., II/ 1, Prag 1906, 269-271.
19 L. Hauptmann, n. dj., 111-120.
20 I. Marquart, n. dj., 101 sl.; F. Dvornik, The making of Central and Eastern Europe, London 1949, 270 sl.
21 I. Marquart, n. dj., 102; L. Hauptmann, n. dj., 106. Oba pisca gornji navod drukčije shvaćaju nego mi.
22 . Marquart, n .dj., 471; V. Minorsky, The regions of the World, London 1937, 159, 428-30; F. Dvornik, n. dj., 271 sl.
23 L. Hauptmann, Germanoslavica, III (1935), 534-40; L. Niederle, n. dj.,269-271.
24 I. Bosworth, A literal translation of King Alfred’s Anglo-Saxon version of the Compendious History of the World by Orosius, London 1855, 37; L Niederle, n. dj., 263.
25 D. S. Lihačev, Povest’ vremennyh let’, izd. Akad. nauk SSSR, Moskva-Leningrad 1950, 14, 23, 84.
26 L. Hauptmann, Zbornik kralja Tomislava, 103-111.
27 G. Friedrich, Codex diplomaticus et epistolaris regni Bohemiae, I, Prag 1904/7, 92; L. Hauptmann, n. dj., 88-93.
28 Cosmas Pragensis, Chronicae Boemorum, I, cap. 27, MGH, SS, NS, II, Berlin 1923, 49 sl.; F. Dvornik, n. dj., 92-94, 160-67; I. Loserth, ”Der Sturtz des Hauses Slavnik”, Abhandl. für Österreich. Geschichte, LXV (1895); I. Rus, Kralji dinastije Svevladočev, Ljubljana 1931.
29 H. G. Voigt, Adalbert von Prag, Berlin 1898; F. Dvornik, n. di. Index, 335.
30 I. Emler, Fontes rerum Bohemicarum, Prag 1871, 127-134; L. Niederle, n. di., 264; F. Dvornik, n. di., 343.
31 Marquart, n. dj., 129-31; L. Hauptmann, n. di., 110 sl.; F. Dvornik, n. di., 92-94, 98. 205 sl., 230-235.
32 I. Marquart, n. di., 131-137; L. Hauptmann, n. di. i mj.; F. Dvornik, n. dj., 298-304.
33 Allodijeva karta otisnuta je u The Croatian Nation, Chicago 1953, 91.
34 U.S. Senate: Reports of the Imigration Commission, Dictionary of races or peoples, Washington, D. C., 1911, str. 40, 43, 105.
35 L. Niederle, n. di., 263-66; F. Dvornik, n. di., 277-297.
36 R. Heinzel, ”Uber die Hervararsaga”, Sitzungsb. K. Akademie, Hist. -Phil. – 1., vol. 114, Wien 1887, 499; F. Dvornik, n. d., 284 sl.

Projekt Velebit.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

Objavio

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari