Pratite nas

Razgovor

U Istri ništa novo – Par pitanja za Damira Kajina

Objavljeno

na

Par pitanja za Damira Kajina

Istra je poharana pljačkom i drogom. Narko festivali bili su preteča, a sada imamo već narko hostele na 100 m od policije. Dužnosnici na bijelom. Dosta toga. Profesor Sakoman kaže- Što je lokalna sredina korumpiranija, to je problem droge u toj sredini veći, kaže Kajin.

  • Smrtni slučajevi

– Od 1990. sam u politici i u ovih 26 godina nisam čuo da si je neki pročelnik ili šefica kabineta gradonačelnika sama sebi oduzela život osim u Istri. 2010. učinio je to čovjek koji je osmislio model kako da Jakovčić sa 10 milijuna kuna javnog novca, ali godišnje, zagospodari medijima u Istri. 2012. šefica kabineta Borisa Miletića također je nađena mrtva, a ove 2016. sebi su oduzeli život 36 godina star pročelnik zadužen za prostorno planiranje, a prije njega u ožujku i pročelnik zadužen za dodjelu koncesija na pomorskom dobru. Zbog ovih slučajeva u Istri Miletićevu listu nazivaju grobarima, orkestrom za sprovode i svatove, kaže Kajin.

  • Zašto bi se mlad čovjek od 36 godina u naponu moći, koji ima sve sređeno u životu, oduzeo život?

Ja to ne mogu znati. To nije moj posao. Ja nisam isljednik. Ja mogu samo izraziti sućut. Ne želim špekulirati, ali netko bi se trebao pozabaviti zadnjim Prostornim planom Županije Istarske usvojenom nakon 10 godina priprema te poći od rasprava skupštinskih vijećnika gdje su čak i SDP-ovci zamjerali što je rodbini predsjednika IDS-a urbanizirano ogromno područje uz more kraj Labina, gdje su nikle kamene vile itd. Kada normalan čovjek vidi što su sve prvi ljudi Županije i istarskih općina sebi urbanizirali, izgradili, što su kupili od države za jedan bijeli i jedan crni, doći će vam da puknete od bijesa, ali ne i da se ubijete. Trenutno vodim nekoliko sudskih sporova npr. sa bivšim talijanskim ministrom koji izdržava kaznu kućnog zatvora u Italiji, a tuži me zbog nekih izjava oko kamenoloma ispod Raklja iz kojeg je izvučeno preko 100- milijuna kamena. Tom rudarskom koncesijom učinjena je najveća devastacija u prostoru Istre od Histra naovamo. Čak je taj bivši tal. ministar od Jakovčića dobio najviše istarsko priznanje – zlatni grb. Tuži me i brat Miletićeva pročelnika zbog izjava o pogodovanju prilikom dodjele pomorskih koncesija u Poreču. Na dan kada je u tom slučaju trebao svjeočiti županijski pročelnik zadužen za koncesije, također se objesio. To je bilo nedavno, a tuži me i načelnik Gračišća kojeg zastupa bivši šef DORH-a Županije Istarske. Naime, načelnik je od jedne starice za 22.000 kuna kupio 3 hektara zemlje, potom je urbanizirao, da bi pod zalog dao 1 hektar kupljen za 7.000 kuna, a dobio 220.000 eura kredita. Istina Bog, to nije ništa spram bivšeg župana. Cijele općine su preuzete na način da bi se kupilo državno zemljište plačajući metar do 2 kune. Neki na takvom zemljištu npr. namjeravaju graditi 25 vila i nikome ništa. U Buzetu su ljudi, kumovi i rođaci najviših istarskih dužnosnika željeli graditi kompostanu pa završili u Remetincu. To je Istra, a o drogi samo ću reći da su 4 policajca iz odjela za suzbijanje narkotika u Puli završili u zatvoru jer su bili dileri droge. Prvi ljudi Šarića iz Beograda bili su rodom iz Pule, a jedan iz pulske kapetanije u  Urugvaju uhvaćen je sa 2.2 tone kokaina. Sve se to može riješiti odmah, ali se neće, a najbizarniji slučaj je slučaj Lista koji je županijske ljude teretio da su od njega tražili 500.000 eura mita. Čovjek je čak bio na poligrafu i prošao ga. 7 dana prije skidanja imuniteta Jakovčiću, Lista su proglasili narko dilerom, falsificirali čak i dokumente policije, ali bivši ministar Ostojić nije smio ili htio išta poduzeti. Toliko o pravnoj sigurnosti u Istri. Kako je moguće da sve to prolazi u Istri? Jer se 2007. sa 10 milijuna javnog novca preuzeo gotovo sav medijski prostor i tu počinje pretvaranje Istre u špilju razbojničku, u omiljenu narko destinaciju i idealan prostor za pranje novca pa se ne treba čuditi milijunskim transakcijama u eurima na relaciji  Cipar- Amsterdam- Buzet- Beograd. A da je nešto neobično se dogodilo u slučaju pročelnika Grgete svjedoči i to da je to učinio po povratku s dvo-trotjednog putovanja po SAD-u. Što želim reći? Čovjek koji je imao sve posloženo u životu diže ruku na sebe kao što je slično se dogodilo sa 27 godina starom šeficom kabineta g. Miletića.

  • Koliko Istra stvarno izdvaja u državni proračun i koliko se vraća

– Istra je 2013. uprihodovala 7.6. miljardi kuna, a u Istru se vratilo ili ostalo 6.9. miljardi kuna. Znači, van Istre ostaje zanemarivih 95 milijuna eura. Problem ne smije biti u tih 95 mil. eura, jer nešto moraš i dati ako živiš u nekoj zajednici. Trunke solidarnosti mora postojati, problem leži u tome što bi sve funckije koje se mogu obavljati na nižim razinama tamo trebale biti i vršene. To je načelo supsidijarnosti i decentralizaciji. Međutim, problem Istre je nešto  drugo – Bezobrazno rastrošna lokalna samouprava koja za fešte, intelektualne usluge, PR, reprezentaciju i medije na lokalnoj razini troši preko 200 milijuna kuna, a o pretvaranju javnih nekretnina u privatne, drogi i korupciji da se i ne govori. Posve je normalno da djelatnici pojedinih komunalnih poduzeća uhvaćeni sa drogom napreduju, umjesto da budu suspendirani. Miletić govori o vojnim zonama. Pa oni su odabrali investitore u Katarinu, Monumente, najatraktivnije pulske lokacije i u zadnjih 6-7 godina nije se dogodilo ništa osim potpune devastacije vojnih objekata. Droga, kriminal, nepotizam, to je zaštitini znak orkestra za sprovode i svatove, dok se neki pojedinci bogate i šmrču. Preko toga se može preći, teško, ali kada država ne funkcionira, što ćete, ali, kada se ljudi počinju vješati i gušiti od plina u kućama u kojem plin nije instaliran onda to plaši. Međutim, dok šefovi DORH-a i policije ljetuju na jahtama  sa šefovima IDS-a Istra će bivati sve nesigurnije mjesto za život.

  • Lorencin i troškovi

– Tih 690.000 nje ništa spram onog što se događa u Istri. U Buzetu cca toliko su si poglavari direktno stavili u džep i nikome ništa. Čak i u svibnju državna inspekcija je rekla da to ne smiju činiti, a oni su si i nakon toga u džep stavili 150.000 tisuća kuna. I što sada? Kada kontrolirate medije, policiju i DORH sve je moguće. Nije problem Ministarstvo turizma kojima je  230 milijuna kuna proračun, već TZ koja raspolaže sa 600 milijuna kuna.

S predsjednikom Istarskih demokrata Damirom Kajinom, razgovarao Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zlatko Žagmeštar – Žaga – Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

„Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

„Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

„O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

„Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

„Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

fra Miljenko Stojić: Jugokomunisti čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom

Objavljeno

na

Objavio

 Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Prošlo je sada već nekoliko mjeseci od skandaloznih tvrdnji bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o fratrima na Širokome Brijegu kao o legitimnim metama koje su pružale oružani otpor. Kako danas, s odmakom, gledate na te izjave?

Eh, da, zanimljivi su ti jugokomunisti. Najprije čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom. Tako bi i s već »opjevanim« istupom negdašnjeg, nažalost, hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića. Izjavi da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili »legitiman vojni cilj«. Pa mu onda odgovoriše mnogi u hrvatskom društvu, ali ga u obranu ne uze nitko od njegovih iako su dobro znani po »oštrini zuba«. Toliko je on pretjerao s tom izjavom.

Da i sami ne bismo zapeli u polemičkim vodama, ponovimo kratko činjenice koje lagano opovrgavaju Josipovića i koje sam iznosio u posljednje vrijeme.

Dr. Franjo Tuđman preuzimajući vlast progovorio je o pomirbi, što je podržala većina hrvatskog naroda. U isto vrijeme progovorio je i o duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, što je opet ta većina podržala. Zbog toga smo pobijedili u Domovinskom ratu i na njegovim temeljima nastavljamo graditi svoju državu. S druge strane, Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. pozva na međunarodnu osudu zločina totalitarnog komunističkog režima stavljajući ga tako uz bok nacionalsocijalizma i fašizma, čega se posebno sjećamo 23. kolovoza. A zapadni povjesničari još prije toga svrstali su Josipa Broza Tita na 9. mjesto suvremenih ubojica. Uzimajući ovo u obzir lako shvaćamo da je Josipovićev spomenuti govor zapravo govor mržnje temeljen na lažnim »činjenicama«. Pristajući uz jugokomunističke zablude on našu, valjda i svoju, hrvatsku državu nastoji svrstati na pogrješnu stranu. Provjerene činjenice, pak, idu ovako.

Pročitao sam literaturu koju Josipović spominje, ali i više od toga iz istoga izvora. Rađena je na temelju lažnih izvješća o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega 7. veljače 1945. To je uspješno dokazao povjesničar Vladimir Šumanović svojim člancima u Časopisu za suvremenu povijest, koje je Vicepostulatura kasnije prenijela u svome glasilu Stopama pobijenih kao i na portalu pobijeni.info.

Da franjevački samostan na Širokom Brijegu nije bio nikakva vojna utvrda, kaže i jugokomunistički plan napada od 5. veljače. U Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pronašao ga je fra Andrija Nikić 1971.

Jugokomunisti su, probivši crte obrane izvan samostanskog posjeda, u samostan ušli oko 10.00 a ubijanje 12 zatečenih franjevaca počelo je oko 16.00. O tome svjedoči njemačka literatura, literatura koju su pisali hrvatski vojnici, pa čak ponegdje i jugokomunistička literatura.

Što se točno događalo tih teških trenutaka rekli su također sljedeći čija svjedočanstva Vicepostulatura posjeduje. Tadašnji franjevački đaci, a kasnije hercegovački franjevci. Đaci civili koji su ostvarili različite karijere u društvu. Časne sestre koje su bile na dužnosti na Širokom Brijegu. Hrvatski vojnici u njemačkim postrojbama. Pripadnici jugokomunističkih postrojbi koji su zaista ušli u samostan, a ne da su o svemu čuli od svojih političkih komesara.

Izdvojio bih ovdje posebno svjedočenje mjesnog biskupa don Petra Čule. Odmah je ispitao što se to dogodilo na Širokom Brijegu, ne samo zbog toga što su jugokomunisti, nastojeći stišati negativan efekt svoga poteza, proširili priču da su franjevci pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Biskup je jednostavno htio doći do istine. Saznavši ju obavijestio je o njoj nadležnu kongregaciju u Rimu već krajem ožujka, a jedan je od najzaslužnijih da je ubojstvo nevinih hercegovačkih franjevaca ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Tada je to značilo staviti doslovno glavu na panj.

U obranu nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu na svoj način ustao je i Vrhovni sud SR Hrvatske 1971. odbacivši presudu Okružnog suda u Splitu i dopustivši nastavak raspačavanja knjižice »Široki Brijeg« u kojoj je spomenuto da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu nevini. A bio je to, naglasimo, njihov jugokomunistički sud.

Promotrimo kratko i samo odvijanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Svi su ubijeni bez suda, osim fra Radoslava Glavaša koji je, zajedno s još 57 njih, za pola sata osuđen na smrt. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Njih 15 bilo je na Hrvatskom križnom putu, 2 su ubijena na Kočerinu 21. svibnja. Ostalih 48 ubijeni su u jugokomunističkom »oslobađanju« Hercegovine. Pa i da se onih 12 na Širokom Brijegu ponašalo kako jugokomunisti kažu, što je s preostalih 36?

Svi navedeni svjedoci koje sam ispitao, a mnoge od njih i Crkveni sud u Mostaru, stavljali su najprije desnu ruku na Sveto pismo i prisezali da će govoriti istinu i samo istinu. Vjeruju u Boga i zbog toga je isključeno da su tom prilikom bili krivokletnici, jer to bi bilo odbacivanje vječnoga života kojemu se oni nadaju prispjeti. A na što su prisezali pisci jugokomunističke literature da bismo im mogli vjerovati?

Još treba napomenuti da vicepostulator pod prisegom na Sveto pismo ne smije zanijekati, skriti… niti ono što pobijenim franjevcima ide u korist niti ono što ih teško optužuje. Stoga će Vicepostulatura biti zahvalna ako joj Ivo Josipović ili bilo tko drugi pruži čvrste, jasne dokaze o ponašanju fratara čiji život i djelovanje ona istražuje. Ovo što do sada govori Ivo Josipović i slični očito ne spada u tu kategoriju.

I da zaključimo. Ako Ivo Josipović ne vjeruje svemu ovomu, neka pročita izvorne službene zabilješke postrojbi koje su sudjelovale u osvajanju Širokog Brijega. Mogu mu preporučiti »Operaciski dnevnik« štaba 8. dalmatinskog korpusa koji je bio udarna igla u tim događanjima u sklopu »Mostarske operacije«. Puno toga spominje, ali nigdje ne spominje ni franjevačko odupiranje oružjem u rukama niti polijevanje vrelim uljem. Nije valjda da su oni to htjeli skriti?!

Kako trenutno stoji proces njihove beatifikacije?

Zapasali smo široko i za sve treba dosta vremena. Mislim da je tako bolje. Želimo istražiti sva svjedočenja, dokumente, utvrditi okolnosti… ubojstva svih njih 66. Nakon toga razabrat ćemo koje ćemo propustiti do mjesnoga biskupa kao moguće kandidate za proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Spomenuta etapa, istražna, sada je, hvala Bogu, na svome kraju. Radimo na njoj još tamo od 2007. Čim Hercegovačka franjevačka provincija dadne zeleno svjetlo, složit ćemo potrebne dokumente i predati ih mjesnom biskupu. Istina, moramo pričekati dolazak novoga biskupa, jer je dosadašnji predao ostavku zbog starosne dobi. Iskoristio bih priliku i zahvalio dosadašnjem biskupu don Ratku Periću na svemu čime je doprinio za uspješan tijek ovoga našega postupka. Između ostaloga ustanovio je i Crkveni sud za svjedoke koje smo mu preporučili. Naravno, hvala i njegovim suradnicima koji su u svemu tomu sudjelovali.

Ipak, kolikogod izgledalo da je ovo istražno razdoblje pri koncu, uvijek se nešto novo dogodi. Iz svega toga istakao bih pronalazak još trojice franjevaca u jami Golubinki, kraj sela Mratova, u zaseoku Radasi. Objavili smo to prije nekoliko mjeseci. Za dvojicu znamo imena i prezimena: fra Radoslav Vukšić i fra Fabijan Paponja, kako je pisalo na listićima koje su odbacili iza sebe. Treći listić je nažalost izgrižen zubom vremena pa je ostalo samo: fra … ić. Mediji su se ovom prilikom bili raspisali da je u njihovu ubojstvu sudjelovao Miko Tripalo, Milka Planinc… Sve bi to moglo biti ako gledamo na dužnosti koje su tada obnašali na tom području, ali je na povjesničarima točno odgovoriti na ta pitanja, kao i na pitanje koliko je kriv alkarski vojvoda Bruno Vuletić čija je postrojba pobila 6 hercegovačkih franjevaca u Mostarskom Gracu 6. veljače 1945., znači dan prije nego što su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu. I to očito puno kaže, potvrđuje da ništa nije bilo slučajno.

Kako gledate na prijepore oko Stepinčeve kanonizacije kojima svjedočimo posljednjih godina?

Ne bih o svemu ovomu puno, ali bih malo više o nekim drugim pitanjima povezanima sa svime ovim. O čemu se radi?

Postupak Stepinčeve kanonizacije je završen. Potvrdio je to i Bog priznatim čudom. Nije valjda da će sada netko Bogu reći da se prenaglio?! Ostalo je samo da papa Franjo proglasi nadnevak Stepinčeva proglašenja svetim i priča je završena.

U svemu ovomu, pak, radi se o trenutnoj vatikanskoj politici prema ovim krajevima, sviđalo se to nama ili ne. Je li ona pogođena, duga je priča. Očito da nije najbolje. Inače bi se sve drukčije odvijalo. Tu dolazimo do uloge Irineja i SPC. Koliko je u njihovom djelovanju, ne samo sada nego još tamo od vremena Prve Jugoslavije (da ne širimo dalje povijesni okvir), nazočan pokušaj za istinskim slijeđenjem evanđelja, a koliko prizemna težnja za širenjem na nove krajeve? I kako to da ne prigovaraju samo Hrvati, nego i Makedonci, Albanci, Bugari, Crnogorci… Očito ove činjenice određeni u toj vatikanskoj »mašineriji« ili ne znaju ili ne žele znati. Na taj njihov stav zacijelo utječu različite iredentističke težnje ponesene iz obitelji. I onda se lako zaboravi da ne ide zajedno rad na širenju kršćanstva i rad na širenju određenih političkih namisli.

Nemojmo se, dakle, živcirati i gubiti vrijeme. Gledajući na jedan način dobro je da je sve krenulo ovako. Stepinčev lik i djelo samo još više dobivaju na čistoći i veličini, jer ljudi prepoznaju prljavštinu koja je na njega ustrajno bacana i još se baca.

Iz Hrvatske se i dalje masovno iseljava, a čini se da su partikularni interesi potpuno zavladali svim društvenim porama. Kako gledate na aktualnu situaciju?

Država Hrvatska još i dalje prolazi kroz muke rađanja, ne samo zbog svojih protivnika nego i zbog naše nedozrelosti. Zaboravljamo da ju nitko drugi ne će bezuvjetno voljeti ako mi to sami ne učinimo, da ju nitko drugi ne će izgraditi, ako opet mi to sami ne učinimo, da… Ona je naš dom, naš okvir za postojanje na ovoj kugli zemaljskoj i moramo je čuvati. Pokazali su nam to neki između nas tijekom Domovinskog rata. Stavili su krunice na vrat i krenuli u obranu od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na kraju su obranili svoju voljenu Hrvatsku, jer su to htjeli.

A što mi hoćemo danas? Ono što smo vidjeli u serijama, što nam prenose zarobljenici totalitarnoga jugokomunističkoga režima koji je propao? Koji nas to zapravo probitci privlače?

Odlazaka u inozemstvo je uvijek bilo i uvijek će biti, na dulje ili kraće vrijeme, zbog ovoga ili onoga razloga. Ali to je očito sasvim nešto drugo od iseljavanja, koje je nažalost poput kakva nevremena zapljusnulo naše krajeve u posljednje vrijeme. Odlazi čitava obitelj i iza sebe ostavlja pustoš. Počinje graditi nečiju tuđu državu, nečiji tuđi dom. Ako se roditelji možda vrate kada dođu u mirovinu, djeca se očito vratiti ne će. Pa čak i mnogi od tih roditelja, jer ovamo više nemaju nikoga a tamo negdje su im djeca, unuci… Pustimo kraju naricanje za starim dobrim krajem. Treba stati pred sebe i iskreno se upitati: je li se baš moralo?

Onaj tko ostane ili tko ostaje na ovim našim prelijepim domovinskim prostorima morat će se uhvatiti u koštac s lustracijom. Izgrizao nas je virus jugokomunizma, raširio se narodnim tijelom poput neke opake zloćudne bolesti. Oni koji ga prenose morali bi konačno stati, ispričati se hrvatskom puku na onom što su ili sami počinili ili su naslijedili od svojih predaka. Žrtve bi, s druge strane, trebale oprostiti svojim krvnicima, mučiteljima i progoniteljima. Tek na tim temeljima pomirbe moći ćemo izgraditi državu koja će biti ugodan dom za sve nas, državu gdje će vladati pravo i pravednost, Božja načela u koja većina od nas vjeruje.

Naravno da je na političarima krenuti u ovom smjeru. Ako ne žele sami, onda ih »prisilimo« svojim ponašanjem na izborima. Ali isto tako prisilimo ih i svojom molitvom. Rekosmo, tako su naši branitelji krenuli u obranu nam jedine domovine u ratno vrtlogu, zbog čega ne možemo mi u miru? U skladu s tim, kad smo se posljednji put pomolili za svoju domovinu, kad smo za nju postili…

Zabrinjavajuće je i stanje u BiH gdje ponovno imamo izbor Komšića, daljnje pogoršavanje hrvatskog položaja…

Toliko je toga o svemu rečeno da čovjek više jednostavno ne zna kako bi dalje nastavio. Već u samom početku pogrješka je u logičnom postavljanju stvari. Za tri naroda zakulisne sile, koje su se u sve umiješale, postavile su dva okvira za postojanje: Republiku srpsku (usput rečeno nastalu na genocidu) i Federaciju BiH. I onda nastade trvenje. Srbi ljubomorno čuvaju poklonjeni im dio države, Hrvati bi barem neki komadić, Bošnjaci bi se raširili na sve strane jer umuju da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi imaju Srbiju, a oni bi trebali imati Bosnu (Hercegovinu ne spominju). I tako onda dolazi do slučaja Komšić i mnogočega drugoga.

Ali svrnimo mi malo pogled na same sebe, ne da pljucnemo po sebi i kažemo kako smo nitko i ništa, kako nas odnarođeni uče, već da bismo uspješno iz svoje sredine izbacili virus koji se pokušava raširiti. Poslužimo se primjerom jedne vijesti koja je ovih dana izišla na portalu Ero. Ona govori kako je kroz redizajn sa službenih vozila Eroneta »ispalo« ono HT (Hrvatske telekomunikacije) i nitko navodno u tvrtci ne zna kako se to dogodilo. Jedino se pravdaju da je tako laganije zbog marketinga, ma što god to značilo. Pisac članka M. K. na kraju vijesti dodaje da se svemu ovomu ne treba nešto posebno čuditi. Pa navodi kako u isto vrijeme Sveučilište u Mostaru (kojemu je još prije ispalo ono »Hrvatsko«) daje zahvalnicu Komšićevu savjetniku, a pojedinci žele RTV Herceg Bosnu preimenovati u H1.

Mogli bismo nadodati još primjera, ali se zadržimo samo na ovima. Zbog razloga rada za drugu stranu, zbog oportuniteta, zbog »slave« koja se stječe kada te netko proglasi širiteljem mira (a to se danas dobro nosi), zbog… određeni među nama nisu spremni na žrtvu i na ponosno pripadanje svome narodu. Oni bi se nekako »utopili« i bili i tamo i ovamo. A to tako ne može. Istina je da u Herceg Bosni, BiH imamo velikih poteškoća, ali sve se one mogu nadvladati ako hoćemo. Brojni među nama su to pokazali. Jedan od posljednjih primjera je RTV Herceg Bosna. Uzdigla se kao Feniks iz pepela jer su neki razmišljali svojom glavom i učinili što je u njihovoj moći ne čekajući da nam drugi pokloni taj blaženi »kanal« na hrvatskom jeziku, na koji uzgred i manjine imaju pravo kamo li ne jedan narod. Dotle su neki drugi »kopali taj kanal« stavljajući ogromne iznose novca u svoj osobni džep. Pokušavaju to i danas. Do nas je hoćemo li im dopustiti da i dalje »kopaju« i sve nas pokopaju ili ćemo razmišljati svojom glavom, biti čestiti i pronalaziti nove putove u bližem i daljem okruženju.

U ožujku Vam je izišla nova zbirka pjesama?

Bogu sam zahvalan da me poživio ovako dugo da mogu nešto napisati o onome što se događa oko mene i oko svih nas. Drugi će reći koliko će to nadživjeti ovo vrijeme. No, ja znam da sam se trudio i učinio što je u mojoj moći.

Mislim da su me kroz čitavo ovo razdoblje naročito obilježile sljedeće stvari: dvije godine studiranja u Jeruzalemu i vojno dušobrižništvo u Domovinskom ratu. Iz toga se u mojoj duši isklesao naročiti pojam: blizina. Kao mladu dečku umro mi je iznenada kolega, ostao sam na kraju svijeta (u to vrijeme) sam, u ratnim zbivanjima dotičeš i ljubav i mržnju… Pitaš se tada tko si zapravo, kako odgovoriti prema svijetu i onima oko sebe, što je to zapravo blizina, kako nas ona ispunjava?

Svega ovoga ima i u ovoj mojoj novoj knjizi pjesama, iako prevladava razmišljanje o našemu stavu u ovo vrijeme. U skladu s tim je i sami naslov zbirke. Izvukao sam ga iz pjesme Poljubac. Kratko prepričano, u staroj crkvici na brijegu na Veliki Petak ljubimo križ. Ali kako? To je to bitno pitanje na koje trebamo odgovoriti tijekom svoga života.

Naravno da i ova moja nova zbirka pjesama pokušava govoriti preko malih stvari, onih s kojima smo svakodnevno u doticaju. Davno mi se nametnuo taj pristup književnosti. Ne trpim one književnike koji se razbacuju poznavanjem inozemnih jezika (neke uzgred rečeno poznajem i sam), one koji govore što su čitali u posljednje vrijeme (a čitam i sam), one koji nastoje slijediti modu (e, to ne volim)… Davno sam u jednom razgovoru rekao da je pjesništvo poput molitve. Moraš biti skroman, ponizan, da bi ta molitva imala smisla i na pravi način odgovorila ti što se trenutno događa i što trebaš činiti. Nakon nečega takva čovjek se osjeća ispunjen, »ravno« mu je do kraja svijeta. Ima li išta ljepše od toga? Slava i čast prolazi, ostaje ono što smo napravili, ako smo napravili.

Budući književni projekti?

Dok god budem vidio da ono što pišem može nešto reći i okolini u kojoj se nalazim, nastojat ću to činiti. Način je to kako na pravilan način odgovoriti zadatku širenja Kraljevstva Božjega. Da, mislim upravo to što sam rekao, što ne isključuje doprinose onih koji uopće ne vjeruju u Boga. Nas, naime, neprestano prisiljavaju da mislimo u skladu s onim što je trenutno u modi. Tako nam više nije u Herceg Bosni, BiH, važno kojim jezikom zapravo pišemo. U skladu s tim potpisujemo neke Deklaracije o zajedničkom jeziku. Isto tako knjige, književne, predstavljaju nam oni koji uopće ne govore i ne pišu našim hrvatskim jezikom. Kako oni mogu odgovoriti na to kakav je naš odnos prema tome jeziku, jer to je u književnosti valjda bitno? Da ne spominjemo druge stvari.

Iz rečenoga je jasno da se držim hrvatskoga kulturnoga prostora u Herceg Bosni, BiH, naravno u skladnom suodnosu s onim kulturnim prostorom u državi Hrvatskoj, kao i s onim kulturnim prostorom među našim nacionalnim manjinama po tuđim zemljama i iseljenicima. Svi smo mi zajedno, ma gdje da smo. Ujedno cijenimo ono što je dobro među drugima.

Iz ovakvog okružja izranjaju sve moje knjige, pa će, ako Bog da, i one buduće. Među njima trebala bi najprije biti zbirka kratkih priča koje su izlazile u listu za djecu Cvrčak. Tu je gotova i zbirka kratkih priča za odrasle koje su izlazile na raznim stranama. Imam i nekoliko slikovnica koje godinama nikako da objelodanim, samo zbog nedostatka vremena. A i nova zbirka pjesama polako se slaže. Uglavnom nije mi dosadno, na mome radnom stolu neprestano dolaze neke nove zabilješke, a neke druge odlaze.

Za kraj bih još samo dodao kao neku poruku i sebi i svima nama, ako se tko ne ljuti, da nastavimo razmišljati svojom glavom. Tada će sve biti drukčije i mnoge poteškoće riješit će se same od sebe.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari