Connect with us

Kolumne

Ivan Hrstić: Hvala Vučiću što se nije ispričao!

Objavljeno

-

Nepriznavanjem da je huškačkim govorima bilo što pogriješio, Vučić zapravo i dalje brani “granicu srpskih zemalja”Karlobag-Karlovac-Virovitica

Posjet Zagrebu trijumf je Aleksandra Vučića i Milorada Pupovca. Prvome je predsjednica RH osobno postavila pozornicu koju je on očekivano bestidno iskoristio, drugome je politička Hrvatska došla pod noge u Lisinski. Uz nesebičnu asistenciju Pantovčaka, Vučić je kontrolirao pozornicu kao da je usred Dedinja.

S jedne strane naručena pitanja srpskih novinara (nevjerojatno, prvo pitanje na Pantovčaku dodijeljeno je žutom TV-Pinku), s druge strane cenzura Pantovčaka nad pitanjima hrvatskih novinara, od koji je zahtijevano da ne čačkaju po Vučićevoj četničkoj prošlosti (što treba i razumjeti, jer bi inače u Beogradu odmah rastrubili da je hrvatski državni vrh taj koji je naručio provokacije).

No, Vučić se u Vrginmostu ipak poskliznuo na Glini. Njegov PR je do tog trena savršeno funkcionirao i da nije po-četnički drsko u kamere slagao da 1995. u Glini nije govorio o Velikoj Srbiji, kao da nismo svi vidjeli video zapis koji dokazuje suprotno, možda bismo i povjerovali izjavi Kolinde Grabar Kitarović da je onaj Vučić s kojim je ona u Zagrebu razgovarala “apsolutno i definitivno europski Vučić”. Pitanje je koji je onda ono Vučić s kojim smo razgovarali u Vrginmostu? Onaj koji 1995. u Glini govori o Velikoj Srbiji ili onaj koji 2018. sa svjetskim čelnicima divani u Davosu?

Da nije upornosti nekih hrvatskih novinara, možda se ne bi tako ulovio u laži i ne bismo dobili potvrdu da je to taj zapravo i danas – jedan te isti Vučić. Da Vučić dlaku mijenja onako kako nalažu političke sezone, ali da ćud ostaje ista. Ta nije samo Glina u pitanju. Još 2000. on javno proziva “nesrpsku fukaru” koja se ruga gubitku granice Karlovac-Karlobag-Virovitica i galami da su “ustaše otele te srpske zemlje”.

Slagao je Vučić i da nije bio četnik ni po-četnik. Jer što je drugo mogao biti potrčko četničkog vojvode? Još godinama kasnije, Vučić se od Šešelja razlikuje jedino po tome što zna ispravno izgovoriti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica! Današnjim eksplicitnim nepriznavanjem da je takvim huškačkim govorima bilo što pogriješio, on zapravo i dalje brani tu granicu “srpskih zemalja”.

Njegov posjet Vrginmostu ne razlikuje se previše od posjeta Kosovskoj Mitrovici. Jest da su u njegovim očima ustaše to otele, ali, jel’te, oteto-prokleto – kad tad će se to vratiti. Ironijom sudbine, baš on mora biti taj koji će potvrditi da je – zasad(!) – granica na Dunavu. No, i tu je odmah slagao, govoreći o 136 km zajedničke granice na Dunavu, jer na 40-ak kilometara Hrvatska je na obje strane te rijeke.

Dobro, koji to političar ne laže, odvratit ćete? Ipak, ovdje nije bitno što Vučić laže o svojoj prošlosti, već što se nje i svojih tadašnjih velikosrpskih stavova ni danas ne odriče. Te da je baš on taj kojeg su građani Srbije izabrali za svojeg lidera, a on će to po receptu Putina i Medvedeva vjerojatno ostati još dugi, dugi niz godina. To što su hrvatski novinari Vučića ulovili u laži, naravno, u Srbiji neće ni čuti, srpski mediji uopće ne prenose taj detalj, Informer čak u naslov stavlja kako je Vučić “pocepao hrvatske novinare”. I nimalo ih ne brine što on redovito nemilice “cepa” srpske novinare.

Cijeli narativ PR-ovski je cirkus: “Neustrašivo je uleteo u ustaško gnezdo i vratio se nasmejan, letjele su oko njega otrovne strelice s Jelačić-placa, ganjali su ga na Trgu svetog Marka, bilo je teško, ali eto, njega ništa ne može da uplaši”.

Iako se očito posjet dugo pripremao, njegovi ministri paralelno su verbalni sukob s Hrvatskom pogurali prema dosad nezabilježenom vrhuncu, poduzeli su sve kako bi Zagreb isprovocirali na otkaz već dogovorenog susreta. Za njih je to bila win-win situacija: trijumf ako u Zagreb dođe kao mirotvorac, pobjeda ako Zagreb otkaže poziv i time “celom svetu” dokaže da je Hrvatska kriva za eskalaciju sukoba.

No, Hrvatska zapravo ništa ne očekuje od Vučića, ne mora se on ispričavati u ime Srbije ni srpskog naroda. Da je ljudske pristojnosti, trebao bi se ispričati u svoje vlastito ime, za ono što je on osobno, glavom i bez brade Aleksandar Vučić, radio u vrijeme rata. Ne mora se čak ispričati Hrvatskoj i Hrvatima, njima bi to ionako malo značilo, no bilo bi pristojno da se ispriča barem banijskim Srbima koje je huškao da odbace mirovne ponude i odaberu rat.

Upravo takvi poput Vučića krivi su za Oluju i egzodus!
Način na koji je izazivački poručivao “od mene nećete vidjeti te poniznosti”, govori da bi Vučić u ponovljenim okolnostima ponovio to isto, te da bi bilo kakva isprika iz njegovih usta bila samo prijetvornost. Ako na ničemu drugom, hvala mu na toj iskrenosti. Dobro je što se pod pritiskom nije ispričao.

Razgovarati moramo i dalje, ali najgore što nam se jučer moglo dogoditi bila bi – upravo takva njegova isprika.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari