Pratite nas

Priče

Istočni grijeh

Objavljeno

na

Živjeli tako davno, pradavno, od Boga stvoreni, od blata modelirani, Adam i Eva. U Edenu, rajskom vrtu. Hodali su naokolo goli, bez stida, bez srama.

Ništa nisu radili, nit kopali , niti orali, samo su voće jeli i povrće brstili, ter blaženo preživali, kao božje ovčice. I tako je to trajalo dok jednoga dana neodgovorna, ter grješna Eva, nije Adama nagovorila da zagrize jabuku sa stabla koje je Jahve označio kao zabranjeno voće. Istoga su časa shvatili da su auuu…goli. I…vidjeli su što prije nisu primjećivali!Pa su to brže bolje pokrili smokvinim listovima. Uglavnom prvo što je osviješteni čovjek u to pradavno vrijeme spoznao je osjećaj srama, stida. I dakako, što je dobro a što je zlo.

To je dakle ono što se zove istočni grijeh. Što je u tomu zlo, da čovjek spozna razliku između dobra i zla, zašto je to grijeh, uz svo iščitavanje Biblije, nikad nisam mogao shvatiti.No, to je dobroga Jahvu toliko silno rasrdilo da je miljenike svoje drastično kaznio. Pa je otada Adam u znoju lica svoga morao orati i kopati, dakle raditi, a Eva u mukama rađati. Dakle ispada da su rad i rađanje..kazna Božja ! No, dobro, što je tu je, nije na čovjeku grješniku i smrtniku da sudi o nečemu što je Bog naumio. Što sam ono htio reći ? A, da! Taj istočni grijeh je nešto što od Adama i Eve pa do danas stalno prati to slabašno i grješno ljudsko stvorenje. A grijeh je u tome da činiš zlo, iako znaš razliku između dobra i zla. Pa te, o grješni čovječe, ne mogu opravdati ni velikodušne riječi Raspetoga: „ Oče , oprosti ima, ne znaju što čine „

A mi? Mi Hrvati? Imamo li mi svoj istočni grijeh? Dakako ! A počeo je onog dana, kad je neki tamo ratni profiter nekom branitelju dao pušku. Pa je taj hrvatski branitelj tom ratnom profiteru u hrvatskoj stvorio..raj na zemlji !Ali, bar zasad strogi i pravedni jahve, još nije kaznio grješnog profitera. I bacio ga tamo gdje su plač i škrgut zubi ! Tek tu i tamo zemaljska kazna sustigne one koji su pretjerali, ili se nekome zamjerili. A sve ono što su ovi naši hrvatski grješnici nagomilali, ako su krali po zakonu (!) nitko im više ne može oduzeti. Ostvarena je ona Isusova:“Onome tko ima, treba još dodati, a onome koji nema, treba oduzeti i ono što ima „ Oni su, dakako smislili još bolju sintagmu:“Tko je jamio, jamio „
I ne samo to. Nitko se ničega ne stidi! Nitko se ni ne pokriva smokvinim listom ! Besramno se razmeću s onim što su pokrali !

Ej, narode hrvatski, zar tebe nije stid sve to šutke podnositi?

I kako si se samo dao uvjeriti da tako mora biti i da si sam ti to tražio ?

Puno se priča o nafti u Jadranu.Pa tvrde neki da je ipak na pomolu za sve Hrvate..raj na zemlji ! Da će nam , eto, jabuke same s grana padati ! E pa sad , tko u to vjeruje, neka se lijepo spusti četveronoške! I pase travu, kao..božja ovčica !!!!

Hrvatsko slovo, Blaž Pinjuh

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Priče

Božićna priča fra Ante Marića: Tužni Božić Katarine Kožul

Objavljeno

na

Objavio

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi dušom prođu, ustrepta mi srce.

Od onih koji su se samo u dušu složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan.

Još nisam ni govorio ni pamtio.

Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu.

Do ovih posljednjih koji su tu u duši, ali ih se slabije sjećaš od onih iz mladosti.

Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake, piše fra Ante Marić za Večernji list BiH.

Fratri i narod

Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine.

No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pšenicom, lješnjake, stogove sa sijenom, puteljke što su vijugali kroz zaselak, sve.

Pošao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine što još nedostaje. Put je išao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluškivale i nisu pjevale. Bešumno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Šum je vode bio čaroban.

Tu su još u ovoj danas bez krova i napola srušenoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva.

Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Šapat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod.

Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece što su se od pogibli sklonili iz Mokrog. Čuvala je još dvije mlađe sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje ušuškati pred spavanje, znala je što će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh.

Brašna je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeš. Svako malo bi fra Augustin Ivi ponešto dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se između svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom.

Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se još dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili:

“Ovamo, bando ustaška, zar vas još ima?!”

Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, “Odmakni se, ženo, ili ćeš proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge.”

Više od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale.

Nikada ih više nije vidjela. I nisu više smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni slušajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u dušu. Ali, figure nabaviš jednom i imaš ih svake godine.

A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeš nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale.

Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine išla u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina.

Život u tuđini i tragedija

Katarina Kožulova.

fra Ante Marić

Bila je najljepša u selu. K tomu još i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. Čim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata.

Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo.

No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otišao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon što se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu.

“Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?!”

“A, kud bi bez njega?!”

“Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se!”

“Umrla bih bez njega prvu noć.”

Svekar je samo izišao iz kuće i krenuo put ograde što je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek išao kad nije znao ni što bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teško. A sad mu je bilo teško isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo.

I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat.

Njemu se na sve bilo teško naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. Između sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega.

Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato što je Mijat dobro igrao nogomet već više što ga je želio u svojoj momčadi i što mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj.

Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu.

Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj.

Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraštali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me više vidiš. Mijat je volio djeda više od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. Pošao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila,

“Ćaća, fala ti za sve.”

On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled.

“Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viđaš…”

“Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i prošlo. Grij san svoj debelo naplatila…”

“Pazi nam na Mijata…”

“Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan što ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje.”

Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa.

Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče:

“Zbogom, moja Kate! Nikad više!”

“Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti!”

Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. Otišli su Katarina i Mijat natrag u Njemačku.

Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je našla u poštanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala.

Nije se mogla pomaknuti. Mijat je došao iz škole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je što je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda.

Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snješka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se.

Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem:

“Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima.”

Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu još više razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu:

“Sine moj, led si ledeni!”

” Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao.”

“Neka, Mijate, uključit ću peć… ”

Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva:

“Mijat, Mijat… ”

Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san.

Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu.

Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom.

Bijaše to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.

fra Ante Marić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Priče

Dobro nam došao, Badnjače

Objavljeno

na

Objavio

Na rubu crne šume za koju su svi tvrdili da je začarana, živio je siromašni seljak sa ženom i četvero djece u drvenoj kolibi. Ženu je teška bolest oborila u postelju te je siromašak morao sam brinuti o svemu. Dječica su odveć malena i nejaka, a u obližnjemu velikom selu nitko mu nije htio pomoći da nekako prebrodi siromaštvo.

Stisne ponovno zima i snijeg se zabijeli uokolo skromne kolibe… U to godišnje doba ona crna šuma izgledala je još sablastnije. U kolibi zavlada užasna hladnoća i glad zaprijeti siromašnoj obitelji. Teško bolestna žena samo što ne umre, a dječica se nijemo stisnu uz njezinu postelju…

Nesretnik je dugo motrio šumu i najzad se odvaži krenuti u nju kako bi nakupio drva i zagrijao kolibu. Eto, žena mu umire, djeca mrznu i gladna su, pa što ima izgubiti? Ako bude sretne ruke, ulovit će i nešto divljači.Istog dana uzme sjekiru te krene u crnu šumu. Zakoračivši oprezno između crnih stabala i guste šikare zaludu je tražio nekakvu stazu. Kako je dublje zalazio, šuma je bila sve mračnija…

Naišao je zatim na odavno popadala golema stabla prekrivena debelom mahovinom i njihove panjeve koji su sablastno stršili iz zemlje. Obradova se onim deblima misleći kako će drvo gorjeti i konačno zagrijati njegovu kolibu. Ali kad sjekirom udari o koje deblo, ono se raspadne od silne truleži. Vidje zatim siromah da su oni panjevi još zdravi te odabere jednog rasjeći. Kad snažnim zamahom spusti sjekiru u njegovo podnožje, začuje se strahovit jauk koji zaječi šumom na sve strane. Prestrašeni siromah odbaci sjekiru te htjede odmah pobjeći odande. Ali domisli se kako mu se samo pričinilo uslijed umora i gladi. Ponovno podigne sjekiru, zamahne njome i spusti je o panj, a jauk se ponovi. Ne vjerujući u to što čuje, ponovno udari sjekirom, a tada strahovito odjekne snažan i bolan urlik od kojega protrne i baci se na koljena vapeći milost od zlih sila, vladarica crne šume. Nakon urlika zavladala je duboka tišina te siromašak zaplače od jada poželjevši da se pod njim konačno otvori crna zemlja i zauvijek ga proguta. Razdirala ga je pomisao na gladnu dječicu i bolestnu mu ženu koja je možda već i umrla… Proklinjao se je zbog nesposobnosti da išta učini za njih, a eto, ne će ga niti zemlja progutati…

Odjednom začuje prijatan i sladak djevojački glas iza sebe. Bio je to glas koji nikada više ne će zaboraviti. Kad se okrene ugleda mladu prekrasnu djevojku zlatne bujne kose u bijeloj haljini koja zaleprša poput lagana vela. Ona mu se predstavi kao šumska vila i doda kako se je rodila upravo u ovome stablu, a sada je na umoru. Siromašku je bilo žao, ali ona ga utješi rekavši mu da svakako mora misliti najprije na svoje četvero djece i bolestnu ženu. Znala je za njegovu životnu nesreću i siromaštvo te mu ponudi pomoć. Vila mu reče da mora hodati oko panja i svaki puta kad učini krug odpjeva ime jednog djeteta, zatim ženino ime i na posljetku svoje. Tako će se zamrznuta zemlja razmekšati pa će je lakše razgrnuti oko panja i rasjeći njegovo staro korijenje. Sve to učini siromašak, ali uvjeri se da je taj stari panj odveć golem i težak paga stisne zabrinutost; kako će odvući panj do svoje kolibe? Tada mu vila naredi da napravi saonice pa kad bude gotov mora zazviždati po tri puta na sve četiri strane svijeta, a zatim da se dobro zagleda u obližnji jasen.. Sve to siromašak odmah učini i kad se na posljetku dobro zagleda u onaj samotni jasen, iz njega iznikne snažni jelen koji odmah stupi ispred njegovih saonica. Siromašak se jako razveseli tome čudu te brže-bolje upregne jelena, ubere granu s jasena kojom će ga potjerati iz šume. Ali tek što je njome dodirnuo jelena, grana zablista srebrom. Tada mu ona vila reče da joj se primiču posljednji trenutci te da je još malo posluša. Zapovijedi mu da srebro proda na selskoj tržnici, a za novac kupi nešto hrane, od župana odkupi proplanak ispred svoje stare kolibe i ondje izgradi obor za ovce koje također mora kupiti, zatim nešto peradi, nekoliko svinja, dvije krave i dva konja. Prizna mu vila da će mu se seljaci neko vrijeme zlurado smijati kad ostane bez ijednog novčića te da će zatim vrlo težko i naporno raditi sljedećih nekoliko dana. Tako mu reče vila i zauvijek nestane.

Siromah se je vratio kući, a djeca mu se silno razvesele. I žena mu, jednako bolestna, težkom mukom uputi osmijeh. Dok im je pripovijedao što se je dogodilo u crnoj šumi, jelena zauvijek nestade. I sve zatim učini siromašak kako mu je savjetovala dobra šumska vila. Odmah je prodao ono srebro na selskoj tržnici, odkupi od župana proplanak na kojemu sagradi obor, dotjera živinu te kupi nešto hrane za svoju obitelj.

Kad je na posljetku ostao bez novaca, seljaci su se izrugivali s njime, ismijavali njegovu lakomost kad god je netko spomenuo njegovo ime. Trpio je zluradi smijeh iza svojih leđa znajući da sve čini za svoju obitelj, upravo ono što mu je naredila šumska vila. Samo je mudri župan šutio razmišljajući o upornom i odvažnom siromahu sa ruba crne šume…

Kad je siromašak unio panj u kolibu i naložio vatru pod njime, uskoro se iznad stare trošne kolibe uzdigne visoki plamen zasjavši pod večernjim nebom. Pohitaše seljaci vidjeti kakvo je to čudo. Ali jedino čudo bila je toplina koja je ispunila kolibu takoda su se svi zarumenjeli u obrazima, a bolestna žena konačno malo prizdravi te nakon mnogo vremena pripremi objed za sve. Istom je žurno stigao i župan kojemu domaćin izpriča što je doživio u crnoj šumi. S veseljem u glasu domaćin je pripovijedaokako ondje ima takvih panjeva koji mogu zagrijati svaku kuću te da se nitko više ne treba bojati zalazka u crnu šumu. Zatim je svoje goste počastio obilnom večerom zahvaljujući im na posjetu.

Kad su se u mrkloj noći seljaci razilazili svatko svome domu, u dubini duše osjećali su stid, jer su se nepotrebno rugali siromahu i nikada mu nisu htjeli pomoći u nevolji. Eto, kad ih je ponudio obilnom večerom, uvidjeli su koliko je dobrostiv, oprostio im je zluradost. Dobrota je važna stvar u životu, priznavahu sami sebi…

Od onoga vremena svake su godine u isto doba pohodili kolibu nekoć siromašne obitelji kako bi ondje svi zajedno proslavljali dan dobrote. Donosili su razna jela i pića, a domaćin bi dovukao golemi panj iz šume. Onda su svi posjedali uokolo razplamsale vatre kako bi se zagrijali i sačuvali dobro zdravlje, puna srca zapjevali su pjesme o dobroti i ljudskoj radosti. Stari šumski panj dugo bi gorio na vatri unoseći toplinu u skromni dom i oko srca dobrostiva domaćina…

Siniša Posarić/HKV

Priča je javno pročitana u riječkome Narodnom sveučilištu u sklopu književne večeri „Siniša Posarić i prijatelji“ 19. prosinca 1997. Objavljena je prvi puta u božićnome broju Primorsko-goranskog Dnevnika 1998, a zatim u piščevu romanu za djecu i mladež „Usnula marioneta“ 2003.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari