Pratite nas

Reagiranja

Ivan Čehok: ‘Hrvatski branitelji su jedini pravi antifašisti nakon 1945.’

Objavljeno

na

Varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok reagirao je na dvije kolumne suradnika portala  Branka Detelja, objavljene na portalu Varazdinski.hr 1. rujna i 6. rujna. 

> Nije problem što Čehok opravdava Thompsona, nego što ga ne treba opravdavati (1. rujna)

> Čehok digao ruke i od bana Jelačića i od svastike, ostali mu tek ‘naši dečki’ (6. rujna)

Odgovor Ivana Čehoka:

Kad se spaljuju knjige, obično pucaju kosti, rekao je Krleža. A kad se zabranjuju koncerti obično se lome vratovi ili režu grkljani. Prijetnje, ugrožavanja, zabrane, javne osude glazbe i glazbenika bili su omiljena komunistička despotska tehnika zatvaranja gubice. Ne, nije riječ o 48. ili 71., o, ne, još 1989. na silu se htjelo spriječiti Prljavce da na prepunom Jelačić placu zapjevaju Ružu hrvatsku. Samo koji mjesec potom započet će klanje po Hrvatskoj (nije čudno da je Matanić arhetipski u Zvizdanu prikazao kako četnici rat počinju tako što su lokalnog pleh trubača propucali kao frulu).

Kad smo već pomislili da nijedan satrap neće makar i pomisliti da može prerezati grkljan pjesmi, u našoj su se maloj glazbenoj škrinjici, Varaždinu, digli verbalni mesari (srećom tek nekolicina), oštre svoje čakije i koplja i jurišaju junački ponovno: kao što je pedeset godina bilo ustaški krvožedno pjevati Vilu Velebita, sada je ustaško režanje pjevati Čavoglave. Stoga koncert Thompsona treba preventivno zabraniti. Kad se već ne može komunističkim, barata se kolumnističkim rajsferšlusom preko usta. U odgovornom novinarstvu kolumna je kruna, kod nas je đon, u mediju koji drži do sebe kolumnist je onaj koji piše zato što ga publika čita, kod nas piše da bi ga uopće netko zamijetio.

Jedan od takvih kolumnista bez čitatelja, Branko Detelj, pod pomalo koprofilskom egidom Ružni, prljavi, zli, dohvatio se Čehoka, pronašavši povod u prethodno, od cjeline, istrgnutim izjavama o koncertu Thompsona u Varaždinu i njegovoj pjesmi Čavoglave u kojoj se na početku pjeva „za dom spremni“. U pjesmi koja se na svim hrvatskim bojištima pjevala od 91. do 95. kao neka vrst koračnice (pritom je sofisticirani argument da nisu svi pjevali sofistički), kasnije i mirnodopski, nepogrešivim kolumnističkim nervom nalazi Detelj ustaštvo, premda se naš kolumnist 91. još u pješčanicima djetinjstva igrao s kanticama i lopaticama.

Već ukočena vrata od stalnoga naginjanja udesno, u opskurnoj galeriji vjernika, klerikalaca, filofašista, dotično klerofašista, ustaša, sve u jednom košu smeća – desničara i nazadnjaka – vizira dalje Detelj svojim pronicljivim lijevozorom i moje tobože dodvoravanje desnici. Pustimo na stranu što i baba na placu zna elementarnu logiku, nepoznatu Detelju – ne sva jajca v istu košaru.

Mene je strpao u likove koji se dodvoravaju desnici, i to čak u dva nastavka. Čehok je prljava reakcionarna pojava, ali dvaput je dvaput. Zbilja sam počašćen! Inače se naš prokazatelj i egzorcist prikrivenih recidiva nazadnjaštva dohvaća u samo jednoj kol(bez)umni nazadnjaka, pa je tako ni manje ni više u jednom dahu Majku Tereziju raščerečio do same srži njezine kršćanske farizejštine (načuo je naš Detelj da su neki novinari nešto natucali o tome da je ta krhka starica kao vladarica reda bila autoritarna, pa je zaključio da je to sama bit kršćanstva). Kad razvaljuje u jednoj kolumni svece ili barem općepriznate ikone altruizma, što li će Detelj tek učiniti od konvertitske kurve poput mene.

No, gle čuda, Detelj počinje presti svoju argumentacijsku nit s pohvalama: Čehok je u pravu da građani neka izvole slušati što ih je volja; Čehok je u pravu da 91. (kad je pjesma nastala) nije bilo ustaša; Čehok ima pravo opravdavati pojave u društvu, Čehokovi stavovi imaju logike… kad odjednom, zapetljaj moždanih vijuga, iza kojega slijedi dvostruki Deteljov originalni prinos općoj kulturi – diabolus in musica (srednjovjekovna tema) i diabolus ex machina – vrag je logika! Nečastivi sam se nahodi u Čehokovoj logici. Ako je logika, ipak je Čehokova, pa, pazite, promašuje bit. Sad već nisu sva jajca v istoj košari,  pa je lijevo jajce povezano valjda s jednim centrom u mozgu, desno s drugim.

Ne, Detelj, logika je opća, vrag je pojedinačna i partikularna pojava. A vrag se voli prikrivati, upravo stoga valja razvaliti prikrivenu desničarsku podvalu naoko ispravnoga silogizma i raspršiti gustu ustašku maglu iznad gradića nam. Sav napet čekao sam svečani trenutak kad će se razotkriti ta podvala u mojem zaključku, međutim, prelazi se na omiljenu trakavicu – Hasanbegović, Markić, Tito, Pajo Patak, Reiner, šegrt Hlapić, Pavelić… sve u društvu moje neznatnosti.

I tu je proton pseudos našeg kolumniste bez čitatelja: vrag je kako se ono kaže upravo u – Detalju: jasno je da nema što na svijetu biti podloga pozdravu „za dom spremni“ jer, sad sam se već pripremio na objavu egzorcističke sile argumenta, argumentira naš Detalj detaljnije ovako: krezubi polupismeni pjevač iz pripizdina Drniša (Thompson) nije ni mogao crpiti iz dubokoga motivsko-tematskoga vrela hrvatske književnosti nego iz kamenjarske zatucanosti (nije naš Detelj čuo kakva je obrazovna dometa drniška gimnazija ili glazbena škola). Čučeći, jedući, spavajući pa i, da prostite, pišajući u uskim pripizdinskim rovovima pred četnicima nije siroti Thompson ni mogao imati nešto šire i uzvišenije obzorje, opismeniti se i, milošću Božjom, ići na satove povijesti Detelju. Ili, barem otići zubaru i popraviti zube.

Kad već Thompson nije, zabavljen Pavelićem i ustašama u pripizdinskim rovovima Drniša, stigao to obaviti, pobrinuo se Detelj s pristojnim povijesnim odmakom od četvrt stoljeća nasaditi mu implantante na desni ustaške. Do balčaka. Thompson je polupismen, krezub i provincijalac pa stoga i ne može biti do ustaša.

Razotkrio je, vrag ti Detalja, ustašku zmiju otrovnicu (ta ne pjeva Thompson zaludu „Zmija me za srce ujela“). Vrag ti je dalje Detalj u tome da kretenski branitelji sa šmajserima nisu učili povijest dalje od 41. Još je sitniji vrag je Detalj da su učili, da smo svi učili, ali baš onu Detaljovu, naime crveno prešpricanu.

Tu bi se svaki drugi egzorcist povijesnih recidiva u suvremenoj kulturi (samo)zadovoljio, no, ima još vragova u Detaljima: ne samo da su krvoločni ustaše urlali „za dom spremni“ 91. nego su tako kričali i vikali da se jeka razularenoga ustaškoga urlanja čula sve do 95. kada je napokon riješeno srpsko pitanje (tu je sada treći Deteljov originalni prinos, sociološki – to planirano istrebljivanje se vidi iz popisa stanovništva?!).

E, sad je već naš vrag je u Detalju ne samo zgazio nego i slomio kičmu ustaškoj zmiji: razulareno pjevanje Čavoglava s klicanjem „za dom spremni“ nafiksalo je recidivističke Hrvate ustaškom ideologijom, pa smo, umjesto da posjećujemo zubare i obilazimo elitne bjelosvjetske lokacije i učimo detaljnije povijest prije 41., u svojim pripizdinama, polupismeni, krezubi i nazadni, umislili četnike a zapravo istjerivali nenaoružani srpski živalj dovršivši unaprijed skovani zločinački plan. A sad nam i to nije dosta, nego se, ubogi ovisnici, ponovno fiksamo Čavoglavama i sve se ustaše valjaju našim ulicama i trgovima, megleni se canjki spuštaju nad povampireni Varaždin i ustaško urlanje nadjačava baroknu glazbu. U tom ovisničkom deliriju mijenjamo ime trga petog hrvatskog sveca, pardon narodnog heroja – Josipa Broza. Naš vrag u Detalju smatra ipak previše detaljnim zajebanciju s logikom: nije bitno što je Tito po općem mišljenju demokratskoga svijeta krvnik, nego je kvaka u tome da je to rekao Hasanbegović! Tako nam, vrag je u malom Detalju, umjesto krezubih Hrvata iz pripizdina nudi naš kolumnist Tita – bjelosvjetskoga hohštaplera s kubankom u gebisu. Što je na tom gebisu meso i krv hrvatske mladosti, to je sitnica prema ustaškom kreveljenju Hasanbegovića pa stoga Titu valja ostaviti trg. Kad sveci maršalaju…

Kad je, naposljetku, i spalio ustašku kobru, dolazi naš vrag je u Detalju i do naslovnoga zaključka: Čehok opravdava Thompsona.

Naprotiv, vrag je u Detalju, ovom: kolumnistu je promaklo, da se legitimacija Thompsonove pjesme Bojna Čavoglave zbila in statu nascendi, u samom ratnom vihoru, izvan bilo kakve ustaške relegitimacije ili ne daj Bože rehabilitacije. Tada su neke žene i muškarci iz različitih hrvatskih pripizdina, s dva ili tri zuba, s manje ili više škola, gluplji ili pametniji, pjevali Čavoglave jer su se ratovali (a antifašisti većinom sjedili u salonima), jer im se za kožu lijepio smrtni znoj, jer im je trebalo zajedništva u borbi, jer im je trebala snaga kojom samo glazba krijepi. I kad su jurišali, gotovo goloruki, i kad su se tukli sa silom što su je naši djedovi i očevi bildali 45 godina, kupovali joj omiljene igračke i opremu da bi na kraju te igračke okrenule svoje cijevi protiv nas, tada se, dragi Branko, tada se opravdao taj poklič koji danas škaklja tvoje ocrvenjelo uho toliko da se češeš i očešeš u svakoga tko se uopće usudi reći Hrvatska.

Čovjek u smrtnoj opasnosti, pred tenkovima zabodenim u utrobu svoje zemlje, ne kliče, ne viče i ne urla, dragi profesore, zato što ga škaklja nego zato što ga smrtno boli, što spašava živu glavu, i svoju i domovine. Čovjek pred ledenim dahom oružja ne kriči zato što priziva duhove prošlosti nego iz jednostavnoga razloga pukoga tjelesnoga opstanka. Čovjeku okruženom prijetećom silom bukne jednostavno nagon samoodržanja i kliče ono što ga može ojačati, održati i ujediniti s drugima.

U instinktu samoodržanja, refleksivnim obrambenim mehanizmom, dragi profesore, čovjek ima pravo na sve, ima pravo psovati i urlati jer čuva posljednje što ima, svoj život. Tako je i ta pjesma, Čavoglave, pjevana, ili, kako kaže imenjak (poznatiji Detelju): „Doći će nova mladost, donijeti nove dane i nastaviće naše pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane.“

U pjesmi u živoj vatri iskovanoj nije nitko razuman tražio tada recidive, kao što nikom razumnom nije jasno koja to salonska napredna sila licemjernim prenemaganjem danas, četvrt stoljeća nakon te pjesme, ima pravo tražiti njezinu zabranu? Ako je tada svakom bilo jasno da poklič u toj pjesmi ne priziva ustaštvo nego se suprotstavlja četnicima, onda bi to istom imalo biti danas još jasnije (što nikako ne priječi svakom pravo da je ne sluša). No, vrag ti Detalja, logika da tada nije bilo ustaša nego samo četnika jest, doduše, ispravna ali promašuje. Kao da logika igra pikado… vjerojatno je meta (ili tema, kako presložite) omiljena Deteljova.

Za razliku, međutim, od našega Detelja, ja ne nazivam i ne smatram druge polupismenima, idiotima, krezubima, nazadnima, retardiranima itd., pa sam posve siguran da naš kolumnist sve ovo zna: svjestan je da se u opasnosti i pogibelji ima pravo kričati i klicati, svjestan je da tada nije bilo ustaša, svjestan je da, primjerice, ugledni New York Times prije nepuna tri mjeseca analitički bilježi desetak europskih država u kojima se budi fašizam, ali ne spominje Hrvatsku.

Možda ne razumije, ali ne bih htio docirati, da fašizam već odavna nije tipološki denotativni historiografski pojam (kao takav bi pokrivao jedino talijansku inačicu od 30-tih nadalje) nego generički krovni pojam kojim se krste sve istovrsne ili slične političke pojave do danas pa i danas. Ako je fašizam ideologija krvi i zla, ako nužno obuhvaća vojnu ekspanziju u susjedne i druge države, ako zatire prava drugih naroda, ako je rasistički i šovinistički, onda, dragi profesore, jedini fašizam nakon 45. jest bio jugočetnički fašizam kao što su jedini pravi antifašisti, umjesto lažne salonske ljevice i ideoloških rentijera hipokritski zabrinutih tobože za radnička prava (?!), upravo hrvatski branitelji. I, dragi profesore, sam Lucifer je u tome Detalju – jedini koji su se suprotstavili i uspješno razbili fašistički pokret nakon 45. bili su hrvatski vojnici.

Sve vaše zapomaganje, sve vaše njurganje o recidivima, sve vaše lamentiranje o prevlasti nazadnjaka, sve vaše podvaljivanje Tita kao najvećega sina hrvatskoga ali i drugih naroda i narodnosti, sve komorno salonsko ljevičarenje koje je jedini pogon u životu vidjelo u tvornici smijeha, sva himbena naprednjačka navučena i naručena poza zabrinutosti za ljudska prava u zemlji potpune radne, obrazovne, pravne i egzistencijalne nesigurnosti, sve to je pripizdinski dim prema antifašističkoj hrabrosti, smjelosti, razboritosti i ustrajnosti hrvatskih branitelja. Njima se živo sviralo za ustaše, oni su pjevali svoje pjesme da bi razbili fašiste. I nitko im i nikada, nikakva naknadna, zapravo nakaradna povijesna analiza, to neće zabraniti.

No, i to naš Detelj zna. U čemu je onda zadnji, najsitniji vražičak u Detaljčiću? U jednoj jedinoj sintagmi koja se provlači kao podvodljiva nit svim kolumnama, ali je napokon i obznanjena u drugom nastavku egzorcizma nad Čehokom. Vrijedi je navesti integralno: „Upravo način na koji se pristojna, racionalna i pametna većina odnosi prema njima čini razliku između ozbiljnih država poput Njemačke i neuspjelih eksperimenata poput Hrvatske.“

Dragi profesore, svakom je razumnom jasno koja je razlika njemačkoga fašizma i hrvatskog pravednoga antifašizma 91., pa zaključimo: dijete koje se igralo kanticom i lopaticom u pijesku 91. danas kao odrasla osoba smatra u svojim kolumnama da je Hrvatska slučajni eksperiment.

Ako je za Vas cijela država slučajni eksperiment, onda je pravedni domovinski rat kojim smo se oslobodili istom početak eksperimenta. Jer samo u suludom i uvrnutom eksperimentu moguće je da hrvatski branitelji zbog pjesme postanu fašisti, četnici nenaoružani prognanici a profesori koju svoju državu nazivaju „slučajnim eksperimentom“ i prebrojavaju zube braniteljima – naprednjaci. Jer napredno je ljude prosuđivati prema tome koliko imaju škole ili zubiju. Koji se služe takvim mjerilima ne zovu se rasisti. Nego dentisti. I to lijevi.

Ivan Čehok: U pjesmi Bojna Čavoglave njihov poklič nema apsolutno nikakve veze s ustaštvom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Plenković poručio Zvizdiću: Slučaj Komšić za Hrvatsku je prevažno pitanje, podignut ćemo ga na internacionalnu razinu

Objavljeno

na

Objavio

“To je za Hrvatsku prevažno pitanje i imamo sva legitimna prava da ga dižemo na međunarodnim forumima i da senzibiliziramo druge”, kazao je Plenković i ponovio jučerašnje riječi da mnogi akteri to ne razumiju. Zato je važno da naša poruka bude poruka pojašnjenja i apela da se riješi izborni zakon koji bi omogućio legitimnu zastupljenost svih, a osobito u Predsjedništvu”, rekao je predsjednik Vlade RH u odgovoru na današnje obraćanje predsjedatelja Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića.

Premijer Andrej Plenković je nakon sastanka Azija-Europa u Bruxellesu komentirao predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića koji je kritizirao njegove izjave tijekom protekla dva dana u europskim institucijama te kazao da je “primjetan pokušaj uspostave patronističkog ponašanja spram Bosne i Hercegovine”, prenosi N1.

“Te teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove, to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeću. Mi smo sada u 21. stoljeću gdje sva krupna i politička pitanja, a posebno ona za koja ja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost i prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, ali i s obzirom na činjenicu da je Hrvatska i potpisnik i jamac Daytonskog i Pariškog mirovnog sporazuma i da smo zainteresirani da se on i 23 godina nakon potpisivanja provodi onako kako je i zamišljen”, kazao je Plenković.

“Zvizdić zna koliko je Hrvatska, osobito od kada sam ja predsjednik Vlade, pomagala jačanju bilateralnih odnosa i bržem putu BiH prema EU i to činimo i dalje. No, neovisno tome stavit ću u prvi plan ono što i on zna da se dogodilo, a da nije dobro, a to je da jedan narod u Federaciji glasovima svojih pripadnika bira drugom narodu njegova člana u Predsjedništvu. Ne možemo se praviti nevješti na nešto što je sasvim očito i prema strukturi glasova i prema onome što se dogodilo”, kazao je Plenković.

“To je za Hrvatsku ozbiljno pitanje i imamo sva legitimna prava da ga dižemo na međunarodnim forumima i da senzibiliziramo druge”, kazao je Plenković i ponovio jučerašnje riječi da mnogi akteri to ne razumiju. “Zato je važno da naša poruka bude poruka pojašnjenja i apela da se riješi izborni zakon koji bi omogućio legitimnu zastupljenost svih, a osobito u Predsjedništvu”, kazao je Plenković te dodao kako on nije rekao da je izbor Komšića nezakonit.

“Moja intervencija nije bila u smislu nezakonitosti, nego ozbiljnog i krupnog političkog problema gdje se može izizgrati politička volja jednog konstitutivnog naroda. Jednakost se mora reflektirati u institucijama”, rekao je Plenković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pismo Pernaroidu iz srca Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

Postoji nekakav čovjek u HR Saboru koji voli davati populističke izjave. Populizam je svugdje isplativa roba.

Pa je tako nasilje koje nad Hrvatima u BIH provodi nacionalizam koji stoji iza Željka Komšića pozdravio riječima Neka, sada Hrvati iz BIH vide kako je nama u RH kada nam oni određuju vlast“.

Radi se o bijednoj populističkoj izjavi koja pliva na valovima predizbornih propagandi NGO sektora iz Hrvatske.  Sto put ponovljena laž tako postaje istinom. No istina je nešto drugačija.

Pernaroid bi morao znati sljedeće:

1.Hrvati iz BIH a niti ukupna RH dijaspora nikada nisu odredili vlast u RH. Niti vladu države niti Predsjednika. Dakle nikada.

Ni u doba Tuđmana, ni Mesića , Josipovića. I izbor Kolinde Grabar Kitarović presuđen je u samoj Hrvatskoj. Da niti jedan glas iz dijaspore nije dobila opet bi bila Predsjednica RH. Kako što dijaspora nije mogla pomoći Jadranki Kosor da pobijedi Josipovića, niti Mesića. Nije “dijaspora” odredila ni Vladu Zorana Milanovića.

2. Hrvati iz BIH samo su jedan put u povijesti presudno utjecali na sudbinu Hrvatske. Bilo je to 1991-e i 1992-e godine. U ratu.

1991-e godine Hrvati iz BIH, poput nekakvog vagabunda Blage Zadre, Hrvata iz BIH  krivi su što je obrana Vukovara trajala dulje “nego što je trebala”. Nisu plaćali poreze u Hrvatskoj. A usudili su se otići u Vukovar, u Dubrovnike, u Škabrnje, u Knin,  lažno si izvaditi prebivalište samo kako bi branili Hrvatsku i glumatali da su građani Hrvatske. Što je nedopustivo.

Drugi presudan utjecaj na Hrvatsku hrvatski narod iz BIH izvršio je 1992-e godine. Umjesto da dopuste da mirnodopska JNA uđe u Šibenik, Makarsku, Dubrovnik, Zadar, i tako prisli Hrvate iz RH na potpisivanje novog “Londonskog pakta” , državši prostor u BIH poznatom pod imenom HercegBosna, zaustavio je pad juga Dalmacije u ruke Beograda. E sad za Pernara je HercegBosna vjerojatno samo zločin i ništa drugo. No nije. Daleko je širi i kompleksniji pojam.

Može se kazati da je to doista bilo neodgovorno ponašanje Hrvata iz BIH, koji su tada, iz nama nepoznatih razloga zaginuli za Hrvatsku, No to ponašanje tih agresora i delikvenata, dakle Hrvata iz BIH, temeljito je promijenilo kasniju povijest Hrvatske. I tu je Pernaroid u pravu. Hrvati iz HB doista, ni tada nisu plaćali poreze u RH a ginuli su za RH. Što je nedopustivo. Otkud im samo pravo? I tu bi se mogli donekle složiti s Pernarom.

Kako je dosta Hrvata iz BIH ginulo za dobrobit Hrvatske, Ustav RH prepoznao je državu Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda.

Prema tom Ustavu, svaki RH državljanin doista ima pravo odlučiti o RH predsjedniku i o RH Vladi. To je ta ključna začkoljica koju Pernar nije pročitao. No na sreću, ili na nesreću, nikada do sada nisu. A bolje bi bilo da jesu. Kamo sreće da nikada nisu dopustili da Mesić bude Predsjednik. Da su izišli na izbore i zaustavili njegova dva mandata.

Mislimo da Pernaroid tog konteksta i vremena uopće nije svjestan. I da su njemu ljudi brojebi. Da on uopće ne percipira činjenicu da su Hrvati iz BIH i oni u RH jedan narod i da sva trvenja koja se događaju na liniji Hrvati BIH-RH jesu nesuglasja ili suglasja jednog te istog, naroda koji je davao živote jedan za drugog, dok ovdje u slučaju Komšić, predsjednika Hrvatima u BIH nameću oni koji su te Hrvate u BIH ubijali. Pernaroid vjerojatno ne zna, no prema postojećem, od strane OHR-a nametnutom zakonu – hrvatski član predsjedništva može biti osuđeni bošnjački ratni zločinac ako se izjasni kao Hrvat i ako ga Bošnjaci nametnu.

3. Upravo je volja građana RH, biranjem Mesića značajno utjecala na život Hrvata u BIH.

I to u negativnom smjeru. Smjer utjecaja je dakle suprotan. Dodajmo tome Dayton, grobnicu za Hrvate u BIH koji također supotpisuje Hrvatska, pa se zapitajmo kome Pernar prodaje populizam?  I transfer utjecaja.

Jesu li dakle Hrvati iz BIH odredili ustav po kojem živi Pernar, ili je Pernarova  Hrvatska odredila Ustav po kojem svaki dan  žive Hrvati u BIH?  Odgovor je prilično jasan.

I završimo na kraju s Pernarom, vraćajući se na loko razinu s koje on očito nikada nije ni otišao, premda je bizarna poredba onog što se događa u BIH na nacionalnoj razini sa lokalnim izborima u Zagvozdu, Špičkovini ili Čučerju.

4. Sama RH, sve njene vlade,  prisiljavale   su godinama Hrvate iz BIH na fiktivna prebivališta u RH kako bi mogli ostvariti svoja ustavna prava u RH (Pravo na rad primjerice).  RH Ustav ti jamči pravo a RH zakoni te tjeraju da za konzumaciju tog prava načiniš prekšraj lažne prijave. Pri tome su ti ljudi morali donositi odjave iz BIH premda se nikada stvarno nisu  iselili. Radi se o sezonskim radnicima ili radnicima koji svaki dan putuju. Tako je RH pojačala virtualno odjavljivanje Hrvata iz BIH. Čime je došlo i do smanjenja glasača.

5. Nisu Hrvati iz BIH trčali na birališta u Metković i Vrgorac zato što su željeli nametnuti Metkovcima ili Vrgorčanima vlast i vrgoračke i metkovske Komšiće. Nego su i u Metković i u Vrgorac bili pozvani od tamošnjih političkih elita, počesto i ucijenjeni, da dođu glasati za tu ili tu opciju. Ponovno imamo dakle manipulaciju, i upravljanje masama iz BIH od strane elita u Hrvatskoj.

6.Ta manipulacija prebivalištima, završava od onog dana kada se pravo na rad odvaja od prebivališta. Pa primjerice porezne platiše i radnici u RH koji su iz BIH danas mogu otvoriti osobnu iskaznicu sa adresom u BIH. Za što je isključivo zaslužan Poskok, i naše debate o tome. I u Vrgorcu i u Metkoviću. O čemu, pernaroid, lovac na lajkove, naravno. Ne zna ništa.

7. Za kraj još jedna logo tema: Ne teče voda iz Triljskog jezera uzbrdo u elektranu u Livnu, u kojoj se prave deseci milijuna eura u BIH. Nego je smjer obrnut. Utjecaj na prirodu je kod nas. Pare su kod vas.…

Poskok.info & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari