Connect with us

Kolumne

Ivan Hrstić: Na koji će se način bitka za Zagreb preliti u bitku za Hrvatsku? I hoće li uopće?

Objavljeno

on

Ako je dan poslije prvog kruga bilo ikakve dvojbe, sad znamo, taktika Miroslava Škore u drugom krugu utrke za zagrebačkog gradonačelnika ipak je – sve ili ništa. A možda zapravo on ni nema mnogo izbora. U igri nije samo gradonačelničko mjesto, nego bitka za žutu majicu najautentičnijeg lidera “desnice” – što god ta riječ nekom značila.

Koga će više uspavati uvjerljiva prednost Tomaševića, njegove ili Škorine pristaše? Ili je možda bolje pitanje koga će više mobilizirati Škorina agresivna kampanja – njegove ili Tomaševićeve obožavatelje? Tko će ostati doma, a tko u inat jednom od dva kandidata ipak potegnuti do izbornog mjesta? U ovom trenutku možemo samo nagađati je li Škoro u tome neto dobitnik ili gubitnik.

Škoro u završnici do u iznemoglost poteže jedan te isti adut – nepobitnu činjenicu da u bitku za političku vlast u Hrvatskoj aktivisti na čelu s Tomaševićem skaču s platforme koja je godinama građena na obilnim donacijama iz inozemstva te milijunima iz gradskog i državnog proračuna. U očima dijela njegove publike to je dovoljan dokaz da su oni svojevrsna peta kolona s nevješto skrivenim ciljevima.

No, većinu ćeš teško dirnuti dokazivanjem da je aktivizam manje vrijedan rad nego pjevanje. Gdje je vama hit, pita Škoro Tomaševića? No, znamo već da na Euroviziju možeš i ako nikad ne napišeš hit. A neki i pobijede. Ako Tomašević pobijedi, to neće biti zato što su Zagrepčani uvjereni u njegovu bogomdanu sposobnost. Pobijedit će zato što je godinama prisutan u javnosti i medijima, te pred njihovim očima jedini bio dosljedna alternativa Milanu Bandiću. Jedini ostavljao dojam da mu je stalo. Dok svi drugi to nisu bili. Ili ih uopće – nije bilo. A kao što je lijepo objasnio hadezeov Mislav Herman, suradnja s Bandićem više nije moguća, jer Bandić je – preminuo.

Potres i poplava, te Bandićeva smrt kao pečat svemu, doveli su Možemo do kritične mase koju ništa izvana ne može promijeniti i koja može nestati jedino ako se ona spontano samozapali te zatim implodira. Ili eksplodira. Tomašević ubire plodove svojeg rada, on jest bio prisutan, baš kao Bandić, dok drugi nisu. Škori, kao i bilo kome drugome, to je gotovo nemoguće nadoknaditi. Navodi o načinu financiranja udruga teško da to mogu promijeniti. Kad jednom odluče, kod birača te optužbe rijetko kad urode plodom – ta desetljećima nisu reagirali na kaznene prijave, pa i optužnice koje su se vukle za pokojnim gradonačelnikom.

Mogu li Škorine optužbe protiv Tomaševića i udruga pasti na plodno tlo? Samo kod onih koji su ionako već otprije uvjereni da su te optužbe istinite. Oni bi Škoru u svojim očima sad mogli potvrditi kao jedinog autentičnog glasnogovornika i lidera “desnice”, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh u utrci za zagrebačkog gradonačelnika. Ta bitka zapravo se ni ne vodi za srce i dušu Zagrepčana, već za okupljanje pristaša iz – cijele Hrvatske. I to je ono što je u cijeloj ovoj priči meni zapravo jedino intrigantno.

Na koji način će se bitka za Zagreb preliti u bitku za Hrvatsku? I hoće li uopće? U kojoj mjeri će utjecati na preoblikovanje “ljevice” i “desnice”? Mnogi smatraju da Možemo za to nema kapaciteta, da im je baza isključivo u Zagrebu te da bi se u pokušaju osvajanja Hrvatske bolno sudarili s istim zidom kao i Bandić kad je pokušao postati gradonačelnik Hrvatske. No, pritom previđaju da politika zelenih, kao i radikalne ljevice, nipošto nije tek komunalna, lokalna ni regionalna, već europska, pa i globalna.

Gradska politika je samo sredstvo izlaska na širu političku pozornicu. Mnogi protivnici računaju na to da treba pustiti Možemo da u Zagrebu pokažu koliko su nesposobni te da se tijekom samo jednog izbornog ciklusa prospu, baš kao radikalno lijevi Podemos (u prijevodu: Možemo!) u Španjolskoj. Među onima koji namjeravaju loviti ostatke bit će i SDP, koji će se sada privremeno pokušati šlepati za ovim njihovim uspjehom. No, na mjestu HDZ-a ni SDP-a ne bih se baš kladio na to.

Stvaranje sanitarnog kordona prema navodnoj “ekstremnoj desnici” promašena je politika koja će HDZ skupo stajati. To je i duboko antituđmanovska politika. Tuđman je uvijek pokušavao kontrolirati sve “domoljubne” opcije, nikad ih stvarno ne puštajući iz HDZ-ovog čvrstog zagrljaja. Ovim Plenkovićevim squeezeoutom, svjesnim pokušajem istiskivanja i radikaliziranja nekih od nezaobilaznih dionika desnog spektra, oni umjesto margine lako mogu postati još relevantnija politička snaga. Da, Škoro je pomogao Milanoviću, ali Plenković je taj koji je stvorio Škoru. To očito jasno prepoznaju HDZ-ove perjanice poput Anušića, kojeg boli ratovanje s dojučerašnjim stranačkim saveznicima i ideološkim istomišljenicima. Pa i sam Plenković sad poziva na zaokruživanje “svjetonazorski bliže opcije”, tvrdeći da HDZ-ovi birači neće raditi ono što su Škorini na predsjedničkim izborima.

Možda je to samo Plenkovićeva pila naopako, no od Škore pak ništa slično nismo čuli. Bez birača Domovinskog pokreta, čitav niz HDZ-ovih kandidata za gradonačelnike i župane ne mogu računati na sigurnu pobjedu u drugom krugu. A ako na “desnici” standard postane prkosno zaokruživanje trećeg kandidata, jasno je – profitirati može samo “ljevica”.

Na posljednjim parlamentarnim izborima, Možemo je uzimanjem glasova SDP-u nenamjerno donekle pomoglo Plenkoviću, na sljedećim će mu sasvim namjerno itekako odmoći. Da, do sljedećih izbora stvarno ke daleko i još svašta se može dogoditi, no najizgledniji scenarij je onaj u kojem će bez dramatičnog zaokreta i zahvaćanja mnogo veće količine glasova na desnom spektru, Plenkoviću biti na rubu nemogućeg složiti novu većinu čak niti uz čvrstu podršku (samo njemu osobno!) vjernih manjinaca.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ana Lederer o Možemo!: ‘Zeleno je samo dimna zavjesa, evo što su oni zapravo‘

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari