Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković ne igra za raju, a to ima svoju cijenu

Objavljeno

na

Po definiciji, Hrvatska je u limbu: love ima previše da bi (brzo) propala, a premalo da bi napredovala.

Ministar financija, društvena elita i dio sigurno uhljebljenih i dalje žive u iluziji života u raju.

No, stotine tisuća Hrvatića i dalje žive kao građani drugog reda, kojima su hrvatske ljepote jednako dostupne koliko i egzotični otoci preko sedam mora.

Od onih već blokiranih, koje država prisiljava isključivo na gotovinsko plaćanje (iako ne mogu ni gotovinu podići s bankomata), pa do onih koji jednostavnim matematičkim operacijama lako izračunavaju da im je jedini izbor u budućnosti pridružiti se armiji blokiranih ili potrošiti zadnju plaću na jednosmjernu kartu preko samo dvije velike vode – La Manchea i Irskog mora.

Bilo bi stvarno nepravedno reći da ni ova Vlada ništa ne radi. Ako ništa drugo, ima više kunića i eurića, pa onda stvarno ima i čitav niz posve novih programa.

Eto, ministar Pavić prošli vikend me uvjeravao: Imamo bolje uvjete za poticanje samozapošljavanja nego Velika Britanija! Veli, njegov britanski kolega Alok Sharma šokirao se kad je vidio koliki su relativni iznosi hrvatskih poticaja. No, teško da će to Pavića pomaknuti s mjesta nejneprepoznatljivijih hrvatskih ministara.

Prema anketama, 45 posto hrvatskih građana nikad nije čulo za njega. To može biti i dobro, jer može značiti i da nije napravio neku kobnu grešku zbog čega bi se dnevna hajka preusmjerila na njega kao novu najslabiju kariku.

No, drukčije ne može ni biti sve dok sam premijer u objektive svih nacionalnih TV kamera govori o egzodusu Hrvata kao o posve “normalnom trendu”. Hrvatići, eto, smatra premijer, odlaze prije svega zato što – mogu, a ne zato što im je dosta da na kraju svakog mjeseca imaju osjećaj da im je glava na panju.

Treba nam više optimizma, veli on. Hrvatići, eto, ne znaju koliko im je dobro, pa im to premijer svako malo ponavlja. Ne znaju ni koliko su sretni što imaju njega za premijera. Nije važno što ankete govore da više od 70 posto građana vjeruje da zemlju vodi krivo, on nas na Danu poduzetnika uvjerava da je “1000 posto uvjeren” da Vlada ide u pravom smjeru.

Za rubriku “Vjerovali ili ne” je da Plenković, objašnjavajući zašto Hrvatska po svim statistikama i dalje daleko zaostaje, prvih pet minuta govori da nitko nije imao rat kao Hrvatska. Naravno, to je istina, ali godine gospodnje 2018. izvlačiti rat kao opravdanje gospodarskog zaostajanja?!? Nevjerojatno!

Vlastitim novcem, kaže, izgradili smo 155 tisuća stambenih jedinica, deset Šibenika. Pa je li moglo biti nesretnije usporedbe: Šibenik, simbol propale industrije i nazadovanja? A u međuvremenu smo “izgradili” još najmanje deset takvih propalih Šibenika: opustjeli su čak i gradovi koji nisu osjetili izravna razaranja, više od 400 tisuća hrvatskih građana, dakle najmanje deset Šibenika, napustilo je Hrvatsku, vjerojatno zauvijek, u potrazi za sigurnijom budućnošću svoje djece. Ljudi moji, pa pokušajte konačno pojmiti: Hrvatska je danas zemlja s manje od 4 milijuna stanovnika!

Još lani upozoravao sam da će se to ove godine neizbježno dogoditi. U Belgiji na upola manjem teritoriju živi tri puta više ljudi. Ako smo u samo nekoliko godina izgubili gotovo deset posto stanovništva, onda je jasno da je taj gubitak mjerljiv i u BDP-u, da je i to razlog usporavanja rasta te da mirovinski sustav postaje neodrživ.

Kad se takvo što događa, onda je to ravno prirodnoj kataklizmi, tada nisu dovoljne dugoročne mjere, već je nužna i hitna pomoć. Ali, naravno da to ne mogu čuti oni koji hladno kažu “pa to je normalno”. Takvima se nikamo ne žuri.

Ako je netko cijepljen od populizma, onda sam to ja, kaže Plenković, time zapravo priznajući jednu od svojih najvećih mana. Da on ne igra za raju. I ne zanemaruje taktiku. I neće završiti karijeru u nižerazrednom Vratniku. No, putem kojim ide svoju političku budućnost u Hrvatskoj svakim danom eksponencijalno skraćuje.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje tu empatiju koju on nema i ne trgne li se on uskoro, otet će mu posao na Trgu žrtava fašizma i na Trgu svetog Marka. A dobar dio stranke to će dočekati s oduševljenjem.

Ne shvati li Plenković da je populizam zapravo prirodno stanje političara te da postoji i zdrava doza populizma, tad neće biti ni pomaka u njegovoj popularnosti.

Populizam nije samo podilaženje najnižim strastima, već i slušanje i rješavanje stvarnih problema stvarnih ljudi, Hrvatića od krvi i mesa, a ne pretvaranje njihovih imena u brojeve u statistikama.

Nažalost, zakone koje će prije ljeta poslati u Sabor ponovno su pisali odvjetnici interesnih skupina, ponovno su ignorirani prijedlozi stručnjaka. Uskoro će se jasno vidjeti: i ovi zakoni više će pomoći raznim Borgovima nego malim ljudima.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Slaven Letica: Čovjek bez svojstava – Politički portret Andreja Plenkovića Bone

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari