Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Mailovi s nečim što ‘budi najniže strasti’

Objavljeno

na

Nezamislivo je da premijer svoju desnu ruku nije pitao ono što je mjesecima pitala cijela nacija: Martina, dobro, pa tko je pisao lex?

Martina Dalić najslabija je karika ove Vlade i to će se vrlo brzo pokazati, ponavljao sam još dok kriza u Agrokoru nije bila ni na vidiku.

Nije to bila vidovitost, već spoznaja da su njezin tehnomenadžerski način funkcioniranja, deficit socijalne inteligencije te posve očita ograničenja u medijskom nastupu potpuno nekompatibilni s današnjim političkim trenutkom.

Da ne govorimo koliki je bio promašaj Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ-a na tako izloženu poziciju postaviti osobu koja je do jučer donirala novac stranci Pametno, što sasvim vjerno ocrtava koji je njezin pravi politički i ekonomski habitus, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ne, ne govorim to tek da bih udarao nekoga tko je već na podu, naprotiv, imam potrebu i još jednom iskreno istaknuti: Martina Dalić odradila je golemi posao za koji bi zaslužila i nagradu i priznanje, samo da se nikad nije doznalo što se sve zbivalo za kulisa. Da je bila predsjednica uprave neke velike tvrtke, za taj trud i uloženu energiju zaslužila bi i milijunski bonus, no ona očito nije shvaćala da kao potpredsjednica Vlade nema nikakvo pravo svojem kružoku (“vaš sam vječni dužnik”) namjestiti višemilijunsku kompenzaciju navodnog rada pro bono.

Dakako, očito su svi ti “Borgovci” itekako shvaćali da to, čak i ako (možda) nije nezakonito, itekako jest moralno i etički za javnost neprihvatljivo. Zato su se toliko i trudili sakriti tko je sve u tome sudjelovao, zato smo se mi novinari morali toliko ponižavati da u pokušajima da iskamčimo odgovor jednoj potpredsjednici Vlade fizički preprečujemo put te vičemo za njom dok ona bježi iz kadra: “Gospođo Dalić, tko je sve pisao lex”? Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima kada sam je “u glavu” pitao zašto je lagala da je “njezina veza sa Šavorićem nikakva”, jer je iz mailova jasno da to nije “nikakva veza”.

Odgovorila mi je da bi svačijim mailovima, da se objave, mogli naći nešto što “budi najniže strasti”, “uključujući i vas”. E, pa ne bi, gospođo Dalić, a čak i kad bi, ja nisam potpredsjednik Vlade i ne odgovaram za milijarde eura. Potpuna je neistina što kaže premijer, da iz mailova nismo ništa nova doznali. Posve suprotno, iz njih je kristalno jasno da je Dalić lagala kad je tvrdila da je ona pisala zakon.

To nipošto nije “mala sjena koja baca mrlju”! Ona očito jest bila glavna koordinatorica svega, ali zakon su za nju pisale i osobe čija je imena ona tvrdoglavo skrivala. Borg je pisao lex. Pisao je zakon (i) za sebe.
Martina Dalić nije mogla ne vidjeti i ne znati da je riječ o istim ljudima, a po svemu sudeći, to nije mogao ne znati ni premijer. Svakako nije smio ne znati.

Čak i ako nije čitao tu e-poštu u trenutku nastanka, nezamislivo je da svoju desnu ruku nije pitao ono što je mjesecima pitala cijela nacija: Martina, dobro, pa tko je pisao lex? Ako nije pitao, to može samo značiti da nije htio znati ono što je bio dužan znati. Može li itko povjerovati da SOA, nakon što je od državnog vrha dobila zadatak ispitati cjelokupnu e-komunikaciju Martine Dalić, o tome nije izvijestila Banske dvore? Ako nije, što onda uopće radi SOA?

Meritum ove afere jest da su mailovi autentični te da je neosporiv interes javnosti da se oni objave, pa je onda i svako skretanje na priču o tome tko je taj koji ih je dostavio medijima zapravo obična diverzija, skretanje pažnje. Pa se tako u prvi mah takvom čini i priča da su “Martinu Dalić srušili ruski hakeri”. Ne, nisu, Dalić je srušila samu sebe, a priča o Rusima, bilo u njoj istine ili ne, služi prije svega da bi se navodi o korupciji skrenuli prema priči o vanjskoj agresiji.
“Zašto baš sad, kad ja imam veliki intervju i dobivam nagradu?”, pita se Plenković, očito doživljavajući sebe u centru svemira.

No, što da je afera izbila za vrijeme glasanja o povjerenju njegovim ministrima i Vladi u Saboru? Kako bi on to tad preživio? Dakle, neka bude zahvalan na ovom tajmingu, iako je jasno da udar na njega još uvijek nije završio te da je on sljedeći nakon Martine Dalić.
“Moja je pozicija u HDZ-u dosta dobra”, kaže on, iako je već iz te rečenice očito da baš i nije tako.

U HDZ-u bi ga iste sekunde smijenili, samo kad bi znali kako i kime. Ne promijeni li radikalno svoj smjer, njegova politička sudbina unutar Hrvatske bit će samo tranzicijska. Prostora za zaokret još ima, no Plenković mora znati da jedini spas može potražiti u vlastitoj stranci, od čijeg se članstva potpuno otuđio, a njezina baza osjeća da ju je na niz načina izdao i prevario.

No, to onda za njih znači da se treba početi ponašati kao predsjednik HDZ-a, a ne HNS-a ili buduće velike koalicije. Pitanje je – može li on to?

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati