Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako me osudio Facebookov prijeki sud

Objavljeno

na

U trenutku dok ovo pišem, još nije istekla blokada mojeg profila na Facebooku, na koju sam “osuđen” nakon što sam, unatoč upozorenju da mi u slučaju opetovanog kršenja “standarda zajednice” prijeti brisanje cijelog profila, ipak ponovno stavio fotku portala crkve svetog Marka, na kojem jednu večer bile postavljene svijeće i fotka Slobodana Praljka.

Nikakvog objašnjenja kakvi su to “standardi zajednice” prekršeni! Samo presuda, bez mogućnosti objašnjenja, prigovora, kamoli prava žalbe! Dakle, što je moj “zločin”?

Postavio sam vlastitu fotogaleriju stvarne scene ispred hrvatske Vlade i Sabora: crno-bijela fotokopija fotke Slobodana Praljka u uniformi HV-a u A4 formatu nalijepljena na žućkasti porozni kamen obnovljenog gotičkog portala crkve s bajkovitim krovom, ispod nijemih, ali nekako (barem se meni tako čini) žalostivo blagonaklonih figura katoličkih svetaca.

Uz to i citat generalovih zadnjih riječi prije no što je popio otrov “Slobodan Praljak nije zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu!”. Ispod toga dopisao sam: Smilovali mu se svi sveti. Nakon što mi je to mučki obrisano, ponovno sam stavio jednu od tih fotki, na jedini preostali način poručio da nisam prekršio nikakva pravila, da se ne mogu pomiriti sa staljinističkom cenzurom te pozdravio Zuckerberga-Šećerbega: “Tvoj otrov popiti neću, ali s prijezirom odbacujem tvoju presudu!” Automatski sam zaradio blokadu.

Naravno, sasvim je meni jasno da Mark Zuckerberg o ovom nema pojma, a da su administratori FB-a možda samo računalni algoritmi. Ali to je zapravo još gore. Jer, sluti apsurdnu distopijsku karikaturu one uobičajene prispodobe o slijepoj božici pravde. Ako će nam u budućnosti pravdu dijeliti hladni roboti, na temelju prostih aritmetičkih operacija i broja (zlonamjernih) pritužbi – u kakvu onda budućnost zapravo srljamo? Ništa uvjerljivija od FB-ove nije ni “pravda” koju su odrezali haaški roboti hrvatskoj šestorki. Kako kontaktirati administratore FB-a? U suštini – nikako.

Jednako kao i požaliti se na pravomoćnu presudu Haaga. Pogotovo ako ste već blokirani. Možete se isto tako tužiti upravi vodovoda! A bojim se da bolje sreće neće biti ni Andrej Plenković sa svojim planom da se potuži vijeću sigurnosti UN-a. No, pokušati se mora. Jednako tako zaludnim doima se i zahtjev Željke Markić u ime hrvatskih obitelji hrvatskoj Vladi: “Zatražite od Facebooka da prestane cenzurirati hrvatske građane!”. Nažalost, taj vapaj neće imati mnogo više efekta nego prosvjedi Kazaka protiv Borata.

Već je izazvao posprdni hihot onih koji sladostrasno uzdišu nad presudom kojom je “potvrđeno” da je sam vrh hrvatske države kriv za “udruženi zločinački pothvat” u BiH. No, nije to nikakvo čudo od onih tvrde da je RH bila agresor u BiH, suprotno svim zdravorazumskim dokazima da je RH bila glavni faktor opstanka susjedne države, unatoč nesretnom sukobu za koji nije bila odgovorna ništa više od službenih vlasti BiH. Da, zločini su se dogodili, jasno je da je netko za njih izravno, a netko i zapovjedno odgovoran. Ali ne mogu biti jednako krivi oni koji su planirali koliko i oni koji su bili nemoćni zaustaviti. I to u razdoblju kad su se i Hrvati borili za opstanak. Oni koji mantraju o Tuđmanovoj krivnji miješaju kruške i jabuke.

To što je hrvatska politika u BiH često bila frustrirajuća, ne znači samo po sebi da je bila kriminalna. Tuđman bi bio idiot da nije, između ostalog, računao i na mogućnost podjele BiH koju su na stol nametali međunarodni moćnici. No nije on bio taj koji je BiH na koncu i podijelio! Niti hrvatski vojnici u BiH nisu nikakav dokaz agresije.

Hrvatska je imala sasvim legitimne motive i za mnogo širu intervenciju, kako kad je trebalo spašavati jug RH i Hercegovinu od četnika i JNA ili zaustaviti ponavljanje Srebrenice u Bihaću, tako i kad je trebalo spriječiti da enklave u srednjoj Bosni i Hercegovina dožive etničko čišćenje Vareša i Kaknja. Ne, ja ne znam je li Praljak umro nevin kao jaganjac božji. Ne mogu to tvrditi.

Ratnici su rijetko kad jaganjci, čak ni najčasniji među njima, među koje Praljak po svemu zacijelo spada. Ne mogu znati je li nakon čaše otrova zakucao na vrata svetom Petru ili se već roštilja u paklu. ali mi je posve jasno da mu nije dokazano ono zbog čega je ljudskom pravdom na ovom svijetu osuđen.

Po pukoj zapovjednoj odgovornosti možda i jest suodgovoran za neke zločine koji su se nedvojbeno dogodili. No, on je presudom stavljen u istu ravan s najgorim psihopatima na ovim prostorima, a to je ono što je apsolutno neprihvatljivo. Takva presuda jest zločin. Kakva god bila cijena te rečenice, preostaje nam samo ponavljati: S prijezirom odbacujemo vašu 
presudu.

Ivan Hrstić / Večernji list

Cenzura na Facebooku: U ime obitelji, prema primjeru Njemačke, predložila Vladi konkretne korake za zaštitu ustavnih prava građana

Dubravka Šuica upozorila Komisiju: je li ovo gušenje medija ili hibridni rat?

Zekanović traži da nadležni ispitaju blokiranje postova i profila na društvenim mrežama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari