Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković je uništio SDP, ali mu i dalje treba

Objavljeno

na

Dok se SDP jureći približava svojoj drugoj točki poluraspada, mjesta čuđenju ne bi trebalo biti. Potvrđuje se ono što vrtim još od izbora: uz Plenkovićev HDZ, ovakav SDP postaje apsolutno nepotreban. Ne, nije za to kriv nes(p)retni Bernardić – Plenković je taj koji je uništio SDP! No, HDZ-ovci pri tome ne likuju, niti Plenkovića kuju u zvijezde. Naprotiv, zloguki među njima tvrde da su već dobili najgori mogući odgovor na pitanje koje odavno postavljaju: Hoće li Plenković pri tome uništiti i HDZ? Naravno, ne doslovno uništiti, već ga pretvoriti u nešto što oni vjeruju da je zlo i naopako, piše Ivan Hrstić/VečernjiList

SDP-ove medijske narikače također hvataju dah kako bi pokazale da Hrvatskoj nema budućnosti bez te stranke, da će umiranjem te kvazisocijaldemokracije HDZ doći u poziciju nedodirljiva vladara sljedećih 20-ak godina. Stvarno, što ćemo mi, jadni, ako nam propadne SDP? Naravno – na stranu to što svjedočimo da stranke umiru desetljećima prije no što potpuno potroše svoje karijerističko gorivo – ništa nije dalje od istine. Posve suprotno, baš opstanak ovakvog živog, ali jalovog i impotentnog SDP-a jamči HDZ-u, prije svega Plenkoviću, sigurnu pobjedu i na sljedećim izborima, kad god oni budu. Zato će se i on potruditi da tom i takvom SDP-u da i umjetno disanje usta na usta bude li potrebno. Potencijal velike koalicije čuva – za svaki slučaj.

Naime, tek nestankom SDP-a stvorio bi se dovoljno širok prostor za stvaranje nečeg novog i potencijalno stvarno opasnog za hrvatski establišment. Samo smrt SDP-a može stvoriti pretpostavke za posve novu stranku koja bi mogla biti realan oponent HDZ-u. To u ovom trenu mnogi shvaćaju pa zato sad ulazimo u sezonu stvaranja novih stranaka. Tko će prvi uletjeti i zauzeti ispražnjeni prostor? Brzina će u tome biti važan faktor, ali ne i presudan.

Jer, naravno, ta nova stranka ne bi smjela biti tek neki rezervni SDP, partija poraženog esdepeovskog klana koji pokušava spasiti svoje privilegije. Nikakav SDP 1939. To bi moralo biti nešto posve novo.

Krajnje ogoljeno: SDP mora nestati kao partija čiji je prvi zadatak štititi tekovine crvene revolucije, točnije naslijeđene komunjarske privilegije (pri čemu su komunist i komunjara dvije suštinski različite naljepnice). SDP nije partija radničke klase, već djece bivših revolucionara koji su se od boraca za socijalnu pravdu odavno transformirali u povlaštene crvene buržuje. Nije njihov problem što odumire radnička klasa, kob im je vlastita demografska nemoć, jer čak i njihova djeca, ako ih na tren puste s uzda, na ulicama pjevaju “Lijepa li si”, a već kad potegnu pivo viška, punih pluća zagrme i “Čavoglave”.

Bajka je da je dekadencija sljednice komunističke partije posljedica nestanka radničke klase. Glasači SDP-a prije svega su glasači te crvene buržoazije. Radnička klasa pak prije no što se razočarala u demokraciju i parlamentarizam – svoj glas davala je HDZ-u.

Crvena buržoazija samo traži mandžurijskog kandidata koji će poštovati njezine interese. A taj nipošto ne mora dolaziti isključivo iz SDP-a. Plenkovićev HDZ sasvim dobro ispunjava njihove želje. Dokle god se ne osjećaju interesno ugroženi, dokle god u vrhu SDP-a nikom ne pada na pamet izgovoriti riječ “lustracija” (jer im ne pada na pamet lustrirati same sebe), oni se neće ni okupljati u široku frontu protiv HDZ-a.

A to će biti kao da su HDZ-u dali glas. SDP bi od polaganog umiranja mogao spasiti samo povratak Karamarka, ili nekog sličnog, na čelo HDZ-a. Možda bi ih razdrmao pokušaj Kolinde Grabar-Kitarović da uz pomoć Milijana Brkića preuzme stranku i državu. No, tajming takvog scenarija posve je neizvjestan, a valja preživjeti do tada. A pred takvom prijetnjom, čak bi i SDP-ovci izravno podržali Plenkovića, koji im pokazuje da se zna obračunati s unutrašnjim neprijateljima.

“Nebitno mi je je li jedan zastupnik više ili manje. Bitno mi je da smjer stranke bude kakav želim, da imidž bude kakav želim, da smjer Vlade i zemlje bude kakav želim. I to nema cijenu ovakvoga tipa, jedan zastupnik više ili manje. Ja sam spreman na sve scenarije, mislim da ste me dobro razumjeli,” reče Plenković netom nakon što je eliminirao ličkog šerifa Darka Milinovića, koji mu je svojim promašenim maršem na Zagreb sam stavio glavu na panj.

Tko to još može u četiri rečenice sedam puta ugurati prvo lice jednine? Plenković odbacuje skrivanje iza kraljevskog “mi” te sad ostaje samo “ja”, pa onda opet “ja”.

Ne treba sumnjati, on doista jest spreman na sve scenarije – da već sutra budu izbori jednako kao i da minimalnu saborsku većinu nateže sve do svojeg predsjedanja EU-om 2020. A nema nikakve dvojbe da mu je ovo potonje u žarištu interesa, odskočna daska za vlastitu europsku budućnost, koju baš ničim ne želi ugroziti.

Ivan Hrstić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari