Pratite nas

Kultura

Ivan Aralica, književnik i akademik – Hrvatska književnost nije razgolitila komunizam

Objavljeno

na

Komunizam je građen na mržnji / To kako se mene tretira preživljeni je pogled iz vremena komunizma. Moji me partizani, koji su komunizmu ostali vjerni i sada se zovu antifašisti, drže većim ustašom od ijednog ustaše / Mi nemamo jasan pojam o tome da smo ratovali i protiv komunizma / Današnja lijevo usmjerena književnost glorificira komunizam, a sotonizira vjeru i naciju

Roman Farrell, prije šest godina objavljena knjiga Mentalni komunist i knjiga u nastajanju Hrvatska književnost i hrvatski komunizam tri su djela hrvatskog književnoga klasika Ivana Aralice u kojima piše zašto je komunizam prianjao na hrvatsko političko biće, to biće destruirao i uništavao. To, kao i još živi hrvatski komunizam, povod su razgovora s književnim klasikom i akademikom Ivanom Aralicom.

Akademiče Aralica, roman Farrell obrađuje temu Hrvata useljenih u SAD, u gradić Farrell, među kojima djeluju komunisti. Otkud komunisti među gotovo nepismenim ljudima?

To je posljedica njihove diskriminacije. Svi Slaveni bili su rasno diskriminirani jednako kao crnci i domoroci. Slaven je u očima anglosaksonskih rasista u to vrijeme, na području Farrella, bio veći crnac od crnca.

U romanu pišete da je tada u Farrellu bilo tristotinjak Hrvata komunista. Zašto toliko?

Temeljna komunistička ideja da se nasilnim prevratom i uspostavom diktature proletarijata stvori država obilja i socijalne jednakosti prianja na obespravljenu i porobljenu masu koja u sebi nosi duhovnost, kršćanskog ili kojega drugog podrijetla. Na toj ideji Hrvati su – tek pismeni, jedva pismeni i nepismeni – preko noći prigrlili komunističku ideju. Komunističku revoluciju i diktaturu naši su ljudi lako prigrlili zbog kršćanske podloge u svojoj duhovnosti i zbog procjene da će do bogatstva lakše doći s puškom nego s lopatom u ruci. Pojednostavnjeno gledano komunizam je aberacija, skretanje s puta, kršćanskoga socijalnog učenja o jednakosti među ljudima. Težnja za jednakošću ljudi bila je jako raširena i u pravoslavnoj Rusiji, u pravoslavnoj vjeri te zemlje, gdje su ljudi lako prihvatili komunizam. Nije bez razloga Lenjin Dostojevskoga proglasio mračnjakom, a Tolstoja „ogledalom ruske revolucije“.

Glede toga, je li velikosrpska agresija na Hrvatsku posljedica i komunizma?

Velikosrpska agresija i komunizam su povezani. Ako danas pogledamo na tadašnja zbivanja, onda se moramo malo odmaknuti od konkretnosti, malo gledati iz nekog višeg motrišta, jer često nemamo jasna odgovora na pitanje, od koga smo se oslobađali kada smo branili Vukovar i kad smo stvarali našu samostalnu državu. Često se nađemo u dilemama, je li u tom trenutku to bila pogreška hrvatske vlasti prema domicilnim Srbima, je li to bila pobuna srpske dijaspore u funkciji srpskog hegemonizma, je li to bila agresija Srbije? Ne oslobađajući nikoga krivnje moramo reći da je to bilo zapravo i oslobađanje od komunizma. To često postaje predmet naših brojnih zbrka i nesporazuma.

To, da smo se oslobađali i od komunizma?

Da. Ne samo kada to gledamo iz domaće perspektive nego i kada gledamo svjetski trenutak – da nije bilo perestrojke, da nije bilo razmontiravanja komunizma u SSSR-u i komunističkom lageru, nikada na dnevnom redu ne bi bio raspad Jugoslavije i stvaranje samostalnih država. I to kako se mene tretira zapravo je preživljeni pogled iz vremena komunizma. Moji me partizani, koji su komunizmu ostali vjerni i sada se zovu antifašisti, drže većim ustašom od ijednog ustaše. Ja sam njima Maks Luburić, Ljubo Miloš i Jure Francetić u jednom komadu!

Je li naša književnost raskrinkala komunizam?

Nije. U vrijeme komunizma pisci su imali mogućnost da pišu i govore dosta slobodno ako je to bilo u prilog komunizma i njegove stabilnosti. Slobodno, ali u prilog komunizma. Ako ste pisali i govorili protivno komunizmu, onda ste došli na odstrel, a najteži odstrel bio je ako ste bili protiv komunizma s nacionalnog stanovišta.

Osobito hrvatskoga?

Da, da. U tom slučaju – mogli ste biti prvoborac, nositi ne znam koliko ordena i činova – dolazili biste pod udar koji je bio u rasponu od smrti pa do šikana u službi i običnom životu. Ja sam fenomen da se sve nacionalno tretira kao ustaštvo imenovao ustaškim sinkretizmom. Dakle, što god pozitivno o nacionalnom kažete, vi ste s motrišta komunista ustaša.

I danas je tako?

Apsolutno. Danas možda i više jer je u to vrijeme bila bojazan da se u osuđivanju ustaša ne ide predaleko, da se ne pretjera, da ih ne bi bilo više nego komunista. To je smiješno i to bi trebalo odumrijeti s komunističkim mentalitetom.

Ali taj mentalitet ne odumire nego, kako tvrdite, živi. Zašto živi?

Vratimo se ratu. Mi nemamo jasan pojam o tome da smo ratovali protiv komunizma. Mi smo se u tome pogubili i povjerovali da su nam zapravo Srbi bili protivnici. Nikoga ne oslobađam sudioništva, ali mislim da su Srbi s komunizmom prošli vrlo teško i vrlo mučno.

Zato ga se brže oslobađaju nego Hrvati?

U svojoj matičnoj zemlji oslobađaju, ali dio Srba koji je ostao u dijaspori i koji je u Hrvatskoj neprekidno na dnevnom redu, ostao je na čistim komunističkim pozicijama prema Hrvatima i Hrvatskoj. Središnja figura toga je Milorad Pupovac, koji je, po mom sudu, ni kriv ni dužan neprekidno predmet sporova. I onda se stječe dojam da je sporna srpska dijaspora u Hrvatskoj. Nije sporna ta dijaspora, nju treba njegovati, treba joj davati prava itd., ali je sporno da Pupovac i grupa oko njega nastavljaju komunističku srpsku politiku iz Jugoslavije, što je kobno i nesretno za njega i srpsku dijasporu. Kada se vide sporni članci, koje objavljuju srpske Novosti, nitko se ne spori s člancima u tom listu koji govore o tome kako živi srpski narod u Hrvatskoj itd. To nije sporno, s tim se nitko ne spori! Nego se spori s dijelom novinara koji su kao Jugoslaveni našli uhljebljenje u tom listu. Pupovac im daje pokroviteljstvo srpske dijaspore, a oni iz jugoslavensko-komunističke pozicije polemiziraju u javnom prostoru. Pupovac tolerira tu jugoslavensku političku opciju, to je ono što je komunističko u Pupovčevoj politici i što neprekidno izaziva sporove.

Pupovac to ne bi mogao da nema podršku i novce hrvatske vlasti?

Hrvatska vlast mora davati određena sredstva za potrebe srpske dijaspore.

I za antihrvatske tekstove?

Hrvatska vlast ne bi smjela tolerirati Pupovčevu jugoslavensku politiku! Kad već govorimo o tom problemu, Pupovac od početka rata nije bio ekstreman kao što su bili radikali koji su tražili i htjeli Krajinu, on je uvijek bio za to da se srpsko pitanje riješi u okviru hrvatske države. Ali ne tako da bi se srpska manjina učinila nacionalnom manjinom, nego da ona dijeli suverenitet s hrvatskim narodom. To nije uspio, u našem ustavu to više ne piše, ali svaki njegov politički korak je u funkciji dijeljenja suvereniteta. To komunističko nasljeđe izaziva sporove o kojima govorim.

O komunističkom nasljeđu pišete i u još nezavršenoj knjizi Hrvatska književnost i hrvatski komunizam?

Da. Bit će to Fragmenti nikad napisane cjeline, kako sam je podnaslovio. Na vlastitom iskustvu obrazložit ću kako se i zašto hrvatska književnost u vrijeme komunizma prema tom komunizmu, na čelu s Krležom, ponašala krajnje kukavički. Zbog kukavičluka hrvatska književnost, njezini književnici, snose dio krivnje što je nakon rušenja komunizam, u mentalnom obliku, u Hrvatskoj preživio kao što nije preživio ni u jednoj zemlji propalog komunizma, koje su danas članice EU.

Kako je preživio?

Tako što se i u demokraciji nastavilo s književnošću kakva je bila za vrijeme komunizma – sada u duhu komunizma. Nije li književnosti za vrijeme komunizma glavna preokupacija bio otpor prema crkvi i naciji? Nije li to i danas glavna preokupacija ljevičarske književnosti i, njoj na tragu, ljevičarskog filma? Čim zinu, laju na vjeru i naciju. A da nije bilo vjere i nacije, ne bi bilo ni demokracije.

Koji je najteži zločin komunizma prema književnosti?

Utjerivanje straha u kosti i dušu, i žigosanje srama. Strah i stid ostavili su hrvatski komunizam nedirnutim. I ispod razvikane „hrvatske šutnje” stoji strah i stid. Strah od šikane i stid od konzervativnosti! Zbog straha i stida hrvatska književnost ne samo da nije kritički razgolitila totalitarno komunističko društvo, nego i danas o tome šuti – oni koji su se onda plašili i stidjeli ni danas ne priznaju da su se stidjeli i plašili. Ne priznaju da se nisu upuštali u obradu tema komunistima svetih i nedodirljivih – Tita, partije, armije, komunizma i jugoslavenstva – nego su, ako bi ipak nešto htjeli reći, tražili izlaz u simbolu i alegoriji ili u, recimo tako, “stilskim vježbama”.

Simbol i alegorija komunizam nisu mogli uzdrmati?

Ne. U vrijeme hrvatskog komunizma u hrvatskoj je književnosti postao kult baviti se književnošću, a ne baviti se politikom. To je također posljedica straha i stida, straha od progona i stida od konzervatizma, koje je komunizam fizičkim i duhovnim terorom nametnuo hrvatskoj književnosti. Zato je većina pisaca pribjegla nikada imenovanu pravcu literature čiste od bilo kakve politike, literature koja se bavila apolitičnim čovjekom. Otuđenim čovjekom, govorilo se! Zato je nastala potraga za bizarnim i originalnim književnim pravcima i autorima po stranim književnostima, pravcima i autorima koji su apolitičnu književnost smišljali i njegovali.

To nije bilo dobro?

Zbog toga je kod nas krenula fama o slobodi stvaralaštva kakve nigdje nema. U čisto književnom smislu dogodilo se da je ono što u stranim književnostima postoji kao bizarnost i underground kod nas postalo mainstream, a ono što je kod stranaca bio mainstream kod nas je postalo underground. Dopuštena je neograničena sloboda eksperimentiranja književnom formom, od tvrdokuhane, preko hermetične do ezoterične i egzorcističke literature, koja se nije čitala. Mnogi od takvih književnika su, na primjedbu da ih nitko ne čita i ne razumije ono što pišu, ponosno izjavljivali kako oni i ne pišu da bi bili čitani, da je njima dovoljno da sami sebe čitaju i razumiju. Pored takve književnosti moglo je postojati stotine Golih otoka, Hudih jama na svakom koraku i tisuće utamničenih zbog verbalnog delikta.

Dakle, hrvatska književnost nije raskrinkala hrvatski komunizam! Osim vas, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka i Ive Brešana nitko nije pisao protiv komunizma.

I to je činjenica. Mi nemamo disidentsku književnost kakvu su imale neke komunističke zemlje, i manje, a osobito velike kao ruska književnost. Mi nemamo Pasternaka, nemamo Solženjicina, nemamo Vladimira Dudinceva… Mi imamo nekoliko književnika koji su davali primjedbe na komunizam, ali ga nikada nisu dovodili u pitanje temeljito kako su to radili Pasternak i Solženjicin. Takvo što mi nismo imali. Sam pokušaj toga odmah bi izazvao likvidaciju takva autora.

Vi ste ipak pokušavali.

Ja sam doista u Okviru za mržnju to i ostvario i gadno sam se opekao. Vrlo gadno. Tada, kada su me drugi put najurili iz partije, vidio sam da je to sistem koji je zasnovan na mržnji. Veoma je krivo misliti da je komunizam rađen na altruizmu. Ne, on je građen na mržnji i na zavisti! Ja sam to iskusio na vlastitom životu. Ono što se u romanu događa drugomu to se zapravo događalo meni u Zagrebu, u tehničkoj školi. To sam opisao. I prije nego je roman objavljen bio je napadnut.

Od boraca?

Od komunista. To nisu bili partizani, to su bili borci komunisti. Borci partizani su kada je završio rat otišli svojim kućama, vratili su se u svoja mjesta, u svoja sela obrađivati zemlju. Mene su napali komunisti. Još samo digresija. Mi često govorimo o jedinstvu lijeve i desne opcije i to govorimo uvijek kao o jedinstvu domobrana i partizana. To je krivo. Moglo bi se govoriti o jedinstvu ustaša i komunista. Najveći dio hrvatskih partizana bili su u početku domobrani koji su završili kao partizani. Negdje su čitave jedinice domobrana prešle u partizane. Kad je rat završio, ti su se borci vratili tamo odakle su došli, u kršćanstvo, u svoju naciju. A drugo su komunisti i ustaše. Prema tome mene su napali komunisti. Ja sam dirnuo u samu srž komunističkog sistema.

Kao Brešan u Hamletu iz Mrduše Donje?

To je izvrsna drama, ali ako govorimo o tome je li demontirala komunizam, onda to ta drama ne radi. Ona dokazuje da je komunizam svjetlost, a nacija i vjera mrak. U njoj su pozitivni likovi prvoborac i njegov sin. Oni su sveci i glorifikatori komunističkog režima, a oni koji su pretjerali u primjeni komunizma i doveli do izopačenja to su moji Zagorani, oni su sve pokvarili. Ivo Brešan, veliki komediograf i mali prozaik, čvrsto je vjerovao da je komunizam genijalna zamisao i genijalno bi završio da ga primitivci nisu upropastili. Samo komunizam nije bio sjajna zamisao. On je u izvorištu bio zločin, u sebi je nosio propast kao što je svaka mržnja nosi. A Zagorani su, što se kvarenja komunizma tiče, nevina dječica.

U časopisu Republika rekli ste da je razlog hrvatskoga nepisanja o komunizmu – uz strah, stid, kukavičluk, autocenzuru i hrvatsku šutnju – i Miroslav Krleža. Zašto Krleža?

Prije nego odgovorim zašto Krleža, rekao bih da je hrvatsku književnost opterećivao i stid zbog ustaša. Zbog ustaša se čovjek mora stidjeti. Silno zamjeram ustašama njihovo ponašanje prema Židovima. Silno! Židovi su učinili za formiranje hrvatske nacije jako mnogo.

I za formiranje hrvatske svijesti.

I svijesti. Ono što mi se čini najdegutantnjim za ustašku antisemitsku epizodu u ratu i najtragičnije u sudbini hrvatskih Židova, jest činjenica da su bili istrijebljeni od dijela hrvatske nacionalne politike – frankovaca, potonjih ustaša – koju su Židovi dobrim dijelom sami oblikovali i podigli na noge. Čovjek se mora stidjeti što su Židovi na taj način doživjeli nezahvalnost hrvatskog naroda u cjelini. Do srži me stid ustaškog odnosa prema Židovima. I kada mi govore da sam ustaša, to mi je najteže. Pa ja Židovima nikada ne bih nešto loše napravio. Ja hrvatski nacionalist jesam, ali antisemit ne mogu biti. Prvo zato što sam sljedbenik Nazarećanina, koji nas je po svojoj objavi i po židovskoj vjeri učinio svojim sljedbenicima, a drugo zato što sam nacionalist hrvatskoga nacionalizma u čijem su profiliranju Židovi bitno sudjelovali! Na obje opcije, desnoj i lijevoj!

Zato ste u tom razgovoru rekli i da je ustaška ideja pozitivna?

Zamisli ustaštva i partizanije su pozitivne i jao nama ako ih kao takve ne shvatimo i kao takve ne smjestimo u prošlost! Međutim, izvedbe su i jednoga i drugoga projekta, ustaškog i partizanskog – jer su se realizirale unutar dva globalna totalitarizma, fašističkog i komunističkog – obilovale brojnim negativnostima.

Tko je u izvedbi bio gori?

Jedina razlika je u tome što je izvedba ustaškog projekta trajala četiri godine, a partizanska je kao proces komunističkog nasilja trajala još četrdeset i nešto godina. Zbog toga je partizanija ostavila jače posljedice na hrvatsku književnost i kao represija na mozgu, dok je bila vlast, i kao mentalitet smješten u mozgu, koji traje i nakon silaska komunista s vlasti. Zbog toga se hrvatska književnost – sotonizirana od Titova bratstva i jedinstva – našla između sotoniziranog ustaštva kao sinkretizma anacionalne misli o državnoj samostalnosti i diviziniranog bratstva i jedinstva kao jugoslavenskog komunističkog sinkretizma, u kojemu hrvatska državna samostalnost i u obliku federacije mora nestati. Prosto rečeno, nisi li vjernik samoupravnog komunizma i zadrta jugoslavenčina, ti si ustaša, koljač jasenovački, pa bio i za Hrvatsku koja bi u federaciji zasebno federirala.

Hoćete li odgovoriti zašto je za hrvatsku književnost kriv Krleža?

Krležino djelo je neodvojivo od komunističke ideologije. To je za tog pisca tragično. Ja se zalažem za to da se ideologija i politička djelatnost pisca amputiraju u povijesti književnosti, ali da to bude univerzalno, da se to jednako primijeni i na Krleži i na Ivu Andrića i na Milu Budaka. Neka njihovo književno djelo samo ostane, ukoliko samo može postojati bez političke dimenzije. Glavna Krležina krivnja jest što on nikada ni riječi nije rekao protiv socijalizma.

Mislite jugoslavenskog komunizma?

Komunizma, komunizma! Krleža je zagovarao književnost koja neće biti u službi komunizma, ali dogodilo se da je dao za pravo književnicima koji se nisu bavili suvremenim temama. U to je vrijeme zavladala tzv. teorija “povijesne distance”. Je li ona bila pod Krležinim izravnim utjecajem, ne znam, ali ona je na njegovu primjeru očita. Povijesna distanca je izlika pomanjkanja hrabrosti, ona je progutala i potisnula u zaborav čitavo razdoblje naše komunističke mračne stvarnosti. Iz tog simulacijskog prenemaganja, na crti povijesne distance redovito su stajali politički strahovi, ideološki tabui i bezidejna praznina. Zbog nje se hrvatska književna riječ, u odnosu na komunistički totalitarni režim, vladala pokorno i prijetvorno te često igrala ulogu političke papige.

Zbog te distance prevladavalo je književno mišljenje da o suvremenom društvu – samoupravnom komunizmu, uvodu u čisti komunizam, prelaznom društvu iz kapitalizma u komunizam – ne treba pisati ni priče ni romane, ni pozitivne ni negativne, ni laude ni satiru. Treba pričekati da se to društvo iskaže, pa da ga se iz te vremenske distance sagleda i vidi što ono jest, a što nije. Obuzdavanje kreativnih reakcija na svakodnevni život i potiskivanje unutarnjih impulsa, koji su u sebi nosili intelektualnu smjelost, u mnogome nam objašnjavaju elemente naše klaustrofobične izolacije duha, zbog koje je hrvatska pripovjedna proza u europskome književnome okruženju ostala bezimena i nepoznata.

I danas hrvatska književnost slično tretira komunizam!?

Današnja lijevo usmjerena književnost na silu, poznatu iz vremena komunizma, nameće književni mainstream iz vremena komunizma, glorificira komunizam, a sotonizira vjeru i naciju. U najbolju ruku radi na poboljšanju komunizma, kritizira njegove beznačajne anomalije da bi mu dala ljudsko lice. Takva hrvatska književnost snosi dio krivnje što se hrvatsko društvo teško rastaje s komunističkim nasljeđem i što je mnoge elemente komunizma zadržalo u svom mentalitetu, promijenivši samo ambleme pod kojima taj mentalitet brani i promiče. Zato je komunizam još uvijek naša suvremenost i još će dugo vremena to ostati. Zato još prebiva u nama i maršira našim ulicama! Uzoran primjerak književnosti i filma koji nastavljaju komunističku književnost jest ono što pišu Ante Tomić i Jurica Pavičić, a snimaju Rajko Grlić, Hrvoje Hribar i Vinko Brešan. Ta književnost i film uzrok svih zala vide u nacionalnom i vjerskom, u patrijarhalnosti i konzervativizmu. Oni su po Pasternaku fanatični geniji duhovne ograničenosti – bili i ostali.

Krleža se ipak osjećao Hrvatom.

Pokojni mi je predsjednik Tuđman, koji je s Krležom drugovao, dosta i često govorio o Krleži. Nije bilo razgovora o književnosti a da ga ne bi spomenuo. Govorio mi je: Pazite, Ivane, obrazovanijeg čovjeka od Krleže nema, većeg Hrvata od njega nema, ali i veće kukavice od njega nema. Ostavimo kukavičluk, a što je pisao o komunističkim vođama neka mu ide na dušu, ali je činjenica da je bio veliki Hrvat. On je doista, kada se gleda njegovo djelo, neprekidno vodio brigu o hrvatstvu. Samo on je mislio i da se realizacija hrvatstva u državnom, kulturnom i svakom drugom pogledu do maksimuma ostvarila u komunističkom sistemu.

Bio je za kontrolirano hrvatstvo, koje komunisti i Jugoslaveni i dalje žele?

To oni žele! Njima je optimum ono što su komunisti i Tito dali Hrvatima. Otuda je ono Krležino; Dobro je dok je Tito živ, a što će biti poslije? On nikada nije vjerovao, iako je bio vojnik – iako se, kako je Tuđman govorio, neprekidno spominjao svojih dana u austrogarskoj vojsci – da Hrvati mogu pobijediti i stvoriti hrvatsku državu.

Je li i permanentna fašizacija Hrvatske u javnosti posljedica komunističkog mentaliteta?

Ona je posljedica spomenutoga komunističkog sinkretizma ustaštva – fašizam je sve što je nacionalno. To vam je na djelu u Hrvatskoj. To je mentalna kategorija prenesena iz komunizma u naše vrijeme.

Prenijeli su je fanatični geniji duhovne ograničenosti?

Jesu. Marxovu ideju o jednakosti ljudi provodili su u djelo fanatični geniji ograničenosti, kakvi su bili sklerotični Lenjin, drumski razbojnik Staljin i svim mastima premazan amoralni hedonist Tito. Ali i veći dio onih koji se danas kod nas predstavljaju kao “antifašisti”. Kada danas, recimo, započnete razgovor s “antifašistima”, iznenadite se da vas ti ljudi ne mogu shvatiti. To me pratilo od moga uključivanja u partizanski pokret sve do danas. U tim ljudima ima jedno golemo, golemo ograničenje.

Razgovarao Andrija Tunjić/matica.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Zagrebu održan Okrugli stol ‘Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine’

Objavljeno

na

Objavio

U napretkovom kulturnom centru u Zagrebu je 21. ožujka upriličen Okrugli stol pod nazivom “ Europske perspektive Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine” a koji je organiziran u suradnji Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Udruge Hrvatsko zajedništvo. U najavi ovog događaja organizatori su napomenuli da se radi o znanstvenom skupu te da se isti ne organizira kao politički skup, nego je temeljna intencija bila pokušati mladima predočiti europske vrijednosti i upozoriti ih na neodrživost sadašnje opće situacije življenja na prostoru Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Napretkovog kulturnog centra prof. dr. Dražen Vikić-Topić uputio je pozdravnu riječ i preuzeo moderatorsku palicu, a svoja izlaganja iznijeli su:  dr. sc. Nediljko Matić, prof. dr. Pavo Barišić, mr.sc. Marija Šerić te akademik Mislav Ježić.

Predsjednik Napretkovog kiulturnog centra u Tagrebu pozdravljajući izlagače i okupljene goste nije zaboravio spomenuti kako je Napredak društvo koje je utemeljeno i na očuvanju hrvatskoga identiteta i kako je puno napravilo po tom pitanju. Također je kazao kako je  tema interesantna te da je Napredak otvoren i za druge teme te napomenuo  kako je dan prije u Naperetkovom kulturnom centru bio jedan događaj hrvatsko-iranskog društva.

Govoreći na temu “ Ustavno pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ideja Hrvatskoga zajedništva” dr. sc. Nediljko Matić je, između ostaloga, istakao kako su Hrvati i međusobno izloženi stalnom “ogađivanju” da BiH nije i njihova država.

– Mislim da je u ovaj “Zeman” potrebno čitati upravo Ivu Pilara da se s time prestane. Ne može se htjeti BIH, a ne htjeti da ona bude i tvoja država. Moramo ovdje biti potpuno jasni i principijelni. Hrvati kao politički narod imaju dvije države gdje su oni konstitutivan narod. To su RH i BiH. Mi smo tu jasni u tome kada tvrdimo da smo u BIH konstitivni narod uz Bošnjake i Srbe također kao konstitutivne narode. Naravno da kod toga priznajemo konstitivnost svakog građanina koji su pripadnici drugih naroda, kazao je, između ostaloga, dr. sc. Nediljko Matić.

Prof. dr. Pavo Barišić je nazočnima kroz svoju temu “ Prinosi Hrvata filozofiji i znanosti u Europi – s posebniom osvrtom na Juraja Dragišića (oko 1445. – 1520.), Josipa Stadlera( 1843. – 1918.) i Ivu Pilara (1874. – 1933.)”, pokušao približiti ulogu koju su Hrvati iz Bosne i oni koji su vezani uz Bopsnu, imali u znanstvenom smislu svojevremeno u Europi. Prof. dr. Barišić je u tom smislu posebno naglasio ulogu Juraja Dragišića, između ostaloga , kazavši:

– Juraj Dragišić je porijeklom iz Srebrenice. Srebrenicu danas znamo po jednom sasvim drugom kontekstu, kojim je ona ušla u jednu europsku priču, ali podsjetimo se , kad je Dragišić rođen, (smatra se negdje 1443. godine ili 1445. – ne zna se točno), u vrijeme, Srebrenica je već jedno stoljeće bila središte otkrića srebra, koje kontroliraju trgovci, koji su se naselili iz Dubrovnika. Oni kontroliraju svu prekomorsku trgovinu Srebrenice. Srebrenica je bila jedno malo europsko sjedište. Dragišić se obrazuje u Franjevačkom samostanu. U to vrijeme, sredinom 15. stoljeća u BiH je bilo oko 30 franjevačkih samostana. I tamo negdje oko 1463., kada Srebrenica pada pod Turke, onda je i on izbjegao prvo u Jajce, a onda i  nakon toga u Zadar, neki kažu u Dubrovnik, a onda u Italiju , gdje stječe najveće počasti, kako u svojoj crkvenoj tako i znanstvenoj razini. Stječe doktorat na bolonjskom sveučilištu, najstarijem europskom sveučilištu. Odlazi u Firencu i postaje odgojitelj sinova poznate obitelji Lorenca medici. Jedan sin je kasnije postao papa. Čovjek koji je doista stekao velike časti. O njemu su najveličastvenije govorili najveći filozofi toga doba. Kada su Medici pali on se nastanio u Dubrovniku, a bio je i sudjelovatelj Petog Lateranskog sabora. Ono što je ključno jeste činjenica da je on za svojega života sudjelovao u najznačajnijim raspravama, intelektualne i kulturne Europe, između ostaloga, kazao je prof. dr. Pavo Barišić ovom prigodom.

Mr. sc. Marija Šerić dobila je zadatak govoriti na temu “Multikulturalnost i multikonfesionalnost u Bosni i Hercegovini”. Prema reakcijama nazočnih vidjelo se odobravanje njezina znanstvenoga pristupa, ali i poznavanja materije o kojoj govori, što potvrđuje razmišljanja mnogih da mr.sc. Šerić izrasta u znanstvenika svjetskoga glasa na svom znanstvenom području.

Akademik Mislav Ježić je u svom nadahnutom i vrlo koncizno pripremeljenom te izrečenom izlaganju govorio o Europskim perspektivama Hrvata u Hrvatskoj i BiH, nimalo se ne libeći govoriti i o onim pitanjima koja su “škakljivija” i u koja se upuštaju samo najbolji poznavatelji situacije. Koncizno je izrekao svoja stajališta ali i nadu za kvalitetnijem i jačem pristupu problemu Hrvata u BIH kako hrvatske političke elite tako i svih drugih segmenata europskoga društva.

U kulturnom dijelu programa nastupila je mlada glazbenica Lucija Štivičić na klasičnoj gitari. Prema procjenama uglednih svjetskih profesora glazbe, ali i po izvedenih skladbama riječ je o velikom talentu i početku jedne velike glazbene karijere.

Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari