Pratite nas

Kultura

Ivan Aralica, književnik i akademik – Hrvatska književnost nije razgolitila komunizam

Objavljeno

na

Komunizam je građen na mržnji / To kako se mene tretira preživljeni je pogled iz vremena komunizma. Moji me partizani, koji su komunizmu ostali vjerni i sada se zovu antifašisti, drže većim ustašom od ijednog ustaše / Mi nemamo jasan pojam o tome da smo ratovali i protiv komunizma / Današnja lijevo usmjerena književnost glorificira komunizam, a sotonizira vjeru i naciju

Roman Farrell, prije šest godina objavljena knjiga Mentalni komunist i knjiga u nastajanju Hrvatska književnost i hrvatski komunizam tri su djela hrvatskog književnoga klasika Ivana Aralice u kojima piše zašto je komunizam prianjao na hrvatsko političko biće, to biće destruirao i uništavao. To, kao i još živi hrvatski komunizam, povod su razgovora s književnim klasikom i akademikom Ivanom Aralicom.

Akademiče Aralica, roman Farrell obrađuje temu Hrvata useljenih u SAD, u gradić Farrell, među kojima djeluju komunisti. Otkud komunisti među gotovo nepismenim ljudima?

To je posljedica njihove diskriminacije. Svi Slaveni bili su rasno diskriminirani jednako kao crnci i domoroci. Slaven je u očima anglosaksonskih rasista u to vrijeme, na području Farrella, bio veći crnac od crnca.

U romanu pišete da je tada u Farrellu bilo tristotinjak Hrvata komunista. Zašto toliko?

Temeljna komunistička ideja da se nasilnim prevratom i uspostavom diktature proletarijata stvori država obilja i socijalne jednakosti prianja na obespravljenu i porobljenu masu koja u sebi nosi duhovnost, kršćanskog ili kojega drugog podrijetla. Na toj ideji Hrvati su – tek pismeni, jedva pismeni i nepismeni – preko noći prigrlili komunističku ideju. Komunističku revoluciju i diktaturu naši su ljudi lako prigrlili zbog kršćanske podloge u svojoj duhovnosti i zbog procjene da će do bogatstva lakše doći s puškom nego s lopatom u ruci. Pojednostavnjeno gledano komunizam je aberacija, skretanje s puta, kršćanskoga socijalnog učenja o jednakosti među ljudima. Težnja za jednakošću ljudi bila je jako raširena i u pravoslavnoj Rusiji, u pravoslavnoj vjeri te zemlje, gdje su ljudi lako prihvatili komunizam. Nije bez razloga Lenjin Dostojevskoga proglasio mračnjakom, a Tolstoja „ogledalom ruske revolucije“.

Glede toga, je li velikosrpska agresija na Hrvatsku posljedica i komunizma?

Velikosrpska agresija i komunizam su povezani. Ako danas pogledamo na tadašnja zbivanja, onda se moramo malo odmaknuti od konkretnosti, malo gledati iz nekog višeg motrišta, jer često nemamo jasna odgovora na pitanje, od koga smo se oslobađali kada smo branili Vukovar i kad smo stvarali našu samostalnu državu. Često se nađemo u dilemama, je li u tom trenutku to bila pogreška hrvatske vlasti prema domicilnim Srbima, je li to bila pobuna srpske dijaspore u funkciji srpskog hegemonizma, je li to bila agresija Srbije? Ne oslobađajući nikoga krivnje moramo reći da je to bilo zapravo i oslobađanje od komunizma. To često postaje predmet naših brojnih zbrka i nesporazuma.

To, da smo se oslobađali i od komunizma?

Da. Ne samo kada to gledamo iz domaće perspektive nego i kada gledamo svjetski trenutak – da nije bilo perestrojke, da nije bilo razmontiravanja komunizma u SSSR-u i komunističkom lageru, nikada na dnevnom redu ne bi bio raspad Jugoslavije i stvaranje samostalnih država. I to kako se mene tretira zapravo je preživljeni pogled iz vremena komunizma. Moji me partizani, koji su komunizmu ostali vjerni i sada se zovu antifašisti, drže većim ustašom od ijednog ustaše. Ja sam njima Maks Luburić, Ljubo Miloš i Jure Francetić u jednom komadu!

Je li naša književnost raskrinkala komunizam?

Nije. U vrijeme komunizma pisci su imali mogućnost da pišu i govore dosta slobodno ako je to bilo u prilog komunizma i njegove stabilnosti. Slobodno, ali u prilog komunizma. Ako ste pisali i govorili protivno komunizmu, onda ste došli na odstrel, a najteži odstrel bio je ako ste bili protiv komunizma s nacionalnog stanovišta.

Osobito hrvatskoga?

Da, da. U tom slučaju – mogli ste biti prvoborac, nositi ne znam koliko ordena i činova – dolazili biste pod udar koji je bio u rasponu od smrti pa do šikana u službi i običnom životu. Ja sam fenomen da se sve nacionalno tretira kao ustaštvo imenovao ustaškim sinkretizmom. Dakle, što god pozitivno o nacionalnom kažete, vi ste s motrišta komunista ustaša.

I danas je tako?

Apsolutno. Danas možda i više jer je u to vrijeme bila bojazan da se u osuđivanju ustaša ne ide predaleko, da se ne pretjera, da ih ne bi bilo više nego komunista. To je smiješno i to bi trebalo odumrijeti s komunističkim mentalitetom.

Ali taj mentalitet ne odumire nego, kako tvrdite, živi. Zašto živi?

Vratimo se ratu. Mi nemamo jasan pojam o tome da smo ratovali protiv komunizma. Mi smo se u tome pogubili i povjerovali da su nam zapravo Srbi bili protivnici. Nikoga ne oslobađam sudioništva, ali mislim da su Srbi s komunizmom prošli vrlo teško i vrlo mučno.

Zato ga se brže oslobađaju nego Hrvati?

U svojoj matičnoj zemlji oslobađaju, ali dio Srba koji je ostao u dijaspori i koji je u Hrvatskoj neprekidno na dnevnom redu, ostao je na čistim komunističkim pozicijama prema Hrvatima i Hrvatskoj. Središnja figura toga je Milorad Pupovac, koji je, po mom sudu, ni kriv ni dužan neprekidno predmet sporova. I onda se stječe dojam da je sporna srpska dijaspora u Hrvatskoj. Nije sporna ta dijaspora, nju treba njegovati, treba joj davati prava itd., ali je sporno da Pupovac i grupa oko njega nastavljaju komunističku srpsku politiku iz Jugoslavije, što je kobno i nesretno za njega i srpsku dijasporu. Kada se vide sporni članci, koje objavljuju srpske Novosti, nitko se ne spori s člancima u tom listu koji govore o tome kako živi srpski narod u Hrvatskoj itd. To nije sporno, s tim se nitko ne spori! Nego se spori s dijelom novinara koji su kao Jugoslaveni našli uhljebljenje u tom listu. Pupovac im daje pokroviteljstvo srpske dijaspore, a oni iz jugoslavensko-komunističke pozicije polemiziraju u javnom prostoru. Pupovac tolerira tu jugoslavensku političku opciju, to je ono što je komunističko u Pupovčevoj politici i što neprekidno izaziva sporove.

Pupovac to ne bi mogao da nema podršku i novce hrvatske vlasti?

Hrvatska vlast mora davati određena sredstva za potrebe srpske dijaspore.

I za antihrvatske tekstove?

Hrvatska vlast ne bi smjela tolerirati Pupovčevu jugoslavensku politiku! Kad već govorimo o tom problemu, Pupovac od početka rata nije bio ekstreman kao što su bili radikali koji su tražili i htjeli Krajinu, on je uvijek bio za to da se srpsko pitanje riješi u okviru hrvatske države. Ali ne tako da bi se srpska manjina učinila nacionalnom manjinom, nego da ona dijeli suverenitet s hrvatskim narodom. To nije uspio, u našem ustavu to više ne piše, ali svaki njegov politički korak je u funkciji dijeljenja suvereniteta. To komunističko nasljeđe izaziva sporove o kojima govorim.

O komunističkom nasljeđu pišete i u još nezavršenoj knjizi Hrvatska književnost i hrvatski komunizam?

Da. Bit će to Fragmenti nikad napisane cjeline, kako sam je podnaslovio. Na vlastitom iskustvu obrazložit ću kako se i zašto hrvatska književnost u vrijeme komunizma prema tom komunizmu, na čelu s Krležom, ponašala krajnje kukavički. Zbog kukavičluka hrvatska književnost, njezini književnici, snose dio krivnje što je nakon rušenja komunizam, u mentalnom obliku, u Hrvatskoj preživio kao što nije preživio ni u jednoj zemlji propalog komunizma, koje su danas članice EU.

Kako je preživio?

Tako što se i u demokraciji nastavilo s književnošću kakva je bila za vrijeme komunizma – sada u duhu komunizma. Nije li književnosti za vrijeme komunizma glavna preokupacija bio otpor prema crkvi i naciji? Nije li to i danas glavna preokupacija ljevičarske književnosti i, njoj na tragu, ljevičarskog filma? Čim zinu, laju na vjeru i naciju. A da nije bilo vjere i nacije, ne bi bilo ni demokracije.

Koji je najteži zločin komunizma prema književnosti?

Utjerivanje straha u kosti i dušu, i žigosanje srama. Strah i stid ostavili su hrvatski komunizam nedirnutim. I ispod razvikane „hrvatske šutnje” stoji strah i stid. Strah od šikane i stid od konzervativnosti! Zbog straha i stida hrvatska književnost ne samo da nije kritički razgolitila totalitarno komunističko društvo, nego i danas o tome šuti – oni koji su se onda plašili i stidjeli ni danas ne priznaju da su se stidjeli i plašili. Ne priznaju da se nisu upuštali u obradu tema komunistima svetih i nedodirljivih – Tita, partije, armije, komunizma i jugoslavenstva – nego su, ako bi ipak nešto htjeli reći, tražili izlaz u simbolu i alegoriji ili u, recimo tako, “stilskim vježbama”.

Simbol i alegorija komunizam nisu mogli uzdrmati?

Ne. U vrijeme hrvatskog komunizma u hrvatskoj je književnosti postao kult baviti se književnošću, a ne baviti se politikom. To je također posljedica straha i stida, straha od progona i stida od konzervatizma, koje je komunizam fizičkim i duhovnim terorom nametnuo hrvatskoj književnosti. Zato je većina pisaca pribjegla nikada imenovanu pravcu literature čiste od bilo kakve politike, literature koja se bavila apolitičnim čovjekom. Otuđenim čovjekom, govorilo se! Zato je nastala potraga za bizarnim i originalnim književnim pravcima i autorima po stranim književnostima, pravcima i autorima koji su apolitičnu književnost smišljali i njegovali.

To nije bilo dobro?

Zbog toga je kod nas krenula fama o slobodi stvaralaštva kakve nigdje nema. U čisto književnom smislu dogodilo se da je ono što u stranim književnostima postoji kao bizarnost i underground kod nas postalo mainstream, a ono što je kod stranaca bio mainstream kod nas je postalo underground. Dopuštena je neograničena sloboda eksperimentiranja književnom formom, od tvrdokuhane, preko hermetične do ezoterične i egzorcističke literature, koja se nije čitala. Mnogi od takvih književnika su, na primjedbu da ih nitko ne čita i ne razumije ono što pišu, ponosno izjavljivali kako oni i ne pišu da bi bili čitani, da je njima dovoljno da sami sebe čitaju i razumiju. Pored takve književnosti moglo je postojati stotine Golih otoka, Hudih jama na svakom koraku i tisuće utamničenih zbog verbalnog delikta.

Dakle, hrvatska književnost nije raskrinkala hrvatski komunizam! Osim vas, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka i Ive Brešana nitko nije pisao protiv komunizma.

I to je činjenica. Mi nemamo disidentsku književnost kakvu su imale neke komunističke zemlje, i manje, a osobito velike kao ruska književnost. Mi nemamo Pasternaka, nemamo Solženjicina, nemamo Vladimira Dudinceva… Mi imamo nekoliko književnika koji su davali primjedbe na komunizam, ali ga nikada nisu dovodili u pitanje temeljito kako su to radili Pasternak i Solženjicin. Takvo što mi nismo imali. Sam pokušaj toga odmah bi izazvao likvidaciju takva autora.

Vi ste ipak pokušavali.

Ja sam doista u Okviru za mržnju to i ostvario i gadno sam se opekao. Vrlo gadno. Tada, kada su me drugi put najurili iz partije, vidio sam da je to sistem koji je zasnovan na mržnji. Veoma je krivo misliti da je komunizam rađen na altruizmu. Ne, on je građen na mržnji i na zavisti! Ja sam to iskusio na vlastitom životu. Ono što se u romanu događa drugomu to se zapravo događalo meni u Zagrebu, u tehničkoj školi. To sam opisao. I prije nego je roman objavljen bio je napadnut.

Od boraca?

Od komunista. To nisu bili partizani, to su bili borci komunisti. Borci partizani su kada je završio rat otišli svojim kućama, vratili su se u svoja mjesta, u svoja sela obrađivati zemlju. Mene su napali komunisti. Još samo digresija. Mi često govorimo o jedinstvu lijeve i desne opcije i to govorimo uvijek kao o jedinstvu domobrana i partizana. To je krivo. Moglo bi se govoriti o jedinstvu ustaša i komunista. Najveći dio hrvatskih partizana bili su u početku domobrani koji su završili kao partizani. Negdje su čitave jedinice domobrana prešle u partizane. Kad je rat završio, ti su se borci vratili tamo odakle su došli, u kršćanstvo, u svoju naciju. A drugo su komunisti i ustaše. Prema tome mene su napali komunisti. Ja sam dirnuo u samu srž komunističkog sistema.

Kao Brešan u Hamletu iz Mrduše Donje?

To je izvrsna drama, ali ako govorimo o tome je li demontirala komunizam, onda to ta drama ne radi. Ona dokazuje da je komunizam svjetlost, a nacija i vjera mrak. U njoj su pozitivni likovi prvoborac i njegov sin. Oni su sveci i glorifikatori komunističkog režima, a oni koji su pretjerali u primjeni komunizma i doveli do izopačenja to su moji Zagorani, oni su sve pokvarili. Ivo Brešan, veliki komediograf i mali prozaik, čvrsto je vjerovao da je komunizam genijalna zamisao i genijalno bi završio da ga primitivci nisu upropastili. Samo komunizam nije bio sjajna zamisao. On je u izvorištu bio zločin, u sebi je nosio propast kao što je svaka mržnja nosi. A Zagorani su, što se kvarenja komunizma tiče, nevina dječica.

U časopisu Republika rekli ste da je razlog hrvatskoga nepisanja o komunizmu – uz strah, stid, kukavičluk, autocenzuru i hrvatsku šutnju – i Miroslav Krleža. Zašto Krleža?

Prije nego odgovorim zašto Krleža, rekao bih da je hrvatsku književnost opterećivao i stid zbog ustaša. Zbog ustaša se čovjek mora stidjeti. Silno zamjeram ustašama njihovo ponašanje prema Židovima. Silno! Židovi su učinili za formiranje hrvatske nacije jako mnogo.

I za formiranje hrvatske svijesti.

I svijesti. Ono što mi se čini najdegutantnjim za ustašku antisemitsku epizodu u ratu i najtragičnije u sudbini hrvatskih Židova, jest činjenica da su bili istrijebljeni od dijela hrvatske nacionalne politike – frankovaca, potonjih ustaša – koju su Židovi dobrim dijelom sami oblikovali i podigli na noge. Čovjek se mora stidjeti što su Židovi na taj način doživjeli nezahvalnost hrvatskog naroda u cjelini. Do srži me stid ustaškog odnosa prema Židovima. I kada mi govore da sam ustaša, to mi je najteže. Pa ja Židovima nikada ne bih nešto loše napravio. Ja hrvatski nacionalist jesam, ali antisemit ne mogu biti. Prvo zato što sam sljedbenik Nazarećanina, koji nas je po svojoj objavi i po židovskoj vjeri učinio svojim sljedbenicima, a drugo zato što sam nacionalist hrvatskoga nacionalizma u čijem su profiliranju Židovi bitno sudjelovali! Na obje opcije, desnoj i lijevoj!

Zato ste u tom razgovoru rekli i da je ustaška ideja pozitivna?

Zamisli ustaštva i partizanije su pozitivne i jao nama ako ih kao takve ne shvatimo i kao takve ne smjestimo u prošlost! Međutim, izvedbe su i jednoga i drugoga projekta, ustaškog i partizanskog – jer su se realizirale unutar dva globalna totalitarizma, fašističkog i komunističkog – obilovale brojnim negativnostima.

Tko je u izvedbi bio gori?

Jedina razlika je u tome što je izvedba ustaškog projekta trajala četiri godine, a partizanska je kao proces komunističkog nasilja trajala još četrdeset i nešto godina. Zbog toga je partizanija ostavila jače posljedice na hrvatsku književnost i kao represija na mozgu, dok je bila vlast, i kao mentalitet smješten u mozgu, koji traje i nakon silaska komunista s vlasti. Zbog toga se hrvatska književnost – sotonizirana od Titova bratstva i jedinstva – našla između sotoniziranog ustaštva kao sinkretizma anacionalne misli o državnoj samostalnosti i diviziniranog bratstva i jedinstva kao jugoslavenskog komunističkog sinkretizma, u kojemu hrvatska državna samostalnost i u obliku federacije mora nestati. Prosto rečeno, nisi li vjernik samoupravnog komunizma i zadrta jugoslavenčina, ti si ustaša, koljač jasenovački, pa bio i za Hrvatsku koja bi u federaciji zasebno federirala.

Hoćete li odgovoriti zašto je za hrvatsku književnost kriv Krleža?

Krležino djelo je neodvojivo od komunističke ideologije. To je za tog pisca tragično. Ja se zalažem za to da se ideologija i politička djelatnost pisca amputiraju u povijesti književnosti, ali da to bude univerzalno, da se to jednako primijeni i na Krleži i na Ivu Andrića i na Milu Budaka. Neka njihovo književno djelo samo ostane, ukoliko samo može postojati bez političke dimenzije. Glavna Krležina krivnja jest što on nikada ni riječi nije rekao protiv socijalizma.

Mislite jugoslavenskog komunizma?

Komunizma, komunizma! Krleža je zagovarao književnost koja neće biti u službi komunizma, ali dogodilo se da je dao za pravo književnicima koji se nisu bavili suvremenim temama. U to je vrijeme zavladala tzv. teorija “povijesne distance”. Je li ona bila pod Krležinim izravnim utjecajem, ne znam, ali ona je na njegovu primjeru očita. Povijesna distanca je izlika pomanjkanja hrabrosti, ona je progutala i potisnula u zaborav čitavo razdoblje naše komunističke mračne stvarnosti. Iz tog simulacijskog prenemaganja, na crti povijesne distance redovito su stajali politički strahovi, ideološki tabui i bezidejna praznina. Zbog nje se hrvatska književna riječ, u odnosu na komunistički totalitarni režim, vladala pokorno i prijetvorno te često igrala ulogu političke papige.

Zbog te distance prevladavalo je književno mišljenje da o suvremenom društvu – samoupravnom komunizmu, uvodu u čisti komunizam, prelaznom društvu iz kapitalizma u komunizam – ne treba pisati ni priče ni romane, ni pozitivne ni negativne, ni laude ni satiru. Treba pričekati da se to društvo iskaže, pa da ga se iz te vremenske distance sagleda i vidi što ono jest, a što nije. Obuzdavanje kreativnih reakcija na svakodnevni život i potiskivanje unutarnjih impulsa, koji su u sebi nosili intelektualnu smjelost, u mnogome nam objašnjavaju elemente naše klaustrofobične izolacije duha, zbog koje je hrvatska pripovjedna proza u europskome književnome okruženju ostala bezimena i nepoznata.

I danas hrvatska književnost slično tretira komunizam!?

Današnja lijevo usmjerena književnost na silu, poznatu iz vremena komunizma, nameće književni mainstream iz vremena komunizma, glorificira komunizam, a sotonizira vjeru i naciju. U najbolju ruku radi na poboljšanju komunizma, kritizira njegove beznačajne anomalije da bi mu dala ljudsko lice. Takva hrvatska književnost snosi dio krivnje što se hrvatsko društvo teško rastaje s komunističkim nasljeđem i što je mnoge elemente komunizma zadržalo u svom mentalitetu, promijenivši samo ambleme pod kojima taj mentalitet brani i promiče. Zato je komunizam još uvijek naša suvremenost i još će dugo vremena to ostati. Zato još prebiva u nama i maršira našim ulicama! Uzoran primjerak književnosti i filma koji nastavljaju komunističku književnost jest ono što pišu Ante Tomić i Jurica Pavičić, a snimaju Rajko Grlić, Hrvoje Hribar i Vinko Brešan. Ta književnost i film uzrok svih zala vide u nacionalnom i vjerskom, u patrijarhalnosti i konzervativizmu. Oni su po Pasternaku fanatični geniji duhovne ograničenosti – bili i ostali.

Krleža se ipak osjećao Hrvatom.

Pokojni mi je predsjednik Tuđman, koji je s Krležom drugovao, dosta i često govorio o Krleži. Nije bilo razgovora o književnosti a da ga ne bi spomenuo. Govorio mi je: Pazite, Ivane, obrazovanijeg čovjeka od Krleže nema, većeg Hrvata od njega nema, ali i veće kukavice od njega nema. Ostavimo kukavičluk, a što je pisao o komunističkim vođama neka mu ide na dušu, ali je činjenica da je bio veliki Hrvat. On je doista, kada se gleda njegovo djelo, neprekidno vodio brigu o hrvatstvu. Samo on je mislio i da se realizacija hrvatstva u državnom, kulturnom i svakom drugom pogledu do maksimuma ostvarila u komunističkom sistemu.

Bio je za kontrolirano hrvatstvo, koje komunisti i Jugoslaveni i dalje žele?

To oni žele! Njima je optimum ono što su komunisti i Tito dali Hrvatima. Otuda je ono Krležino; Dobro je dok je Tito živ, a što će biti poslije? On nikada nije vjerovao, iako je bio vojnik – iako se, kako je Tuđman govorio, neprekidno spominjao svojih dana u austrogarskoj vojsci – da Hrvati mogu pobijediti i stvoriti hrvatsku državu.

Je li i permanentna fašizacija Hrvatske u javnosti posljedica komunističkog mentaliteta?

Ona je posljedica spomenutoga komunističkog sinkretizma ustaštva – fašizam je sve što je nacionalno. To vam je na djelu u Hrvatskoj. To je mentalna kategorija prenesena iz komunizma u naše vrijeme.

Prenijeli su je fanatični geniji duhovne ograničenosti?

Jesu. Marxovu ideju o jednakosti ljudi provodili su u djelo fanatični geniji ograničenosti, kakvi su bili sklerotični Lenjin, drumski razbojnik Staljin i svim mastima premazan amoralni hedonist Tito. Ali i veći dio onih koji se danas kod nas predstavljaju kao “antifašisti”. Kada danas, recimo, započnete razgovor s “antifašistima”, iznenadite se da vas ti ljudi ne mogu shvatiti. To me pratilo od moga uključivanja u partizanski pokret sve do danas. U tim ljudima ima jedno golemo, golemo ograničenje.

Razgovarao Andrija Tunjić/matica.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Dva desetljeća ‘Posavskog kola’ u Odžaku

Objavljeno

na

Objavio

Nizom kulturno-zabavnih manifestacija i sportskim aktivnostima općina Odžak obilježava ove godine dva desetljeća tradicionalne manifestacije “Posavsko kolo”. Sadržaji su započeli sportskim susretima 21. srpnja, a prema programu “Posavsko kolo” potrajat će do 16. kolovoza 2019. godine.
U tome nizu odvijaju se promocije, izložbe, susreti, sajmovi, koncerti, sportski turniri.

U organizaciji HKD Napredak Podružnica Odžak, a u sklopu manifestacije “Posavsko kolo”, u srijedu 14. kolovoza bit će održan koncert hrvatske pjevačke zvijezde Miroslava Škore dok će tradicionalna smotra folklornih skupina iz BiH, Hrvatske, Vojvodine i Austrije na kojoj će sudjelovati više od 20 KUD-ova s oko tisuću folkloraša bit održana u četvrtak 15. kolovoza.

Odžački Napredak svake godine  okuplja Posavljake u tradcionalno Posavsko kolo

Napredak svake godine organizira   tri glavne  manifestacije. Posavsko kolo je na županijskoj razini najveća manifestacija. Tu su i Dani sjećanja u Posavskoj Mahali. Sad smo napravili i lijepi spomenik poginulima. Tamo su nam gotovo svi naši mrtvi. Organiziramo misu kod Burića štale. Između Božića i Nove godine organiziramo  Posavsko sijelo na kojem se pjevaju izvorne pjesme. Bude dosta grupa iz Hrvatske i BiH. Tada malo i zaradimo, tako da možemo srediti i organizirati i realizirati i  druge naše projekte. Kod nas je uvijek veselo i lijepo, kaže gospođa Marica Hrnkaš, predsjdnica Napretkove Podružnice u Odžaku

Piše: Anto PRANJKIĆ

Hrvatsko kulturno društvo Napredak, koje na prostorima Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine djeluje  skoro 12 desetljeća, u svom djelovanju iznjedrilo je niz projekata, koji su kasnije donijeli vrlo velike društvene, kulturne i humanitarne, pa i gospodarske rezultate. Jedan od najplodnijih sgemenata Napretkova rada jeste stvaranje podružnica i uključivanje ljudi u kulturno-društveni rad na mikroplanu.  U sredinama u kojima žive i rade, tako da je Napredak postajao sastavni dio cjelokupne društvene  zajednice. Svojim dostignućima Napretkovci su kulturno izgrađivali svoje zajednice, ali istovremeno čuvali  tradiciju, kulturu, povijest a posebno identitet hrvatskoga čovjeka.

Podružnica HKD Napredak u Odžaku već 20 godina organizira manifestaciju Posavsko kolo. Prema riječima predsjednice Podružnice gospođe Marice Hrnkaš radi se o manifestaciji koja je ove godine na svoje događaje i sadržaje privukla preko 18 tisuća odžačkih  i posavskih Hrvata.

Marica Hrnkaš

Marica Hrnkaš

– To je jedna od niza manifestacija koje HKD Napredak  organizira u sklopu svojega djelovanja. Suorganizator  ove manifestacije je općina Odžak. Posavsko kolo traje od 4. do 16. kolovoza i sastoji se od niza sportskih, kulturnih, gospodarskih i gastronomskih događaja. Najveći akcent uvijek bacamo na  14. kolovoza kad se organizira Večer duhovne glazbe te 15. kad se organizira Međunarodna smotra folklora. Ove je godine na Večeri duhovne glazbe  bilo niz  izvođača iz Hrvatske a nastupio je i naš Župni zbor. Dan poslije, 15. kolovoza upriličili smo   Međunarodnu smotru folklora. Svake godine okupimo oko 20 kulturno- umjetničkih društava iz BiH i okruženja. Ove godine smo imali goste iz Beča, Vojvodine, Hrvatske, Italije… Nastupila su  ukupno 24 društva. Bilo je oko 800 izvođača, a gledatelja, slušatelja, posjetitelja, prema realnim procjenama, oko 18.000. Ove smo godine ranije dogovorili koncert s Miroslavom Škorom uoči Velike Gospe. Nekima nije bilo po volji. No, mi smo to dogovorili mnogo ranije  i sve je bilo fantastično. Ljudi su uživali. Bio je pravi štimung. Sva su događanja inače bila na razini. Organizirali smo   i Večer izvorne glazbe, a 13. kolovoza bila je i kulenijada u Hotelu Euro. Bilo je oko 300 posjetitelja. Bilo je 18 izlagača. 18 se njih natjecalo oko toga čiji će kulen biti najbolji. Tako da je to i jedna od ljepših večeri.  U osmom mjesecu to radimo zato što najviše naših ljudi bude u našem  kraju.  Naš kraj je poznat po dijaspori. Odžak je poznat po svojoj dijaspori koja je jaka bila i prije Domovinskoga rata. Svi dođu na taj događaj i svi se raduju našem Posavskom kolu. U 22.00 sata na dan Velike Gospe organizirali smo i  vatromet. O tome pričaju svi. Mi se potrudimo se da sve bude na razini. Ima mnogo posla, ali kad vidite veliku kolonu kulturno-umjetničkih društava kako u povorci idu prema crkvi, to je neopisivo veličanstven ugođaj za oko i ne može se ničim platiti, kaže nam gospođa Marica i ističe da nije lako u jednoj sredini kao što je Odžak kulturno djelovati, ali i ističe kako ljubav može sve, pa i u sredinama poput povratničkoga Odžaka, veselja je na svakom koraku.

– Nije lako, ali tu je jedna velika ljubav. Ja volim prije svega  družiti se. Volim pjesmu, igru, ples i okupila sam oko sebe par osoba koje vole to isto kao i ja. Mi se trudimo da to održimo. Svake srijede  imamo probe folklora i mnogo djece. Uvijek se uključuju nova djeca. Učimo ih našoj tradiciji, kulturi, pjesmi, plesu. Organiziramo razne događaje. Za Uskrs, na primjer,  s djecom bojimo jaja. Održavamo i  naše Božićne  običaje. Djecu učimo kako je nekad bilo. Bavimo se i humanitarnim radom. Ima kod nas puno osoba s posebnim potrebama. Ponekad odemo u Kuću nade. Malo ih uveseljavamo, igramo, zapjevamo. Kod nas su u tradiciji poseban trag ostavili  šargija i violina. Imamo četiri doma za stare i bolesne. Naši stari se nama raduju. Žene naprave kolače i obiđemo dom po dom. Kad je zatišje kad nema dijaspore  tada posebno. Pravimo ručne radove. Ima ljudi koji to vole. Pravimo nošnje. Uglavnom, rad u Napretku  je velika ljubav. Posao je veliki. Ja sam se malo i premorila. Tražim zamjenu na mjestu predsjednika Podružnice, ali ostajem tu. Najbolji posao koji sam radila nakon povratka iz izbjeglištva je što sam se vratila u Napredak i što sam u Napretku. To mi je druga kuća. Mi nemamo svoj prostor, ali koristimo prostorije Centra za kulturu i još jednu pomoćnu prostoriju. Tu su nam probe. Mi putujemo puno. Napišemo neke projekte, dobijemo malo novca pa radimo, govori predsjednica Napretkove Podružnice u Napretku i ističe vrlo dobru suradnju ovog društva s lokalnim vlastima.

– Ja se uvijek dobro slažem s lokalnom upravom. Evo, kod nas je u prošlom mandatu načelnik bio Musliman, ali meni ništa nije smetalo. Mi smo se slagali.  Kad god je nešto trebalo on je meni pomagao, a tako i ostali. I sad ovaj mladi, novi. Ja poštujem vlast i oni nama pomažu koliko mogu. Tako isto i županijske.  Napišemo  neke projektiće i Federecaciji …

Surađujemo dobro sa Središnjom upravom i Otvorenom kućom u Garevcu.  Dobro bi bilo aktivirati Otvorenu kuću u Garevcu. Najbolje bi bilo da tamo netko stalno boravi, kako bi ona bila  kuća koja će otvoriti vrata svim udrugama. Već je bilo  sličnih projekata. Također, bilo bi lijepo djecu s posebnim potrebama odvesti na dan tamo baš u one dane kad se beru jabuke ili peče rakija, kako bi osjetili i taj dio naše povjesne baštine i tradicije. Postoje kapaciteti, samo treba još ljudi.

Gospođa Hrnkaš kaže kako ju veseli činjenica da je u Odžaku svakim danom više mladih obitelji s malom djecom. Razlog tomu je, ističe, povratak mladih koji su završili fakultete i vratili se kući. Tu su osnovali obitelj, dobili posao i ostali.

– Nadam se da će Odžak još više oživiti, ali se svi trebamo aktivirati. Ima dosta onoga što se dade uraditi. Imamo mnogo zemljišta koje je neobrađeno. Pogotovo u selima. Plodna je zemlja i sve može roditi. Samo trebaju ljudi da je obrađuju. Treba samo malo poticaja da se mladima malo otvore oči. Ima budućnosti, ima života. Da sam malo mlađa još bih nešto pokrenula. Ja sam stvarno optimist i znam da je u Oodžaku i Posavini jako lijepo živjeti.

Predsjednica Napretkove Podružnice u Odžaku kaže da je sve bio poremetio taj nesretni rat, ali da se on polako zaboravlja i da ljudi polako vraćaju svoje svakodnevne živote. Žive normalno i jedni drugima pomažu. Neki su ogorčeni onim što je prije bilo, ali se stvari normaliziraju. A u tomu im mnogo pomaže HKD Napredak, koji svojim aktivnostima budi nadu da se može živjeti i raditi i u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

– Napredak svake godine organizira   tri glavne  manifestacije. Posavsko kolo je na županijskoj razini najveća manifestacija. Tu su i Dani sjećanja u Posavskoj Mahali. Sad smo napravili i lijepi spomenik poginulima. Tamo su nam gotovo svi naši mrtvi. Organiziramo Misu kod Burića štale. Između Božića i Nove godine organiziramo  Posavsko sijelo na kojem se pjevaju izvorne pjesme. Bude dosta grupa iz Hrvatske i BiH. Tada malo i zaradimo, tako da možemo srediti i organizirati i realizirati i  druge naše projekte. Kod nas je uvijek veselo i lijepo, kaže gospođa Hrnkaš, predsjednica odžačke Podružnice HKD Napredak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari